Do sada sam spominjao samo osobu kao nositelja iluzornog svijeta ideja, misli. Za osobu se može reći da nije ona koja jest, već da ona misli da jest. “Mislim dakle jesam!” je prema ovom mom shvaćanju netočna izjava. Meni je sumnjiva samim time što je se jako mnogo promovira. Čim se nešto puno promovira u ovom današnjem svijetu ima neku svoju namjeru koja nije prosvjetljivanje narodnih masa. Isto tako je i obrnuto. Sjećam se kad sam upoznao jednog gospodina koji je bio vlasnik licence za proizvodnju zeolita. Pa mi je rekao, jednom, da hitno mora nabaviti, mislim da je bio kordiceps, zbog svojih ljekovitih svojstava. Kad sam ga pitao da li je to već probao ili tko je probao, on je rekao da ne zna nikoga, ali zna da ga je Engleska zdravstvena organizacije zabranila.
I ja sam blizak takvom načinu gledanja na sistem, jer ako ti sistem nešto daje ili promovira nisam siguran koliko je to dobro za tebe.
Opet ja skrenuo sa teme. Misliti i biti nisu baš kompatibilni, stoga je po meni čuvena filozofska gornja izjava netočna. Vjernik je također osoba u punom smislu riječi, jedina je razlika. po meni, što se osoba identificira sa idejama koje sa stvarnošću imaju više dodirnih točaka. Osoba može biti i netko tko je logičkim promišljanjem i zaključcima usvojio određena vjerovanja. Tipični vjernik, kao riječ koju uglavnom koristimo da opišemo religioznu osobu koja vjeruje u hrpu dogmi i doktrina koje sa stvarnošću nemaju, ili imaju malo veze, i to bez ikakvog razumskog preispitivanja. Stoga se prema mojem viđenju stvari vjerovanje može zasnivati na promišljanju i dogmi. Ako ste dobro usvojili dio o dualizmu i relativizmu, onda vam ovo mogu objasniti i na taj način. Vjernik koji preispituje informacije uspoređuje ih sa svojim stavovima koje je otprije usvojio i tako kreira novi stav ili poziciju. Koliko je ta pozicija istinita, trenutno nije bitno, dok vjernik dogmatik preuzima stav kakav god mu se kaže da ga treba imati (slično HDZ-ovim/SDP-ovim saborskim zastupnicima).
Biti dogmatik i nije velika sramota. To kažem, jer sam i ja do nedavno, ma i sad sam, u nekim stvarima dogmatik. Ja tražim ljude kojima jako dugo preispitujem i tražim im mane. Kad nakon nekog vremena u potpunosti prihvatim da taj zna mnogo više od mene, prestanem ga preispitivati i počnem vjerovati što god ovaj kaže pa makar se u potpunosti kosilo sa mojim prijašnjim stavom. Ako su moj i njegov različiti, onda vjerujem njemu.
Mnogo ljudi danas postavlja stvari na ovakav način, tamo i gdje to ne bi trebalo. Bezrezervno vjeruju nekim ljudima, kojima je osobno ne bih dao ovce da čuvaju, iako je to njihovo primarno zanimanje.
U redu je da postoji jedan ili dva lika na koje se oslanjate vjerujući im što god da kažu, ali ako postoji cijela jedna ideologija ili doktrina koja upravlja vašim stavovima, tada vam mogu reći da ste u banani. Vjera u druge i vjera u sebe je uvijek obrnuto proporcionalna. Objasnit ću.
Što se događa kad odete liječniku i on vam kaže da ste jako bolesni i da trebate liječenje? Iako se možda ne osjećate loše prihvatit ćete liječenje, jer vjerujete liječniku. Ma i nije baš da mu vjerujete, već vi u vezi toga ne znate ama baš ništa te stoga mislite/vjerujete da ovaj to zna mnogo bolje.
Dakle stvar je neznanja, a vjerovanje je njegov stalni pratitelj. Osim što o zdravlju/bolesti ne znate ništa nemate niti pojma što liječnik uopće zna i koliko zna i kako i gdje je naučio to što zna. Vjerujemo da oni znaju, jer je netko rekao da oni znaju. Ako bi mi mogli procijeniti njihovo znanje onda da bi to značilo da i sami nešto znamo, ali onda nam liječnik ne bi niti bio potreban u globalu – liječili bismo se sami.
Prema tome, ako gledamo na liječnika kao na profesiju koja zarađuje novac na liječenju ljudi u njihovu je apsolutnom ekonomskom interesu da mi znamo što je moguće manje o zdravlju, o tome kako tijelo funkcionira i sl. Što manje znate tim je moć liječnika veća (obrnuto proporcionalna).
Nemam namjeru baviti se pitanjima lječništva i zdravlja jer to nije moj primarni interes. Ovo spominjem samo kao primjer, jer zapravo svi dijelovi iluzije imaju potpuno isti interes, a taj je da budete glupi laici, neznalice koji niti ulicu ne znaju prijeći ako im se ne kaže kako.
Tako se pravnici, ekonomisti, političari bave „velikim naukama“, a na svako pitanje odgovaraju u smislu: ne znate vi to, niste se školovali. Uvjeravaju nas u priču o tome kolike smo neznalice i da nam zapravo trebaju te parazitske kaste persona kako bi vodili naš život u naše ime pitaj boga u kojem pravcu. I nažalost, uvjerili su nas u tu priču.
Zato nitko ništa ne zna o pravoj prirodi pravnog sustava, ekonomiji, gospodarstvu, politici. Čak i velika većina onih koji imaju tzv „diplome“ ne shvaćaju čime se bave i tako i sami spadaju u laike. Pravnici ne razumiju da su svećenstvo u civilu, da se bave bacanjem uroka. Ekonomisti ne znaju kako novac ulazi u opticaj. Političari ne kuže da država koju vode ne postoji, a „narod“ koji ih je izabrao samo je hrpa utvara koji se zovu pravne osobe.
Možda se pitate kako sad? Zar bi trebalo sve znati i sve sam raditi ne vjerujući nikome nikad.
Naravno da nitko ne zna sve i daje potpuno normalno vjerovati nekome tko „zna“, samo koliko dugo. Koliko dugo ćete ići kod liječnika koji vam nimalo ne pomaže ili tek minimalno. Koliko puta ćete otići odvjetniku koji vam ništa ne riješi, samo zapetlja. Koliko puta ćete izabrati HDZ/SDP prije nego shvatimo da su oni za kurac. KOLIKO DUGO prije nego shvatimo da ti ljudi ili ne znaju ili nam ne žele pomoći.
Nije sramota lupiti glavom u zid ako ne vidimo izlaz. Ali svakim udarcem razumijemo gdje se izlaz ne nalazi, dok u jednom momentu na pronađemo vrata i otvorimo ih. Udaranje u zid neprestano na istom mjestu, definira ludost, jer jesno je da izlaz nije tu. Trebalo bi probati na neku drugu stranu. Definicija ludosti/gluposti i jest ići svaki put u istom pravcu, a očekivati da će se odredište promijeniti. Kako? Valjda samo od sebe?
Osim što vjeruju svakome, samo zato jer sami pojma nemaju, ljudi nikada ili vrlo rijetko vjeruju sebi, već samo šetaju od jednog do drugog autoriteta, očekujući od njega da riješi ono što oni sami “ne mogu/ne žele.” Tu su, naravno, prvaci ljudi koji svaki dan ili svake nedjelje idu u crkvu. Svećenstvo je posebna kasta hokus-pokus stručnjaka koje ne smiješ niti pitati o smislu onog što oni rade jer to nije za laike, već samo za klerike. Tvoje je samo da vjeruješ. Religija je posebna vrsta dogmatski uvjetovanog vjerovanja gdje pravo znanje niti ne postoji, jer to sve u svojoj biti je potpuna izmišljotina. Dogma stvara sidro u svijesti i što duže stoji na tom mjestu više se ukopava u svijest i teže ga je kasnije izvaditi. Znanstveno je dokazano da konstantno ponavljanje i repeticija stvaraju neuronske putove u mozgu koji djeluju automatski kroz hardversko-softverski sklop. I iako ljudi više niti ne vjeruju političarima ili liječnicima i svećenicima automatizam ih vodi tamo gdje je poznato – tamo gdje noge same idu.
Iz knjige “kontrola uma u pravnom sistemu”
