Naš domaćin u eko selu Blatuša Robert Schenk obradio je temu zbližavanja i povratka u zajednicu, ali evoluiranu u “Pleme novog doba”. Baza takve zajednice je izlazak iz trgovine i nenasilna komunikacija, a bilo je riječi i o tome što je zapravo pleme i zašto ići tim putem. Gdje redovito zapinje i kako napraviti dobru bazu i start…
Snimku predavanja (nažalost prvih desetak minuta nije snimljeno, ispričavamo se…) pogledajte na sljedećem linku:
Tekst manifesta pročitajta u nastavku:
PLEME NOVOG DOBA
Sjećanje na pleme se vraća.
Mi smo naraštaj koji više nema puno izbora i vremena. Mlađi još i manje, pošto nisu opremljeni za oba svijeta. Više nemamo prilike biti glupi i neodgovorni. Oni s jačim životnim apetitom prisiljeni su izabrati odgovornost i slobodu. Uzeti moć u svoje ruke, i što besprijekornijim nizom odluka, voditi svoj život u jenom novom pravcu. A putokazi su sjećanja koja se sve više bude. Sjećanja na jasnoću, životnost, moć i ekstazu, koji su nam umalo bili potpuno zabranjeni.
Čovječanstvo kao da je prošlo kroz još jedan krug evolucije gdje je bilo neophodno zaboraviti zajedništvo, sigurnost, nadahnuće, moćnu kokreaciju…
Da bi se sada to sjećanje vraćalo, ojačano, istinitije, povezanije.
Iako je zajedništvo tek jedan od puteva oslobođenja ogromnih moći čovječanstva (pored introspekcije, prihvačanja istine, osvješćivanja tijela i kontrole uma), čini mi se najzapostavljenijim, a upravo taj put najjasnije pokazuje kada nismo dovoljno preuzeli odgovornost, kada nismo u istini ili imamo neku skrivenu ranu. Upravo kroz intenzivnu interakciju s drugima redom naše slabosti postaju vidljive, ali isto tako brzo bivaju i iscjeljenje. Dok u ovim, usuđujem se reći, krnjim, preostalim zajedništvima, dali jedan na jedan, ili društvancima odnosno grupacijama, gdje zapravo nema duboke interakcije, maske ne padaju. Takvi odnosi duže traju, uglavnom dosadni, s jasnim i lakim pravilima i svrha im je često da zapravo učvršćuju maske.
Ono što istinsko zajedništvo nudi, su odnosi bez maski, koji direktno proživljavaju (potiču) osjećaje sigurnosti, pripadnosti, podrške, svrhe i smislenosti…
U ovom našem procesu prisjećanja, svi imamo mala isprekidana iskustva, tog nečeg velikog. Ali još i češće kušamo razočarenja, nemoć spajanja i izražavanja. I napokon potpunu konfuziju, što tko želi, i kako do toga doći. Naravno, dovedeni smo do toga da više ne vidimo izlaz i odustajemo. Oni koji još potpuno ne odustaju, daju šansu, da je zajedništvo koliko – toliko moguće, kroz čvrsta pravila i karizmatičnog vođu, ili pak kroz postojeće strukture hijerarhije i religije. Ali to nas opet vodi tamo od kuda smo i počeli svoj zadnji krug evolucije. Natrag među one koji su zadovoljni i minimalnom slobodom, koji ne propitkuju smislenost života, a kojeg svaki dan isponova žive.
Pa prošli smo već put izlaska iz „krda“, osamljujući se, znajući da ne spadamo u to nešto uobičajeno. Prošli smo svoje sazrijevanje kao izdvojene jedinke, čak smo i sretali neke rijetke, sebi slične. I tek što smo naučili biti sami, pa samostalni, pa smo naučili kako „kuburiti“ (i ostati nevidljivi) svijetu koji nam nemilice nameće svoja pravila. I kad smo prepoznali slične i ponadali se nekom zajedničkom izlazu – bum, opet razočarenje.
Zašto zapinje ?
Vać dugo gledam, čekam, ne trepćem. Zašto ne ide? I uspio sam uočiti zašto više, skoro da nismo sposobni za zajedništvo.
Od malih nogu nas se uvjerava da ne vjerujemo drugima, da je čovjek čovjeku vuk, da isključivo uz policiju, pravila, zakone i vlasničke odnose možemo ostvariti ikakve (uglavnom, opće prihvaćene) ciljeve. Za aktivnosti iz srca tu nema mjesta. I tako kroz generacije, tisućama godina. Ipak, nakon toliko plašenja, trovanja, varanja, i razočaravanja, zapravo smo super. Jos se jećamo i korigiramo.
Još uvijek, pa i sve jače, spoznajemo da smo više nego smo ikada sebe zamišljali, i da imamo kapacitet za sreću, mnogostruko veći od onoga za trpljenje, borbu i strah. I sada tu mladu biljku treba zalijevati.
Moja Priča
Ovaj tekst nastaje kao doprinos sjećanju (buđenju), i povratku u obilje. Kao podsjetnik i praktičan putokaz koji budi jasnoću i sposobnost da vidimo put i alate za koje smo mislili da ne postoje.
Prije nego sam krenuo putem okupljanja plemena, isprobao sam se u mnogočemu, za što je svijet oko mene trubio da je „pravi put“. Iako mi škola nije išla, jer nisam imao ni približno kapaciteta za toliku količinu beživotnih besmislica, uspio sam vremenom naći neke aktivnosti koje su mi omogućile bolji kompromis. Pozavršavao sam visoke škole za muziku, i usudio se neovisno skliznuti u tehniku i zanatstvo. Kao violončelista vidio sam veliku potrebu u svijetu za laganim koferom za instrumente. U to doba studirao sam u Nizozemskoj i prilika je bila da budem na izvoru naprednih tehnologija. Istreniranu sposobnost vježbanja i discipline uz instrument, okrenuo sam da izradim super laku kutiju, za cello. I uspio. Nastao je (i još danas je) na svijetu najlakši kofer za glazbene instrumente. Te muzicke kutije su postale svjetski hit, posao je cvao, i trinaest godina kasnije našao sam se s postignućem o kojem svi sanjaju, ali koje mi nije ispunilo mnogo istinski vrijednog u životu. Preda mnom se otvorilo raskršće i pitanje: „Da li nastaviti istim putem ili probati nešto drugo?!“ Imao sam, po meni, dovoljno novca i nikakve budućnosti u umnožavanju onoga što već imam. Dakle, ostaje mi samo zaokret. Ali sad u nešto o čemu skoro nitko ne govori. Odluka da odem živjeti u prirodu, i da novac investiram u sačuvanje iste, bio je tek nejasan potez, koji me je polako vodio do shvaćanja važnosti zajednice. Naravno bilo je tu još nekih vrijednosti koje su bile putokaz. Na primjer; biti u prirodi znači biti okružen kreacijom, koju izvodi inteligencija, puno veća od ljudske. Zatim, odvojiti se od ovisnosti o sistemu, spoznati što više resursa koji nas besplatno okružuju (hrane, energije, zdravlja…). Savladao sam i mnoge vještine i primio znanja o funkcioniranju u prirodi. Izgradnja nastambi, sakupljanje hrane, uzgoj hrane, prepoznavanje biljaka, životinja, drveća, neba, zemlje… Sve ogroman stimulans samopouzdanju, razumijevanju još jednog paralelnog svijeta i razvoju vlastitih sposobnosti.
I tako, otkrivajući vlastito obilje, imao sam potrebu to pokazati i drugima. Vidio sam kako većina ljudi promašuju veliki i lako dostižan cilj. Bilo mi je jasno da to što imam nije samo za mene. I odmah sam bio otvoren da to dijelim. Kao i svatko tko je počeo doticati obilje (a to je stanje u kojem znaš da imaš sve što ti treba, onda kad ti treba, ne prije, ne poslije, ne više, ne manje), imaš želju da i svi oko tebe vide da to imaju.
Pa sam svoja imanja otvorio i pozvao one koji se žele vratiti u obilje da se pridruže. Tada nisam ni pojmio koliko smo svi različiti a izgovaramo iste riječi. Došao sam iz svijeta u kojem sam spoznao iluzornost novca i vlasništva, dok su mnogi oko mene mislili da im baš to nedostaje, da bi bili potpuni. A sve to nisam znao izreći.
Neki su došli zbog besplatnog smještaja, a neki da pobjegnu od nekoga ili nečega. Mnogi su mislili da je obilje stanje bez rada, ili da će obilje doći kroz vođu ili kroz zajednicu. Neki nisu znali što je rad, ili čak da priroda donosi određeni „diskomfort“. Neki su čak došli s već visokim stupnjem životne odgovornosti, čak i bez iluzije novca i vlasništva. Ali nitko nije došao s predznanjem kako tvoriti zajednicu, kako se međusobno odnositi, kako rješavati konflikte, kao stimulirati ekipu… Još manje smo znali koliki rad na sebi to iziskuje. Nikakve alate i metode nismo poznavali, za nikakve uspješne primjere nismo čuli. Samo smo tonuli i gubili nadu, do formalnog kraja i priznanja da zapravo ne ide. Ipak koliko god izgledalo beznadežno, ipak ono malo svijetlih momenata u dubini je davalo nadu da ipak može. Zbog umora nemamo priliku ponavljati greške, zbog želje za životom upućujemo se na ono uzvišenije, a zbog izazova i smislenosti rada na sebi, našli smo načina da stvar ide dalje.
Staro i Novo
Kao prvo, razlika između starog i novog svijeta koji se pred nama ispreplicu. Novo se razlikuje se po drastičnom zaokretu od staroga i te karakteristike vrlo su primjenjive i vidljive na zajednicama.
STARO – NOVO
Preživljavanje – Obilje
Dogma – Znatiželja i učenje
Zakon jačega (hijerarhija i nasilje) – Usklađivanje
Nametanje – Slušanje
Zakoni i pravila – Dogovori
Predaja moći autoritetu i ideologiji – Preuzimanje odgovornosti i povrat svoje moći
Zajednice koje do sada znamo, uglavnom se okupljaju oko nekog vođe; religijskog, idejnog ili barem karizmatičnog. Iako tvrde da nisu ničiji sljedbenici, takvi „zajedničari“ svoju moć ipak predaju nekome za kojega vjeruju da zna bolje. A taj netko im izriče pravila, daje upute i opisuje kakav je svijet, zemlja, Svemir ili Bog. I ljudima je to lakše jer ne moraju preuzimati odgovornost za svoje odluke, ili priznati vlastito neznanje i učiti iz nepoznatog. Takve zajednice puno lakše uspijevaju, jer je ljudima lakše živjeti u programiranoj sigurnosti nego prihvatiti istinu u neizvjesnosti i zaploviti svojim novim potencijalom u slobodu. Kako god, mi smo ti kojima je ponuđeno da izaberu svoj svijet, kao nikad prije.
Od Krda do Plemena
Dakle, za zajednice novog doba potrebni su i ljudi novog doba. Pošto su ti ljudi prošli kroz proces izdvajanja iz stada, usamljenost, prihvaćanje odgovornosti i osamostaljivanja, može se reći da je pleme novog doba sastavljeno od onih koji ne trebaju jedni druge, i baš su ti i takvi neprocjenjivi.
Svojim stanjem obilja obogaćuju sve oko sebe, i daju osjećaj sigurnosti. Malo trebaju za sebe, a kad se udružuju, sa sebi sličnima, njihove snage se ne zbrajaju nego se množe. U takvim slučajevima 1 + 1 + 1 nije 3 već 21. Kao takvi imaju veću želju i sposobnost za usklađivanjem sa svime i svakim oko sebe. S lakoćom se drže dogovora, sa zadovoljstvom daju drugima svoju pažnju, stvari ili novac, i s entuzijazmom se uključuju u rješavanje problema. Zapravo i ne primjećuju razliku između tuđeg, svojeg ili zajedničkog. Glavni razlog za takav stav je povećana sposobnost odgovornosti.
Odgovornost
A sada da objasnim što je to odgovornost koju toliko spominjem. To definitivno nije krivica ili sposobnost nošenja puno obaveza, onako kako nas svuda uče.
„On je odgovoran“ – u precodu „on je kriv“.
„To je njegova odgovornost“ – zapravo obaveza ili krivica.
„Ona je tako odgovorna, obavlja svaku svoju obvezu za školu, balet, gimnastiku“ – a zapravo samo je poslušna ili ambiciozna da sakupi društvene poene.
Otprilike, isto ono što želi postići ona famozna rečenica: „Ostanimo odgovorni“ a zapravo porucuje „Ostanite poslušni !“.
Odgovornost je nešto skoro suprotno. Na engleskom to odlično zvuči, „responsability“. Sama riječ kaže „ability to respond“ – sposobnost davanja odgovora. U toj sposobnosti leži moć prilagodbe, usklađivanja, upornosti, discipline, zdrave samouvjerenosti, odlučnosti.
Osim sposobnosti, odgovornost je i odluka. Odluka da od svog života napravimo najbolje moguće. To je moć da odlučujemo o svom životu i da za svaku, i najmanju odluku, preuzimamo moć uprave, pa samim time odgovornost. Ta odluka se može vježbati. Dajući sebi moć da upravljamo vlastitim životom, oduzimamo je onima koji su je do sada imali, i više nitko izvana nam ne može biti kriv umjesto nas. Što je prihvaćanje odgovornosti veće, to je veća i moć upravljanja vlastitim životom. Odgovornost se tiče isključivo samog sebe. Nije moguće biti odgovoran za, ili umjesto nekoga.
Svatko odlučuje samo za svoj život. I svaka od milijun svakodnevnih odluka i odlukica, tiče se isključivo onoga koji te odluke donosi. Čak kad i izgleda da netko ima moć nad drugima to je vrlo parcijalno i nikad zadnja nije tuđa. Čak i kad se dijete u svojoj nemoći prepusti roditeljskoj moći i vodstvu, i to je odluka. Također kad se čovjek nađe u poziciji moći, da odlučuje nešto za druge, opet je njegova odgovornost prema vlastitom životu ta koja utječe na tu odluku. Ako je netko odlučio da iz svog života učini najbolje što može, on će uvijek paziti da i sve ostale njegove odluke budu najbolji odgovor na datu situaciju. To bi se moglo nazvati besprijekornost.
Za znati koji je najbolji odgovor na neki izazov, neophodno je znati istinu o toj situaciji. Upravo je odgovornost ta koja te tjera da ne zatvaraš oči nego si priznaš sve ono što je i sve ono što nije. Kao što uz odgovornost dolazi moć, tako uz odgovornost ide i istinitost. Adekvatan odgovor ne može dati netko tko si dopušta da živi u iluziji, tko je bez preispitivanja prihvatio nečiju sliku svijeta (što je definicija dogme). Izgleda da su odgovornost, istina i moć sinonimi. A jedini razlog da se netko odlučuje za njih mora da je jaki životni apetit. Nije lako prihvatiti odgovornost, to je izbačaj iz komforne zone, jer uz nju dolazi i neizvjesnost i strah. „Da li sam donio dobru odluku?!“ Pa takvo pitanje dovodi do otvaranja očiju prema istini. Prihvaćanje istine donosi slobodu i jedan dublji mir. A sloboda je mogućnost da odlučujemo o svom životu. Donošenje takve odluke je moć.
Potpuno je svejedno da li se do moći dolazi prihvaćajući istinu, odlučujući se za slobodu ili nizanjem odluka iz odgovornosti. Te kvalitete su osnova zdrave zajednice. Privlačne su jer su suština ljudske prirode i oni koji ih uzgajaju zarazno djeluju na sve oko sebe. Zajednice novog doba sastavljene su od takvih i imaju upravo taj uzvišeni cilj (jednom kada to upotpune zvati će se Zajednice staroga doba. I neki drugi viši cilj biti će novi izazov, opet, sasvim drugačiji..).
Viši cilj
Važna komponenta zajednice novog doba je upravo uzvišeni cilj, koji je inspiracija te zajednice. Moćan pogon se uključuje kad zajedno idemo ka nečem novom i boljem. Toliko novom da skoro ne liči na ništa od prije. A zajednica je forma koja omogućuje međusobno pomaganje na putu, jasnije putokaze, veće resurse koji smanjuju ometenost zbog straha ili eventualnih nedostataka.
Važno je jasno definirati uzvišeni cilj i dopustiti da se ljudi spontano okupljaju oko njega, zato jer rezonira s njihovim srcem i nikako ne dozvoliti da je itko natjeran ili manipuliran prema takvom cilju. Prije ili kasnije, svi bi zbog manipulacije platili.
Ako je uzvišeni cilj jasno obrazložen i izrečen, on će privući samo one koji s njim rezoniraju. I samo one koji će u njega biti spremni ulagati. Odreći se dijela komfora i ono najvažnije, raditi na usavršavanju i mijenjanju sebe.
Sveto Trojstvo
I tada, ako se nađe minimum troje ljudi koji su toliko inspirirani takvim postignućem da će dati sve od sebe za međusobno usklađivanje i držanje pravca, uspostava zajednice ima odlične šanse. Taj trojac je srž i ona prava gravitacijska masa koja će privlačiti one slične svijesti, ujedno propisivati kriterije ispod kojih se ne spušta i generirati će vidljivu silu koja neće dozvoljavati nikakvoj parazitskoj i razornoj sili – niti da priđe. Aikodovski, bez rata.
Zašto baš tri? Iz iskustva znam da jedan, koliko god spreman i požrtvovan bio, uz svu snagu, resurse, jasnoću i dobronamjernost okoline, ne može protiv sitnih napadača, koji se udružuju po potrebi. A često im je cilj naprosto rasturiti nešto što im je nedokučivo ili neizvedivo, ( a za što se možda i deklariraju). Ako uspije, njihova nesposobnost tada je vidljiva.
Gledao sam i više pokušaja dobronamjernih parova čija se inicijativa gasila iako su jedno drugome čuvali leđa. Čak i ako nisu bili potpuno poraženi ipak su imali borbe i razmirice što je dovoljno da se oni slabiji razbježe a uzvišeni cilj opet postane nevidljiv.
Usklađen trojac još nisam vidio. Ali pošto znam da je potreba za zajedništvom sve veća i veća, a opna koja to sprječava sve tanja i tanja, vjerujem da baš to trojstvo znači dovoljnu snagu za kvantni skok koji će nezaustavljivo promijeniti pravac. Priznajem da još nisam vidio zajednicu novog doba u akciji na više od mjesec dana. (npr.Rainbow gathering). Jer otprilike tridesetak dana suživota u slobodi je potrebno da maske počnu padati. Ono što tada izlazi na površinu su prestrašena bića koja se počinju boriti za status ili resurse o kojima su ovisni. Tada izlaze iz kulisa slabosti koje nisu bile vidljive i očekivanja koja nisu bila izrečena.
I to je odlično, jer jedan od ciljeva zajednice je skinuti maske. Biti viđen i prihvaćen. Vidjeti i prihvatiti. Upravo to rastjeruje strahove, usamljenost, besmislenost, a gradi povezanost, kao nikada prije, pripadnost i užitak u pomaganju onima kojima treba.
Tu uglavnom sve zapinje, manjim dijelom zato jer je razmaskiravanje neugodan sram i strah.
Većim djelom zato što mnogi još dogmatično vjeruju da sila rješava sve probleme. I ako dovoljno pritisnu biti će po njihovom. Tada umjesto skidanja maski počinje rat. Ne postoji pogrešnije vjerovanje. Tako dugo ponavljana rutina postaje vjerovanje zbog kojeg ljudi nisu zainteresirani za neki drugi i drugačiji izlaz. Zašto bih mijenjao sebe kad mogu silom, lakše i brže, dobiti ono što hoću.
Tek nakon puno uzaludnih bitaka stari obrasci, umorni, popuštaju i otvaraju vrata nečemu što još nikada nisu probali.
Nenasilna Komunikacija
Metoda zvana Nenasilna komunikacija po meni je must u svakoj zajednici, bez obzira da li je jedan naprema jedan, ili jedan sa tisuću.
To je nešto što se također ne uči nego se prisjeća. Svako ljudsko biće ima sve te principe duboko zapisane u sebi. I svakome će se probuditi onog momenta, ako odluči i sebe navede da čuje drugu stranu. Istinski čuje i vidi, bez obzira na vrstu i intezitet komunikacije. Kao metoda, oformljena je od Marshala Rosenberga, ispeglana i posložena za upotrebu.
Nenasilana komunikacija se vježba, za nju se odlučuje. Ponovo i ponovo. I često je u konfliktnim situacijama potreban netko od suputnika da te podsjeti na nju. Ona te polako mijenja, osvještava stare obrasce i otvara ti nove opcije. Mijenja sliku o sebi samome i pomaže pri odricanju od ego – reaktivnosti.
Osim dugo vježbane vjere u nasilje, dobar razlog zašto se rijetki odlučuju baviti nenasilnom komunikacijom je i taj da svi misle kako su zapravo nenasilni, i ako ih drugi puste na miru , oni nikada nikad nebi bili nasilni. A upravo to je nemoguće u situaciji bilo kakvog približavanja i prisnosti. Bez obzira da li je jedan na jedan ili namjerna svjesna, kulturna zajednica slobodnih ljudi.
Ukratko nenasilna komunikacija kao metoda pomaže:
Osvješćivanju i mijenjanju komunikacijskih obrazaca
Služi kao novi alat za prepoznavanje i regulaciju osjećaja
Osvješćivanju osobnih „okidača“ i pomaže saznavanju kako birati svoje reakcije u konfliktnim ili blizu – konfliktnim situacijama
U postajanju aktivnim, prisutnim i empatičnim sugovornikom
Upravo onome što je suština zajednice; biti povezan sa sobom i drugima
Očito je da biti zajedničar novoga doba znači biti žestoko spreman na promjenu i rad na sebi. Odluka za tako nešto je sigurno izbačaj iz komforne zone ali upravo to je izazov i vjerojatno jedini put koji otvara šansu da se nešto istinski promjeni.
Glavni posao je upravo ovaj; na samome sebi. Zatim je tu posao usklađivanja s drugima, slušanje drugih, pomaganje da se što bolje izraze. I napokon, vlastito izražavanje očekivanja, strahova, vizija, potreba, veselja… Zadnji je posao oko kuća, vrtova i novca.
Kako tek izlazimo iz svijeta u kojem je preživljavanje i strah bila glavna pokretačka sila, a pritom smo još navučeni na tehnologiju i komfor, teško nam je i razumjeti kako da preokrenemo tu ljestvicu važnosti.
Posto dolazimo iz svijeta straha i prezivljavanja, prve akcije su redovito: krov, hrana, voda, struja, cesta, internet… Koliko god neophodno bilo, isticem da to nije baza zajednice.
Sve te akcije bi trebale biti nusproizvod zajedništva i zapravo alat za zbližavanje.
Yek na taj način, zajednički rad, skupno hranjenje, zajedničke akcije i razna postignuća imaju okus obilja, a kao sama kruna, dešava se i beskorisno slavljenje.
Iz vlastitog iskustva sam naučio da stvari zapravo idu drugim redoslijedom. Najveće ljepilo za zajedništvo je uzvišen cilj, mora biti što viši, da bi ove ostale poslove samo „pomeli“ uz put. Zatim je tu odluka za rad na sebi, bez kojeg je viši cilj neostvariv. Što podrazumijeva preuzimanje odgovornosti i spremnost na mijenjanje sebe. A blizina drugih je katalizator koji nas tjera da se redovito gledamo u ogledalima i odlučujemo na usavršavanje.
Vlasništvo
Još jedan segment zajednice koji je velikom broju ljudi kamen spoticanja je vlasništvo nad zemljom i stvarima. Ta iluzija je razlog da mnogi ozbiljni kandidati nisu u stanju zakoračiti prema spajanju i dijeljenju. Naime, strah da će ih onaj koji je vlasnik na državnom papiru iskoristiti pa poslije potjerati toliko je jak da se radije odlučuju živjeti separirano, ali barem sigurno, kao svoj na svome. Kakva prevara! Upravo onaj koji ispisuje vlasnički dokument ostavlja sebi moć i pravo veće od samog vlasnika. Dok je posao ovlašćivanja i obaveze koje nosi, ružan dio projekta. U ovom momentu, vlasništvo (barem djelomično) je neophodnost i taj prljavi dio posla netko treba uzeti na sebe.
Postoje opcije gdje se uspostavlja suvlasništvo članova zajednice, ali to je rijetko jer za takvo što – prvo treba imati zajednicu. Takve inicijative, u brojnim slučajevima, padaju u momentima kad treba staviti lovu na stol, ili ako napokon počnu živjeti zajedno shvate da to bas nije ono sto su očekivali pa žele van , a vezani su suvlasništvom.
U većini slučajeva oni koji imaju zemlju povlače i inicijativu za zajednicom. Malo je naopako, ali trenutno najčešće otvara neku perspektivu. Potrebno je puno povjerenja u one koji nose vlasništvo, da bi ostali pristupili i u to “nečije“ investirali svoje vrijeme, rad i novac, kao da su i sami vlasnici.
Jednako veliko povjerenje je potrebno i onome koji je sve kupio ili nasljedio i prvi krenuo, da drugima dopusti da se osjećaju suvlasnicima i da donose jednako vrijedne odluke. Tako nešto jako usporava uspostavu zajednice jer oni koji nisu inicijalno investirali rijetko imaju onu silinu entuzijazma i ustrajnost, a često i odu na pola posla, kad zagusti, pošto ih nikakva značajna investicija ne veže.
Ljubavnost bez prisile
Dok smo još kod vlasništva dobro je spomenuti i muško – ženske odnose u zajednicama novog doba. Kako se rastapa ideja vlasništva, tako i odnosi cura – dečko, muž – žena, postaju puno fluidniji. Sva ona nepisana i pisana pravila koja čvrsto stoje nad formom ljubavnog para, skoro da funkcioniraju na isti način kao i vlasništvo. Na brak opet država (pa i crkva), udaraju svoj pečat i par se obavezuje na određenu vrstu funkcioniranja. No, i bez pečata, ”zna se“ koja pravila vrijede. Ali u novom dobu sva ta pravila trebaju doći iz srca a ne izvana. Naime, već i kod najmanjeg straha posesivnost se budi i poziva u pomoć pravila i zakone. Isti taj strah koji traži sigurnost kroz vlasništvo nad stvarima, u ljubavnim odnosima traži vlasništvo nad partnerima. Posesivnost se pojavljuje u istom ruhu i obliku kao i ljubav, ali za razliku od ljubavi, zahtjeva svoje. E, tu treba ostati svjestan, istinit i iskreno iskomunicirati svoje potrebe i osjećaje. Katalizator tog procesa je situacija u kojoj žene i muškarci kroz zajednicu imaju riješene sve osnovne potrebe; hranu, sklonište, ekonomske i emotivne podrške, pripadnost… Više se ne trebaju kao nekada. Posebno je drugačije ženama pošto se o njima i djeci sada brine cijelo pleme, a i s muškaraca je skinuto breme očekivanja “da za nju bude tu, umjesto cijelog plemena“.
One više ne moraju imati muža koji će za nju i mladunčad odrađivati posao čitavog plemena. Njen strah je puno manji i svog ljubavnog partnera (ili partnere/ice) bira po sasvim drugačijim kriterijima. Takva, oslobođena ogromnog pritiska straha ima napokon priliku pustiti svoju slobodnu prirodu da donosi nevjerojatne odluke, a pri tom je ljepša i moćnija nego ikada.
Pošto je i s muškaraca skinuta obveza da bude muž, ogroman pritisak očekivanja i razočaravanja prebačen je na zajednicu koja to s lakoćom nosi. Sav posao nabave, rada, zaštite sada se dijeli. Dok se muž potpuno sam morao snalaziti u svijetu nasilja i otimačine, u plemenu svi donose na isto ognjište, bez straha i moranja. U tom slučaju ljubavništvo postaje jedna potpuno drugačija aktivnost i kvaliteta.
Porodica ili Pleme
Svaka vlast zna da je „razdijeli pa vladaj“ odličan recept za dugoročno i obilato parazitiranje. Tako je i familija favorizirana na štetu plemena. Očito je da su porodice neodrživa struktura, skoro u potpunosti ovisna o postojećem sistemu. Čak i one familije koje su prešle u selo i prirodu, i nisu vezane kreditom i zaposlenjem, pritisnute su ogromnom količinom rada i obveza. Familije su opterećene i limitiranim vlasništvom, dok one udružene imaju puno više resursa i vremena. Na primjer, jednostavna računica: pet porodica uobičajeno ima pet do sedam automobila, barem pet veš mašina, pet kuhinja, pet kuhanja, pet odlazaka u nabavu… Iste kada se udruže, sve se smanjuje barem na pola; dva do tri auta, jedna do dvije odlične veš mašine, jedna vrhunski opremljena kuhinja, jedno kuhanje, jedan odlazak u nabavu, po nižim cijenama itd.
Međutim, toliko je jaka inercija starog svijeta da i pored jednostavne logike i pritom širom otvorenih vrata za promjenu, drži ljude nepokretne u istim okovima.
Tišina
Ljudi me često pitaju:“Kako da se pridruzim zajednici, kad u isto vrijeme imam i veliku potrebu za samoćom, za svojim vremenom i prostorom?“
Zivot u zajednici ili zajednistvu nikako nije u suprotnosti od samoce i individualnosti. Zajednica, upravo zvog svoje organiziranosti i odrzivosti , omogucucje i potice tu vaznu komponentu zivota.
Moj prvi opis zajednice novog doba je, da je sastavljena od ljudi koji ne trebaju jedni druge.
Upravo takvi imaju puno za dati i malo za traziti, jer su bivajuci bliže sebi, bliži i izvoru.
a samoća i tisina su odličan put i putokaz prema znanju i moći iznutra.
Najčešća pomisao na zajednicu je slika grupe koja dijeli kuću, sobe, kuhinju, zahod i kupatilo.
Takva struktura je česta i zestoki je izazov, iziskuje posebno pojačani rad na sebi i uskladjivanju s drugima.
U Blatuši je to koncipirano razbacanim kucicama kroz šume i grmlja, koje su si medjusobno skoro nevidljive. A za one koji požele jos jače povlačenje i monaško iskustvo, tu je tzv. “Prva zona“.
U njenoj aktivnosti je zapravo srce zajednice i za one koji se tamo odluče provesti momente ili duže vrijeme, zajednica se brine. Vrijednost takvih aktivnosti (i mjesta) je ispred svih ostalih akcija.
Nikad više ne bih preferirao i poticao “drugu zonu“ pred prvom, jer sve sto nastaje postaje prvo u duhu, umu i u miru, a zatim se materjalizira. Ono sto se dešava u duhu prve zone, pa cak i ako je to sama tišina ili čisto (beskorisno) postojanje , prethodi svemu ostalom, a koliko će to ostalo biti lijepo i funkcionalno, ovisi o tome koliko smo ispolirali i osnažili to prvo “sjeme“ ili uzorak.
Uzvišeni cilj
Život u zajednici je izazov, a nekoliko puta veći izazov je sama uspostava zajednice.
Tako su i oni rijetki kandidati za život u zajednici , suočeni s jos većom neizvjesnošću, dok još nije stvorena cvrsta baza s jasnom vizijom i dogovorima.
U svom najmanjem izdanju, “Sv.trojstvo“ je tu da propiše kriterije , da zadaju frekvanciju ispod koje se ne ide. To je baza koja tim rijetkima mora biti privlačna, bez kompromisa, a oni će je čuvati, ojačavati , umnožavati.
Ako je zajednica odlučna za istinski skok na “next level“ , po meni, tu su dva (inspirativna) kriterija:
Međudjelovanje bez trgovine i Nenaslina komunikacija.
Sve ispod toga svodi se na obican fair-play i naučenu pristojnost. Zapravo, bilo bi dovoljno reći; “funkcionirajmo iz ljubavi“ i sve će doći na svoje. Ali Ljubav nije odluka koju doneseš u nekom momentu, kao na prekidač, i odjednom na svakoga i na sve gledaš kao na samoga sebe. To ne ide tako.
Ljubav je stanje svijesti u kojem znaš da smo svi jedno. I takvo stanje se dostiže svjesnim radom i stalnim odlukama da živiš po najvišim kriterijima. A djelovanje bez trgovine je upravo idealna metoda za to. Nenasilna komunikacija to odlično nadopunjuje i vrhunski su kompatibilni.
Djelovanje bez kalkulacije je moćan princip i primjenjiv je u svakom, i najfinijem aspektu života, dok je NNK. alat kojim se služiš kad za ovaj prethodni splasne inspiracija ili u momentima zaborava zbog straha i nejasnoće.
NNK. pomaže da čuješ i vidiš drugoga i povežeš se s njim na ljudskom i dječjem nivou, čak i ako tako isprve nije izgledalo. Povećava želju sa suradnjom i otkriva da su ljudi i okolina puno vise od uobičajenog “resursa“.
Kao ni ljubavnost , tako ni odgovornost se ne može od ikoga zahtijevati. Ali može se na to ukazati i odlučivati. I može se biti u okruženju koje tome inspirira i gura. I svatko tko je dostigao jednu stepenicu više, djeluje zarazno na sve oko sebe.
Postoje tu i razni drugi uzvišeni ciljevi koji podrazumjevaju kvantni skok kao
organski-trans-humanizam, oslobodjenje od potrebe za hranom, vodom, spavanjem ili pomlađivanje, letenje i sl. čak i ovladavanje astralom i paralelnim svjetovima, do “ prolaska pored Orla“… Ali izgleda da smo pozvani stepenicu po stepenicu.
Ova sada nam je dostupna i nekako najvažnija jer dodiruje sve ostale uzvišene ciljeve.
Oduzima vlast umu i stavlja ga na njegovo mjesto sluge i preslaguje vrijednosti prema onoj spoznaji svjesti, da smo svi jedno.
Za više informacija i mogući dolazak u Blatušu obratite se Robertu na mail shenkorama@gmail.com
