džingis balkan

Starac i (noćne) more

od

Živim u malom slavonskom mjestu junačke prošlosti. Nisam često putovao u životu, ali više od nekoliko navrata sam bio u Osijeku. Penzija je mala, a sedamdeset godina životnog iskustva naučiše me da nema ništa preče od domovine. Ne znam koliko još imam vremena pred sobom (nadgrobna ploča sa šahovnicom je spremna), ali dok sam živ će mi iznad televizora (u boji) stajati slike Franje i Woytyle. Da njih nije bilo, odavno bi nas sve četnici poklali. Zato ne volim ni Teslu ni Đokovića – takvi su nas ubijali u ratu.

Baba mi sere ako svake nedjelje mijenjam gaće, jer veš mora kuvat u loncu (crkla mašina), a ja opet kenjam komšijama koji ne okače zastavu na praznike. Djeca su odavno utekla u Njemačku. Kažu da se možemo viđat preko ekrana, ali ja u te vradžbine ne vjerujem. Nedavno sam slomio stolicu kad je Dinamo primio gol, ali sad napokon mogu odnijet uzorak doktoru, iako ne znam šta će mu. Svaki dan pizdim dok gledam Dnevnik, jer mladići su devedesprve ginuli, a sad je ekonomija u kurcu. Jedino ne znam zašto nikad ne kažu tko je kriv – oni drugi, jebli si mater komunističku! Ne kažem, ova Vlada je dobra. Imaju sve zube, znaju pričat američki, ali nije lako izvuć kola koja su drugi strmopizdili u financijsku provaliju. Zato, kad dođu izbori, ustanem u pola pet, navučem misno odijelo i idem na biralište, ponosno obavit svoju građansku dužnost. Čekam da se otvore vrata, prvi ulazim i zaokružujem prave Hrvate.

Pišem slabo, samo velika slova, ali dosta dobro mogu pročitat i ona mala. Tako sam jedared u novinama vidio priču o dalmatinskoj barabi koja je skinula tablice s auta i stavila neke druge, da ne mora plaćat tehnički. Još priča da nam ne treba država i razne gluposti koje nisam ni razumio. Pa majku ti božju, je l on živi u Rvackoj ili na Marsu?! Ubio bih svakog tko ne cijeni prolivenu krv naših predaka i hrvatski kruv koji jede. To sve treba dovest na goli otok, zajedno sa Srbima i pederima, pa nek tucaju kamen dok se ne opamete. Za besanih noći sam dosta razmišljao o tom probisvjetu koji nam oće rušit državu i smislio nekoliko zajebanih pitanja za njega. Evo, tu me reži ako bi znao odgovorit:

Da majka država nije obukla radni kombinezon i izgradila ceste, po čemu bi, dangubo, vozio svoju krntiju, koju si maznio boktepita gdje?

Da nema državnih doktora, tko bi ti davao tablete kad oboliš?

Ako si tako pametan, zašto ne osnuješ svoju stranku pa ćemo vidjet koliko ćeš glasova dobit?

Bez pisanih zakona, kako će čovjek znat šta se smije, šta ne smije?

Nadam se da će mufljuz pročitati ovo što diktiram, aktivirati dio mozga kojeg mu droga još uvijek nije pojela i shvatiti da je država iznad svega. Dobro, sad je još uvijek mlad i lud, ali šta će kad dođe u moje godine? Bilo bi šteta da mu život bude jadan i neispunjen…

O čoeku

od

Uvjetno se može reći da sam rođen prije nekih 14 milijardi godina, sasvim slučajno, kada je, Velikim praskom, ništa eksplodiralo i sve nastalo. Ima već dosta dugo otkad sam ispuzao iz vode, razvio udove i postao sisavac. Polako sam napredovao, a budući da je svijet vrlo negostoljubivo mjesto, preselio sam u pećinu i ubijao životinje da bih preživio u pustom, neplodnom okolišu. Pošto sam tada još uvijek bio prilično glup, na kamenje sam klesao raznorazne beznačajne i nerazumljive znakove, iz dosade i uz pomoć robova gradio čudne, niškorisne građevine te na taj način hinio da se kužim u umjetnost i arhitekturu.

Moj istinski procvat startao je s renesansom, kada sam konačno shvatio da živim na samo jednoj od bezbroj kamenčina koje tutnje kroz beskrajni svemir. To mi je pomoglo da shvatim svoju beznačajnost u ovom univerzumu i napokon osvijestim potrebu da pripadam nečemu većem od sebe – sustavu.

S obzirom na svoju stalnu evoluciju, nastojim činiti sve da bih je ubrzao i usavršio se. Zato redovito primam cjepiva i gutam tablete – treba popraviti ono što priroda nije učinila optimalnim. Srećom, oko mene su ljudi s još jačim diplomama i skupljim odijelima, tako da se ne moram zamarati otkrivajući stvari koje je znanost već “zašarafila”.

Netko mudar je zaključio da je čovjek čovjeku vuk, pa sam se naučio boriti za svoje mjesto pod Suncem. Dobijem blagu erekciju kad naiđem na bilo kakav natječaj (npr. za posao), jer natjecanje je ono što nas tjera naprijed. Bez lažne skromnosti, za sebe mogu reći da spadam među uspješne, među pobjednike i malo se naživciram kad čujem sirotinju koja kuka da je društvo nepravedno, a nisu shvatili da jači kači. Da su sposobniji, našli bi načina da zarade više novca, jer u njemu je prava vrijednost (ipak iza njega stoji zlato). Jebiga, nisu dovoljno dugo išli u školu i sad se koprcaju u blatu vlastitog neznanja. Npr. zlopate se po vrtovima da bi uzgojili voće i povrće, a sve imaju u dućanima, još čišće, ljepše i bez crva.

Drugi pametan čovjek je rekao da, ako se mi ne bavimo politikom, ona će se baviti nama. Ne volim biti instrument u tuđim rukama, tako da sam se učlanio u vodeću partiju, što mi znatno pomaže u plivanju ovim bazenom punim ajkula, kojeg nazivamo životom. S ponosom mogu tvrditi da sam, kroz godine plaćanja poreza, dao zamjetan doprinos državnom budžetu i vraćanju ogromnoga vanjskog duga, nastalog zbog nerada i nesposobnosti onih koji još uvijek misle da žive u socijalizmu, iako smo odavno prešli na najveće dostignuće civilizacije – demokratski sustav, gdje svaki građanin odlučuje sam o svojoj sudbini. Ali šta reći kad veliki dio biračkog tijela još uvijek ne shvaća važnost izbora vlastitih predstavnika u organima vlasti. Ili ne kapiraju da je hijerarhija nužna (u protivnom bi vladala anarhija) ili su jednostavno nezainteresirani za vlastitu dobrobit.

Molim vas da me poštedite priča o postojanju nečega što se ne može osjetiti pomoću naših pet čula, kao i postojanju nečega što se ne može kupiti novcem. Te bapske priče odavno se nalaze samo u bajkama i legendama naših primitivnih predaka, a stvarni svijet je nešto sasvim drugo. U tom stvarnom svijetu postoje ljudi koji još uvijek žive na selima (iako sve manje, da kucnem o mahagonij), kao da ne žele svojoj djeci priuštiti veličanstveni sjaj urbanih sredina. Ako netko ne prepoznaje prednosti civilizacije, blato pretpostavlja asfaltu, a drveće rasvjetnim stupovima, ja mu ne mogu pomoći. Neka i dalje mete svoje dvorište puno lišća i ptičjih govana, ali ja komfor svog stana ne bih mijenjao za odavno prevaziđene tvorbe tzv. prirode, pritom se odričući blizine trgovačkog centra, bolnice, škole, restorana, kafića itd.

Dragi moji sugrađani, pamet u glavu, pogled prema Europi, cestu pod točkove i pravac sloboda!