Prvotna namjera da ovaj članak bude dopuna, nešto kao logičan nastavak predavanju „udrobljeno obrazovanje“, predavanja održanog na Drugoj konvenciji živih ljudi, na neki je način tijekom pisanja transformirana uvidom da je tema odgoja i obrazovanja toliko bitna da o njoj jednostavno ne bi trebalo uopće prestati pričati i pisati i da nema ikakve potrebe čekati vrijeme pogodno za objavljivanje. Uvijek je pravo vrijeme. A meni ako se čini, a jeste malo, da predavanje ima svojih nedorečenosti, manjkavosti, pa neka ima, ima i u švicarskom siru rupa, pa ih nema potrebe sirom puniti … uostalom neka kronični nedostatak misaone uštogljenosti, hvala brate Dražene za ovu, dobije svoj što puniji smisao; dakle…
Odgoj i obrazovanje jedna je tako široka, potentna, a istovremeno i toliko osjetljiva tema, da joj zaista treba pristupiti pažljivo, studiozno i sa dubokim poštovanjem. Jer nije tajna iti pticama na grani, kao ni velikom broju ljudi koji prate ovu stranicu, a posebno ne ljudima okupljenima u ideji osnivanja Zajednice suverenih ljudi na zemlji „živi čovjek“, koliki je razmjer pogubnosti javnog obrazovanja, kakav je u današnjem obliku, kao i njime hakiranog i izvitoperenog roditeljskog odgoja djece … pogubnosti za sav ljudski rod.
Činjenica je da obrazovnie, a koji je u naravi također i pravni sistem, djeluje tako da djeci silom uzurpira pravo da misle ono što ona hoće da misle, što je jedan od mnogih oblika nasilja u vrlo brutalnom obliku … isto kao i odgoj. Mada i ne bilo jednostavno, treba imati hrabrost i smoći priznati da je i roditeljski odgoj i te kako zaražen istim virusom kao i javno-obrazovni sistem; virusom indoktrinacije, dogmatiziranja i stigmatiziranja. Gotovo bez iznimke.
Zato su mnogim roditeljima, jer im je i samima nametnuto tako, a i iz razloga što djecu vide kao objekte vlastitih predodžbi, najčešća opravdanja za primjenu sile i provođenje štokakvih „odgojnih usmjerenja“(čitaj: zabrana), „dubokomisaone“ su izjave, tipa: „pa neću im valjda dozvoliti da rade po svom? … Pa gdje to vodi?“ … Hm, ne znam gdje vodi, al’ možda vrijedi probanja primjenom …
Ustvari, u ovim i sličnim izjavama nalazi se prikrivena, najčešće nesvjesna, namjera dresure, u punom i pravom smislu te riječi, jer svako siljeno treniranje ikoga da misli i da se ponaša onako kako to hoće onaj tko provodi trening, a to jesu odlike današnjeg odgoja i obrazovanja, jeste dresura; suštinske razlike između dresure životinja u cirkusu i odgoja djece zapravo iti nema. Odgojem i obrazovanjem na ovakav prisilan način, a što je hakiranom i indoktriniranom umu, zadojenog dogmama, kao shvaćanje nedohvatljivo, provodi se beskrupulozna i nemilosrdna standardizacija, normiranje populacije po scenariju kreiranom od strane gospodara lutaka; scenarijem koji kao jednu od krajnjih posljedica ima i to da „dobro odgojene, u(z)gojene i obrazovane, svojski ispeglane i utegnute“ lutke u stvari izrastaju u sluge, roblje gospodaru, a paralelno s tim i u čuvare vlastitih zatvora (jer je jedan od alata i moć uvjeravanja); a sve zbog pristanka na poslušnost; svjesno ili nesvjesno, svejedno je.
Ajmo vidjeti koji su to elementi prisile…
Pravo na mišljenje i na izričaj, tijelom, govorom, kako god, rođenjem su donešena prava svakog ponaosob, bez iti jedne iznimke. Primjenom tih prava u naravi, a pogotovo kada smo djeca, još uvijek prirodna i neporočna/nehakirana, mi time izražavamo svojstvo autoriteta, ne autoriteta nad ikim drugim, već svojstvo istinskog gospodara samoga sebe; sam čin odbijanja hrane kod prisustva bolesti, kad je namjera energetski potencijal koristiti za ozdravljenje, a ne za probavu; ili nevoljkost uzimanja procesuirane hrane koja uzrokuje stomačne grčeve, a pogotovu ako je dijete dojeno prirodno; sasvim su dovoljan dokaz izražavanja svojstva istinskog samovladara, čak i kod djece koja još nisu iti progovorila … a onda to roditelji stigmatiziraju kao svojeglavost koju treba u korijenu zatrt’ … ha ha, vjerojatno je tuđeglavost prirodnija, prikladnija i roditeljima poželjnija … auf brige kad dijete nešto samostalno smisli.
Primjenom metoda uvjeravanja i zastrašivanja, te nasilnim uzurpiranjem prirodnih prava, u umove se djece, najčešće u razinu nesvjesno, uvodi podatak da oni nisu ti koji su istinski gospodari samog sebe, da oni nisu ti čije jest pravo autoriteta kojeg imaju neprikosnoveno, već da postoji neki vanjski autor koji nad njima ima autoritet, čiju naklonost, kao usput rečeno, treba, kroz milost i zaslužiti. To nije išta drugo do silovanje, da ponovim, silovanje, silovanje na najokrutniji i bestijalan način; silovanje mentalnog, a posljedično tome i emotivnog i fizičkog tijela. Da bi se to dokazalo dovoljno je vidjeti ponašanje i akcije tijela djeteta u trenutku dok je u raljama straha, izraženog kao posljedicu provođenja prisile/agresije. Uz to, to je dresura s ciljem postizanja idolopokloničkog mentalnog stanja … gospodaru lutaka „po što?-po to!“ neophodnog. Molim da obratite pažnju na „po što?-po to!“, nema u tom ništa od cjenjkačko-pazarsko-evoruke ponašanja, to vam se samo čini. Sve se to radi na način sidrenja ideje o postojanju vanjskog autoriteta u um, autoriteta koji je uvijek i bespogovorno u pravu. I bez propitivanja o tome.
Posljedično tome, neslaganje, neposluh izraženi prema vanjskom autoritetu su kažnjivi; obligatorno kažnjivi. Jer, ako ne razmišljaš i ako se ne ponašaš onako kako ti je zapovjeđeno, te ako nisi kao svi ostali, a što je, onako kao usput, uzurpacija individualnosti, normalno je da te se kazni …
„ništa lakše, već u ime navodne vanjske slobode, uništiti unutarnju slobodu čovjeka …“
Sri Rabindranath Tagore
Kao rezultat ovakvog pristupa dobija se pomanjkanje i/ili gubitak kritičko-analitičkog načina promišljanja i nedostatak vjere u vlastite mogućnosti, jer ovakvim se pristupom djecu iz stanja uravnoteženosti i razvoja, prebacuje i drži u obrambeno-napadačkom, opsadno-ratnom stanju … u prijevodu, korumpirano-kalkulantsko-pregovaračkom … onom u kojem dominira „napadaj ili se brani“.
Kod ekstroventirane djece, one koja uzrok vide kao nešto izvanjsko, takvo se ponašanje očituje u istupanju iz povezanosti s provoditeljem prisile ili povezanosti na devijantan i degradiran način; pa su tako, blago rečeno „roditelji seronje, a nastavnici glupani“. Takva djeca, zbog vlastitog su „uspjeha“, u odrasloj dobi, često vrlo uspješno, sklona iskorištavanju drugih za vlastiti „napredak“. To se ponašanje opravdava stavom; bolje biti napadač, nego napadnut; bolje je silovati, nego biti silovan; bolje je ubiti, nego biti ubijen.
S druge strane tog agresor/žrtva novčića, introventirana djeca, ona koja sebe pretvaraju u objekt kritike i osude, ona koja o sebi izgrade „ne vrijedim pišljiva boba“ stav, izrastaju s manje-više priličnom dozom samouništavalačkog i podaničkog u smislu davanja pristanka i nalaženja opravdanja za vršenje prisile nad sobom. I rijetki vide da je svejedno s koje strane novčića si, svejedno si na novčiću … novčiću koji je najvrijedniji onda kad je izgubljen.
Uglavnom, svi nasilni pristupi u odgoju i obrazovanju za posljedicu imaju i gubitak još jedne od neprocjenjivih dragocjenosti; iskrenosti; iskrenosti prema samima sebi i prema drugima, te sposobnosti izražavanja iste; i onoga također dragocjenog, a što je, po meni jedan od najvećih živućih učitelja, Sadhguru Jaggi Vasudev, fino istakao rekavši: „kad zahtijevate autoritet nad djecom, gubite njihovo prijateljstvo.“
Nadalje, gušenjem i dokidanjem kritičko-analitičkog načina promišljanja, mijenja se i kakvoća bazne inteligencije, pa tako, umjesto da inteligencija bude moćan alat koji pomaže da, oduševljavajući se novim otkrićima i spoznajama, uočavamo i shvaćamo Stvarnost; postaje tek sposobnost pamćenja i ponavljanja upamćenog (monkey see monkey do), a što je tipična odlika dresure … pa kad se još krene sa plesnim koracima magarećim, u mrkva/batina taktu … ihaj … evo lutkar ruke trlja i zglobove razgibava … konci su u njegovim rukama, lutke su na koncu … let’s have party started … najbolje zabave po krčmama iz ulica crvenih svjetiljki nisu ovoj ravne … Vrijeme je da roditelji sebe, a time i djecu, razriješe iluzije da je inteligencija jedino i isključivo sposodnost manipulativne snalažljivosti, zapostavljajući činjenicu postojanja emotivne, osjetilne, od umnih utjecala slobodne, inteligencije, odlike Cjelovitog, onog kojeg smo u sebi gurnuli na stranu, uspavali, gotovo eutanizirali. Za ponovno uspostavljanje tog, sada uspavanog stanja, neophodna je restauracija individualnog i kritičko-analitičkog načina promišljanja, oslobođenog utjecaja ikakvih dogmi i kolektivističkog.
„ … čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže
tko ne misli ovako, taj kleveće i laže
ljudi bez kalibra i bez ideje
ufuravaju nam istine crno-bijele …“
B. Štulić
Takva neprestana dresura za cilj ima i srozavanje bezgraničnih stvaralačkih potencijala umova djece, koja taj potencijal, dok ih se ne izdresira, nose sobom prirodno; kao što drvo nosi grane, cvijet, plod, list; nose do trenutka izdahnuća tog potencijala pod čizmom odgoja i obrazovanja kakvo je danas, gdje kao oblik ponašanja počinje prevladavati reaktivno, ono svojstvenije životinji, umjesto odgovornog, ponašanja svojstvenog čovjeku. I nije tajna da je neodgovornost nužno i glupost (neznanje), iz kojeg reaktivno i potiče; jer intelekt ljudi sklonih reaktivnom, ograničen je da operira isključivo unutar strogo definiranog sustava, što je tipičan indikator nepotpunosti i zastoja u intelektualnom razvoju. Stoga bi vjerojatno jedan od koraka u znanje trebala biti i spoznaja da čovjek, a time i čovječanstvo, jest u potpunosti odgovoran za ono što se događa u svijetu … istina je da možda nemamo utjecaj na to što će nam doći kao životno iskustvo, ali u potpunosti je naša odgovornost što ćemo u vezi toga ne/napraviti; ili kako Dražen voli ukratko reći: moja je odgovornost to što govorim, a tvoja je to što čuješ … i nije preteška intelektualna gimnastika za shvatiti da se očuvanjem i razvojem stvaralačkog ujedno razvija i samoodgovornost … nije li kreatorovo djelo njegova odgovornost, bez obzira na materijal koji mu je dat za stvaranje; upravo zbog toga bi roditelji trebali spoznati da se količina istinskog znanja (odgovornosti) razvija sve većim odsustvom ega, straha, nasilja, zahtjeva, sukoba, nadmoćne autoritativnosti i prisile ikojeg oblika, redom elemenata nužnih za dresuru; a čime se tvori plodno tlo za istinske izraze čovječnosti: Ljubav, Sreću, Ljepotu, Veselje, Radost, Osjećajnost, Smijeh, Oduševljenje, Duhovitost, Smijeh i Šalu … svega onog čega se boji demon smrti, onaj koji traži namrgođen, strog i nazovi „ozbiljan“ pristup životu … naravno uz iznimku oblokavanja petkom i stenjanja subotom navečer, uz neizostavnu dozu jeftinog smijeha nedjeljom popodne uz TV, kavu i kupljene napolitanke … i samo na kratko molim, sutra je radni dan … a ovo „na kratko“ me, a da ne znam zašto, neodoljivo podsjeća na duljinu psećeg povodca.
Zar se svijet od Vrline gradi otimačinom od djece onoga s čime su došli; otimačinom Mira, Sreće, Spokoja i Ljubavi za Ono Što Uistinu Jest; otimačinom tipičnom za balavčad koja krađom od drugoga nastoje kompenzirati ono što im je i samima ukradeno? I još k tome, takvo ponašanje nazivati odgovornim ponašanjem roditelja koji brine … roditelj ili robitelj, procijenite sami …
Budimo djeca
Kad izgubimo djetinjstvo
prestao je Život,
počinje festival
ozbiljna sprdačina
bez Ljepote
Života
Istine
i Pameti …
Toma Bebić
Gordan je genijalac!