“Jesi ti vjernik? Jel` viruješ?”
Ono što je nekad bio Bog kao ideja u koju se vjeruje, danas je to “nevidljivi neprijatelj”. Sistem se zapravo njie promjenio, samo objekt ili bolje rečeno ideja u koju je vjera projecirana. Strah i nada u spas, kao dvije suštine konstrukta vjere, su također i dvije osnovne metode da se zadobije poslušnost, bez puno muke i izdataka, pogotovo kod malodobnih.
Usporedimo kako koncept vjere, ili bolje rečeno, sistem duhovne manipulacije, funkcionira na primjeru dvije vrste vjere, vjere u svemogućeg antropomorfnog Boga i vjere u postojanje neživog i nevidljivog ubice – virusa.
Tko je sklon vjeri? Tko je sklon manipulaciji koja dolazi izvana, od strane društvene okoline? Tko je sklon odustajanju od svoje individualnosti, tj. onih informacija koje dolaze iznutra. Varate se ako mislite da su znanstvenici nevjernici. Oni nisu ništa bolji, niti gori, niti pametniji od onih religioznih ljudi. Obje grupe preferiraju dogovor ili društveni konsenzus, ispred vlastitog iskustva. Oni samo vjeruju u apsolutnu istinitost različitih vrsta uma, ili različitih sistema interpretacija. Oba tipa ljudi su zadrti kolektivisti i još zadrtiji anti-individualisti. Sve to dokazuje aktualna situacija. Papa se cijepi, dok se znanstvenici klanjaju ideji, kojoj nitko zbog straha, ne smije pogledati u oči. Tko se usudio preispitati koncept Boga? Tko se usudio istražiti porijeklo i vjerodostojnost koncepta virusa?
Koncept Boga je star najmanje 2000 godina. Danas se on uzima zdravo za gotovo i nitko se ne usuđuje nekom vjerniku reći da je praznovjeran, ograničen ili mentalno lijen. Vjera u koncept Boga je danas priznata od države, zakonski poštovana i financijski poduprta (ukoliko se radi o velikim institucijama vjere).
Koncept virusa je također star preko 2000 godina, iako je reanimiran tek prije šezdesetak godina u političko-znanstveno-medicinske svrhe. Što će se dogoditi sa našom civilizacijom ako u ovoj ranoj fazi ne uspijemo dekonstruirati ideju virusa na društvenom planu? Pošto danas ne možete zastrašiti većinu stanovništva parolama o grijehu i kazni gnjevnog Boga, ideja o virusu se ponudila kao genijalna zamjena, koja obećava jednu novu kolektivnu obmanu.
U antička vremena je pojam virusa nastao kao oznaka za sve one uzroke bolesti, čiji se uzroci nisu mogli objasniti. Autoritet znanja ne poznaje ispriku tipa: „Neznam! Nemam pojma!“. Pod svaku cijenu se mora naći neki razuman odgovor, koji će uvjeriti i umiriti vjernika-laika. Pošto u tim vremenima nije bilo mikroskopa, filozofi su se upuštali na putovanja u unutrašnje svijetove i vraćali se nazad sa idejama o atomima i virusima.
Danas imamo elektronske mikroskope, ali usprkos tome je teorija virusa i dalje labava znanstvena teza. Nekolicini je poznato, da ona još nije dokazana i kao ideologija sama sebe proturječi. Kako nešto može biti neživa tvar, bez izmjene tvari i istovremeno se može razmnožavati, te na kraju umrijeti? To je jedna od onih teza, idejni konstrukt bez uporišta u logici, te stoga čista ideologija. Vjerska ideologija je puna onih „svetih laži“, koje danas možemo trezveno raskrinkati i odbaciti kao obmane, jer je doba religijske diktature i njene propagande straha prošlo. Danas je ideologija virusa također ogrnuta koprenom straha te poduprta jakom medijskom propagandom i izjavama onih „novih medicinsko-znanstvenih svetaca“. Ne udaraju se time temelji jedne nove diktature. Koncept zapadne medicine, po kojem je bolest uvijek posljedica napada sićušnih „terorista“ izvana, potpuno je strana mnogim tradicionalnim konceptima očuvanja zdravlja. Ne podjeća li vas ta medicinska ideologija na političku strategiju globalnog neoliberalizma i njegovog rata protiv terorizma? Ona je onako slučajno, preskočila iz medicine u politiku.
„Nitko ne sumlja u postojanje virusa, mi smo samo protiv mjera za suzbijanje širenja virusa!“
Znanstevna ideologija virusa nimalo se ne razlikuje od vjerske ideologije Boga. Obje teze su bez dokaza. Ova prva je zapravo još nebuloznija, iako potječe iz navodnih znanstvenih krugova. Teoretska znanost, od Einsteina naovamao (posebno nakon ekskomunikacije Etera iz znanstvenog diskursa), zapravo je poduhovna ili metafizička kuga, koju je mnogo teže izlječiti i iskorijeniti od one vjerske. Naime, ako izostavimo institucionaliziranu religiju i ograničimo se samo na religijsko iskustvo, kao čisti individualni fenomen sa mističnim karakterom, već smo uplovili u zdrave fenomenološke vode i doslovno smo sjedinili vjeru i znanost u jednu individualnu vještinu. Nasuprot tome, na nivou dogmatsko-ograničene egzaktne znanosti, individualno svjesno iskustvo ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona ne priznaje ni postojanje svijesti, ni vrijednost subjektivnog iskustva. Individua i njeno subjektivno iskustvo je bezvrijedno, ukoliko nije ušuškano u kontekst onog ominoznog objektivnog. Kao da postoji neko iskustvo od onog subjektivnog, da to je „osobno iskustvo odobreno od kolektiva“. Zato je danas znanstvenicima tako teško razotkriti obmane u vlastitoj kući, bivajući prethodno pažljivo raspršeni u atome usko-stručnih stručnjaka-idiota. Oni koji to uspiju prevazići, bivaju ignorirani, ismijavani, cenzurirani i, ako odu predaleko, utiho neutralizirani.
Svaki subjekt danas ima potpuno pravo (pa bila to i jedna obična čistačica ili radnik u škveru) reći nekom korumpiranom pseudo-stručnjaku sa polja medicine-politike da je zelenaš i veleizdajnik. Ona ili on posjeduje to pravo jer osjeća da je dotični đikan neiskren, nedosljedan, nesiguran i pored svega “podmazan”. Svatko tko je čist od kolektivnih misli i njihove interpretacije u pojedincu, koje nazivamo emocije, može direktno osjetiti istinu ili pravo stanje stvari. Takvi pojednici mogu donijeti vlastite odluke i preuzeti potpunu odgovornost za svoja djela. Tko od fantoma državnih službenika ili onih procijepljuju ljude poput stoke, može preuzeti odgovornost za svoja djela? Oni sve rade po proceduri, po prethodno dogovorenom protokolu. Oni se ništa ne pitaju. Oni su bio-roboti, umjetne inteligencije u ljudskom tijelu, koji samo rade svoj posao, nebi li „nahranili“ svoju porodicu i pod svaku cijenu.
