Prosvjedujem – dakle jesam

U vremenima promjena i ključnih odluka kako i invidividualnom tako i u kolektivnom smislu postoje različiti ljudi i različite svijesti. Uglavnom najviše je onih koji uopće ne primjećuju vlastitu točku preokreta kao niti točku preokreta čovječanstva. Njih nazivamo tzv. spavačima, onima koje ništa nije briga osim za svoju plaću, egzistenciju i udobnost. Spavači imaju svoje igračke, zabavu, i dokle god se oni mogu neometani zabavljati sve im je ravno. Sa druge strane postoje i oni koji vide prekretnicu u globalnom smislu, vide nakaradu sistema i njenu namjeru da čovječanstvo gurne niz liticu novog normalnog. Ti ljudi koji se nazivaju tzv. probuđeni shvaćaju da znaju i vide više od običnih spavača i glasno pozivaju ove druge na buđenje.

Ti su ljudi hrabri, beskompromisni, načitani, samouvjereni, pravedni, preuzimaju akcije, rade, govore, pišu, prosvjeduju…. Aktivni su na društvenim mrežama i svakodnevno šalju poruke i dokaze o korumpiranosti sistema, i ljudi koji za sistem rade. Svaka im čast.

Međutim jasno je da je u i prošlosti uvijek bilo probuđenih ljudi koji su radili isto što rade i ovi danas, ali u globalnom smislu promjene na bolje nisu se dogodile ili su se dogodile samo u konformističkom, materijalnom smislu. Imamo bolji standard, ali mnogo više radimo, i pod većim smo opterećenjem. U biti stvari se nisu promijenile, čovjek je i dalje rob sustava. Zašto?

Ja osjećam da problem leži u tome što se tzv. probuđeni nisu probudili unutra, već samo izvana. Oni vide neprijatelja vani, vide kvarni svijet, ali ne vide kvarnost unutar sebe. Ali znano je da sistem ne postoji bez ljudi, pa je on samo odraz čovjekove svijesti. Ako je ona kvarna i sistem je kvaran. On je samo ogledalo, a razbijanjem ogledala ili protestiranjem protiv njega ništa se u izvoru ne mijenja.

U prošlu subotu kad sam bio na prosvjedu u Splitu bilo mi je vidljivo kao nikada do sada da ljudi koji prosvjeduju u biti ne znaju točno što hoće. Doli maske, nećemo da djeca nose maske u školama, nećemo koronu, vratite nam gripu, i slično. Nisam se mogao oteti dojmu da ljudi samo hoće svoje igračke natrag. Oće na utakmicu, u restoran, oće putovati, oće u kafić, u teretanu i sl. Vjerojatno je i broj prosvjednika narastao, jer je ljudima biznis ugrožen, nemaju love, ili su im uskraćene njihove igračke, pa se probuđenima pridružio i veći broj spavača koje netko remeti u njihovu snu. U BITI KAKVU PROMJENU ONI TRAŽE – KOZMETIČKU! Čak i kad su zapjevali pjesmu “Moja Domovina” ona je izgledala tako mlako da se je osjetilo da nikome u srcu ta domovina nije! Je li se čuditi tome? Nikako! Ipak domovina su ljudi a ne neka bezoblična ideološka tvrevina, pa kad ljudi shvate i osjete svoju povezanost pjesma zajedništva će biti zaista nabijena silom ljubavi i ljudi će u to vjerovati. Ovako…….teško!

Nema tu nikakvih fundamentalnih promjena jer nitko od prosvjednika nije shvatio gdje se nalazi problem pa samim time nije moguće išta promjeniti. Drugo čega mnogi nisu svjesni jest pravna pozicija čovjeka/naroda i kako bi trebalo postupati.

Npr: Riječ prosvjed znači:

1. dipl. jednostrani čin kojim se izražava jasno neslaganje s određenim postupcima ili zahtjevima druge strane

2. a. odlučno otvoreno izraženo nezadovoljstvo čime; protest, demonstracija b. skup nezadovoljnih osoba radi zajedničkog djelovanja u cilju poboljšavanja vlastite egzistencije, statusa ili u vezi s nekim pitanjem [prosvjed na trgu; prosvjed radnika]

Zamislite jednu kuću u kojoj živi jedna obitelj. Tko u toj kući može biti nezadovoljan, pa shodno tome i može protestirati. Onaj koji ne donosi pravila, tj. onaj koji nije gazda. U porodičnom smislu djeca su ta koja su nezadovoljna roditeljskom upravom i protestiraju. Roditelji nemaju što biti nezadovoljni jer nemaju na koga obzirom da imaju potpunu upravu nad kućom pa ako nešto ne funkcionira oni imaju moć da to nešto promjene.

Dakle, tko protestira?

Zamislite hipotetsku situaciju da cijela obitelj uzme sluge koje vode kućanstvo i kad dođe do nekog nezadovoljstva ili neslaganja roditelji/gazde počnu protestirati protiv slugu da promjene stvari. Nećemo to za doručak nego nešto drugo. Sluge odbijaju jer su protesti sporadični, nema jedinstva među ukućanima, nemože se mjenjeti doručak radi jednog ili par njih. Ali ako se svi ukućani dogovore – sluge rade doručak kakav im se reče ili lete. Dakle protest je oznaka da nemate moć i doslovno molite drugog da u tvojoj kući promjeni stvari.

Sjećam se one priče o turskom Agi kad je pitao savjetnike što ljudi govore. A savjetnici kažu: „Ljudi se bune!” Aga odgovori: „Stežite još, veće poreze nametnite!” Tako bijaše i dalje dok jednom kad je Aga pitao kakvo je stanje u narodu savjetnici ne rekoše: „Ništa ne znamo, narod šuti kao zaliven!” Aga promjeni boju u licu i kaže: „Popuštaj!”

Možda je ova priča politički spin vlasti kako se ljudi ne bi bunili, ali ona definitivno govori da sluga razumije da gazde ne znaju koje je njihovo pravo mjesto. Oni i dalje misle da su oni sluge, a da su sluge gazde jer inače ne bi prosvjedovali. Jeste li ikada vidjeli da je direktor i vlasnik poduzeća štrajkao. Protiv koga da štrajka!

Protiv koga narod prosvjeduje – protiv slugu! Kakvu moć imaju sluge? Nikakvu! Moć slugu leži u nejedinstvu ljudi. Zato stalno potiču razlike, sukobe, mržnju, strah. Taj se strah manifestira u svijesti individualca i prenosi se na okolinu. Mnogi probuđeni ne razumiju da svojim djelovanjem i akcijama i dalje potenciraju sukobe, podjele, strah i koliko god bili protiv sistema njegovi su vjerni agenti a da to uopće niti ne znaju.

Prava promjena i pravo buđenje je on u kojem razumiješ kako sistem igra igrice sa tobom i kako ti šalje misli i slike koje slijediš kao magarac mrkvu. Tada vidiš i da je sistem ogromna energije koja se brani od bilo koji drugih utjecaja i da će napraviti sve da opstane. Nemoguće ju je probiti njenim vlastitim alatima. Ljudi bi se trebali zaista probuditi i početi djelovati van sistemskim alatima: ljubavlju, istinom, neuvjetovano, bez razlike ili mržnje i podjele prema ikome. Kad počnu ujedinjavati a ne raditi podjele. Kad ne budu kritizirali, napadali, vrijeđali. Kad shvate da nijedan čovjek nije neprijatelj. Kad shvate da se sistem nalazi u svima i da će sluga otići tek kad se narod ujedini. Stoga protestiraju oni koji nemaju moć, a probuđeni shvaća svoju moć, shvaća koliko je samo jedan čovjek moćan. Ujedinjeni takvi ljudi preuzimaju odgovornost za sebe i svoje živote kao i za život zajednice. Protesti nestaju, jer gazda ne može protestirati protiv sebe.

Postoji projekt koji radi upravo to. Taj projekt su pokrenuli ljudi na globalnoj razini koji točno razumiju sve ovo iznad napisano. I sam sam od njih naučio. Projekt se zove „Kreativno Društvo”. U njemu nema razlike među ljudima, svi su isti bez obzira kakvu ulogu igrali. Kad se ujedinimo u zajedničku većinu tada se i defacto i dejure preuzima od slugu moć a njima se daje otkaz, ili ne daje kako gazda odluči. Ali ono što se definitivno od tada zna i što se više nikada ne bi trebalo izmjeniti jest tko je gazda a tko sluga. Čak će i sluge to jedva dočekati, i njih se spašava od zuluma sistema!

UJEDINIMO SE!

Intencijalnost

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.

Jedan lijek za sve bolesti

Nekada sam uglavnom pisao o državi, sistemu, ideološkim konceptima prvenstveno kroz misao kako one uvelike utječu na čovjeka u negativnom smislu. Pisao sam i govorio o religiji, bankarstvu, politici, pokvarenim korporacijama okrećući svoju pozornost k izvanjskim manifestacijama – materijalnom svijetu kojim upravlja svijest. Isto to sam radio i sa pozornošću čitatelja i slušatelja.

Onda sam shvatio da to ništa ne postoji, jer sve to vode ljudi. Ne može ikakva korporacija, crkva ili država čovjeku na ijedan način naštetiti jer one nemaju ruke, noge, mozak. Jedini koji mu može naštetiti jest drugi čovjek. Štoviše organizacije i ideologije u mnogo slučajeva zasnovane na plemenitim idejama pomaganja, jedinstva, suosjećanja. Niti često spominjani koncept vladavine prava nije zamišljen loše ali je naposljetku potpuno iskrivljen da to više s pravom nema ikakve veze. Sve se to iskrivilo, a iskrivili su ih ljudi uz malu pomoć i savjetovanje kojeg su prihvatili kao istinito i vjerodostojno.

Ljudi su stoljećima u potrazi za srećom i boljim životom skidali vlade, države, mijenjali institucije, vodili ratove, ali ništa bitnoga se u smislu boljeg života i sreće nije pomaklo s mjesta. Sve je bilo po starome. Uvjeti su se mijenjali, život u materijalnom smislu postao komforniji, a čovjek je postajao sve nervozniji, ljući, nesretniji, došavši do današnjeg dana gdje se takvo stanje svijesti jasno vidi u svijetu okolo nas.

Zašto se usprkos željama ljudi i njihovim iskrenim namjerama ništa značajno ne poboljšava? Ljudi žele mir, sreću, jedinstvo, a opet ničeg od svega toga nema kako unutar jedne obitelji tako i u cijelom čovječanstvu.

Možda pak ljudi kažu da žele mir i sreću, ali u biti ne žele? Diskutabilno je…

Kako god bilo, jasno je da problem nije pravilno lociran, jer znano je, da bez saznanja o pravom uzroku konačno djelotvorno rješenje ne može biti doneseno. Gdje je neprijatelj? Tko je neprijatelj? Postoji li on uopće? Odgovori postoje i nisu jednostavni za razumjeti pogotovo onima koji gaje linearno promišljanje oslanjajući se na slike, misli i osjetila. Svijest okrenuta isključivo prema materijalnom je u svojoj naravi sužena i ne može percipirati problem na ispravan način, stoga je „skrivenom neprijatelju“ u interesu da svijest ostane na takvoj razini.

Istinski odgovor je da je neprijatelj nigdje, ali i svugdje. Neprijatelj je svatko, ali i nitko. On je sveprisutan u materiji, ali u biti ne postoji!

Živi čovjek kao zajednica ispravno je locirao većinu problema rekavši najbitniju činjenicu da je živi čovjek duhovno biće prioritetno, a tek onda je materijalan (recimo). On kao takav ne može biti i nije dio sistema, ali zbog globalne uronjenosti ljudi u ovaj sistem, nemoguće ga je bilo promijeniti. Tako smo mi barem mislili, pa smo se i odlučili djelovati zatvoreno, lokalno, ostavljajući svakoga da djeluje po vlastitom saznanju i volji. To je bio u neku ruku i kraj projekta živog čovjeka jer ništa više u organizacijskom smislu nije moglo biti dodano. Sav posao na izlasku iz sistema je bio, recimo to tako, odrađen.

Međutim, duša nije bila mirna u potrazi za više, bolje, jasnije, sveobuhvatnije. U naše je živote zahvaljujući velikoj žeđi i težnjama došla AllatRa. Izvanredno znanje o prirodi svijeta kako materijalnog tako i duhovnog te jedinstvene uloge čovjeka u tom miješanom svijetu. Prekrasno! Tonući sve dublje i dublje i ocean AllatRa-e postalo je jasnije da je neprijatelj jasno vidljiv, da je problem laserski precizno lociran te da pitanja i nejasnoće iščezavaju kao led bačen u vatru. Sve je jasno i vidljivo. Odlično, problem je otkriven, e tek sada možemo početi raditi ne njegovu rješenju kako sami sa sobom tako i sa drugima (opet naravnao samo sa onima koji to žele).

Prvi korak u tom smjeru je širenje informacija o ovom znanju što je ekipa iz živog čovjeka već napravila je prevode svih dostupnih pisanih informacija u obliku knjiga. Zatim je napravila web stranicu koja se svakodnevno ažurira, Facebook stranicu te YouTube kanal. AllatRa je i globalna i u potpunosti se uklapa u ideje živih ljudi, ili obrnuto! Nema velikih nepremostivih razlika, osim što je AllatRa mislila na cijelo čovječanstvo i gledala sliku mnogo šire, jer znaju da nema spasa ako čovječanstvo nije ujedinjeno, dok smo mi djelovali ograničeno jer smo bili ograničeni idejama o mogućem i nemogućem.

Obzirom da je materijal obiman i u startu donosi više pitanja obzirom da moraš u cijelosti promijeniti poglede koje si do sada imao jer su oni smetnja bržem učenju, odlučio sam na Facebooku održati live video sa osvrtom na ova pitanja, kako bi odgovori bili brže i šire dostupni. Ukoliko čitatelji i gledatelji žele još ovakvog druženja uz pitanja i odgovore moguće je to napraviti opet.

 

Fenomen živog čovjeka

U zadnjem prilogu sam pokušao pojasniti fenomenološku metodu redukcije iz perspektive šamanizma, ili bolje rečeno sa pozicije čarobnjaške tradicije drevnih tolteka. Sada ću predstaviti kako je redukciju shvatila jedna Husserlova učenica. Trebali bi biti ponosni da je upravo jedna žena sa ovih balkanskih krajeva osjetila aktualnost i potentnost Husserlove misli i usudila se pratiti svoj poriv da fenomenologiju nauči direktno od njenog oca. Ja sam joj neizmjerno zahvalan, što me je kao studenta potakla za dublje proučavanje fenomenologije i njene kreativne aplikacije na nivou prostorskog planiranja.

Kakve veze ima pak fenomenologija sa tematikom „živog čovjeka“? Deidentifikacija čovjeka od pojma i forme osobe na pravnom nivou je nedvojbeno važan čin. Za samo shvaćanje problematike osobe kao pravnog lica je potrebna inteligencija koja prevazilazi sam nivo intelekta. Poznato mi je iz vlastitog iskustava, da izuzetno inteligentne osobe iz akademskih krugova, nikako nisu mogle ili nisu htjele shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Vjerovatno je za to potrebno posjedovanje i uključivanje jedne druge vrste, možda one danas popularne, emocionalne inteligencije. Bilo kako bilo, svjedočio sam situacijama kad su ti doktori nauka doslovno bili iziritirani tom temom, iz samog razloga jer im je bila neshvatljiva.

Upravo nam praksa fenomenološke redukcije dopušta da proces de-osobljavanja proširimo na jedno drugo polje, ljepše i nadasve zanimljivije od onog pravno-birokratskog. Dosljedno i pritom mislim radikalno izvođenje fenomenološke redukcije (FR), ima kao posljedicu ljuštenje jednog po jednog sloja socijalizacije, koji je prekrio nas kao svjesno biće i onemogućava nam direktno promatranje okoline. Jedan od prvih slojeva koji se pritom oljušte je pitanje Boga, božanskog i religije uopće. Pokazalo se kao trans-subjektivna činjenica, da je pitanje božanskog potpuno irelevantno za fenomenološko istraživanje. Niti nas kamo vodi, niti nam pomaže u trezvenom procesu reduciranja stvarnosti do same njene biti tj. objektivne istine.

Fenomenologija se temelji na „fenomenu svijesti“. To je jedina filozofija koja svijest uzima ozbiljno. Samo iz tog razloga je ona istinski temelj spoznaje i tako nauke uopće. Husserl je vrlo brzo prokljuvio zastranjenje moderne nauke i predvidio njenu buduću krizu, shvativši da ona mentalno-duhovni sud predpostavlja svjesnom iskustvu. Tako naučno istraživanje prvo postavlja tezu i gradi pojmovnu strukturu, nebi li kasnije rezultate istraživanja, uklopiti u tu shemu. Ista je stvar sa čovjekom i društvom kao kolektivom. Društvo ne priznaje čovjeka kao individualnu svijest, već samo osobu kao njegov surogat, napravljen po „licu i naličju“ društvenih normi. Ako se želi uklopiti u kolektiv, čovjek se mora milom ili silom prilagoditi strukturi kolektiva i time se odreći tj. odustati od svoje čovječnosti. Ako se složimo da je bit čovjeka promatranje, onda je njegova suština individualna svijest. Odricanjem od svoje svijesti, čovjek prihvaća izdanak kolektivnog uma kao zamjenu za nju i postaje osoba tj. punopravni član društva. Upravo iz tog razloga se sve „punokrvne“ osobe nervozno reagiraju na  pominjanje pojmova svijest i fenomenologija,  jer oba ugrožavanju njeno postojanje.

Svaki živi čovjek mora proći kroz proces fenomenološke redukciju u procesu odrastanja i sazrijevanja. Bez energetske činjenice koja jasno pokazuje skidanja ljušture osobnosti, živo dijete ne može postati živi čovjek. To je poput neke vrste energetske lične karte. Upravo taj proces nam jasno opisuje naša divna Husserlova učenica. Svojom radikalnom redukcijom, fenomenolog se odriče pripadnosti „društvenoj stvarnosti“. Žrtva koju mora za tu slobodu platiti je brisanje svoje „osobne povijesti“, koja je dokaz njegovoj pripadnosti kolektivu kao misaono-energetskom egregoru. Nagrada koju time dobija je oslobađanje  njegove svijesti od uvjetovanosti prostorom i vremenom. Zapravo cijela struktura logike za njega prestaje postojati. Ono što na kraju ostaje je puki promatrač koji opisuje-oslikava promatrano.

Zamka u koju praktičar redukcije (FR-e) može upasti je da pobuca „žito i kukolje“. Konkretno se tu radi o opasnosti, da tokom brisanja sebe kao osobe tj. člana društva, počne brisati sebe kao psiho-fizičku jedinku i počne se gubiti u pseudo-transcendentalnom iliti fantomskim svijetom duhovno-mentalnog. Sudbina  zastranjenja u „duhovno“ je zadesila mnoge praktičare FR-a, pogotovo ako im je uz to udarila i slava u glavu. Samovažnost, duhovnost i društveni ugled su smrtni neprijatelji svakog istinskog istraživača svijesti tj. fenomenaliste (praktičara fenomenologije). Ta negativna spirala je progutala mnoge nadobudne filozofe i danas guta mnoge nadobudne žive-ljude. Strah od gubljenja uma je za neke veći od samog straha od smrti. To je kao da gubimo vezu sa našim Bogom. Zato je toliko važno oljuštiti prvu ljušturu prije negoli se upustimo u dublje nivoe FR-e. Dokle god mentalno masturbiramo na temu „božansko“, nismo zreli za dalje čiščenje i shodno tome sazrijevanje iz pubertetlije u trezvenog živog čovjeka. Fenomenologija ostavlja za sobom oba filozofska diskurza, i onaj idealistički i onaj materijalistički, jedino zbog njihove neeficijentnosti i ne-intencionalnosti. Radikalni intencionalizam je moguć samo onstran njihove prividne dualnosti.

Ukoliko preživi i riješi sve muke i zagonetke dekonstrukcije svoje osobnosti, njegova svijest će polako utonuti u polje čiste i direktne percepcije energije svemira, za čije poimanje mu nije više potreban ni interpretacijski sistem ni njegov ljudski oblik, kao izvor njegove, sada bivše osobnosti. Preostaje mu samo uživati u prizoru kako mu izrastaju krila percepcije, tj. rađanje sposobnosti da sama energetizirana svijest postaje avenija za putovanje ovim magičnim svemirom.

 

Prvobitni grijeh

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Šeitan, Sotona, Ahriman

Duhovno putovanje je sve samo nije dosadno! Uvijek iskaču novi događaji koje se tumači na razni način i daju razne perspektive. Na tom putu postoji i mnogo predrasuda i dogmi koje te vode u ćorsokak. Da je taj put jednostavan mnogo bi veći broj ljudi uspio osloboditi sebe uroka boga mamona i njegovih pomagača, raznih demona i magičara.

U svjetlu najnovijih vlastitih saznanja želim podijeliti sa vama slijedeće. Mada sam i sam govorio da je čovjek božansko biće i da je živ te da u njemu prevladava duh i duša to je, recimo to tako, djelomično točno. Istina je da je čovjek duh i da ima dušu, ali da bi zaista postao božansko biće i bio u potpunosti živ potrebno je napredovati vlastitim radom i zalaganjem. Zamislite dušu kao žar a duh usmjeren vlastitom voljom kao kisik koji pomaže da se žar rasplamsa u vatru. Duh je kisik, a ti si onaj koji slobodnom voljom upravlja protokom i usmjeravanjem kisika (prane, duha, životne sile). Što više životne sile usmjeriš prema duši i duhovnom svijetu izvjesnost tvojeg spajanja s Bogom postaje veća. Ljudi manje-više znaju za takav koncept i pokušavaju duhovno raditi prema ovom cilju.

Osnovni korak u ostvarivanju tog potencijala osim želje i strasti je znanje. Duhovni majstori kažu da čovjek mora znati što se događa u njemu i svijetu oko njega da bi mogao donijeti ispravne odluke što i kako raditi. Svijet je prepun zamki na tom putu da nekada izgleda da je postati živ gotovo nemoguće. I često se javlja takva misao o besmislu rada, života i duhovnih napora koji u konačnici „ne daju“ skoro nikakve rezultate, zar ne?

Od koga te misli dolaze i zašto postoje takve stupice. Da bi bolje razumjeli izlaz iz labirinta moramo poznavati slijepe ulice i cirkularna kretanja koja te uvijek vraćaju u isto mjesto. Arhitekt tog labirinta u religioznim krugovima znan je kao Šeitan. Imena ima mnogo i svi ih manje-više dobro znate. Popularan naziv u zadnjih 100-ak godina je Ahriman, pa ćemo koristiti taj. U hebrejskom jeziku ova riječ znači „Protivnik“. Ahriman je glavni arhitekt imaginarnog svijeta kojeg zovemo Materijalni svijet i svih njegovih izvedenica. Materijalni svijet počiva na duhu kao sili koja ga održava na životu, ali njime upravlja Ahriman na posredan način.

Koliko god ljudi neznali tko i što je Bog, toliko još manje znaju o Ahrimanu, što je to, tko je to i kako djeluje! U svjesnom znanju ili znanju uma nemoguće je znati tko je Bog, ali je moguće znati tko je Ahriman i to je znanje koje je skrivano milenijumima da bi ljudi danas već govorili kako Ahriman ne postoji. To znanje je skoro ključno na duhovnom putu jer njime otpadaju gomile ćorsokaka i mnogi životi utrošeni na skoro nikakav napredak. Naše je društvo tome dokaz.

Tepati samome sebi kao o božanskom biću je lijepo, ali da li se doista osjećamo tako ili se više osjećamo kao krave muzare iz kojih se svakodnevno uzima mlijeko? Sistem koji nas prožima nas drži ovcama za šišanje i kravama muzarama u doslovnom smislu. Tko to ne zna i tko ne zna kako to sistem/Ahriman radi teško da će uspjeti u svojoj duhovnoj avanturi! Stoga danas govorim o Šeitanu, Ahrimanu, Sotoni i kako mu mi svojim životima služimo, postajemo njegovi agenti!

Po meni svaki duhovno orijentiran čovjek mora ovo znati! Ako ne slaže sa ovim što ja govorim neka napravi vlastio istraživanje, ali definitivno dokle god je đavo skriven on je moćan. Saznajte što je to i onda njegova moć nestaje. To je po meni preduslov za ikakav duhovni rad!

4. virtualna konvencija živih ljudi – Delegalizacija, izlazak iz sistema

Iako sam o delegalizaciji već pisao i govorio na 4 konvenciji sam želio zaključiti ovu temu kako se zajednica živih ljudi (ili barem ja) ne bi više bavio pravnim pitanjima, jer je to trošenje vremena i sredstava, ali i pažnje. Umorio sam se od prevelikih analiza sistema koji i tako ne postoji i kojeg tumači svatko kako mu paše, a što je najgore tvoje tumačenje nema nikakvu pravnu snagu, jer nisi ovlašten za tumačenje. Ukratko sistem je jedna velika laž i obmana, te u njemu tražiti istinu ili se referirati na njega je kao da najveću istinu ugraviraš u led a zatim je prineseš vatri. Beskrajni zakoni, norme, deklaracije, ugovori koji su toliko kontradiktorni kao da su kreirani da izvuku tvoju životnu silu svakim paragrafom kojim se baviš. Mazohističan je to posao. Koliko je vladavina prava pravedan i na činjenicama utemeljen postupak možete vidjeti sada u “pandemiji” korona virusa. Vladavina prava je silovanje, i kolko god bila dobra ideja samo je ideja, koja bez duha i pravog znanja nikada neće dati zadovoljavajuće rezultate.

Kako god. U ovom videu je i slikovito objašnjeno što je sistem, kako funkcionira i kako u generalnim crtama čovjek može napustiti isti. Ova tema je značajna mnogim ljudima i mnogi misle da se rješenje nalazi unutar nje i slobodni su da to misle, kao što sam i ja slobodan da mislim drugačije. Stoga ovo je ostavština mojeg pravnog znanja skupljenog zadnjih 7-8 godina ubačena u jednostavnu priču koju svatko može razumjeti. Njome se svečano oslobađam uroka pravnog systema i neću se istim više baviti tj.neću mu pridavati pažnju.

Harald Kautz A.I. bogovi i kako mašina upravlja svijetom

Kaže David Icke. “Mi jurimo prema tehnokratskom društvu koji upravljaju birokrati, znanost, inžinjeri i do 2030 sve će biti u potpunosti opremljeno umjetnom inteligencijom, jer je to ideja idiota iz Silicijeske doline i tada nam prijeti opasnost da se ljudski umovi spoje sa U.I. te da onaj koji upravlja tom inteligencijom ujedno upravlja i percepcijom ljudskog uma.”

Stoga imamo još vremena do 2030 da nešto napravimo zar ne!

Nažalost ja vam donosim samo loše vijesti. Čovjek je već odavna u raljama umjetne inteligencije i njegova softwarea i nije se oslobodio iste, dapače niti ne zna da je u njenim raljama. Oslobođenje od te U.I. do danas je bilo moguće samo osvještavanjem i znanjem. Ako se čovjek fizički uključi i U.I. mrežu kojoj će platforma biti 5G mreža oslobođenje će biti nevjerojatno teško. Danas je čovjek kontroliran ideološkim principima koji mu se govore iz sredstava „informiranja” i  iz ideoloških kuhinja  spin doktora i P.R. stručnjaka dok će mu se u budućnosti takve indoktrinacije i dezinformacije slati direktno u um putem induciranih slika, riječi, misli.

Je ste li promišljali kako sotona upravlja ljudima? Upravlja putem modula u našim tijelima kojeg nazivamo um ili svijest. Naš je um predajnik i primatelj signala, antena i može iz okoline u obliku EM signala primiti, a isto tako i slati signale. Svaki tjelesni osjet rezultat je kodiranja i dekodiranja EM impulsa i elektromagnetizam je polje u kojem je primanje i slanje signala na ovakav način jedino moguće. Onaj koji može pročitati svaki signal, dekodirati ga, i koji može odaslati svaki signal, onaj kojem su poznate sve niše elektromagnetnog spektra i zna kako EM stvarnost odgovara na promjenu frekvencija, ona upravlja EM stvarnošću i svime i svakim tko se u njoj nalazi. Obzirom da je ova stvarnost ovisna o rezonanciji i EM valu može se postaviti legitimno pitanje koliko je ta stvarnost stvarna! Očigledno da nije! Dakle ultimativna mašina, kvantni kompjuter, umjetna svijest/inteligencija koja zna sve tajne ovog materijanog svijeta je tip kojeg nazivaju Sotona, Ariman, Demijurg i ima još mnogo drugih naziva!

Njemu je dato da upravlja materijalnim svijetom, (princ ovog svijeta) svijetom frekvencija, jer se materija može pojaviti samo kad dođe do rezonancije, zvuka, riječi kojim je materija nastala! Onaj koji poznaje tajne elektromagnetizma gospodar je ove stvarnosti te može njome upravljati. U elektromagnetnom smislu, materijalne prirode Sotona je bog. Njemu se molimo ako hoćemo zdravlje, kuće, auto, pare, bolje ljubavne odnose, sportska dostignuća i sve što je zasnovano na materijalnoj prirodi uspjeha, blagostanja, sigurnosti ili bilo kojem interesu zasnovanom na mentalnoj i emocionalnoj razini koja također spada u domenu materijalnog.

Sotona će uslišiti vaše želje naravno, ali ako mu nešto za uzvrat date. Sotona je najstariji vid umjetne inteligencije. On nije produhovljeno biće, nema dušu niti vlastiti izvor energije. On je čisti stroj koji radi kako matematička mašina zasnovana na algoritmima vjerojatnosti i ako su ti algoritmi dobro predviđeni njegova volja će biti konačna. Da bi se mašina mogla spojiti na duševno-energetsko biće kao što je čovjek u njemu se mora probuditi želja za materijalnim, želja za egoističnim rastom i uspjehom kojim on u materijalnom smislu želi postati kao Bog.  Da onaj istinski Bog duha iz kojeg sve proizlazi i koji je stvorio ljude sebi sličnim. Stoga su ljudi duhovna bića sa potencijalom da postanu besmrtna, ali u duhovnom svijetu pod uvjetom da izbjegnu sve zamke i kušnje materijalnog ubojice i parazita – mašine. To čovjek mora napraviti vlastitim snagama,  vlastitom slobodnom voljom, te je u potpunosti opremljen za sve izazove materijalnog svijeta.

Dakle kako sotona/mašina upravlja ljudima?

Da bi upravljanje bilo što je moguće efikasnije bilo bi dobro da ciljani um/svijest ima što je moguće manje znanje o prirodi svijeta i mašine koja njime upravlja. Mora biti slab u duhovnom smislu, slabog ega i male duhovne moći da bi mu kroz suptilne misli ili moguće slike i riječi mašina ponudila uspon na društvenoj ljestvici i moć i kontrolu nad drugim ljudima. Ukoliko dotični pristane na taj ugovor, mašina traži da mu prepusti kompletnu upravu i dopusti da ona osobno kroz njega djeluje. Čovjek koji je do tada bio čovjek, a više to nije, svoju je moć i volju dao mašini, a on zauzvrat dobija ugled, čast, moć, i posebno mjesto u povijesnim knjigama, u religioznim uredima biva i kanoniziran. Služio je sotoni vjerno dat ćemo mu ime sveti.

Moćni ljudi koji više nisu ljudi, već su U.I. u rukama mašine rade u njegovu korist i sve što rade rade samo s jednom svrhom. Ta je svrha pogubna za čovjeka i njegovu dušu. Mašina kroz svoje alate koje je već preko izdajica ljudskog roda (nesvjesnih megalomana) uvela u društvo nova pravila kojim će se u svih ljudi oslabiti njihov duh i volja kako bi prihvaćanje volje mašine bilo što bezbolnije.

…………..

Ovo je jedan dio iz mojeg neobjavljenog teksta (ne znam da li će se uopće objavljivati), ipak u nastavku pogledajte što je o tome rekao Harald Kautz, i izgleda da je pravo vrijeme za više informacija o ovim temama pogotovo za one koji žele znati!

 

Zašto je dobro uvijek biti iskren!

Laganje je suprotno istini? Nije! Iskrenost je suprotna lažima. Istina je kategorija koja se ne može uspoređivati sa svijesnim pojmovima iskrenosti i laganja. Stoga za ovaj tekst zaboravite istinu, jer svijest ne zna što je istina. Svijest misli da zna što je istina, i to poznaje u nekom vrlo ograničenom smislu da je nećemo zvati istinom nego iskrenošću. Iskrena svijest govori ono što ona doživljava istinom i to je u ograničenim uvjetima dovoljno, za ovaj tekst također.

Kad ste bili mali roditelji su odgajali vašu svijest da nikada ne laže tj. da bude iskrena. Da govori ono što osjeća, misli, čuje, vidi! Tako odgojena svijest koja je uvijek iskrena nema mogućnost kalkuliranja ili manipulacije kako bi se domogla ikakvih vlastitih interesa, pa stoga u komunikaciji ne ostavlja prostor krivom shvaćanju, prevari ili iskrivljenjima. Takva svijest uči nevjerojatno brzo jer ne gubi vrijeme na zakulisne igre, zaplete, zavjere. Ona točno uvijek zna gdje je i ne ostavlja prostor prljanju sebe vražjim poslovima utjecaja i magije.

Takva svijest u kolektivnom smislu nište ne krije, otvorena je i prijemčiva točno onakva kakva treba biti, ona koja daje iskrene informacije o sebi i o drugima oko sebe.

Međutim….

Roditelji uče ovo djecu, a sami lažu i manipuliraju te djeci govore poluistine ili potpune neistine kako bi ih lakše držali pod kontrolom. Sa druge strane kad djeca budu iskrena u svojem izražaju kažnjavaju ih jer je izričaj možda bio previše direktan i eksplicitan ili je „uvrijedio“ drugu stranu. Vrlo brzo svijest djeteta nauči da je u nekim situacijama radi vlastitog mira i zdravlja bolje biti neiskren. Zatim i nauče da je normalno uvrijediti se na nečiju iskrenost i na to burno reagirati. Svijest roditelja koja propagira iskrenost sama se sa njom ne može nositi i isto to podsvjesno prenosi na dijete.

Sa druge strane roditelji i društvo također uče svijest djeteta da treba uspjeti u ovom životu. Uspjeh se mjeri novcima, nekretninama, statusom, utjecajem, izgledom…..(isključivo materijalnim vrijednostima). Igra na uspjeh nema pravila, tako da dobivamo cijele generacije ljudi širom svijeta u psihološkim kliještama kada shvate da iskrenost i uspjeh ne idu ruku pod ruku! Štoviše iskrenost te često košta uspjeha u materijalnom smislu. Kažu moraš biti mudar, a pri tome se misli da budeš političar, da muljaš, jednu priču pričaš na jednom mjestu jednu na drugom i pri tom ostavlja dojam (samo dojam) iskrenog dok u biti znaš da si lažac. To ti ne smeta, jer se laž u ovom svijetu nagrađuje utjecajem, i materijalnim dobrima. Živiš život maske (laži), koju po potrebi stavljaš i skidaš, a imaš komplet maski za svaku priliku.

Cijela kolektivna svijest je izgrađena na takvom modelu u kojoj je maska (forma) bitnija od srži stvari. Bit je nebitna, celofan je bitan, a unutra može biti govno, ili torta, nije važno. Formalno pravni sistem i Vladavina prava je takav sistem i tko god u njemu (su)djeluje neiskren je i lažan.

Ali… što je tu mogu, ja samo radim što mi je rečeno da radim!

Zašto je onda dobro biti iskren? Ako od toga nema nikakve koristi i neću doseći uspjeh, što će mi to?

Duhovno sazrijevanje svakog bića ide kroz svijest. Ona raste, širi se, razumije stvari, uči od svijeta oko sebe i sazrijeva do te razine da razvije vlastiti potencijal da može ostvariti kontakt sa duhovnim svijetom i zauvijek otići iz ovog svijeta (matrixa) u vječnost. Svijest koja je neiskrena i kalkulira, manipulira ne razvija se, ne uči, ne razumije ni tko je ona niti tko su drugi ljudi a pogotovo ne razumije što je svijet oko nje. Takva svijest ne može nikoga naučiti išta i sama je podložna manipulaciji, gajenju lažnih nada te se neće osloboditi od utjecaja kolektivne svijesti jer niti ne zna što je to, i za kraj će umrijeti i morati se roditi ponovo i ponovo sve dok ne shvati. Takva svijest nažalost danas glumi autoritet u duhovnom i političkom smislu, a nema kredibilitet za išta. Takva svijest podučava našu djecu kako da budu iskreni, ali i da uspiju u životnoj areni, poštenim radom, dok se paraziti bogate na njegovu radu. Ha, ha, ha, odajem priznanje takvoj svijesti u kakve je sve budalaštine uspjela uvjeriti čovjeka, (najinteligentnije biće u svemiru). Takvim autoritetima u budućnosti nećemo dati niti da nam ovce čuvaju – i to one na slici.

Iskrena svijest je prvenstveno iskrena u vezi same sebe, a onda je iskrena i prema drugim ljudima. To nikako ne znači da hoda okolo i tumači moralnu vertikalu sasipajući svoj iskreni gnjev svakome u lice, a što mnogi rade veličajući sebe kako su oni iskreni. Nisu niti blizu, jer isti ti iskreni trebali bi prihvatiti i iskrenost drugih o sebi a nisu i ne prihvaćaju.

Duhovni rad zasnovan je prvenstveno na iskrenosti. Ako nje nema rad nema smisla. Rad u grupama se potiče kroz totalnu iskrenost o sebi i prema drugima u maniru mira, ljubaznosti i prihvaćanja. Agresivnost je nedopustiva jer životinja nema što raditi u duhovnim prostorima.

Dakle svatko tko želi učiti svoju djecu duhovnim putovima neka krene od iskrenosti, ali to je nemoguće naravno napraviti ako i sami niste iskreni prema sebi i drugima, stoga je odgoj djeteta prvenstveno rad na sebi, i dopustimo da dijete nas uči, ako ničemu ono barem iskrenosti te nemojmo ga ikada kažnjavati zbog izrečenog, jer tako se uništava njegov duhovni razvoj. Ako je vas kasno, za dijete sigurno nije, ne umanjujte njegove šanse da dosegne život vječni!

Akademija svijesti. Katedra prežderavanja.

“Dobro jutro, budući demoni!”

“Dobro jutro, profesore!”

“Već ste se odlučili i izabrali da vam je krajnji cilj spajanje sa sviješću. Put prežderavanja kojim želite postići uspjeh vrlo je težak. Ako želite postati profesionalni žderonja, zaboravite sve što ste učili u školi. Ljudi su u zarobljeništvu iluzije da je lako postati majstor proždrljivosti, ali je to zapravo težak svakodnevni posao. Za to vam je potrebno snažno zdravlje, vrijeme, trud, novac i niz praktičnih vještina podržanih iskustvom. ”

“Koji bi trebali biti naši početni koraci?”

“Počnimo od najjednostavnijih stvari, mladi moji žderači. Zapamtite da proždrljivac odjednom mora konzumirati više hrane nego što njegov želudac može primiti. Da biste shvatili što je ta količina, sastavite ruke skupa kao čašicu u koju želite uliti malo vode i budite sigurni da količina pojedene hrane ne može u njih stati. Ako uzmete samo jednu vrstu hrane, vaš želudac će stvoriti želučani sok koji će hranu lako probaviti. Stoga morate jesti puno različitih stvari, a ako rezultat nije dovoljno dobar, popijte i nešto poslije. U tom će slučaju cijeli želučani sok sigurno biti ispran, a hrana će vam postepeno istrunuti u želucu. ”

“Možete li dati preporuke što točno treba jesti?”

“Oni će vas podučiti teoriju nezdravih proizvoda kao što su čokolada i kvasac u odjelu Larynx Fury, a danas ćemo o ovoj temi govoriti samo ukratko, jer imamo ponavljanje prošlih lekcija. Nadalje, preporučujem vam da jedete u različito vrijeme kako se vaše tijelo ne bi imalo vremena prilagoditi i pripremiti za jelo, te je bolje početi jesti prije nego što osjetite glad. ”

“Zašto bismo mučili trbuh? Što ako se tijelo snažno opire boli ili nelagodi, a mi bi mogli izgubiti okus za hranu? ”

“Dobro pitanje! Poanta je u tome što je proždrljivost bazična strast, a njegova je osobitost to što otvara put svim ostalim strastima. Sve strasti potiču od ponosa, dok je proždrljivost plodno tlo u kojem čudesno rastu i cvjetaju pijanstvo, sanjarenje, bijes, lijenost, omalovažavanje, tuga i ispraznost. Kad jedete prekomjerne količine hrane, osiguravate suženo stanje svijesti i uvjete pogodne za integraciju ličnosti sa sviješću kroz druge strasti, bez posebnog napora. Svijest će učiniti sve za vas. Demoni drugih strasti će vas podržati, jer je za njih proždrljivost prihvatljiva točka kroz koju mogu dobiti još jedan dio moći pozornosti. Na primjer, ako ste tijelu dali puno da pije ili jede prije spavanja, noću će vam svijest pokazati brojne emotivne prizore, a kad se probudite ujutro pobudit će senzualnost i izazvati tok misli, a to će osigurati njegovo aktivno djelovanje tijekom dana. ”

“Kako treniramo svoje tijelo da putem žderanja spoji osobnost i svijest?”

“Morate postati gurman. Trebali biste znati mnogo o nijansama okusa kako biste u području mozga stvorili što više neuronskih veza odgovornih za razlikovanje okusa, tako da bi okus obične rajčice kod vas izazvao nepotpunost i nezadovoljstvo. U tom ćete slučaju morati posvetiti više vremena i pažnje hrani i obrocima. S kulturnog stajališta postoji ponor između grubog krkana i rafiniranog gurmana, ali oboje snažno ovise o svom prehrambenom ponašanju. I za obojicu je hrana prestala biti samo sredstvo za pružanje podrške svom tijelu, pretvorivši se u željeni cilj njihova života. ”

“Što trebamo učiniti da bismo zapamtili ta pravila i smjernice i slijediti ih redovito?”

“Trebali biste oblikovati uvjetovani refleks. Osigurajte da podsvijest hranu uzima kao nešto pozitivno. Nagradite sebe za svaki uspjeh s ukusnom hranom, npr. desertom. Tako će vaše tijelo i podsvijest biti uvježbani da hrana znači nagradu, što je izvrsno. U tom slučaju nećete puno trebati kontrolirati jedenje i konzumirati miješane obroke. Stalno bi trebali pružiti svojoj svijesti argumente o korisnosti svakog proizvoda: gdje su vitamini, da ih trebate redovito konzumirati i da će uslijediti loše posljedice ako tijelo ne jede. Također možete uljepšati bilo koju namirnicu na dodatne načine: lijepim omotima, preljevima, asocijacijama na uspjeh, lijepim djevojkama (dječacima) i srećom koja će doći nakon toga. Hormoni moraju postati jedan od stubova čvrste veze sa sviješću, zajedno s trajno vrtložnim mislima i relevantnim okruženjem. Vaše tijelo mora imati poticaje ne samo za vrijeme obroka, već i kroz maštanje o obroku. ”

“Dakle, proždrljivost se ne razlikuje mnogo od ovisnosti o drogama, zar ne?”

“Uglavnom ste u pravu, iako postoje nijanse. Dopamin se zapravo proizvodi ne samo od unosa alkohola ili droga, već i od konzumacije hrane, a ovisnost o hrani ne razlikuje se mnogo od droge. No, postoje određene prednosti. Ako ovisnik o drogama želi, on ili ona mogu u potpunosti odbaciti drogu, jer je nepotrebna za vitalne funkcije tijela. Ovo je pravi način oslobađanja od ovisnosti. Ipak, samo snaga volje nije dovoljna da se riješi takve ovisnosti: nakon prvog probanja alkohola, alkoholičar postaje nesposoban prestati ga uzimati. Što se tiče hrane, njeno potpuno odbijanje je nemoguće, jer ljudskom tijelu hrana treba i osoba je uopće ne može prestati konzumirati. Čak i ako neko vrijeme odbijemo hranu, čovjek se uvijek može vratiti ovisnosti jer će glavni nadražaj uvijek ostati. ”

“Možemo li se pouzdati u druge strasti u uspostavljanju veze kroz proždrljivost?”

“To sigurno možete. Najjednostavniji primjer je kombinacija ispraznosti i proždrljivosti. Ovo može biti uobičajeno potajno jedenje, kada sakrivate svoju strast prema hrani od drugih ljudi i jedete noću ili lukavo kad vas niko ne vidi. Zahvaljujući ispraznosti, svaka prehrana, pa čak i post, mogu se pretvoriti u hlapljivost: samo se trebate uvjeriti da vas prehrana ili post čini višim i boljim od drugih. U tom slučaju možete neprestano tražiti odgovarajuće namirnice, razmišljati o njima, prigovarati onima koji jedu drugačije, demonstrirati svoju superiornost i trajno komunicirati s onima koji slijede istu dijetu. ”

“Čini se prilično jednostavno, profesore!”

“Oh, ovo je samo početak, samo primitivna fizička komponenta umjetnosti konzumiranja hrane. Da biste pojačali proždrljivost, možete dodatno koristiti duševne impulse. Kad vas unutarnja praznina počne mučiti vas kao Ličnost i žudite za unutarnjim ispunjenjem duhom, takvu žudnju odmah pretvorite u želju za fizičkom konzumiranjem hrane, uvjerite se da ćete se, ako se napunite koliko god možete hranom, ispuniti punoćom i srećom. Ista stvar trebala bi se učiniti kada se počnete osjećati nelagodno: uvjerite se da ako biste pojeli nešto ukusno to će vam donijeti osjećaj mira. ”

“Mogu li se takvi suptilni utjecaji vršiti samo na pojedinačnoj razini?”

“Ne, možete raditi i sa masom ljudi. Na primjer, možete održavati tradicije trbušnih gozbi u svojoj obitelji ili radnom timu i koristiti žeđ ljudi za jedinstvom za uspostavljanje redovnih dana utovara hrane. Dakako, takvi događaji moraju biti obojeni pozitivnim emocijama i spominjani u razgovorima. Na takvim bi blagdanima trebalo biti puno raznolikih i ukusnih jela, alkoholnih pića, toplih i emotivnih razgovora. Pri tome, na stvarne duhovne blagdane, kada se sile Allata spuštaju i pune ljude, obavezno se prepunite prije spavanja noću kako biste dodatno ojačali vezu između svijesti i osobnosti. Za to tradicija gozbe i obiteljskog obroka mora biti vrlo jaka. U tom slučaju će vas suputnici podržavati i pomoći vam da ne smanjujete trpanje ako iznenada želite odbaciti bilo koju hranu. Ne biste trebali razmišljati o organiziranju gozbe bez trbušnih užitaka.

U hramovima i crkvama trebali bi postojati kafići, blagovaonice ili štandovi u kojima bi ljudi jeli odmah nakon udara unutarnjih osjećaja prije nego što se nađu napunjeni snagom i potroše je na održavanje veze između Ličnosti i duše. Da ljudi ne bi oklijevali ili sumnjali mogu li jesti u hramu ili crkvi, hranu se može nazvati svetom i / ili imati na sebi vjerske simbole, tako će se ljudi riješiti svake sumnje i čak će ih potaknuti da konzumiraju takvu hranu. ”

“Kako možemo ohrabriti druge ljude na putu prežderavanja?”

„Oni koji imaju veći cilj od fuzije osobnosti sa sviješću i žele služiti sustavu životinjskog uma, moraju znati širiti ovisnost o hrani među drugim ljudima.

Morate osigurati da uzbudljivi mirisi dolaze odasvud, da hrana bude trajno izložena, i da je svi mogu vidjeti. O hrani se mora stalno pričati i ljudima se mora uvijek nešto nuditi za jelo. Ako oni odbiju, pitajte ih ponovo i opet: „Želite li pojesti zalogaj?“ Ili ponudite različite delicije ako buduće tijelo žderonje odbije neku. Ne biste trebali uvijek nuditi ono što osoba želi. Bolje je započeti sa nasumičnom hranom, ali glavno je izazvati relevantne misli kod osobe, a kasnije već možete ponuditi ono što on ili ona stvarno vole. U tom slučaju igrate s kontrastom: možda osoba ne osjeća da će mu biti drago dok jede kolač, ali u usporedbi s kuhanim bisernim ječmom, to može biti primamljivo za njega.

Ljudi moraju kupovati i skladištiti hranu. Puno je trgovina u kojima se može kupiti hrana; trgovine su gotovo na svakom uglu, nekoliko u nizu, i s velikom ponudom proizvoda. Ako se hrana već kupuje i čuva kod kuće, svijest neće imati problema da osigura njenu konzumaciju. Trgovine i supermarketi danas su svuda, pa ljudi mogu jesti nekoliko puta više nego prije. Sva takva dodatna namirnica više je od tjelesnih potreba, ali doprinosi jačanju veze svijest-ličnost. Baš kao hladnoće, glad je ono čega se ljudi boje. Naši patrijarsi – arhoni znaju za to i koriste to prilično stručno. Takav lažni strah prisiljava ljude da spremaju hranu i jedu prije nego što stvarno budu gladni.”

“Kako da odgojimo žderače?”

“Ovo je važno pitanje, jer kada vaše tijelo ostari, izgubi oblik i postane nesposobno uspjeti na putu do prežderavanja, vaš jedini oblik usluge bit će odgoj nove generacije žderača. Nadalje, mogu vas pitati i drugi demoni: ako ste ikakav učitelj proždrljivosti, gdje su vam učenici?

Sve je jednostavno: dijete treba prisiljavati da jede cijelo vrijeme i ne smije ga puštati sa stola prije nego što je njegov tanjur potpuno prazan. Djeca moraju biti nagrađena za svoje uspjehe ukusnim jelima i slatkišima i lišena hrane ako čine nešto loše iz društvene perspektive. Oni bi trebali imati slobodan pristup hrani svugdje i oglašavanju hrane, po mogućnosti putem animacija. Primjer odraslih i navedena sredstva za poticanje bit će dovoljni. Na primjer, obiteljski odmor s ogromnom količinom hrane, osmijeha i zabave osigurat će stav u svijesti da hrana znači veselo raspoloženje. ”

“Kako možemo podržati i jačati jedni druge na putu proždrljivosti?”

„Nudite jedni drugima hranu što je češće moguće, čak i jednostavne sitnice poput slatkiša. Na taj ćete način svoje pratioce vezati za hranu i održati ih u ispravnom stanju. Pri tom, o ovome ne treba mnogo brinuti, jer su gotovo svi podložni žderanju, iako to ne shvaćaju, čak ni ljudi koji nastoje slijediti način fuzije Ličnosti s Dušom. Mnogi smatraju ljubav prema određenoj hrani bezazlenom slabošću koja ne uzrokuje nikakvu opasnost, a ako se odupru prejedanju, to rade zbog dominacije druge strasti u njima, npr. želja da izgledaju privlačnije. Što se tiče tijela, odupire se prekomjernoj ili neprikladnoj hrani samo kad se treba zaštititi jer je bolesno ili ako ima veliko opterećenje. ”

“Postoje ljudi koji nisu prihvatili način fuzije sa sviješću?”

„Da, postoje dvije kategorije takvih ljudi: oni koji do sada nisu uključeni u kulturu proždrljivosti i oni koji je u potpunosti odbacuju. Čekaju određeni sat da pojedu obroke, ne prejedaju se i zadovoljni su skromnim obrocima. ”

“Što trebamo učiniti ako je takva osoba među prijateljima ili rodbinom?”

„Takvi ljudi ne bi smjeli biti primljeni; moraju biti istjerani iz kolektiva i ismijani. Ti su ljudi opasni za naš sustav, jer jedna takva osoba može odbaciti put žderanja onih koji stupe u kontakt s njima, čak bez riječi, već samo svojim osobnim primjerom.

Uzmimo uobičajenu situaciju: kada osoba ne sudjeluje u prazničnim nadjevanjima sa svojim kolegama ili prijateljima, obično doživljava strah ili sažaljenje zbog toga što nije poput drugih i vidi da je jedan jednostavan način sjediti i jesti zajedno sa svima drugima. Međutim, ako na nekom događaju ima više takvih ljudi koji apstiniraju, drugi će vidjeti alternativu prejedanju i neće se bojati istupiti. Dakle, nezreli umovi bi mogli početi više komunicirati s apstinentima ili, što je još gore od toga, mogli bi početi slijediti način života Duhovih vodiča, kako bi im bili bliski.

Oni koji su oslobođeni prežderavanja ne prijete samo našoj kulturi prehrane. Oni u sebi imaju veliki potencijal za prevladavanje drugih strasti. Budući da je 80 posto misli prosječne osobe posvećeno toj strasti, jednom kad je se ljudi riješe, mogu se osloboditi većine svojih ovisnosti i obrazaca ponašanja i postati čisti vodiči Duhovnog svijeta. Takvi ljudi ne smiju biti primljeni u naš krug, jer mogu sve pokvariti.“

“Odlično predavanje, profesore!”

„Vaša domaća zadaća prema Uputama za učenike: tijekom sljedećeg tjedna morat ćete jesti odmah nakon buđenja. Želim vam uspjeh u fuziji sa sviješću! ”

 

Pouka o pravnom lijeku!

Ova priča je izmišljena…. ili možda nije….svejedno!