„Tvrda“ pandemija ili „meki“ puč?

Do sada smo slušali vijesti samo o vojnim pučevima. Vojni puč je postupak kad represivne sile vojske, zaobilaze legitimne političke puteve i dolaze na vlast države putem vojne sile i zastrašivanja. Vojni puč pritom može imati podršku javnog mijenja ili ne. Ukoliko se reprezentativna politička elita toliko odvojila od svog biračkog tijela, da je on postao svjestan toga, vojska u tom slučaju može preuzeti vlast, nebi li spriječila maltretiranje stanovništva od strane policije, ili građanski rat izmeđ dva tabora, od kojih jedan podržava i političku vrhušku, a drugi ne. Vojska time postupkom privremeno preuzuma vlast, nebi li omogućila civilnom stanovnišvu da ustanovi pravedniji sistem upravljanja i odlučivanja u interesu sebe ili boljitka čovjeka, kao njen osnovne jedinice. Druga vrsta puča je onaj čije konce vuku strane sile. U slučaju da vlada jedne države ne provodi interese neke vanjske imperijalne sile, nastoji se izvana vrbovati  zapovjedništvo vojske, koja onda treba provesti interese tih stranih sila na ušrb svog vlastitog naroda. Skora povijest srednje i južne Amerike je tužna povijest te vrste vojnog puča i ujedno kriminalna povijest ilegalnih projekata CIA-e.

Ima li i drugačijih vrsta pučeva? Zašto raditi puč u svakoj zemlji posebno i pritom troštiti ogromna sredstva, kad je moguće napraviti globalni puč i stvar na cijelom svijetu srediti odjednom, sa vrlo malim ulaganjima? Što više, na globalnom puču se, pored ostvarivanja političkih ciljeva, može i dobro zaraditi. Što reći za ovaj aktualni puč svjetskih razmjera, gdje je umjetno i prisilno stvoren problem i ponuđeno rješenje, koje svi onda moraju kupiti. Ova medijski nametnuta pandemija, zapravo je logičan završetak procesa globalizacije i kruna  neoliberalizama. Slobodan tok kapitala (veliki jedu male) je otvorio puteve ka “slobodnom” toku ideja i političke moći, pripremivši tlo za jedno globalno političko, znanstveno i medijsko jednoumlje. Ova pandemija je pokazala svu lažnost pojma slobode i ljudskih prava unutar političkog sistema demokracije (i njenog oca kapitalizma tj. robovlasništva). Tako smo protiv svoje volje završili u društvenom uređenju autoritativnog kolektivizma. Vrijeme će pokazati da li je ova „meka“ dikatatura efikasnija i ubitačnija od onih diktatura komunizma i fašizma, protiv kojih se ona „humana“ zapadna kapitalistička demokracija stvorila, da bi ga onda svim svojim bićem mrzila i protiv njega se do borila.

Mora se ipak priznati da je aktualna pandemija majstorsko dijelo jedne nove strategije puča: meki, globalni puč. On je lukavo iskoristio etiketu demokracije ( i njenu brigu za zdravlje i živote svojih građana) kao paravan, kao taoca na neodređeno vrijeme, da bi u pozadini proveo svoje planove. Kako to da nas sad brine nekolica umrlih od virusa, dok nas prije koju godinu, dok je „humani“ Obama i njemu slični prethodnici bio na vlasti imperije, nisu zanimali milioni mrtvih u ratovima na osnovu lažnih optužbi. Zašto bi baš sad vuk promjenio ćud i postao uzorni filantrop, kad mu je biografija puna genocida? Kako to, da se baš sad, te divne svjetske organizacije odjednom brinu za naš život i naše zdravlje, a praktički jučer su gazile ili ignorirale svoje vlastite odredbe.

 

Pošto je demokracija, barem onako na papiru, još uvijek zakonska baza društva, većini ne pada na pamet da prosvjeduje, jer vjeruje da je stanje diktature samo privremeno. Oni pak koji se usude prosvjedovati, bivaju ili ismijani, proglašeni ludim, ili uhapšeni i kažnjeni. Pod parolom humanosti demokracije i znanosti, ta ista prerušena diktatura nam sve svoje postupke objašnjava kao neophodne, čovjekoljubive, jedino razumske. Stanje je takvo, da je sve ono što podrazumjevamo pod pojmom sloboda, privremeno suspendirano i to za naše dobro. Sad je suludo i ilegalno braniti slobodarska prava, do kojih smo teškom mukom došli. Jesmo li zaboravili cijenu? Gdje je naša zahvalnost prema „Black Steni“ i njemu sličnim?

Nama se umiljato poručuje da je „crvena karta za slobodu“ samo privremena, ali ti isti koji su napravili plan za pandemiju i donijeli odluku o izvanrednom stanju, su isti koji trebaju donijeti odluku da se ono i okonča. Pošto njima nije u interesu, da ikada dođe kraj ovom maskenbalu, treba samo novoj diktaturi dati lijepu etiketu koja umiruje: “novi normalitet”. Divno, um je zadovoljan, a stomak se grči. Tko ima pravo, um ili tijelo?

Taj “novi  normalitet” ne nekako podsjeća na „kuhanja žaba“. Kako ono ide recept?

  1. žabe prvo paralizirate i onesvijeste strašnim (medijskim) vriskom
  2. tada ih tako polu-žive nježno stavite u posudu sa vodom sobne temperature
  3. vodu polako zagrijavate dok ne dobijete najsviježije kuhane žabe, koje još pritom niste ubili nego žive smekšali.

“Novi normalitet” se zove proces laganog zagrijavanja te posude, pri čemu žabe neće primjetiti porast temperature, bivajući tako skuhane na-živo. Što ako nekoliko žaba u kotlu primjeti, da nešto nije u redu sa ovim projektom “ljubavni i brige za njihovo zdravlje”, pa započnu druge žabe oko sebe uvjeravati u to i smišljati bijeg iz kotla, koji je moguć samo zajedničkim snagama? Buntovnici se brzo proglašavaju opasnim po zajednicu i na neodređeno vrijeme se “kacavaju” na dno kotla.

Nikakvo, ma kako opasno i izvanredno stanje bilo, ne smije zabraniti odvijanje slobodne i trezvene diskusije. Ipak, upravo to se dogodili našem demokratskom svijetu. Aktualna situacija  pokazuje, koliko je zapravo demokracija bila i jeste licemjerna.  Na to činjenicu su uporno upozoravali mnogi analitičari i otvoreno kritizirali tiho nestajanje njenih ideala i prava, ne dobivajući pritom, za istinsku demokratsku kulturu, zasluženi medijski prostor. Plansko smanjivanje prostora za slobodnu debatu i njeno potpuno ukidanje, pokazuje koliko je važan proces pravovremene kritike, u cilju sprečavanja dolaska u pat poziciju, u kojoj se sad svijet nalazi. Ironija sadašnjice je da živimo u demokratskoj državi, kojom vlada demokratski izabrana vlast, čiji se autoritet i ispravnost njenih odluka ne smije dovesti u pitanje, jer ne postoji inter-demokratski prostor, slobodan za kritiku te iste vlasti, niti postoji mehanizam (poput direktne demokracije) da se ospori legitimnost te iste vlasti, na osnovu njenih očitih propusta. Tako imamo absurdnu situaciju diljem Evrope (osim naravno u Francuskoj, gdje je diskusija i u službenim medijima prisutna, a popularnost njenog predsjednika na nivou „polovnog“ toaletnog papira) da izvršioci vlasti bivaju proglašeni za heroje, dok su oni zapravo prisilno zatvorili svoj narod, poput miševa u laboratorijima farmaceutske industrije, „za njihovo dobro“. Zamislite si sad te miševe za pokuse, koji se klanjaju i obožavaju one koje na nima vrše pokuse. Absurdno ili perverzno u sado-mazo stilu?

Polako se može primjetiti jedan napet i bolan raskol društva na dva tabora. Prvi je onaj koji aktualne vlastodršce smatra herojima, jer im taj scenario nude mediji, znanost i „zdrav razum“. Drugi tabor je onaj koji vlastodršce smatra slugama, marionetama globalnih pučista, koji rade protiv interesa naroda koji ih je izabrao i koje zapravo nisu heroji, već veleizdajnici. Trebaju li zbog toga biti dovedeni pred sud pravne države, prethodne očišćene od pljesni korumpiranog sudstva? Kakva heretička misao! Oni nekorumpirani povjesničari će moći potvrditi osnovu za taj „heroizam“ već krajem ove godine. Živi bili pa vidjeli!

Napon između ta dva tabora je na putu da eskalira u otvoreni građanski rat, što se već može primjetiti u nekim državama SAD-a. Prvi tabor optužuje onaj drugi za ugrožavanje etničke čistoće nacije vjernika-jednoumljaša i proglašava ga opasnim (strpimo se još malo pa će biti proglašeni i teroristima), dok onaj drugi optužuje prvog za postepenu eliminaciju svih sloboda.Taj međusobni obračun “raje”, na kraju krajeva, za elitu nije ni toliko nepoželjan, jer ti globalni perverznjaci (koji obožavaju igle i svakojaka zaprašivanja) već računaju sa njegovim pozitivnim rezultatima (smanjivanje svjetske populacije=snižavanje emisije ugljičnog dioksida; kakva divna klimatska računica).

Ipak nemojmo se zavarati! Ključno pitanje nije u tome da li je ovo lažna ili stvarna pandemija. Ovo je puč, a on je ilegalna (kriminalna!) promjena društvenog ustrojstva, bez obzira na to da li su pritom korištene meke ili tvrde metode. Soft-puč je čak i smrtonosniji od onog vojno-tvrdog, jer je onaj meki do neprepoznatljivosti zamaskirao svoje lice, metode i namjere.