Za sobodu se i sada, kao uostalom i uvijek u prošlosti, moramo izboriti. Sloboda nema naviku da dolazi kao poklon, slučajnost, sreća. Sloboda je trofej ustrajnih napora, kako na individualnom planu, tako i na onom društvenom. Čim jednom prestanemo sa našom borbom, polako gubimo već osvojene teritorije. Za ilustraciju, samo se prisjetite osjećaja kad ste zadnji put biciklirali kontra vjetra.
Zašto su psihološke karakterstike prosječnog političara opasnije od objektivnih opasnosti koje vrebaju izvana? Njihova uobraženost i narcisoidnost nas je u prošlosti često koštala mnogih života, a i danas nije ništa drugačije. Zajednička karakteristika većine političara je teškoća prihvaćanja odgovornosti za posljedice svojih odluka. Svi političari moraju nositi masku samopouzdanja i sigurnosti u svoja djela, te bez puno suzdržavanjau donositi odluke. Za političara je bolje donijeti lošu odluku, nego nikakvu. Ona loša se mora relativizirati, bilo putem kontroliranih medija, bilo putem fokusiranja na nove strahove koji nas čekaju. Ta fokusacija na budući strah je trik kojim se paralizira trezvena analiza prošlih odluka.
Odluka sama, može biti istovremeno i dobra i loša, s obzirom da li je promatramo dugoročno ili kratkoročno. Biti pažljiv i promjeniti odluku kad se pokaže da ona nije više svrsishodna, okončavajući time njene štetne posljedice, karakteristika je samo malog broja osoba na vodećim pozicijama. Strah od greške, koja bi autoritet političara dovela u pitanje, je veća od brige za boljitak društva. Ipak mislim da se tu ipak ne radi samo o pukoj narcisoidnosti. Političari su predstavnici državne vlasti, a ona je opet po religioznoj definiciji direktni izaslanik Boga na zemlji. Bog je nepogrešiv, država također. Učiniti nešto ilegalno, isto je kao zgriješiti protiv Boga.
Što je zapravo država? Je li to živo ili neživo biće? Ili oboje, poput virusa? Ako kažemo da je država umjetna dogovorena tvorevina i da de-facto ne postoji, onda postoji mogućnost da logikom ekvivalencije dođemo na pomisao da i ne postoji i Bog, gledajući izvan polja društvenog dogovora ili umjetnog svijeta socijalizacije. Ako to oboje isključimo iz svijeta naše percepcije, ostaje čudna praznina, koja se na prvi pogled doima mračno i zlokobno, ali koja nekako miriše na slobodu i avanturu. Prvo upada u oči da je iz te praznine, kao nekim čudom, isisan strah. Ne kaže se zaludu da se sestra laži zove strahinja, a da se sestra istine zove hrabrost. Za istinu i slobodu je potrebna hrabrost, spremnost, nepokolebljivost i istrajnost. Ako slijedimo tu drevnu mudrost, onda možemo postaviti tezu: tamo gdje je medijski inicirani strah, tamo je i laž. Logika i trezvenost su dva moćna saveznika, koja nam vjerno stoje na usluzi da raskrinkamo laž i krenemo na put ka slobodi.
Vjekovima nas uče naši religiozni učitelji da kraljevi, Pape, predsjednici i premijeri jesu i ostaju nepogrešivi. Ne smije postojati alternativa za njihove naredbe/odluke. Ako se posumlja u njegovu sposobnost, postoji opasnost da se posumlja u sistem u cjelosti, a to se nikako ne smije dogoditi. U oca se ne smije posumljati. Nasuprot države i političara, mi smo bili i ostali djeca. Djeca koja se moraju bojati i biti poslušna. Strah je uvijek tu da se onemogući sposobnost logičkog rasuđivanja, koje bi spriječilo manipulaciju i zavaravanje. Bez straha, car postaje gol za svoje podanike, a cijeli društveni sistem se pretvara u jedan veliki konstrukt laži.
„Ono što smo upravo preživili nije ništa u usporedbi sa onim što nas čeka!“
Upravo tim riječima se sada čitave populacije bacaju u nesvijest i paralizira njihova sposobnost rasuđivanja i kritičkog razmišljanja. Diskusija o ispravnosti odluke vođe nije samo nepoželjna, već je zabranjena. Sama sumnja u odluke odozgo je dokaz izdaje. Samo odpadnici naroda misle drugačije. To su direktive diktature jednoumlja, ali istina je upravo obrnuta. Stvarna veleizdaja je negiranje činjenica naušrtb očuvanja mita o svojoj nepogrešivosti. Cijena koji svi plaćamo i tek moramo platiti za posljedice prepuštanja narcisoidnosti naših političara je veća nego što uopće možemo i zamisliti. Čitave generacije djece upravo bivaju traumatizirane strahovima i zabranama kojima su bombardirani iz svoje okoline. Te traume neće otići zajedno sa virusom i mjerama izvanrednog stanja. One će ostati sa njima tokom cijelog svog života i aktivno oblikovati njihov doživljaj stvarnosti. Stvarni troškovi traumatiziranja cijelog društva su golemi, jer šteta koja je načinjena na onim nemjerljivim ljudskim resursima je nesaglediva.
Idila u našoj zemlji ovaca je definitivno umrla. Iz sistema grabežljivog „liberalnog“ kapitalizma je zemlja ovaca prešla u sistem autoritativnog socijalizma. Ovcama pritom nije promaklo da se situacija brzo i drastično promjenila. Sada im odjednom nije dopušteno da pasu na pašnjaku i trčkaraju naokolo. Ipak, one se tješe da je u štali je toplo, ima vode, hrane i svjetla. Istina, hrana im se sada donosi i ne mogu je birati, ali barem je ima. Treba se samo malo priviknuti na nove okolnosti i one će ubrzo postati “novi normalitet”. Sjećanje, da su nekada imale mogućnost da izađu na zrak, brzo će izblijediti. Ukoliko iz pozicije straha osmotrimo novonastalu situaciju, možemo čak i pohvaliti napredak u smjeru veće sigurnosti. Dok vani vreba opasnost od grabežljivaca i hirova klimatskih promjena, u štali je sigurno, kao u raju (ukoliko ne dođe do požara, kao nedavno u Češkoj, gdje je skončalo nekoliko tisuća bezpomoćnih ovaca). U ime sigurnosti, sada su te iste ovce spremne da se cijepe i trpaju antibioticima, nebi li nekako stavili pod kontrolu gubitak imuniteta, nastalog kao posljedica štalskog pritvora. Svaka sličnost situacije u zemlji ovaca sa trenutnom situacijom u globalnom svijetu ljudi je slučajna i prozvoljna. Vjerovati u slučajnost je uvijek bilo zdravije nego vjerovati u zavjeru.
Ipak, čuvajmo se onih, koji se kunu, da ono što rade, rade za dobrobit naroda!
