Renesansa psihodelične znanosti

Čak i u krajnje konzervativnim državama Evrope bivaju organizirane javna predavanja i diskusije o „znanosti psihodelije“, kao pokušaj upoznavanja i senzibiliziranja šire javnosti o potrebi revalorizacije  „apsolutne istine“ u vezi tematike droga.  Trezveni diskurz na temu „znanost psihodelije“ neophodno je potreban zbog medicinskih i duhovno-evolutivnih razloga, izvan nametnutog, iracionalnog, emocionalno nabijenog i nadasve neutemeljenog religiozno-političkog narativa, koji je stvorio jednu vrlo iskrivljenu i nadasve negativnu sliku u vezi upotrebe nekih opijata (droga). Dok je trenutno „naš kolektivni mozak – „cloud“ društva zaposlen probavljanjem (opet politički inducirane) histerije u vezi  aktualne pandemije, oslobodio se slobodan prostor za diskurz o znanosti psihodelije. Ta znanost se već više desetljeća plodno i sustavno razvija na području, za javnost nepristupačnih i stoga etiketiranih kao nepostojećih, vojnih projekata. Raznovrsni opijati su tokom povijesti rado korišteni kao podsticaj vojnicima, nebili se razbio njihov prirodni-čovječji antagonizam prema nasilju i ubijanju ljudi, koje oni niti ne poznaju.

Odakle dolazi izraz „psihodelija“? Termin je nastao u  50-im godinama prošlog stoljeća i bukvalno znači „manifestacija-razvoj psihe“, bez obzira šta mi pod psihom ili duhom podrazumjevali. Pošto moderna (pro-jezuitska) znanost od Descartesa naovamo sustavno ne priznaje postojanje i isto tako sustavno izbjegava svako spominjanje fenomena svijesti, psiha-duh je obično preveden kao um (mind) tj. automatski mehanizam-unutarnji glas koji objašnjava svijet oko nas riječima, pojmovima, konceptima i značenjima: ukratko idejama. Svijest se nasuprot uma ne bavi idejama, već tihim svjedočenjem fenomena.

Koja teorijska pozadina stoji iza  aktualne renesanse znanosti psihodelije? Prvenstveno se tu radi o promjeni paradigme. Ortodoksna znanost se bazira na mehanicističkoj ideologiji-paradigmi. Ona cijeli svijet, uključujući i čovjeka, vidi kao jedan kompleksni materijalni stroj koji radi na principima mehanike. Uzalud sto godina razvoja kvantne fizike i Teslinih otkrića, kad se to nije odrazilo na promjenu filozofije-ideologije znanosti, koja se ignoratski drži filozofije materijalizma, isto kao što se religije lijepe na filozofiju idealizma.  Promjena paradigme znači promjena filozofskih temelja znanosti i dovođenje Fenomenologije iskustva-subjekta-svijesti u prvi plan kao nove, rigorozne znanstvene metode.

Renesansa znanosti psihodelije paralelno jača sa aktuelnom ekplozijom psihičkih, neuroloških i drugih teških bolesti. Koliko je legalno u takvoj situaciji pokušati sve, nebi li se donekle umanjila patnja i uklonio straha kod umirućih pacijenata? Koliko je legalno liječiti depresije i neuroze prirodnim „nelegalnim“ supstancama koje ne stvaraju niti neželjene posljedice niti ovisnost? Koliko je uopće stalo vladajućoj političko-religioznoj eliti do poboljšanja psihičkog i fizičkog blagostanja većinskog civilnog stanovništva? Imalo ili nimalo?

Što se samih opijata tiče, prvenstveno je potrebno napraviti razliku između dvije glavne grupe: pozitivne i negative. Pozitivne su one koje imaju veliki potencijal na zdravstvenom i perceptivnom (duhovnom) planu, bez opasnosti od ovisnosti i trovanja. Upravo ta vrsta opijata, koji šire naš pogled na svijet, podstiče nas da postavimo „prava“, tj. za političku manipulaciju neugodna pitanja.  Posljedica njihove konzumacije je osvještavanje i preispitivanje, za razliku od automatskog prihvaćanja tabua i dogmi naše društvene stvarnosti. Stvarajući mnogo više neuronskih veza u mozgu, one proširuju naš uobičajeni tunel percepcije, vraćajući nas tako doslovno u djetinstvo, kad je naš mozak radio punom parom i kad smo više vjerovali našim očima nego objašnjenjima naših učitelja. Ti prirodni sastojci, potpomažući proces spajanja (re-ligio), imaju za posljedicu prevazilaženje osjećaja odvojenosti. Iluzija odvojenosti nestaje, a realnost spojenosti postaje.

Pokret ili fenomen kulture „šezdesetih“ godina prošlog stoljeća, upravo je pritisnuo tu osjetljivu tipku. Naime, tada je mladež SAD-a, poduprta upotrebom pozitivističkih ili perceptivnih opijata, počela postavljati neugodna pitanja u vezi tada aktualnog rata u Vietnamu. Ovdje se mora napomenuti da su svi napadački ratovi, bilo da ih nazivamo „intervencija“, „svrgavanje legalnih vlada i predsjednika legalnih država, „širenje demokracije“, „obojene revolucije“ itd. iako su ilegalni na osnovu rezolucije UN-a iz 1945-te godine, ipak prešućuju, toleriraju, bagatelizijaju, opraštaju i na kraju zaboravljaju, da bi se opet iznova ponovili. Dovoljno je da se odgovorni političar javno izvini i potom smjeni. To što su na osnovu tog  „propusta“ ili „lažne objave“ milijuni ljudi izgubili život, prosječna (medijima programirana) osoba mirno prihvaća, ne shvaćajući da i ona nosi dio odgovornosti za te zločine. Ipak ta ista prosječna osoba će potpuno drugačije reagirati na temu popularizacije i legalizacije kulture psihodelije.

Kad se kultura šezdesetih pobunila protiv zločinačkog i ilegalnog rata u Vijetnamu, američki predsjednik Nixon je optužio konzumaciju droga kao uzrok za buđenje samosvijesti mladeži, koja je odjednom postala zrela postavljati za vlast neugodna pitanja i preispitivati društveni svijet oko sebe.
Započeta je medijska ofenziva (kontrarevolucija) i svi su opijati svedeni na zajednički nazivnik, bačeni u isti koš i prozvani opasnim drogama, te proglašeni ilegalnim. Na taj koš je potom zaljepljena etiketa „pazi otrov“ (ilegalno, kriminalno, asocijalno, protudržavno). To što su u taj koš ubačeni i pozitivni opijati, nije se dogodilo slučajno i moderna znanost psihodelije se danas trudi ispraviti tu grešku ili nepravdu.  Zanimljivo je primijetiti da se isti sistem paušaliranja danas koristi sa svim modernim hereticima. Svi oni se stavljaju u koš „teoretičara zavjere“ (tj. nevjernika u religioznu znanost) i onda se sve skupa baca u pakao gdje borave ekstremni desničari i ostale društveno nepodobne spodobe.

Vratimo se opet prapovijesnim temeljima znanosti psihodelije. Sve šamanske kulture svijeta se baziraju na fenomenološkoj znanosti psihodelije. Čak i čitave drevne civilizacije (npr. one srednje Amerike) zahvaljuju svoj nastanak i procvat trezvenim razvojem psihodelične znanosti. Čak i svima nama znani Sigmund Freud je svoju psihijatrijsku karijeru počeo kao psihodelični terapeut. Događaj koji je promijenio tok njegove karijere i koji je odgovoran za pronalazak legendarnog kauča, je smrt jednog njegovog pacijenta kao posljedica trovanja (predoziranja ili nespretnog kombiniranja supstanci).

Treba se svakako zapitati kome koristi tabuizacija psihodelične znanosti? Onim nevidljivim i zato nepostojećim sistemima moći, upravljanja i represije, koji obitavaju u sjenki našeg pseudo-demokratskog društva. Društveni tabu je uvijek ono što mainstream (društvena svijest) ne voli. Ono što on ne voli to se onda financijski ni ne podupire. Etiketiranjem nečega kao društveno neprihvatljivim, stvara se podsvjesni strah u pojedincu od ekskomunikacije. Taj strah onda blokira prirodni tok kreativnih potencijala u njemu i on postaje podoban, zakočen, suzdržan i nadasve poslušan. Kako funkcionira ta procedura (od implantiranja straha do financiranja poslušnih) vidljivo je na primjeru aktualnog političko-religioznog projekta „klimatske promjene“. Dovoljno je, kao na primjer znanstveni institut, samo spomenuti temu „klime“ u kontekstu pseudo-revolucije zvane „Greta“ i ogromna novčana sredstva tom institutu bivaju odobrena. Dok se tako na jednoj strani vlade razbacuju gigantskim fondovima za financiranje huškanja klima-histerije u već provjerenoj ambalaži „krivnja i kazna“, za istraživanje psihodelije nedostaje sredstava, jer nedostaje političke podrške, kao i podrške širih narodnih masa. Problem financiranja psihodeličnih istraživanja je onaj na koji nailaze svi oni koji se tom tematikom žele baviti i dok se on ne riješi, neće biti ni većih pomaka nabolje. Prvi korak je svakako dekriminalizacija psihodelije u javnosti već pomenutim predavanjima i diskusijama. Drugi je stvaranje profesionalne strukture vještih terapeuta, koji će garantirati sigurnu  i efikasnu upotrebu psihodelika u medicinske svrhe. Možda će upravo i dijete nekog čitatelja ovog teksta u budućnosti napraviti karijeru ili bolje pronaći sebe i put svog srca kao psihodelički terapist.