Kontrola nad životom je iluzija koja ako se uzme kao aksiom vodi u ćorsokak bez obzira koristimo li induktivne ili deduktivne metode razumijevanja. Kontrola je radnja koja se vrši nad nečim od nekoga bilo unutar sebe ili izvan sebe. Da bi postojala kontrola mora postojati kontrolor i kontrolirano čime se kontrola svrstava u zemlju dualizma i odvojenosti. Kontrolor i kontrolirano su odvojeni pri čemu, sada i ovdje, mislim na život i onoga koji živi /kontrolira taj život. Koliko god ta ideja o kontroli života bila ridikulozna većina ljudi ipak misli da se njime može upravljati i da njime upravlja te ga vodi u smjeru ispunjenja, sreće zadovoljstva u skladu sa svojom idejom što to zapravo jest.
Živim život koji nije moj – rob (varijanta 1)
Postoji život koji nije moj, ali ga ja živim i živim ga onako kako mi se kaže da ga živim jer isti ne pripada meni već davatelju sveg života. Onaj koji prihvati ovaj program odriče se života i slijedi nametnuta pravila te svojevoljno postaje rob „višoj“ svijesti koja ima svoje posrednike na zemlji koji govore kako se slijedi božja volja. Slobodne volje nema. Ovaj princip je dualistički, jer postoji relacija između mene i života, a u konačnici ja se odričem života jer nije moj. Ja ostaje a života nema. Često se ovaj princip svojevoljno događa i raznim vjersko-fundamentalističkim zajednicama u kojima se vjernici odriču života i stavljaju ga „bogu“ u ruke da on upravlja njima, a da oni budu oruđe u njegovim rukama. Tako su stvorene najmoćnije organizacije svijeta koje su imale predane vojnike, kamikaze spremne umrijeti ako to „bog“ od njih traži. Ono što bog od njih traži uvijek se slijedio lanac zapovijedanja tako da su oni koji su bili „bliže“ bogu mogli prenositi „božje zapovjedi“. Ovakva svijest je i temelj nakaze zvane „društveno prihvatljivi građanin“ čiji život je podređen društvu jer je društvo iznad čovjeka i „viši“ cilj postojanja i svrhe. Ako se ne žrtvuješ za njega izdajica si i kukavica.
Oni koji razumiju ovaj koncept pokušavaju se iz njega izvući na način da život i kontrolu nad istim stave u svoje „ruke“
Živim život koji je moj – slobodna volja (varijanta 2)
Tako nastaje slijedeće hijerarhijsko stanje u kojem postoji život koji pripada meni i ja ga mogu koristiti kako hoću u skladu sa svojom slobodnom voljom. Ovaj odnos je također relativističke prirode u kojem postoji neko Ja koje ima život i upravlja njime. Njime upravlja u skladu sa svojim željama i razumijevanjem. Većina ljudi misli da živi na ovaj način i da su potpuno slobodni dok ne skuže da postoji jako mnogo stvari koje ne mogu raditi bez dopuštenja, dozvole, certifikata. I kad to skuže opet misle da upravljaju samostalno svojim životom, a ta ograničenja su normalni dio života jer smo svi na njih pristali. Nadalje, većina ljudi nema blage veze gdje ići u životu već slijede određene nametnute varijante tješeći se da imaju pravo izbora između tih varijanti što je dokaz da su slobodni. Kontrolirani um isprogramiran ograničenjima ne može donijeti nikakvo rješenja van okvira programa stoga je njegova slobodna volja unaprijed kompromitirana njegovim neznanjem/ograničenjem. I da mu država ili religija sad ovog momenta ukinu sva ograničenja on bi ih opet sam za sebe kreirao, jer ih je već odavno kroz indoktrinaciju usvojio kao identitete i njeguje ih kao temelj svojeg postojanja.
Dosta ljudi vide u ovome besmisao i neznanju kamo i kako bi dalje. Uvidjeviši da nemogu kontrolirati svoj život i umjesto da idu korak dalje vraćaju se evolutivno niže u varijantu 1. jer u njoj postoji jedan sigurnosni omotač u kojem nemaš više odgovornosti za njega već samo pratiš ideologiju. Odričeš se “svojeg” života i živiš po naputku drugoga. Varijanta 2 je za napredne jer u njoj treba preuzeti odgovornost i nama zaštite i sigurnosti, pa je ona samo za snažnija ega.
Iako smo prošli kroz obje dualističke varijante „mene i života“ rješenje još uvijek nismo našli. Bio život u tvojim ili tuđim rukama stvari na kraju ne izgledaju mnogo različito, osim što se oni koji inzistiraju da preuzmu život u svoje ruke mnogo češće šikaniraju i omalovažavaju i izoliraju. Ako nema rješenja, a izgleda da ga nema, voc d faking point.
Prema mojem razumjevanju „problem“ života nije nastao u dualnom sistemu, jer je život apsolutan i sveprisutan. Možda je onaj koji ga živi ili valorizira ili upravlja njime dualan, ali život definitivno nije. On je posve sigurno neutralan. Stoga rješenje ne može nikada biti pronađeno na stupnju nižem nego je nastalo. Rješenje je tako u apsolutnom svijetu u kojem nema polariteta.
Sad nastaje određeni problem jer „JA“ koji je dualan i odvojen od života te sa njime ima relativnu vezu ne može ući u carstvo sveukupnosti i integriteta. Stoga je sada potpuno jasno da problem nije u životu i upravljanju istim već je problem u onome „ja“ koji ima ili nema život. Taj JA je isprogramirana lutka unutar iluzije teorije relativnosti i njome stvorenog sistema pa ga stoga treba odbaciti.
Život živi sam sebe- ??? (varijanta 3)
U ovoj varijanti nema onog tko živi život, ili bolje rečeno nema usmjerenja, ciljeva i pozicija na koje netko želi život dovući u skladu sa svojim shvaćanjem (programom). Ključno razumjevanje u ovom trenutku jest da rješenje koje mnogi zagovaraju a to je prelazak iz varijante 1 u varijantu 2 neće donijeti željene rezultate jer glavni problem nije pravilno uočen. Varijanta 2 može biti samo prelazno rješenje. Problem je u JA koje misli da je odvojeno od života i treba ga voditi u određenom smjeru u skladu sa svojim programom. Stoga nikada u životu nije ni bio problem već u „onom koji ga živi“. Odbacivanje programa „ja“ ipak na kraju ne odbaciva u potpunosti osjećaj ja. Taj novi/stari ja više nema misao o životu ili ideju u kojem bi ga smjeru vodio ili što bi u životu bio. On i život sada postaju jedno i međusobno upravljaju istim nepoznatim algoritmom.
Takvim odbacivanjem identiteta/programa, život/ja može bivati u bilo kakvim varijantama, a da takve nikako ne utječu na njega. To je konačno rješenje jer si tada zaista izvan bilo kojih sistema i programa ne samo formalno već i stvarno.
Sigurnost je riječ koja u ovom stupnju nema nikakvo značenje u standardnom smislu pa je i svako postavljanje pitanja sigurnosti besmisleno. Sigurnost i bilo koji drugi dualni pojam ne može primirisati zemlju apsolutnog. Slična stvar je sa odgovornošću koja se u ovakvoj varijanti penje na jednu drugu razinu od osobne o čemu ću neki drugi put pisati.
“Moj život” je naveći softwerski program ega tj. iluzornog sebe koji živi taj život!
