Sve veća zajednica ljudi koji odbacuju sistem

On se odrekao države: ‘Dokumente koristim samo u situacijama kada svojevoljno pristanem na poslovanje s tvrtkom – Republikom Hrvatskom’

Zadranin Vedran Miočić-Stošić odlučio je da više neće poslovati s državom u nametnutom odnosu, njegova borba i dalje traje i nije jedini u Hrvatsksoj

Možete li za sebe reći da ste živi čovjek? A možete li reći da ste u očima države i institucija živi čovjek, a ne samo broj ili predmet, odnosno tvrtka. Postoji sve veći broj ljudi koji shvaćaju da, iako smo u suštini svi mi živi ljudi, našim identificiranjem s fizičkom osobom upadamo u nadležnost sustava koji nas prepoznaje kao tvrtku – kreirani fiktivni entitet, na temelju našeg fizičkog tijela i preko te tvrtke sustav s nama posluje. Tako je svoj donedavni status opisao Vedran Miočić-Stošić, Zadranin koji je zainteresirao javnost svojim raskidom odnosa s državom.

U medijima se pisalo o njemu nakon što ga je zaustavila policija, jer njegov automobil nije bio registriran, barem ne konvencionalnim putem.

“Moj status je i dalje nepromijenjen, Objavom o nepostojanju osobe koju sam svojedobno uručio svim institucijama RH i dalje sam prema sustavu deklariran kao živi čovjek na kojeg se zakoni ove države ne odnose te nad kojim ne postoji njena nadležnost. Svoj automobil i dalje koristim kao pomoćno sredstvo za kretanje, na njemu su moje privatne tablice, te nije registriran u sustavu”, rekao je Vedran u razgovoru za 100posto. Objavu je urudžbirao 29. travnja 2016. svim glavnim institucijama Republike Hrvatske, nešto kasnije i onim lokalnim. Kako u 30 dana niti jedna institucija nije opovrgla Vedranovu Objavu, ona je postala pravomoćna ‘i više nikakvim pravnim sredstvima se ne može osporiti’.

Luka Gerlanc / CROPIX

Luka Gerlanc / CROPIX

Vedran s Objavom o nepostojanju osobe

Na kraju sam PU Zadarskoj uručio obavijest o privatnim pločicama koje sam postavio na svoj automobil kojeg sam prethodno, nakon isteka registracije, uredno odjavio te vratio službene registarske pločice policiji koja je njihov vlasnik. Ovaj moj čin nije bio početak bitke, već upravo suprotno, njen kraj

Što to konkretno znači u svakodnevnom životu? Kaže kako i dalje ima dokumente, ali da ih koristi samo u situacijama kada on svojevoljno pristane na poslovanje s tvrtkom (Republikom Hrvatskom). “Ako mi u nekom trenutku zatreba neka od usluga koju ta tvrtka nudi, naravno, u tom slučaju po uvjetima te tvrtke”, kazao je.

Prošle godine Vedrana je zaustavila policija, koja je, za pretpostaviti je, ignorirala Vedranovu objavu i ‘poslovni odnos kojeg je u skladu sa zakonima RH definirao s njihovim poslodavcem (MUP-om)’.

Državno odvjetništvo odbacilo optužbe o krivotvorenju dokumenata

Policijske službenike Vedran je, kao što je i poznato, tužio pri legalno osnovanom Arbitražnom Sudu Pravde. To nije sud kojeg je osnovala država, a kasnije ćemo se vratiti na njegov osnutak. Arbitražni sud donio je presudu u korist Miočića-Stošića odredivši i novčani iznos koji su mu tuženici dužni platiti, jer su mu načinili štetu tako što su prekršili odredbe Objave o nepostojanju osobe. “Ti ljudi su također ignorirali i tu presudu, a s obzirom na to da je svaka presuda tj. pravorijek Arbitražnog suda po zakonu ujedno i ovršna isprava pokrenuo sam zahtjev za ovrhom nad njima kojeg je u konačnici Županijski sud u Zagrebu, po mom mišljenju neosnovano odbacio”, prepričava tijek događaja Miočić-Stošić. Kako kaže rješenje Županijskog suda dobio je prošlog tjedna te misli iskoristiti mogućnost žalbe Vrhovnom sudu RH “Kako bi dokazao da cijela ova priča ima zakonsku osnovu i kako bi se zaštitio od daljnje prisile”.

Dok mu ni prvi slučaj zaustavljanja i prekršajne prijave nije pravno riješen, prije nepunih mjesec dana opet je zaustavljen. Naglašava da pritom nije napravio nikakav prekršaj niti učinio štetu te da je policijski službenik bio uljudan i korektan. “Međutim i on je ignorirao ono što sam mu u dobroj namjeri pokušao objasniti, negirao valjanost dokumenata koje sam mu davao na uvid i na koje sam se pozivao te je inzistirao na svojoj nadležnosti nada mnom na koju ja naravno nisam pristao”, prepričava Vedran. Zatim su ga uhitili i ponovno, igrom slučaja, odveli u Policijsku postaju Biograd. Tamo je zadržan nekoliko sati. U policiji su mu rekli da će protiv njega podignuti prekršajnu prijavu kao i u prvom slučaju. Dok je bio u postaji službenici su proveli i kriminalističku obradu zbog sumnje da je krivotvorio službenu ispravu.

Luka Gerlanc / CROPIX

Luka Gerlanc / CROPIX

Tablice koje je Vedran sam izradio za svoj automobil

“Došlo je do očitovanja direktno od strane državnog odvjetništva da se u ovom slučaju ne radi o krivotvorenju registarskih tablica te da nema osnove za kazneno djelo, nakon čega sam pušten te su mi vraćene moje privatne tablice koje su mi prethodno oduzete skidanjem s mog automobila”, kazao je Miočić-Stošić. Sada čeka da mu stigne obvezni prekršajni nalog, ali prije njega dobio je zaključak od PU Zadarske kojim ga se upućuje na izvanredan nadzorni zdravstveni pregled.

Tijekom uhićenja odbio je alko tekst, jer, kako kaže nije pristajao na ničiju nadležnost. “Iako u tom trenutku nisam bio pod nikakvim utjecajem alkohola niti opojnih droga sto se na meni moglo očito i vidjeti iz mog izgleda, ponašanja i komunikacije prema ljudima koji su prema meni tom prilikom postupali”, objasnio je i dodao da ako se i dalje bude inzistiralo na zdravstvenom pregledu, potpisniku tog zaključka će prvo poslati odgovor s objašnjenjem o kršenju poslovnog odnosa. Ako će ih on ignorirati i dalje inzistirati na svom zaključku Miočić-Stošić najavljuje nove tužbe pri Arbitražnom sudu pravde.

Sve veća zajednica

Od dokumenata i dalje fizički posjeduje osobnu iskaznicu, putovnicu, originalnu kopiju rodnog lista, i dalje plaća zdravstveno osiguranje i ima zdravstvenu iskaznicu te bankovni račun. Objašnjava kako on, niti itko od nas, nismo vlasnici tih dokumenata, nego samo korisnici. Vlasnik je onaj tko ih je kreirao, a to je tvrtka Republika Hrvatska.

“Bitno je za shvatiti da čovjek urudžbiranjem Objave ne može poništiti te dokumente, nego se u pravnom smislu definira razlika između čovjeka i fizičke osobe-tvrtke, koja je rodnim listom kreirana od strane države.”

Dakle, ja sam se prema sustavu deklarirao kao živi čovjek i više se ne identificiram s tvrtkom. S druge strane, to i dalje ne isključuje mogućnost da u bilo kojem trenutku ja, svojom slobodnom voljom, mogu ući u ulogu te tvrtke tj. imam pravo koristiti te dokumente kako bih ugovorio ili ostvario određeno poslovanje koje tvrtka Republika Hrvatska nudi na tržištu

U trenu kada koristi usluge RH, on je dužan ispoštovati uvjete koje mu ona postavlja.

Luka Gerlanc / CROPIX

Luka Gerlanc / CROPIX

Najavljuje da će uskoro otkazati i zdravstveno osiguranje, shvatio je da mu ta vrsta usluge nije potrebna, preuzeo je svoje zdravlje u svoje ruke promijenio je stil života, pogotovo prehranu. A spreman je uredno platiti zdravstvene usluge u budućnosti ako mu budu potrebne. “Slično je i s bankovnim računom, u ovom trenutku ga još imam otvorenog na ime fizičke osobe Vedran Miočić-Stošić čiji sam ja jedini ovlašteni zastupnik, međutim kako novac smatram ‘nužnim zlom’, radim i na tom segmentu da ga u budućnosti više ne koristim niti da o njemu ovisim tako da ću u datom trenutku taj račun zatvoriti”, kazao je Vedran.

Ovaj diplomirani arhitekt trenutno je nezaposlen, kaže više nije ni u evidenciji na zavodu za zapošljavanje. Međutim još uvijek se bavi arhitekturom i znanjem iz te struke kad netko od njega zatreba taj tip usluge i tako si potpomaže kako bi si osigurao sredstva za osnovne životne potrebe u ovom tranzicijskom periodu u kojem se nalazi. Kaže da je prvi susret s ovom temom imao otprilike dvije godine prije nego je predao Objavu. Došao je do toga preko ljudi koji su na ovim prostorima već neko vrijeme istraživali i proučavali pravni sistem i svoje znanje širili raznim kanalima.

Čim sam došao u kontakt s tim informacijama osjetio sam da je to ono što čuči u meni cijeli život, ali nije imalo dovoljno znanja da se izrazi u punom potencijalu. Okovi iluzornog sistema su nestali i bilo je vrijeme da se vratim životu

Nekoliko puta spomenuo je Arbitražni Sud Pravde kao vrlo čvrsto uporište i mjesto gdje istjeruje svoju pravdu, objasnio je kako je taj sud osnovala Udruga Čovjek prije nekoliko godina u skladu s važećim Zakonom o arbitraži, članovi udruge su kako ih je nazvao pioniri ‘pokreta’ živih ljudi u Hrvatskoj.

“Nakon što je završio moj slučaj dobio sam od tih ljudi poziv da se priključim njihovom radu što sam zdušno prihvatio te u ovom trenutku i ja vršim ulogu jednog od arbitara tog suda. Većina ljudi koji su urudžbirali Objavu o nepostojanju osobe su u tom dokumentu i odredili nadležnost tog suda. Tako je on postao alat pomoću kojeg se oni koji su deklarirani kao živi ljudi prema sistemu mogu zaštititi od tog istog sistema”, objasnio je svrhu Arbitražnog Suda Pravde. Sud je prvo osnovan u Zagrebu, a danas muje sjedište u Stobreču.

Vedran je zajedno sa spomenutim ljudima osnovao i Zajednicu suverenih ljudi na zemlji, a njihova ‘Objava o slobodi i suverenitetu živog čovjeka’, ovoga tjedna bit će poslana u Sabor, Vladu i Vrhovni sud RH, kao i svjetskim centrima moći o Vatikana do Washingtona. “Sve veći broj ljudi osjeća da su stvari posložene naopako po čovječanstvo i traže način kako tome pristupiti, velikim dijelom i zaslugom nas koji na ovim prostorima širimo svoje znanje i iskustvo putem konvencije za koju smo odredili da ćemo je organizirati dva puta godišnje. Uz to i medijskim istupima, a najviše u svakodnevnoj, živoj interakciji s ljudima oko nas”, objasnio je Vedran. Kroz njihove prve dvije konvencije prošlo je oko 150 ljudi, broj ljudi koji intenzivno prate ovu temu je znatno veći zahvaljujući internetu i pojedinačnim predavanjima koja organiziraju.

Zajednica suverenih ljudi na zemlji svoju treću konvenciju organizirat će  ovog proljeća, a dobrodošao je “svatko tko je spreman i voljan biti njen sukreator i živjeti u skladu s Prirodnim zakonom”.

Udrobljeno obrazovanje … Ljubav je stavljena na muke 1/3

Prvotna namjera da ovaj članak bude dopuna, nešto kao logičan nastavak predavanju „udrobljeno obrazovanje“, predavanja održanog na Drugoj konvenciji živih ljudi, na neki je način tijekom pisanja transformirana uvidom da je tema odgoja i obrazovanja toliko bitna da o njoj jednostavno ne bi trebalo uopće prestati pričati i pisati i da nema ikakve potrebe čekati vrijeme pogodno za objavljivanje. Uvijek je pravo vrijeme. A meni ako se čini, a jeste malo, da predavanje ima svojih nedorečenosti, manjkavosti, pa neka ima, ima i u švicarskom siru rupa, pa ih nema potrebe sirom puniti … uostalom neka kronični nedostatak misaone uštogljenosti, hvala brate Dražene za ovu, dobije svoj što puniji smisao; dakle…

Odgoj i obrazovanje jedna je tako široka, potentna, a istovremeno i toliko osjetljiva tema, da joj zaista treba pristupiti pažljivo, studiozno i sa dubokim poštovanjem. Jer nije tajna iti pticama na grani, kao ni velikom broju ljudi koji prate ovu stranicu, a posebno ne ljudima okupljenima u ideji osnivanja Zajednice suverenih ljudi na zemlji „živi čovjek“, koliki je razmjer pogubnosti javnog obrazovanja, kakav je u današnjem obliku, kao i njime hakiranog i izvitoperenog roditeljskog odgoja djece … pogubnosti za sav ljudski rod.

Činjenica je da obrazovnie, a koji je u naravi također i pravni sistem, djeluje tako da djeci silom uzurpira pravo da misle ono što ona hoće da misle, što je jedan od mnogih oblika nasilja u vrlo brutalnom obliku … isto kao i odgoj. Mada i ne bilo jednostavno, treba imati hrabrost i smoći priznati da je i roditeljski odgoj i te kako zaražen istim virusom kao i javno-obrazovni sistem; virusom indoktrinacije, dogmatiziranja i stigmatiziranja. Gotovo bez iznimke.

Zato su mnogim roditeljima, jer im je i samima nametnuto tako, a i iz razloga što djecu vide kao objekte vlastitih predodžbi, najčešća opravdanja za primjenu sile i provođenje štokakvih „odgojnih usmjerenja“(čitaj: zabrana), „dubokomisaone“ su izjave, tipa: „pa neću im valjda dozvoliti da rade po svom? … Pa gdje to vodi?“ … Hm, ne znam gdje vodi, al’ možda vrijedi probanja primjenom …

Ustvari, u ovim i sličnim izjavama nalazi se prikrivena, najčešće nesvjesna, namjera dresure, u punom i pravom smislu te riječi, jer svako siljeno treniranje ikoga da misli i da se ponaša onako kako to hoće onaj tko provodi trening, a to jesu odlike današnjeg odgoja i obrazovanja, jeste dresura; suštinske razlike između dresure životinja u cirkusu i odgoja djece zapravo iti nema. Odgojem i obrazovanjem na ovakav prisilan način, a što je hakiranom i indoktriniranom umu, zadojenog dogmama, kao shvaćanje nedohvatljivo, provodi se beskrupulozna i nemilosrdna standardizacija, normiranje populacije po scenariju kreiranom od strane gospodara lutaka; scenarijem koji kao jednu od krajnjih posljedica ima i to da „dobro odgojene, u(z)gojene i obrazovane, svojski ispeglane i utegnute“ lutke u stvari izrastaju u sluge, roblje gospodaru, a paralelno s tim i u čuvare vlastitih zatvora (jer je jedan od alata i moć uvjeravanja); a sve zbog pristanka na poslušnost; svjesno ili nesvjesno, svejedno je.

Ajmo vidjeti koji su to elementi prisile…

Pravo na mišljenje i na izričaj, tijelom, govorom, kako god, rođenjem su donešena prava svakog ponaosob, bez iti jedne iznimke. Primjenom tih prava u naravi, a pogotovo kada smo djeca, još uvijek prirodna i neporočna/nehakirana, mi time izražavamo svojstvo autoriteta, ne autoriteta nad ikim drugim, već svojstvo istinskog gospodara samoga sebe; sam čin odbijanja hrane kod prisustva bolesti, kad je namjera energetski potencijal koristiti za ozdravljenje, a ne za probavu; ili nevoljkost uzimanja procesuirane hrane koja uzrokuje stomačne grčeve, a pogotovu ako je dijete dojeno prirodno; sasvim su dovoljan dokaz izražavanja svojstva istinskog samovladara, čak i kod djece koja još nisu iti progovorila … a onda to roditelji stigmatiziraju kao svojeglavost koju treba u korijenu zatrt’ … ha ha, vjerojatno je tuđeglavost prirodnija, prikladnija i roditeljima poželjnija … auf brige kad dijete nešto samostalno smisli.

Primjenom metoda uvjeravanja i zastrašivanja, te nasilnim uzurpiranjem prirodnih prava, u umove se djece, najčešće u razinu nesvjesno, uvodi podatak da oni nisu ti koji su istinski gospodari samog sebe, da oni nisu ti čije jest pravo autoriteta kojeg imaju neprikosnoveno, već da postoji neki vanjski autor koji nad njima ima autoritet, čiju naklonost, kao usput rečeno, treba, kroz milost i zaslužiti. To nije išta drugo do silovanje, da ponovim, silovanje, silovanje na najokrutniji i bestijalan način; silovanje mentalnog, a posljedično tome i emotivnog i fizičkog tijela. Da bi se to dokazalo dovoljno je vidjeti ponašanje i akcije tijela djeteta u trenutku dok je u raljama straha, izraženog kao posljedicu provođenja prisile/agresije. Uz to, to je dresura s ciljem postizanja idolopokloničkog mentalnog stanja … gospodaru lutaka „po što?-po to!“ neophodnog. Molim da obratite pažnju na „po što?-po to!“, nema u tom ništa od cjenjkačko-pazarsko-evoruke ponašanja, to vam se samo čini. Sve se to radi na način sidrenja ideje o postojanju vanjskog autoriteta u um, autoriteta koji je uvijek i bespogovorno u pravu. I bez propitivanja o tome.

Posljedično tome, neslaganje, neposluh izraženi prema vanjskom autoritetu su kažnjivi; obligatorno kažnjivi. Jer, ako ne razmišljaš i ako se ne ponašaš onako kako ti je zapovjeđeno, te ako nisi kao svi ostali, a što je, onako kao usput, uzurpacija individualnosti, normalno je da te se kazni …

„ništa lakše, već u ime navodne vanjske slobode, uništiti unutarnju slobodu čovjeka …“

Sri Rabindranath Tagore

Kao rezultat ovakvog pristupa dobija se pomanjkanje i/ili gubitak kritičko-analitičkog načina promišljanja i nedostatak vjere u vlastite mogućnosti, jer ovakvim se pristupom djecu iz stanja uravnoteženosti i razvoja, prebacuje i drži u obrambeno-napadačkom, opsadno-ratnom stanju … u prijevodu, korumpirano-kalkulantsko-pregovaračkom … onom u kojem dominira „napadaj ili se brani“.

Kod ekstroventirane djece, one koja uzrok vide kao nešto izvanjsko, takvo se ponašanje očituje u istupanju iz povezanosti s provoditeljem prisile ili povezanosti na devijantan i degradiran način; pa su tako, blago rečeno „roditelji seronje, a nastavnici glupani“. Takva djeca, zbog vlastitog su „uspjeha“, u odrasloj dobi, često vrlo uspješno, sklona iskorištavanju drugih za vlastiti „napredak“. To se ponašanje opravdava stavom; bolje biti napadač, nego napadnut; bolje je silovati, nego biti silovan; bolje je ubiti, nego biti ubijen.

S druge strane tog agresor/žrtva novčića, introventirana djeca, ona koja sebe pretvaraju u objekt kritike i osude, ona koja o sebi izgrade „ne vrijedim pišljiva boba“ stav, izrastaju s manje-više priličnom dozom samouništavalačkog i podaničkog u smislu davanja pristanka i nalaženja opravdanja za vršenje prisile nad sobom. I rijetki vide da je svejedno s koje strane novčića si, svejedno si na novčiću … novčiću koji je najvrijedniji onda kad je izgubljen.

Uglavnom, svi nasilni pristupi u odgoju i obrazovanju za posljedicu imaju i gubitak još jedne od neprocjenjivih dragocjenosti; iskrenosti; iskrenosti prema samima sebi i prema drugima, te sposobnosti izražavanja iste; i onoga također dragocjenog, a što je, po meni jedan od najvećih živućih učitelja, Sadhguru Jaggi Vasudev, fino istakao rekavši: „kad zahtijevate autoritet nad djecom, gubite njihovo prijateljstvo.“

Nadalje, gušenjem i dokidanjem kritičko-analitičkog načina promišljanja, mijenja se i kakvoća bazne inteligencije, pa tako, umjesto da inteligencija bude moćan alat koji pomaže da, oduševljavajući se novim otkrićima i spoznajama, uočavamo i shvaćamo Stvarnost; postaje tek sposobnost pamćenja i ponavljanja upamćenog (monkey see monkey do), a što je tipična odlika dresure … pa kad se još krene sa plesnim koracima magarećim, u mrkva/batina taktu … ihaj … evo lutkar ruke trlja i zglobove razgibava … konci su u njegovim rukama, lutke su na koncu … let’s have party started … najbolje zabave po krčmama iz ulica crvenih svjetiljki nisu ovoj ravne … Vrijeme je da roditelji sebe, a time i djecu, razriješe iluzije da je inteligencija jedino i isključivo sposodnost manipulativne snalažljivosti, zapostavljajući činjenicu postojanja emotivne, osjetilne, od umnih utjecala slobodne, inteligencije, odlike Cjelovitog, onog kojeg smo u sebi gurnuli na stranu, uspavali, gotovo eutanizirali. Za ponovno uspostavljanje tog, sada uspavanog stanja, neophodna je restauracija individualnog i kritičko-analitičkog načina promišljanja, oslobođenog utjecaja ikakvih dogmi i kolektivističkog.

„ … čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže

tko ne misli ovako, taj kleveće i laže

ljudi bez kalibra i bez ideje

ufuravaju nam istine crno-bijele …“

B. Štulić

Takva neprestana dresura za cilj ima i srozavanje bezgraničnih stvaralačkih potencijala umova djece, koja taj potencijal, dok ih se ne izdresira, nose sobom prirodno; kao što drvo nosi grane, cvijet, plod, list; nose do trenutka izdahnuća tog potencijala pod čizmom odgoja i obrazovanja kakvo je danas, gdje kao oblik ponašanja počinje prevladavati reaktivno, ono svojstvenije životinji, umjesto odgovornog, ponašanja svojstvenog čovjeku. I nije tajna da je neodgovornost nužno i glupost (neznanje), iz kojeg reaktivno i potiče; jer intelekt ljudi sklonih reaktivnom, ograničen je da operira isključivo unutar strogo definiranog sustava, što je tipičan indikator nepotpunosti i zastoja u intelektualnom razvoju. Stoga bi vjerojatno jedan od koraka u znanje trebala biti i spoznaja da čovjek, a time i čovječanstvo, jest u potpunosti odgovoran za ono što se događa u svijetu … istina je da možda nemamo utjecaj na to što će nam doći kao životno iskustvo, ali u potpunosti je naša odgovornost što ćemo u vezi toga ne/napraviti; ili kako Dražen voli ukratko reći: moja je odgovornost to što govorim, a tvoja je to što čuješ … i nije preteška intelektualna gimnastika za shvatiti da se očuvanjem i razvojem stvaralačkog ujedno razvija i samoodgovornost … nije li kreatorovo djelo njegova odgovornost, bez obzira na materijal koji mu je dat za stvaranje; upravo zbog toga bi roditelji trebali spoznati da se količina istinskog znanja (odgovornosti) razvija sve većim odsustvom ega, straha, nasilja, zahtjeva, sukoba, nadmoćne autoritativnosti i prisile ikojeg oblika, redom elemenata nužnih za dresuru; a čime se tvori plodno tlo za istinske izraze čovječnosti: Ljubav, Sreću, Ljepotu, Veselje, Radost, Osjećajnost, Smijeh, Oduševljenje, Duhovitost, Smijeh i Šalu … svega onog čega se boji demon smrti, onaj koji traži namrgođen, strog i nazovi „ozbiljan“ pristup životu … naravno uz iznimku oblokavanja petkom i stenjanja subotom navečer, uz neizostavnu dozu jeftinog smijeha nedjeljom popodne uz TV, kavu i kupljene napolitanke … i samo na kratko molim, sutra je radni dan … a ovo „na kratko“ me, a da ne znam zašto, neodoljivo podsjeća na duljinu psećeg povodca.

Zar se svijet od Vrline gradi otimačinom od djece onoga s čime su došli; otimačinom Mira, Sreće, Spokoja i Ljubavi za Ono Što Uistinu Jest; otimačinom tipičnom za balavčad koja krađom od drugoga nastoje kompenzirati ono što im je i samima ukradeno? I još k tome, takvo ponašanje nazivati odgovornim ponašanjem roditelja koji brine … roditelj ili robitelj, procijenite sami …

Budimo djeca

Kad izgubimo djetinjstvo

prestao je Život,

počinje festival

ozbiljna sprdačina

bez Ljepote

Života

Istine

i Pameti …

Toma Bebić

Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.