Jednom je jedan mudrac izjavio: „Kako gore, tako dole!“. Kasnije su filozofi i mistici tu izreku preveli u: „Mikrokosmos je točna kopija makrokosmosa!“.
Prethodni prilog je bio posvećen tematici laži na makro planu i svi smo se na njegovom koncu jednoglasno složili da je sve laž. Naš svjetonazor, koji nam društvena svijest nameće je laž. Pošto smo mi kao pojedinac dio tog društva i njegovog svjetonazora, postavlja se logičko pitanje, kakav je slučaj sa nama samima? Da li smo i mi sami laž? Da li je naša osobnost laž? Da li je tvorevina „fizička osoba“ laž? Da li su naše misli laž? Da li su naše emocije laž? Da li je naša ljubav lažna? Da li je naš um laž? Da li je naša svijest laž? Što je uopće istinito u onome što zovem „JA“? Ako je vela (makro) laž posvuda oko nas, sa čime se svi oni trezveni i probuženi slažu, onda je mala (mikro) laž, posvuda u nama?
Kako to da se netko osjeća prinuđen da preispituje i dekonstruira laži, dok drugi poslušno slušaju naredbe globalnih lažljivaca? Situacija ma mikro planu je ista kao i ona na makro planu, nivou države. Tko u nama igra ulogu predsjednika, a tko vlasti? Uloga predsjednika je da zaštiti narod od zloupotrebe vlasti. Vlast je naša osobnost, ego, važnost, položaj, ono socijalno ja. Mediji, kojima upravlja vlast su „naš intelekt“. Ukratko, cijeli sistem vlast (zajedno sa egzekutivom i medijima, dakle svim onim neupitnim poslušnicima) predstavlja naš ljudski oblik. Predsjednik je svijest, a vrhovni sud savjest. Ako savjest i svijest ne reagira na politiku vlasti, onda reagira narod. Narod je naša podsvijest, naši osjećaji, naša intuicija, naša veza sa onim nižim ili višim ili širim JA, tj. našim vitalnim i energetskim tijelom.
Poznata je činjenica da je naš veliki Brat veliki pobornik i zaljubljenik u spiritualnu astroligiju. Tako je i bilo za očekivati da ću u jednom trenutu dobiti naredbu da se posvetim, iako nevoljno, studiju te nauke. Pošto ja ne volim ništa što je lažno, tako me i studij te pseudo-astronomije i pseudo-psihologije, uopće nije privlačio. Ali i ovaj se put pokazala mudrost i dubina duha našeg vođe:
„Znaš li ti tko je rekao da je svaki liječnik vol, koji ne poznaje astrologiju?“
„Znaš li ti tko je rekao da je svaki arhitekt samo obrtnik-zidar, ukoliko ne poznaje astrologiju?“
Buljio sam u njega kao tele:
„Žao mi je, ali nemam pojma šefe.“
„Prvi je onaj na kojeg se zaklinju medicinari, a drugi je onaj kojeg citiraju arhitekti.“
„Akademsko znanje preuzima samo ono što odgovara aktualnom svjetonazoru ili znanstvenoj modi, ostalo jednostavno ignoriraju i onda sve skupa zovu egzaktnom teorijom znanosti. Kakva sramota za trezven um!“ Rekavši to, ostavio me da se sam hrvam sa svim tim mudrostim, koje je onako iz rukava porazbacao naokolo, dok se on povukao u odaje za meditaciju, sa svojim svetim konkubinama.
Tako sam se ja, prisiljen silom zakona jačeg, prihvatio studija te pseudo-znanosti. Proučavao sam ja te barake, kuće i vile, tražio utočište, smisao, sreću, bogatstvo, moć, ljubav, seks, sigurnost… Vjerovatno bi i dalje tražio da me moj naredbodavac nije mlatnuo i naredio da se ostavim romantike tj. ćorava posla i isključivo se posvetim traženju duha, apstraktnog, onog višeg od ljudskog, onog trans-humanog. Zagonetka je dugo izgleda nerješiva. Ipak, malo po malo, počelo je svitati razumijevanje. U okrilju te, naizgled pseudo-znanosti , počelo se razotkrivati praktično znanje za dekonstrukciju makro i mikro uma ili globalne i pojedinačne osobe. Gledao sam u nevjerici njene, golom oku, skrivene kodove za razotkrivanje i dekonstrukciju osobe, onog našeg lažnog, socijaliziranog, društvenog ja. Padao sam u ekstazu otkrivajući ono našeg istinsko, prirodno sopstvo. I na kraju se, poput korone svetaca, koja okružuje cijelu ovu zemaljsku ploču, to praktično znanje počelo skladno sklapati sa metodama drugih civilizacija, naizgled potpuno stranih našem pseudo-znanstvenom nasljeđu.
Ja sam takav i takav. To je moj karakter. To sam ja!
Moja osobna povijest je neupitna. Moje porijeklo, moja rodbina. To sam ja!
Moj bračni ugovor je stvaran. Moja ljubav prema mom partneru također. To sam ja!
Svi znaju tko sam i što sam. Moja karijera i položaj u društvu su neupitni. To sam ja!
Ako sva ta četiri „mala JA“ pomiješate zajedno, stavite u metalni ili silikonski „oblik“ za pečenje, te pečete pola sata na temperaturi od 180°C, dobit ćete, kažu eksperti, svoju osobnost, svoje jako i samouvjereno JA.
Tako razgoljen, pred fokusom trezvene ekspermentalne pažnje, raspao se u jednom trenutku i onaj moj mikro-svijet ili barem ono što sam mislio da sam ja. Vidio sam svoju osobnost kao strukturu, konstrukt laži, nametnut kao specifičnu, ego-orijentiranu interpretaciju svijeta. Osjetio sam se kao mikro laž, točna projekcija one makro-globalne laži. Osjećao sam male laži kako plaze posvuda po meni, poput nano-parazita. Pitao sam se, što drži sve te laži skupa i od njih čini jednu svjesnu silu, vođenu stranom namjerom? Sjetio sam se onih new age bajki, koje skladno propovjedaju da je dovoljno postati svjestan problema i on je rješen. Da, tako se i jedan autist riješio autizma, kad je postano svjestan svoje „nadarenosti“. Egzorcizam laži je poput detoksa teških metala iz tijela ili istjerivanja svih onih nepoželjnih podstanara i parazita: dug i mukotrpan proces.
