Što je zajedničko virusu i neoliberalizmu? Oboje su nevidljivi i smrtonostni. Tajna efikasnosti neoliberalizam je u njegovoj prikrivenosti. Razlog zašto virus izaziva toliko straha je također u njegovoj nevidljivosti. Nitko od nas nije vidio niti neoliberalizam niti virus. Nitko od nas nije u potpunosti siguran da li oni uopće postoje.
Što kaže naša mainstream neoliberalna ideologija? Ona tvrdi da smrtonostni virus postoji, ali smrtonostni neoliberalizam ne. Za neoliberalne gurue je teoretiziranje o neoliberalizmu samo fantaziranje intelektualaca ljevičara. Osim njuh, većina prosječnih ljudi nema pojma što je neoliberalizam, a kamoli da razmišlja o njegovim determinirajućim utjecajima na našu svakodnevnicu.
Neoliberalizam je ekstremni oblik kapitalizma. Kao i samo njegovo ime, tako je i sve što on stvara lažno. Sve krize, koje je on stvorio su umjetne, tj. namjerno inicirane. Neoliberalizam stvara te krize globalnih razmjera, da bi se njima hranio tj. ljudskim reakcijama na njih. Rat je elitama uvijek donosio najveću dobit. Aktualne krize su novi oblik ratnog stanja, kao odgovor na napad novih nevidljivih neprijatelja, od terorista, preko zatopljenja, do najnovijeg virusa. Upravo su oni najbogatiji najviše zaradili tokom proljetne krize ili projekta COVID-19. Taj virus je definitivno dijete neoliberalizma i toliko je istinito sve što nam o njemu mediji govore, koliko su istinite filantropske namjere neoliberalnih svetaca i iznenadna pojava njihove brige i ljubavi za dobrobit „mašina koje govore“.
Glavna funkcija neoliberalizma je da se sva energija od dole, prebaci na gore, tj. od pučanstva prema eliti. On to uspijeva bez vidljive i direktna prisile, time što kreira uvijek novu izazovnu stvarnost, inscenirajući uvijek nove krize i panike. Kad jedna kriza završi, nema analiza, pručavanja i traženja krivaca. U neoliberalizamu nema odgovornih. On krivicu majstorski prenosi u umove svakog pojednica, poput ideje grijeha u prošlom eonu religije. Zar nismo svi mi krivi za globalno zatopljenje? Zar nismo svi mi krivi za širenje zaraze i nastanak pandemije?
Kako se suprostaviti neprijatelju koji je nevidljiv? Kako ga učiniti vidljivim, opipljivim, stvarnim? Kako se strateški suprostaviti neprijatelju za kojeg nismo ni potpuno sigurni da li uopće i postoji? Kako početi vjerovati u sebe, u onaj meki osjećaj i tihi glas unutar nas, umjesto u globalnu medijsku viku i galamu? Kako se suprotstaviti projektima koje kreira neoliberalizam? Demokratskim putem tj. mirnim prosvjedima?
Neoliberalizam je konačno pokazao pravo lice demokracije. Ona je, kao opijum za mase, vješto zamjenila religiju. Demokracija je stvorena kao projekt ranog kapitalizma, nebi li se ljudima dala utjeha i iluzija su-odlučivanja i su-vladanja. Kako bi se spriječila mogućnost da „raja“ dobije ikakvu moc, stvoren je koncept reprezentativne (lažne) demokracije. Prava demokacija zapravo nikad nije ni postojala niti danas postoji. Biraju se političari koji svi redom pripadaju eliti. Istinska demokracija čak uopće nije ni moguća unutar političko-ekonomskog sistema kapitalizma. Postoje ozbiljne i trezvene znastvene studije koje dokazuju da su izbori unutar sistema reprezentativne demokracije, potpuno neučinkoviti i stoga besmisleni. Isti oni „spavači“ koji vjeruju u učinkovitost biranja, nekoć su vjerovali u spasenje putem tehnika reprezentativne vjere, misama i molitvama.
Neoliberalizam pedantno planira i oblikuje našu stvarnost, kreirajući situaciju pogodnu za „muženje“ masa? Mi zapravo ne živimo svoj život, već smo dio jedne kazališne predstave, koju režira neoliberalni um. Naš strah i naša vjera u realnost te kazališne predstave, daje joj moć da u potpunosti upravlja našom energijom, sviješću i na koncu našim životima. O projektu “klima” smo već pisali na ovim područjima. Projekt “migranti” su također jedan takav neoliberalni projekt, kao i projekt “islamski terorizam”. Svi oni nastaju u umu neoliberalizama, koji čine mnogi umreženi eksperti, zaposleni po najpoznatijim svjetskim institutima i think tank-ovima. Jedan od zadnjih njegovih projekata je projekt ili san zvan “pandemija”. Svatko tko vjeruje u stvarnost i spontanost tog sna, podržava ga i osnažuje. Svaki trenutak, kad o pandemiji nekritički mislimo i u strahu brojimo zaražene i umrle, dajemo mu poticaj. Čak i naš bijes, nakon trenutka spoznaje lažnosti plandemije, također je energetska podrška, koja taj novi-svijet, novu-stvarnost, novu ne-normalnost, novu dnevnu moru čini sve opipljivijom. Svaka naša emocionalna reakcija je čin kooperacije, sudjelovanja u projektima neoliberalizma.
Jedini način da odustanemo od saučešća u ovom aktualnom projektu, koji polako postaje naša nepobitna stvarnost, je da ga shvatimo kao nametnuti san, koji odbijamo sanjati, smijući se njegovoj absurdnosti i iracionslnosti. Svi mi stvaramo, tj. su-sanjamo našu kolektivnu društvenu stvarnost. Zašto ne sanjati svoje snove, kreirati svoje projekte, živjeti svoju novu stvarnost, umjesto da konzumiramo ono ponuđeno? I opet smo se nasukali na lijenosti, onoj našoj omiljenoj duhovnoj disciplini, koju treniramo cijeli naš život.
„Da, ali što ja tu kao pojedinac mogu učiniti?“
Naravno ništa, kad svo raspoloživo vrijeme i energiju onstran pukog preživljavanja pojede konzum zabave i digitalni snovi netflix-a. Zašto išta i činiti kad će nas spasiti ljubav, pogotovo ona najveća, najdobroćudnija, najvelikodušnija i najiskrenija: ljubav velikog i dragog Billa. Podsjeća li vas njegovo milosrđe na božje milosrđe? Njegovo srce je upravo toliko milo, koliko je milo srca biblijskog „boga“, koji voli svoje i istrebljuje tuđine.
