Velika laž

Dobra strana ove pandemije jest što nas je prisilila da razotkrijemo njenu lažnu prirodu. Onda smo silom inercije bili ponukani da raskrinkamo i lažnost cijelog jednog svjetonazora, koji je ovu pandemiju učinio mogućom, sveprisutnom i nadasve intimnim iskustvom. Potom smo spoznali da je sve ono u što smo do sada vjerovali ideologija ili umjetno stvoreni konstrukt. Ima li išta ljepše od prizora u kojem gledate svog sugovornika dok vam razgoračenih očiju saopćava: „Jebote, sve je laž! Sve što smo učili je laž, od povijesti, preko ekonomije i medicine do znanosti i religije!“? Velika laž je posvuda oko nas!

Neki među nama ipak nisu osjetili potrebu da dekonstruiraju svoj mikro-svjetonazor kao preciznu kopiju makro-svjetonazora. Na to ih nije ponukala niti činjenica, da su u tom društvenom svjetonazoru nastale ogromne pukotine. Evo jedan očiti primjer. Kako nazvati jednu državu nego ludarom, u kojoj vrhovni sud donese jednu odluku, a vlast uporno naređuje suprotno? Da li je to šizofrenija na kolektivnom nivou?

Takva situacija države-ludare imamo trenutno u BiH i Austriji. U njima postoji odluka Vrhovnog  Suda koja je suprotna naredbama vlasti ili kriznog stožera. Jedina razlika između te dve ludare je dosljednost egzekutive u odnosu na svoje nadređene. Pošto BiH nije država policijskog tipa i u kojoj narod ne vjeruje da je vlast došla direktno od Boga, te se istovremeno  smrtno boji božje kazne u obliku pendreka, situacije se rješila spontan, sama od sebe.  Nakon što je ciklično razdoblje gripe prošlo, narod se jednostavno vratio normalnom životu. Tako je zdravi narod pobjedio ludu državu.

Upravo suprotna situacije vlada u državi  sa relativno bogatom kolonijalnom tradicijom. Nažalost, u njoj narod nije toliko zdrav i uz to ima opasne sklonosti ka sado-mazo ponašanju. Ono što je nekad bio nedodirljivi sjaj i ugled carske monarhije, sada je ugled države i njene vlasti. Kako pak održati taj ugled danas, kad činjenice jasno govore o raskolu državne strukture? Svaki stanovnik „carevine“ se sad mora pitati koga mora slušati? Da li se povinuti odluci vrhovnog suda ili pak odlukama vlasti i njenim slugama-plaćenicima? Ako slušaš uredbe vlasti, izbjeći ćeš neugodnosti sa njenom egzekutivom ili živom silom. Ako si pak neposlušan, onda će te u najgoru ruku maltretirati zombiji egzekutive, pa onda prosljediti prekršajnu prijavu sudu. Ovaj će te onda, shodno odluci vrhovnog suda, morati osloboditi svake krivice.

Kako funkcionira sistem države u kojoj postoji „dvovlašće“ predjednika i kancelara? Nakon demokratskih izbora državni aparat (zajedno sa sudstvom) sklapa ugovor sa novoizabranom vladom. Taj državni aparat predstavlja lik predsjednika, koji toj vladi odobrava mandat. Time se svi stanovnici te zemlje, indirektno preko svog predsjednika, koji ih reprezentira, zavjetuju da će poštovati odluke i izvršavati naredbe vlade. Uloga predsjednika države je da kontrolira rad vlade i ukoliko uvidi zastranjenje i zloupotrebu u njenoj politici, oduzme joj mandat. Sve to zvuči vrlo razumno. U praksi je situacija ipak drugačija. Predsjednik je sa vremenom postao samo figura za promocije, čista forma bez moći i odgovornosti.

Vratimo se opet našoj carskoj državi-ludari.  Činjenica je da se jedan dio državnog aparata usprotivio odluci vlasti i proglasio njene uredbe neustavnim, protuzakonitim i time ilegalnim. Na prvi pogled bi trebala nastati vrlo nestabilna situacija. Poznato je da je  nestabilnost uvijek simptom nadolazećih  promjena. Pokušajmo onda na našem primjeru proreći mogućnosti daljeg toka događaja.

Velika većina ljudi, pogotovo onih starije dobi, uglavnom konzumira medije, koji su pod kontrolom vlasti, te za njih postoji samo jedna istina, istina državnih medija. Odluka suda o suspenziji uredaba vlade  sustavno se ignorirana od strane tih istih medija tj. vlasti i dopire samo do malog broja konzumenata onih slobodnih ili alternativnih medija.

Koliko dugo može opstati brak u kojem supružnici ne samo da ne spavaju u istom krevetu, ne jedu za istim stolom, ne žive u istom stanu i što je najgore ne dijele isti svjetonazor? Vratimo se u prošlost, kada je prije nešto više od 80 godina vladala slična situacija. Vlast je tada snagom egzekutive, a ne argumenata, likvidirala one djelove državnog aparata, koji nisu djelili njeno mišljenje, te nakon te početne čistke, promjenila zakone i cijeli sudski sistem. Tada se radilo o dolasku nacista na vlast i početku njihove diktature, koja je svojom naknadnom legalizacijom, postala legitimni monstrum na  vlasti, ali tek nakon što je rješila problem početne šizofrenije ili državnog ludila.

Danas te sile, koje ignoriraju odluke suda, sebe zovu anti-fašističkim, anti-nacionalnim. One sebe zovu globalnim spasiocima svjeta.  Što ako su  iste sile, koje su nekad osmislile ideologiju nacionalnog zla, danas stvorile ideologiju globalnog dobra? Što ako iste sile koje su nekoć stajale iza Adolfa, danas stoje iza Billa? Prvi je bio strašan, ali je mila majka u usporedbi sa onim što nastoji napraviti njegov nasljednik.

Mi se danas nalazimo u vremenu čistki svih neistomišljenika ili onih slobodno mislećih ljudi. Svi heretičari zaposleni u državnim službama redom dobivaju otkaze. Sljedeći korak je ekskomunikacija  svih onim koji su se „zaboravili“ cijepiti. Ukoliko se zaposlenici u zdravstvu ne ujedine i usprotive, te nakon njih cijeli narod (barem 10% je neophodno da se paralizira egzekutiva) ne ustane protiv nadolazeće dikatature, ne gine nam isti scenario koji se jednom već dogodio. Cijeli projekt UN-a je pokrenut sa ciljem da se spriječi jedna buduća katastrofa, nakon one koju zovemo drugi svjetski rat. Prije UN-a je postojala Liga naroda , koja je „uspješno“ spriječila nastajanje drugog svjetskog rata. Ironijom sudbine, upravo sve svjetske organizacije (od medicinskih do financijskih) danas složno rade na realizaciji jedne nove globalne katastrofe, ovaj put u obliku digitalne diktature i diktature tehnološkog transhumanizama. Nekoć  su osudili nacionalizam kao uzrok zla. Danas nam zelenaši-globalisti nude jedan novi globalni fašizam zamaskiran u uniformama bijelih mantija i pod parolama univerzalnog dobra i sveopćeg spasa. Sve laži su sada postale jedna velika, „zdrava“ laž.

Hamletovo pitanje danas glasi: „Da li se isplati vjerovati u laž i lagati samog sebe?“ . Odgovor na to pitanje ne postoji, je pojam isplativosti ne postoji izvan zelenaškog razmišljanja jedne osobe, jednog fantoma ili projekcije globalnog lažova.  Kad jednom odustaneš od slobode, odustao si od svog zdravlja i od svoje svijesti. Vidimo se uskoro ili u zombi državi poslušnika  ili u zajednici slobodnih pojedinaca!

U banani smo!

U banana-republikama, poput Hrvatske i njenog carskog uzora Austrije, je tradicija slobodarskog duha renesanse i tolerancije na vrlo žalosnom nivou, pa se shodno tome i političari obično ponašaju poput zlovoljnih roditelja, koji rado prijete i kažnjavaju svoju vlastitu djecu.

“Razočarali ste me, niste bili poslušni!”
“Ajmo svi brzo kući i ne izlazite odatle!“

„Stavi tu brnjicu i da te ne čujem više!“
„Moram vas kazniti, za vaše dobro!“
„Ja sve ovo radim, jer vas jako volim!“

Glavni politički nosilac akualnog fašizma na globalnom planu nisu nikakvi zločesti desni ekstremisti, ultranacionalisti i patrioti, već oni na koje nitko nebi posumljao: zeleni. Taj pokret je hakiran još u ranim sedamdesetim od korporativnih proroka i danas nitko ne može, niti se usuđuje poljuljati njihovu auerolu humanosti, dobrote i svetosti. Zeleni su Marija Tereza političke scene i svi mediji koji kontroliraju javno mijenje ih podržavaju i štite.. Dovesti ih u pitanje, isto je kao i optužiti gore navedenu sveticu za zločin trgovine djecom i prodaju njihove, u krv materijalizirane pažnje. Aktualni globalni fašizam i njegov teror i maltretiranje naroda, danas dolazi iz „lijevo-humanog“ tabora, gdje cvjeta „tolerancija, suosjećanje, znanost, ljubav i istina“.

Najbolja karikatura despotske ljevice je trenutno stopljena u liku i djelu aktualnog ministra zdravstva u Austriji. On dolazi iz legla zelenih i nitko se od intelektualaca ne usuđuje dovesti u pitanje njegov humanizan, iza kojeg se krije puki neoliberalni fašizam obojen lijepim bojama i  upakiran kao božični poklon. Zeleni su u sebi uspjeli pomiriti radikalnu ljevicu sa neoliberalizmom. Pomirili su svoj humanizam sa brutalnim korporatizmom, stavivši zelenu etiketu sa natpisom bio, organski i bez GMO-a,  na bojni otrov za masovnu neutralizaciju.

Druga karikatura je sama austrijska vlada, kao simbioza “umjerene” konzervativne desnice tipa HDZ i radikalne ljevice bez samosvijesti i trezvenosti, kupljene od krajnje globalne desnice. U Hrvatskoj je HDZ prodao naivnoj i usplahirenoj biračkoj masi, predhodno podgrijanu vatikanskom propagandom,  “tortu od govana”, obljepivši je etiketom sa natpisom “klero-patriotizam”. Vjernici su dobili nacionalnu crkvu po ortodoksnom principu, koja je ne samo stvorila njihovu umjetnu samovjest, kreirajući hibridnu naciju, već ih je odmah potom kao roblje prodala globalnom korporatizmu i njegovoj agendi.

Kao što je veliki tata za austrijance nekad bio car, a sada premijer i politička vrhuška, tako je za hrvate, lišene svoje stvarne povijesti i identiteta, veliki tata sada fratar, biskup i vatikanski papa, jer svog vođu, odvojenog od kontrole vatikana, ne smiju imati. Inače bi se moglo opet desiti da ih jedan takav „hochstapler“ povede u zajednicu sa svojom ilirskom braćom, umjesto da robuju zapadnim kolonizatorima.

Upravo ti kolonizatori, koji su stoljećima pljačkali i izrabljivali kolonije po cijelom svijetu, danas nas uče dobroti i prodaju nam svoju verziju humanosti, koja je onoliko humana kao što je  humana nivea krema namazana na topovsku cijev tenka. Taj licemjerni humanizam je samo jedno vrlo učinkovito i nadasve jeftino robovlašnistvo, kao što je i ovaj aktualni treći svjetski rat, najjeftiniji, nejperfidnini i najnevidljiviji rat u povijesti (ujedno i najglobalniji).

Zar nisu i onima koji su odlazili u gasne komore govorili da idu na tuširanje i dezinfekciju?

Zar nisu one, koji su u vlakovima za Auschwitz govorili da ih vode u smrt, proglašavali budalastim teoretičarima zavjera. Kakva dobrota, kakva humana briga za higijenu i zdravlje, prije nego li ih njihov rad odvede u slobodu!

Kakve veze ima banana-republika sa renesansom? Upravo je u renesansi uništen korjen individualizma, što danas vidimo u aktualnim prisilama i osjećamo na svojoj koži. Zapravo je svjejedno živimo li u državi koja svoju društvenu svijest i zakone bazira na znanosti ili na religiji. Razlika je samo u nijansama boja ili u varijaciji smrada. I vjera i znanost su produkti uma. Svi poznati sistemi organizacije zajednice ljudi se zasnivaju na umu ili kolektivnoj svijesti, projeciranoj na nivo pojedinca. Um funkcionira preko sistema vjere tj. projekcije u budućnost ili u prošlost. On je u konstantnom konfliktu sa sadašnjošću i time sa sviješću, koja može biti samo individualna. Um se boji svijesti, kao što se kolektiv boji pojedinca. Zato je kolektiv uvijek protiv individualca, koji je samostalan i suveren.

Nebi li se malo uravnotežio i popunio vakuum individualizma, za kojim žudi svaki pojedinac, kolektiv traži jakog i karizmatičnog pojedinca za vođu. To je i razlog što postoje pape, carevi i predsjednici. Oni su tu da zamagle stvarnu sliku i tako ponude ispraznu masku individualizma, nebi li tu iskonsku glad za suverenitetom svakog pojednica nadomjestili njegovom identifikacijom sa vođom. Taj trik fake-individualizma funkcionira od pamtivijeka. Svejedno je imamo li u učionici križ ili sliku maršala. Smisao je da naša percepcija prođe kroz filter, koji u sebi sadrži interpretacijski kod, koji će izvrnuti naš prirodni sistem vrijednosti i zamijeniti ga umjetnim, javnim, kolektivnim. Vjerovati znači koristiti taj kod i odustati od sebe, svojih vlastitih očiju, vlastite pameti i vlastitog bića. Svaki vjernik je tako mentalna prostituka, koja vara svoje sopstvo kurvajući se sa tom stranom projekcijom u sebi.

Radikalnost fenomenološke paradigme se sastoji u zamjeni implantiranog uma našom sviješću na mikrokozmičkom planu i zamjeni banana-republike zajednicom autentičnih individualaca na makrokozmičkom planu. Upravo je to bila suština duha renesanse, koja se izrazila kroz djela nekolicine umjetnika i čarobnjaka. Pet stotina godina kasnije, isti se duh materijalizirao kroz Husserlovu filozofiju fenomenalizma, koja je zapravo nova paradigma za izgradnju kako pojedinca tako i nove multi-individualne zajednice.