Važnost, bitnost ugovora za naše živote može se izjednačiti samo sa količinom neznanja o tome, što je u svojoj biti ugovor te kad i kako se on stvara. Kao što znate, svaki je živi čovjek svoj, ne pripada ikome, nije ičije vlasništvo i njegova je slobodna volja neotuđiva. Neotuđivo u biti znači točno to, ne može biti oduzeto. Svako djelovanje protiv slobode, slobodne volje je kriminal, zločin u svakom smislu i dimenziji.
Pametni i mudri ljudi su od davnina znali da ne mogu otuđivati neotuđivo jer se tada petljaju u karmičke zakone, koji za razliku od ovih saborskih zakona, ne mogu biti zaobiđeni. Tako otuđivanjem neotuđivog kreiraš događaj čiju posljedicu sam moraš iskusiti ili, Biblijski rečeno, tko se mača lača, od mača će i poginuti.
Već spomenuti mudri i pametni ljudi promišljali su kako nadmudriti zakone karme, tj. kako otuđiti neotuđivo, a da zato ne trpe posljedice. Iz dugoročnog promišljanja proisteklo je domišljato rješenje kojeg mi danas zovemo ugovor, dogovor. U generalnom smislu kad odbacimo sve detaljčiće ovog fenomena, ugovor je slobodni izraz volje kojim se odustaje od svoje slobodne volje u korist nekoga ili nečega, radi nekoga ili nečega. Slobodnjak koji se odriče svoje slobode da bi postao rob, djelo je u koje nije uključen nitko drugi pa nema karmičkih posljedica. Po principu: sam pao, sam se ubio. Slobodan živi čovjek ulaskom u ugovor obvezuje se ispoštovati neke zahtjeve iz ugovora za određenu „korist”. Obaveza i sloboda su nespojivi pa tako onaj koji je obavezan nije slobodan.
Ulazak u ugovor, ako je to uopće moguće, ima nekoliko fatalnih posljedica. Prvo: živi čovjek, kao titular (nositelj) slobodne volje, ugovorom postaje osoba tj. ugovorna stranka koja više nema slobodnu volju, već prava, ali i dužnosti temeljem ugovora. Nadalje, život se kao multidimenzionalni izraz sadašnjeg vremena i prostora projicira u budućnost, čime se prekida konstanta sile i energetskog toga metafizičke beskonačnosti i bezvremenosti te se postavlja u imaginarno buduće mjesto i vrijeme kroz obećanje o izvršenju u budućem vremenu.
Ugovorom čovjek ograničava svoje kreativne i izražajne potencijale, a također i materijalne resurse koji su mu dani kao vječni poklon, što on ne bi smio napraviti, jer se ugovorom kreira trgovački odnos, a u stvarnosti se ne može ičim trgovati jer ništa nije ičije. Cjelokupna kreacija je samodostatna, ne pripada ikome, doli samome sebi. Svaka trgovina je nasilje nad životom, kao slobodnim svjesnim izrazom kozmičke stvarnosti i univerzalne inteligencije.
Ugovor kreira trgovački, poslovni odnos. U tom odnosu život je relativan, uvjetovan, dualan, uokviren člancima ugovora. Postavlja se dodatno pitanje: „Zašto bi čovjek uopće ulazio u ikakve ugovore s ikim?” Ugovorom čovjek traži nešto što mu treba, ono čega nema.
Ipak, što može nedostajati čovjeku koji je dobio fenomenalno tijelo, izvanredan um, slobodnu volju i zemaljski raj sa apsolutno svime što mu je potrebno za život. Cijela materijalna priroda je samoobnovljiva, živa, tako da čovjek ne treba niti raditi da bi se ista obnavljala. Bolest, neimaština, ratovi i zagađenje nisu ikada bili dio te kreacije. Zrak, voda, zemlja, sunce, flora, fauna, sve je dato čovjeku bez ugovornog odnosa na korištenje. Šta je falilo, trebalo dodatno da bi čovjek bio sretan i zadovoljan i što mu ikakvim ugovorom ijedan trgovac može dati više od onog što je već imao i još uvijek ima. Točan je odgovor ništa. Niti je čovjeku išta dodatnog trebalo niti mu je trgovac mogao dati išta vrijednije od već postojećeg. Ako je i bilo išta potrebno čovjek je imao multidimenzionalni potencijal da kreira iz života bilo kakav oblik potreba.
Da bi čovjek ulazio u ikakav ugovor, trebalo je kreirati ideju o nedostatku ili izuzetnoj potrebi za ulaskom u ugovor. Prvotni ideolozi nesavršene kreacije i čovjeka kao grešnog bića kome je potrebno mnogo toga da bi bio prihvaćen od nebeskog Stvoritelja su religije. A samim time oni su i prvi trgovci, jer su širom otvorili vrata ideologiji nedostatka, potrebe, nesavršenosti i grešnosti.
Od prvotne ideje čovjek ulazi u ugovore u kojima traži dodatnu vrijednost, egzistenciju, sigurnost, bogatstvo, sreću, ljubav itd. Svi ovi originalni izrazi čovjekova bića izvorno su beskonačni i bezgranični i ugovarati ih je idiotarija „par exellence”.
Zamislite na trenutak kozmičkog kralja čiji je čovjek sin, kako gleda svojeg sina koji u potrazi za zdravljem kupuje zdravstveno osiguranje ili sa farmacijom ulazi u ugovorni odnos. Što da radi kozmički kralj? Da plače ili se smije, gledajući multidimenzionalnu kozmičku savršenu kreaciju čija bit je beskonačno zdravlje, kako kupuje isto misleći da se to može kupiti, a zapravo je dostupno potpuno besplatno.
Problem čovjeka je problem ultimativnog bogataša koji kopa po smeću tražeći plastične boce. Nije niti problem što traži, već gubi vrijeme na besmislice i gluposti, dok kreacija divlja u svojem bivanju, jer ju je čovjek kao najviši izraz života izbacio iz balansa. To je skrivena priroda ugovornog odnosa.
Kažu, nekad ugovori nisu bili potrebni, već je bila potrebna samo riječ. I riječ je ugovor, u-govor, do-govor. Riječ je kreativni potencijal i kad je daš, dao si svoj kreativni potencijal. Držati nekoga za riječ isto je i što držati ga za jaja. Ulazak u ugovor bilo koje vrste, dogovor, zavjet, obećanje, zakletva, sakrament, registracija, šutnja, glasovanje, delegiranje, štovanje, klanjanje, molitva, rad, posao, brak, istina nije zabranjeno, jer kozmički Kreator nije ikada išta zabranio, ali ih nije dobro raditi kako je sam Isus u Bibliji natuknuo. Đavao je onaj koji želi potpisati ugovor s vama i gleda da što duže u njemu ostanete.
Priroda pravnog sistema je ugovor, tj. odricanje od vlastite slobodne volje što je u skladu sa kozmičkim poretkom. Kad ne bi bilo ugovora ne bi postojala prava ili dužnosti, ne bi bilo niti pravnog sistema. Vladavina prava je vladavina ugovora, dogovora. Ukoliko toga nema, tada vladaju prirodni kozmički zakoni. Nijedan ugovor ne može trajati u vijeke vjekova, mada vjerski fanatici često u crkvama sklapaju ugovore za vijeke vjekova, prisežući trgovačkom Bogu svoju vjernost.
Ugovor se treba i može raskinuti, prvo u duhu, zatim i papirnato, ako postoji potreba. Nakon toga sloboda, zdravlje i sreća, mogući su kao prirodni izražaj.
