Zašto su zapadnjaci toliko drugačiji od istočnjaka? Zašto su stanovnici Evrope i Amerike toliko drugačiji od azijata? Najnovije studije upućuju na činjenicu da uzrok nije u klimatskim i ekonomskim razlikama, već u onim religioznim. Koja društvena pravila i koje religiozne dogme su prouzročile formiranje tolike različitosti između istoka i zapada?
Za fenomen atomizacije pojedinca najvjerovatnije je odgovoran utjecaja Kršćanstva. Da li nas je institucija Crkve, stvarajući „dušu zapada“, učinila individualistima? (Science, 7.11.2019)
Tipičan zapadnjak je obrazovan, bogat, samostalan i analitičan individualist, manje poslušan i slabije prilagođen socijalnoj okolini od istočnjaka. Znanstvenici su došli do spoznaje da je upravo Crkva odgovorna za formiranje specifičnog duha zapadnjaka, prvenstveno sa svojom politikom sklapanja brakova. Zašto je u srednjem vijeku stvoren tabu incesta i zašto su zabranjeni brakovi izmedu rođaka? Postoje teorije, da je crkva time automatski nasljeđivala imanja porodica bez nasljednika. U slučaju velikih porodica ili klanova, to svakako nebi bilo moguće. Klanovi imaju tendeciju stvaranje paralelnog društva, gotovo paralelne države. Oni unutar sebe reguliraju i bankarske poslove, pa se radije uzima kredit od rođaka nego od banke. Na sličan način i danas funkcionira strategija kineske ekonomske ekspanzije. Na sličan način je stvorena i mreža “makedonskih” slastičarni po nekadašnjoj “Jugi”.
Kršćanstvo je zapadni svijet, izvan svake sumlje, suštinski i dugročno promjenilo. Strategija podržavanja malih nezavisnih porodica, sačinjenih od dvoje zaljubljenih „stranaca“, stvorio je svijet slobode mišljenja, razuma i navike preispitivanja. Kao indirektna posljedica te politike, omogućen je procvat znanosti i imperijalizma. Tako stvorena tehnološka nadmoć zemalja zapada omogućila je njihovom duhu da zavlada cijelim svijetom.
Uvijek me fascinirala intelektualna skučenost i sporost muškaraca (sa ženama stranci po običaju nemaju kontakt) u muslimanskom državama, njihova nekritičnost do svog društvenog nasljeđa i tradicije, te poslušnost koja granici fanatizmu. Jednoumlje, anti-individualizam i sljepa poslušnost prema autoritetima, uvijek mi je bio znak mentalnog invaliditeta.
Možemo li povjerovati u spoznaju da su sve te slobodarske tekovine zapada, posljedica crkvene zabrane sklapanja brakova izmedu rođaka prvog i drugog koljena. Pogotovo nama, koji smo odrasli u (pseudo)kršćansko-fundamentalističkoj zemlji, ne ide u glavu da je 30% brakova u Iranu “incestuozne” naravi, dok ih je u Pakistanu čak 50%. Nevjernik ili onaj koji je odbacio “financiranje” religioznih egregora, će to uzeti kao čistu informaciju, bez emocionalnog balasta. Oni drugi, automatski će upasti u modus osuđivanja drugačijih tj. krivovjernika. Udaljenost od osude do izvršenja kazne nikada nije velika. Dok nekome sudimo, automatski se uzdižemo iznad njega i gradimo svoje pravo da odlučujemo o njegovoj sudbini. Promotrimo malo naš „privatni“ mentalni svijet svakodnevnice. Ima li u njemu išta drugo od pukog etiketiranja i osuđivanja? Svi smo mi ovisnici onog osjećaja ugode, koji je posljedica napumpavanja naše samovažnosti, nakon degradirajuće osude bližnjeg svoga. Taj bezvrijedni opijum vlastite važnosti plaćamo onim najvrijednijim što imamo i što ne možemo nigdje kupiti, našom ulaznicom u raj ili stanje slobodne percepcije. Ljubi ili sudi bližnjem svom, izbor je svakog od nas ponaosob. Suditi je lako, jer se prepuštamo automatskom pilotu. Ljubiti ili percipirati percipirano bez sudova i predrasuda je podvig nakon napornog vježbanja. Ljenost ili tromost pažnje je ono
Svjedoci smo činjenice da je upravo znanstveno potvrđena Marx-ova izreka, da su religije opijum za narod. Američki neurolozi su snimanjem aktiviteta mozga kod “religiozno inspiriranih” mormona nakon čitanja adekvatne literature, ustanovili sličnost sa “kemijski inspiriranim” drogašima ili onim ludo zaljubljenim. Zanimljivo da takva aktivnost mozga podstiče potrebu za moralnim procjenjivanjem onih drugačijih od nas samih i njihovim osuđivanjem. Pozitivna nuspojava takvog stanja svijesti je pak sposobnost usmjerene pažnje. Obećana nagrada za pripadnost jednoumlju i apsolutnoj poslušnosti čini nas sretnim, koncentriranijim i sposobnijim da radvojimo sjeme od kukolja. Vrlo je zanimljiva ta lančana reakcija, koju religiozna praksa stvara u mozgu (zasipanje dogmatskim idejama, ekplozija osjećaja sreće vezanih za isčekivanje nagrade, iskupljenja, spasenja).
Danas na zapadu religija ima sporedno značenje. Trend atomizacije pojedinca je podkopala osnovu za stvaranje stabilne mikro porodice, što opet neminovno vodi do stagnacije prirasta stanovništva. Sklonost žrtvovanja za društvo nauštrb vlastitog blagostanja je na tom istom zapadu svedena na minimum. Ono što pak bolje funcionira nego kod istočnjaka su trans-personalni kolektivi: državne institucije, kompanije, udruge, pokreti.
Na kraju se moramo zapitati, kamo nas je dovela sloboda izbora iz ljubavi jednog “egzotičnog” bračnog partnera i kamo će nas odvesti medijska podrška suzbijanja polariteta polova, te podrška aseksualnosti, mentalnoj hiperseksualnosti (pornografija) i shvaćanju homoseksualnosti kao nečeg normalnog i zdravog? Nije li slično stanje i sa autizmom kod djece, čiji porast više liči na eksploziju, i koji je već na pragu da se prihvati kao nešto uobičajeno? Potrebno je samo naviknuti se i naučiti kako sa sa tim novim izazovom odnositi u svakodnevnici. Što je uzrok tome, je pitanje koje nije „zdravo“ postaviti.
