Prvi među jednakima

Prekjučer idem prema banci, podići novi kredit (da mogu otplaćivat stari) i razmišljam o svakodnevnim pitanjima: zašto je para premalo, kako to da svi duguju i sl. Nisam napipao odgovore, ali pretpostavljam da trebamo više raditi i, ono najvažnije – ne praviti se previše pametni, ne odskakati od gomile. Čavao koji najviše strši, prvi dobije po glavi. Zato gledam šta radi većina i prema tome se ravnam, jer većina ne može biti u krivu (nisu ljudi glupi).

Dok sam bio dijete, starci su mi stalno govorili da sam niškoristan, da su radije trebali uzet psa i da neće od mene nikad bit pravog čovjeka. Da su sad živi, sigurno bi promijenili mišljenje, jer vozim Mercedesa (C klasa). Kad otvorim šiber i odvalim Narodni radio, svi okreću glave i pogledom mi se dive. Nemam uvijek za gorivo, neke dane jedem samo kifle ili eventualno ćoravi paprikaš, ali važno je ono što ljudi vide – dobar auto, sunčane cvike (čak i u zatvorenom prostoru) te markirana odjeća.

U početku svoga „buđenja“, dok sam tek počinjao shvaćati važnost imidža, zajebo sam se i kupio jaknu „Diadola“. Kad su mi rekli da je lažnjak, osramotio sam se kao nikad u životu i zato si takve propuste više neću dozvoliti. Razvio sam orlovski vid za stvari koje su u điru, tako da u zadnje vrijeme nosam dva broja kraće hlače i čarape stopalice, da bi se vidjeli goli gležnjevi iznad patika.

Svojevremeno sam se doveo u situaciju da se moram oženit. Pogađate, cura je zakačila. Da mi dijete ne bi bilo žgebe, kopile i da me okolina ne bi smatrala čudakom, izrodom, nekatolikom, oženio sam svoju napumpanu družicu. Priča se da je moja Luca nekada bila ženska sumnjivog morala (lujka), ali ja sam od nje napravio poštenu ženu, katoličnog svjetonazora (alelujka). Ne znam zašto pizdi svaki put kad spomenem da je moja mama bolje kuhala; valjda ne kuži da je to za njeno dobro.

Šogor je faca u komunalnom poduzeću pa mi je htio sredit da radim kao đubretar, ali nisam lud! Zamisli da me rulja vidi kako metem ulice ili praznim kante – morao bih se odselit. Kad pazarim u dućanu, ni ne gledam prema polici s proizvodima kojima ističe rok, da ne bi tkogod pomislio da sam sirotinja. Ako mi prdež pobjegne dok sam u gužvi, istog časa se hvatam za nos i namrštenog pogleda okolo tražim „krivca“, zato što si ne mogu priuštit da me proglase prdatorom – umro bih od bruke. Dok sam među ljudima, ostavljam da mi dugo zvoni mobitel, jer mi uvijek svira neki superhit (trenutno Miletov „Šampanjac“). Ukratko, držim do sebe i svog rejtinga u društvu.

Jako mi idu na džigericu osobe koje ne vode dovoljno računa o normama i standardima zajednice, a pogotovo oni koji se ne pridržavaju zakona. Izgleda da masa nije svjesna: ako svatko bude vukao na svoju stranu, kako će nam izgledati društvo? Evo, prijavio sam susjeda koji prodaje duhan. Nemam ništa protiv čovjeka, ali red se mora znati. Također, kad spazim murjake na cesti, namjerno neću blicanjem upozoriti nailazeće vozače; neka ih kazne, za njihovo dobro. Da se mene pita, ne bismo morali registrirat samo aute i nekretnine, nego svaki televizor, kompjuter, namještaj pa čak i skuplje komade odjeće; općenito, sve što košta iznad iljadu kuna. Na taj način bismo stupanj građanskih sloboda podigli na višu razinu, jer bilo bi manje krađa.

Ljudi moji, sve nam je dano na pladnju, staze su utabane, a na nama je samo da se krećemo zacrtanim pravcima. Iako je zakona još uvijek premalo i nisu dovoljno detaljni, a kazne su preblage, možemo se sami potruditi ispraviti manjkavosti; konkretno, trebamo sve bijele vrane ofarbati u pravu boju i stvorit ćemo raj. Višeumlje ubija…

Mandat i ja

Zovem se Vlado Sabo i uvijek prdim u važne fotelje, redovito one zakonodavnih i izvršnih tijela. Beskrajno sam odan svojoj političkoj stranci, osobito nakon što sam vidio kako je prošao jedan kolega koji je suviše talasao i za pogrešan zakon glasao. Odmah su mu našli sliku s kurvom i mućku s javnom nabavom. Inače, postoji partija koja nam izigrava ljutog neprijatelja na svakim izborima, ali zapravo smo dvije dugoprste ruke jednog lopovskog tijela. Nađemo bezvezne teme oko kojih se ne slažemo (antifašizam, pederska prava, ćirilične ploče…), poturimo ih glupom narodu da se svađa, a mi radimo ono što najbolje znamo – režemo svečane vrpce i pred  kamerama šetamo majice sa znakom krokodila.
Obiteljski sam čovjek, s kućom u elitnom dijelu grada, vikendicom na otoku i mnogim drugim nekretninama, od kojih ni jedna nije registrirana na moje ime. Drugovi iz stranke znaju za moje švalerke, a nedavno je i supruga saznala za jednu mladu estradnu zvijezdu kojoj pomažem na početku karijere. Izbacila mi stvari kroz prozor, slike s vjenčanja rastrgala u paramparčad i podnijela zahtjev za razvod braka. Ipak, nakon što sam nazvao svoje prijatelje iz pravosuđa, supruga je odlučila zadržati status skvo i eno je sad u kuhinji, razvlači jufke za štrudlu. Ako ćemo iskreno, moj posao je prodavanje magle, odnosno ostavljanje dojma. U tu svrhu se koristim uslugama stranačkog stilista, stručnjaka za govor tijela i onog za neuroling…ne znam kako se točno kaže. Narod ionako ne vidi ispod ambalaže, barem njegov dio koji izlazi na izbore.

Kad smo već kod  praznika demokracije, riječ je o glavnom događaju u životu osobe na mom položaju. Gnjavaža oko naručivanja anketa je na grbači kolega iz odnosa s javnošću, a meni najteže padaju predizborne
šetnje po smrdljivim ulicama, dijeljenje upaljača i ostalih pizdarija s izbornim sloganom te dodirivanje žuljevitih šapa bijednika koji misle da sam jedan od njih. Svoj lažni osmijeh sam kroz godine karijere doveo do savršenstva, o čemu svjedoči broj dobivenih glasova zadnjih godina. Odat ću vam malu tajnu: čak i neki pokojnici ne mogoše odoljeti mojim besprijekornim manirima. Nikad me nisu zabrinjavali prosvjedi ovih ili onih skupina, a isto vrijedi za štrajkove, peticije i slične tričarije. Dok god narod „svoja prava“ traži od nas „na vrhu“, nemamo se čega bojati. Ponosni demonstranti misle da su heroji, borci za bolje sutra, ali ja ih vidim kako kleče pred ovakvima kao ja i otkopčavaju nam šliceve. Također me podsjećaju na mog najmlađeg sina, koji urla i kmeči kad hoće sladoled prije ručka ili novu igračku. U svim tim slučajevima jasno je da sam ja taj koji vedri i oblači, ali
neki to još uvijek ne razumiju pa razjapljenih usta čekaju da im sa svog stola nešto ubacim unutra.

Ipak, ponekad zaista mislim na svoj narod, pogotovo kad potpisujem neki važan papir, jer ga potpisujem u ime države, odnosno njenih građana, a ja ostajem čist kao suza. Postoje ljudi koji shvaćaju prijevaru političkog sustava, ali nije ni to preveć opasno, budući da je  većina njih zarobljena unutar nekih drugih okvira (religijskih, plemenskih, prehrambenih…) pa ih lako iskontroliramo preko odgovarajućih okidača. Samo im spomenemo npr. Vukovar i mozgovi im istog trenutka prestanu funkcionirati. Činjenica da većina ljudi rado ulazi u torove je olakotna okolnost i zbog toga što im u tom slučaju treba samo obrlatiti predstavnika, primjerice glavnog sindikalca, popa, predsjednika udruge…
Sportskim i estradnim zvijezdama bih dijelio odličja za promicanje politike kao djelatnosti. Doista nam znatno olakšavaju odrađivanje posla, zato što nude dodatne mete za oči naroda. Za nas je svakako bolje da gledaju utakmicu, nego da čačkaju što se krije ispod žita u našim ambarima. Sve u svemu, život nije lak; moj je kruh sa sedam kora, ali dok mi podanici zarađuju šest, ne žalim se.

Starac i (noćne) more

Živim u malom slavonskom mjestu junačke prošlosti. Nisam često putovao u životu, ali više od nekoliko navrata sam bio u Osijeku. Penzija je mala, a sedamdeset godina životnog iskustva naučiše me da nema ništa preče od domovine. Ne znam koliko još imam vremena pred sobom (nadgrobna ploča sa šahovnicom je spremna), ali dok sam živ će mi iznad televizora (u boji) stajati slike Franje i Woytyle. Da njih nije bilo, odavno bi nas sve četnici poklali. Zato ne volim ni Teslu ni Đokovića – takvi su nas ubijali u ratu.

Baba mi sere ako svake nedjelje mijenjam gaće, jer veš mora kuvat u loncu (crkla mašina), a ja opet kenjam komšijama koji ne okače zastavu na praznike. Djeca su odavno utekla u Njemačku. Kažu da se možemo viđat preko ekrana, ali ja u te vradžbine ne vjerujem. Nedavno sam slomio stolicu kad je Dinamo primio gol, ali sad napokon mogu odnijet uzorak doktoru, iako ne znam šta će mu. Svaki dan pizdim dok gledam Dnevnik, jer mladići su devedesprve ginuli, a sad je ekonomija u kurcu. Jedino ne znam zašto nikad ne kažu tko je kriv – oni drugi, jebli si mater komunističku! Ne kažem, ova Vlada je dobra. Imaju sve zube, znaju pričat američki, ali nije lako izvuć kola koja su drugi strmopizdili u financijsku provaliju. Zato, kad dođu izbori, ustanem u pola pet, navučem misno odijelo i idem na biralište, ponosno obavit svoju građansku dužnost. Čekam da se otvore vrata, prvi ulazim i zaokružujem prave Hrvate.

Pišem slabo, samo velika slova, ali dosta dobro mogu pročitat i ona mala. Tako sam jedared u novinama vidio priču o dalmatinskoj barabi koja je skinula tablice s auta i stavila neke druge, da ne mora plaćat tehnički. Još priča da nam ne treba država i razne gluposti koje nisam ni razumio. Pa majku ti božju, je l on živi u Rvackoj ili na Marsu?! Ubio bih svakog tko ne cijeni prolivenu krv naših predaka i hrvatski kruv koji jede. To sve treba dovest na goli otok, zajedno sa Srbima i pederima, pa nek tucaju kamen dok se ne opamete. Za besanih noći sam dosta razmišljao o tom probisvjetu koji nam oće rušit državu i smislio nekoliko zajebanih pitanja za njega. Evo, tu me reži ako bi znao odgovorit:

Da majka država nije obukla radni kombinezon i izgradila ceste, po čemu bi, dangubo, vozio svoju krntiju, koju si maznio boktepita gdje?

Da nema državnih doktora, tko bi ti davao tablete kad oboliš?

Ako si tako pametan, zašto ne osnuješ svoju stranku pa ćemo vidjet koliko ćeš glasova dobit?

Bez pisanih zakona, kako će čovjek znat šta se smije, šta ne smije?

Nadam se da će mufljuz pročitati ovo što diktiram, aktivirati dio mozga kojeg mu droga još uvijek nije pojela i shvatiti da je država iznad svega. Dobro, sad je još uvijek mlad i lud, ali šta će kad dođe u moje godine? Bilo bi šteta da mu život bude jadan i neispunjen…

O čoeku

Uvjetno se može reći da sam rođen prije nekih 14 milijardi godina, sasvim slučajno, kada je, Velikim praskom, ništa eksplodiralo i sve nastalo. Ima već dosta dugo otkad sam ispuzao iz vode, razvio udove i postao sisavac. Polako sam napredovao, a budući da je svijet vrlo negostoljubivo mjesto, preselio sam u pećinu i ubijao životinje da bih preživio u pustom, neplodnom okolišu. Pošto sam tada još uvijek bio prilično glup, na kamenje sam klesao raznorazne beznačajne i nerazumljive znakove, iz dosade i uz pomoć robova gradio čudne, niškorisne građevine te na taj način hinio da se kužim u umjetnost i arhitekturu.

Moj istinski procvat startao je s renesansom, kada sam konačno shvatio da živim na samo jednoj od bezbroj kamenčina koje tutnje kroz beskrajni svemir. To mi je pomoglo da shvatim svoju beznačajnost u ovom univerzumu i napokon osvijestim potrebu da pripadam nečemu većem od sebe – sustavu.

S obzirom na svoju stalnu evoluciju, nastojim činiti sve da bih je ubrzao i usavršio se. Zato redovito primam cjepiva i gutam tablete – treba popraviti ono što priroda nije učinila optimalnim. Srećom, oko mene su ljudi s još jačim diplomama i skupljim odijelima, tako da se ne moram zamarati otkrivajući stvari koje je znanost već “zašarafila”.

Netko mudar je zaključio da je čovjek čovjeku vuk, pa sam se naučio boriti za svoje mjesto pod Suncem. Dobijem blagu erekciju kad naiđem na bilo kakav natječaj (npr. za posao), jer natjecanje je ono što nas tjera naprijed. Bez lažne skromnosti, za sebe mogu reći da spadam među uspješne, među pobjednike i malo se naživciram kad čujem sirotinju koja kuka da je društvo nepravedno, a nisu shvatili da jači kači. Da su sposobniji, našli bi načina da zarade više novca, jer u njemu je prava vrijednost (ipak iza njega stoji zlato). Jebiga, nisu dovoljno dugo išli u školu i sad se koprcaju u blatu vlastitog neznanja. Npr. zlopate se po vrtovima da bi uzgojili voće i povrće, a sve imaju u dućanima, još čišće, ljepše i bez crva.

Drugi pametan čovjek je rekao da, ako se mi ne bavimo politikom, ona će se baviti nama. Ne volim biti instrument u tuđim rukama, tako da sam se učlanio u vodeću partiju, što mi znatno pomaže u plivanju ovim bazenom punim ajkula, kojeg nazivamo životom. S ponosom mogu tvrditi da sam, kroz godine plaćanja poreza, dao zamjetan doprinos državnom budžetu i vraćanju ogromnoga vanjskog duga, nastalog zbog nerada i nesposobnosti onih koji još uvijek misle da žive u socijalizmu, iako smo odavno prešli na najveće dostignuće civilizacije – demokratski sustav, gdje svaki građanin odlučuje sam o svojoj sudbini. Ali šta reći kad veliki dio biračkog tijela još uvijek ne shvaća važnost izbora vlastitih predstavnika u organima vlasti. Ili ne kapiraju da je hijerarhija nužna (u protivnom bi vladala anarhija) ili su jednostavno nezainteresirani za vlastitu dobrobit.

Molim vas da me poštedite priča o postojanju nečega što se ne može osjetiti pomoću naših pet čula, kao i postojanju nečega što se ne može kupiti novcem. Te bapske priče odavno se nalaze samo u bajkama i legendama naših primitivnih predaka, a stvarni svijet je nešto sasvim drugo. U tom stvarnom svijetu postoje ljudi koji još uvijek žive na selima (iako sve manje, da kucnem o mahagonij), kao da ne žele svojoj djeci priuštiti veličanstveni sjaj urbanih sredina. Ako netko ne prepoznaje prednosti civilizacije, blato pretpostavlja asfaltu, a drveće rasvjetnim stupovima, ja mu ne mogu pomoći. Neka i dalje mete svoje dvorište puno lišća i ptičjih govana, ali ja komfor svog stana ne bih mijenjao za odavno prevaziđene tvorbe tzv. prirode, pritom se odričući blizine trgovačkog centra, bolnice, škole, restorana, kafića itd.

Dragi moji sugrađani, pamet u glavu, pogled prema Europi, cestu pod točkove i pravac sloboda!