U nastavku ću koristiti KD kao skraćenicu za klor dioksid. U stranim izvorima se navodi kao CD (Chlordioxid, ClO2). Otkriven je 1814 godine kao plin koji nastaje reakcijom kalijevog klorata i solne kiseline. Danas se za njegovu proizvodnju koristi natrijev klorat. Klordioksid je plin koji je topiv u vodi i kad se to dogodi, nastaje voda žućkaste boje. Tako otopljen KD u vodi zvat ćemo KDO (O za otopinu), za razliku od CDS-a ili CDL-a kako se naziva u engleskom i njemačkom govornom području. KD se primjenjuje u industriji papira za izbjeljivanje i kao dezinfekcijsko sredstvo za pripremu pitke vode (USA, vojska,…). KD je najpoznatije dezinfekcijsko sredstvo koje se primjenjuje u medicini (konzerve krvi) i u industriji hrane kao dodatak E976 (uzgoj riba, zaštita od pljesni kod skladištenja i transporta, itd).
KD funkcionira na principu oksidacije, tako da bakterije, viruse, parazite i ostalu gamad (koja voli kiselu okolinu) ubija sagorjevanjem. Oksidacija može biti polagana, kao u primjeru pretvaranja željeza u hrđu, ii brza kod ekplozija. KD se u kiseloj okolini stomaka djeli na kisik i sol. Kisik je najneophodnija tvar za život (bez kojeg umiremo u par minuta), kojeg u uvom slučaju „udišemo stomakom), dok sol (NaCl) upija tijelo kao neophodan elektrolit. Dakle, KD nije otrov koji baktrije i viruse ubija trovanjem već tvar koja ih spaljuje. On ne ostavlja nikakve štetne tvari u organizmu svojom razgradnjom. Čak i u slučajevima predoziranja, događa se da samo ljudi sa probavnim problemima (oštećenja sluznice u stomaku) mogu dobiti proljev ili povraćati.
Doktor i znanstvenik, koji se više od deset godina bavi istraživanjem učinka KD-a je Andreas Kalcker. U svojoj knjizi „Zdravlje je zabranjeno, neizlječivo je bilo jučer“, on opisuje svoja i iskustva ljudi širom svijeta sa upotrebom KDO-a. Ne samo da je zanimljivo njegovo poznanstvo sa Jim Huble-om (izumiteljem MMS-a), već i njegova iskustva u vezi komunikacije sa državnim uredima koje ispituju i odobravaju ljekove, te namjerna zataškavanja istraživanja koja su donijela neočekivano pozitivne rezultate. Očekivati da će medicina, kojom vlada moćna industrija lijekova, a kojoj je glavni idejni pokretač dobit i sistem burze, odobriti vrlo učinkovito sredstvo,koje doslovno ne košta ništa, je vrlo naivno. Zašto učinkovito liječiti za 5€ kad se može neučinkovito, dugotrajno i zato unosno maltretitirati pacijente za 995€? Onoga koga zanima ova tematika, a zdravlje je u 2020 godini postalo tema svih tema, toplo preporučujem knjigu i seminare spomenutog autora. Knjiga se može naručiti i preko Amazona, a moja je namjera suštinu tog učenja prenjeti u sažetom obliku, pogotovo za one koji ne vladaju stranim jezicima. Moja iskustva u vezi upotrebe KDO-a su vezana za tretiranje zaraženosti heliobakterijom, koja se bezuspješno pokušava izlječiti antibioticima. Već nakon par tjedana je mučnina zbog kiseline u stomaku znantno manja. Drugo iskustvo vezano za konzumaciu KDO-a je vezano za znantno ublažavanje fenomena upale mišića (ili trovanjem kiselinom popularno zvanom nan našim područjima „muskulfiber“, koja nastaje nakon predugog i preintenzivnog mišičnog napora.
KD možemo nazvati legitimnim nasljednikom MMS-a. Razlika je jedino u pripremi, gdje se umjesto limunske kiseline (MMS) uzima solna (KD). Znanstvenici koji proučavaju KD (ili KDO, pošto se obično tako konzumira) govore o revoluciji stoljeća u medicini. Paradigma o štetnosti procesa oksidacije, koja je nastala u pedesetim godinama prošlog stoljeća, sa svojim pretpostavkama o povoljnom utjecaju anti-oksidanata na zdravlje, više liči na projekt zavaravanja javnog mijenja, nego na teoriju na stabilnim osnovama. Sjetimo se samo studija o negativnosti masti, koju je naručila i platila industrija šećera. Trebalo je nekoliko desetljeća, da se povoljan utjecaj masti u prehrani, polako počne vraćati na pozornicu društvene svijesti, što do danas nije u potpunosti uspjelo.
Sa povratkom masti iz ilegale na slobodu, vraća se polako i svjesnost o važnosti gibanja za zdravlje, koje je teorijom o oksidaciji također bilo prilično osporavano. I tu opet dolazimo do učinka KD-a na tijelo koje se giba. Gibanjem se primarno troše šećeri, onda masti i na kraju otrovi. Skok iz potrošnje šećera u potrošnju masti je poput preobrazbe benzinskog motora u dizel motor. Tijelo je toliko mudro i sposobno, da se u par minuta ili sati može prekvalificirati od brzog sagorjevanja šećera do sporijeg sagorijevanja masti. Za oba procesa je potreban kisik. Zato svi ubrzano dišemo i srce nam brže kuca kad se gibamo i naprežemo, upravo iz razloga da se omogući doprema dodatnog kisika potrebnog za sagorijevanje. Kiselina koja se taloži u mišićima u tom procesu, je ono što osjećamo kao umor i na kraju bolovi u mišićima. Učinak KD-a je upravo u dopremi dodatnog kisika koji proces laktacije usporava i olakšava tegobe nakon bavljenja sportom. Postoje naravno i ljudi-fenomeni, koji su evolucijskim procesom uspjeli naučiti tijelo da tokom gibanja stvara i istovremeno razgrađuje kiseline i time omogućava pojedincu da se doslovce beskonačno giba, kao perteuum mobile. Jedan takav fenomen je svjetski poznati ultramaratonac Dean Karnazes (50 maratona u 50 dana u 50 država bez dana pauze), koji je porijeklom iz onog grčkog mjestanca u kojem je prema legendi živio prvi legendarni maratonac. Slučajnost ili mudrost tijela?
