Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće. Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:
“Ja nisam ovo tijelo!”.
Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.
Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“
Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!
Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?
Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.
Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.
Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.
Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.
Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti. Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.
Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.
