Sve što je čovjek ikad kreirao (oblikovao), u startu je uvijek bila samo misao/ideja formirana u umu. Neke ideje zahtijevaju manji rad i manju količinu energije, neke više. Moja ideja da napišem knjigu relativno je lako izvodiva. Uzmeš papir, olovku, i prenosiš na bijelu podlogu u obliku pisma misli koje imaš u umu. O kvaliteti sada nećemo pričati. Ideja da sklepam pseću kućicu za mačku malo je kompliciranija. Ideja da ispečem kolače još mi je teža, jer nemam dovoljno informacija kako se to radi. Ideja da si sagradim kuću trokatnicu je prilično komplicirana i mom umu gotovo nemoguća u ovom trenutku. Sve ovo što sam nabrojao moja su osobna vjerovanja, jer tko kaže da je nešto lakše, a nešto drugo teže. To je stvar uvjerenja.
Ideje u koje povjerujemo su uglavnom želje, kojima um namjerava povećati svoju samo-vrijednost. Biti veći, važniji, bolji i slično. Snažni umovi guraju svoje želje i zamisli do krajnjih granica, pod svaku cijenu. Takvi umovi se uglavnom psihopatskog karaktera. Slabiji umovi odustaju mnogo prije.
U svakom slučaju, smisao života uma jest ispunjavati svoje želje, čežnje. Kad se jedna ispuni, zamjenjuje je druga, treća, četvrta. Svijet postaje podređen željama uma. Svaka akcija, situacija, osoba, se iskorištava i gleda kroz prizmu ispunjavanja želja. To djeluje automatski, jer um kroz filter vjerovanja projicira svoj sadržaj na 3D ekran svijeta.
Dijete kao malo donosi određene zaključke (stavove) o svijetu oko sebe. Ti zaključci su nesvjesni i neispravni zbog nerazvijene svijesti koja gleda na svijet u crno-bijeloj tehnici. Tek kasnije kad se svijest ustoliči i razvije, vide se nijanse i boje i zaključci mu neće biti crno-bijeli. Takvi rani zaključci generaliziraju stvari. Uz to se kao i na kompjutoru vežu određene adrese. Neugodni ili ugodni osjećaji se vežu za određene osobe, događaje ili slike.
Npr. ako je dijete kao malo palo niz stepenice, ono će vezati osjećaj nelagode i straha za stepenice i sve će ih proglasiti opasnima i izbjegavati. Kad u budućnosti odrasli čovjek bude gledao stepenice, javit će mu se nejasan osjećaj nelagode. Slika stepenica projicirat će nazad u um značenje koje je u umu i nastalo, a to je opasnost. Neznanjem o načinu rada uma stvorit će se krivi zaključak da su sve stepenice opasne.
Možemo još jedan malo kompliciraniji primjer. Živcira te kako ti je partner neuredan. Javlja ti se nelagoda i ljutnja svaki put kad vidiš njegovu robu razbacanu i osuđuješ njegov ne-red i usput mu lijepiš etiketu „neurednog aljkavca“. Primijetite da nered uglavnom živcira osobe koje su prilično uredne. Urednog ne živcira uredno, niti neurednog živcira neuredno. To je program. Uredne osobe su učene ili su se same profilirale kroz vjerovanje, da je urednost jako bitna. Takve osobe ne dopuštaju sebi neurednost ni u kom slučaju. Rede se, drže stvari na svojem mjestu, i neuredni (dječji) dio psihe potiskuju. Možda u njima postoji tendencija da sve razbiju i porazbacaju, ali ne dozvoljavaju tom „djetetu“ da izađe na površinu, već ga kao „ludog“ drže u lancima u podrumu, da ga slučajno susjedi ne vide. Iako bi vjerojatno taj „luđak“ donio malo gušta, života i opuštanja, uredni dio ne dopušta pojavljivanje neprihvatljivog dijela. Osoba se stidi svojeg dijela psihe.
Kad takva osoba vidi drugu ne-urednu osobu, ona joj je odbojna, jer u njoj prepoznaje svojeg „luđaka“ zaključanog u podrumu. Aktivira se dio psihe koji je potisnut. Osoba ne mora i najčešće nije tog svjesna pa optužuje drugog za neurednost, iako to s njom nema nikakve veze. Vjerovanje u ideju da je neurednost loša određuje pogled na svijet osobe. Neznanje o tom mehanizmu uzrokuje sukobe, jer se bez osnove optužuje druga osoba da je kriva za emocionalnu reakciju prve.
Tako svijet oko nas, umu služi kao ogledalo, jer može kroz postupak drugog vidjeti što se s njim događa. Ipak, 99% ljudi promatra svijet na krivi način, ne znajući da stvari, osobe i događaji oko njih služe kao prekidači koji pale njihove osobne ugodne ili neugodne osjećaje. Kad vidite ljude koji se ponašaju kako vi sebi ne bi nikad dozvolili, to vas ljuti. Kad vidite ljude koji rade i ponašaju se na način na koji bi vi htjeli, ali se ne usuđujete, oni su vam heroji i glorificirate ih, divite im se i maštate da i vi postanete jednom takvi. Zbog toga je na političarima veliki fokus, jer ih jedni mrze zbog onog što rade, a drugi im se dive jer bi i oni željeli imati to što imaju oni. Rijetko tko je ravnodušan, a ključ svega leži u ravnodušnosti.
Sve oko nas nam reflektira ono u nama, i kroz emocionalnu reakciju najbolje objašnjava kakav se sadržaj nalazi unutar psihološkog prostora. Ako um ima neki interes, onda će primjećivati kod drugih taj interes. Ako nema interesa onda se stvar može vidjeti objektivno, onakva kakva ona jest.
Dogodi se da nam neki ljude koje prvi put vidimo djeluju odbojno ili privlačno, iako o njima ne znamo baš ništa, barem na svjesnom nivou. Masovnim informiranjem umovi su bombardirani informacijama o lijepom i ružnom. Oni koji popuše takvo programiranje suditi će ljude po tom kodu. Isto tako, ako smo kao mali imali pozitivna iskustva sa nekom osobom (čovjekom), i u memoriji nam je ostalo lice tog čovjeka, svako tko liči na njega će nam biti privlačan, jer je um vezao pozitivan osjećaj za sliku tog lica.
Odnosi Ja-svijet se mogu u potpunosti objasniti na ovakav način. Usuđujem se reći da svijet odbojnosti ili privlačnosti ne postoji neovisno od našeg uma. On je taj koji svemu daje značenje i određuje dobro-loše karakteristike i kao takve ih prepoznaje oko sebe. Sve naše želje, afiniteti, aspiracije, odluke pred-programirane su umom, naučene, povjerovali smo u njih. U prostoru izvan uma, odbojnost i privlačnosti ne postoje.
Iz knjige “Kontrola uma u pravnom sistemu”
