Od prije nešto više od dvije godine dobio sam jedan mail u kojem se spominjao Dušan Dunđer. Odmah sam pojurio na internet da pogledam tko je taj tip i o čemu govori. Na netu je bilo dosta videao u kojima je Dušan govorio o svemu i svačemu i vidjelo se da čovjek zna dosta i da mu je dosta svega. njegove su informacije bile za mene zlato jer su one potvrđivale sve ono o čemu sam ja pisao do tada a i poslije toga. U mailu kojeg sam dobio spominjalo se da Dušan ima informacije o vrijednostima rodnih listova i zbog toga sam se htio upoznati s njime ali nisam znao kako.
Ipak sudbina je čudna stvar. Tjedan dana nakon što sam ovo podjelio sa Živim čovjekom Milom, s kojim sam se intezivno tada družio on mi kaže da je kod njegovih prijatelja u Osijek došao jedan bitan i moćan čovjek iz srbije i da ga je zainteresirala naša priča tada o arbitražnom sudu i općenito o slobodnim ljudima. Kako se zove taj tip pitao sam. “Dušan Dunđer”, kaže Mile. “Ma daj nemoj zajebavat pa to je onaj kojeg sam ti spominjao da je govorio o rodnim listovima prije tjedan dana.” I tako je krenulo. Mile se upoznao sa Dušanom nakon nekog vremena, a ja sam se upoznao sa njime dan prije druge konvencije živih ljudi koja se održala u Zagrebu u prosincu 2018 godine.
Upoznali smo se u Osijeku. Interesantno je da smo se ja i Mile intenzivno tada družili i da je s njime bilo vrlo jednostavno. O najdubljim temama smo se zajebavali i ništa nije bilo sveto, ništa nije bilo ozbiljno. Ta lakoća mi je pasala i zato je i druženje bilo ugodno. Tada je odjednom Mile došao s vješću da će Dušan doći na drugu konvenciju i da ćemo se susresti u Osijeku dan prije. Zatim me je na dugo i naširoko tesao kako se tribam ponašati i što trebam govoriti i da se ne zajebajem da je ovo ozbiljno itd. Ha, ha pomislio sam i njemu je odjednom nešto postalo ozbiljno. “Ma mogu li se barem amlo zajebavat”, pitam. “Ni malo”, on će vojnički. “Razumem!” kažem.
I tako je krenula suradnja i prijateljstvo sa Dušanom koji je jedan jako simpatičan tip i dobronamjeran. Koji se nagledao u životu svega i svačega i ne mogu mu se prodavati šuplje priče. Zašto mu se svidio “Živi čovjek” ne znam točno, ali pretpostavljam da se to sviđa svakome tko razmišlja o slobodi, pa izgleda da razmišlja i on. Kasnije sam djelomično upoznao i njegovu ekipu iz pokreta Dostojni Srbije i povremeno bi se vidjeli, a Mile je ostao s njime u stalnom kontaktu.
Tako je i organizirano ovo događanje u Visokom prošli vikend pod parolom “Narod, narodu, bez političara” u kojem smo ideju živog čovjeka i prezentirali kao nad nacionalnu ili nad političku. Živi čovjek je duh, duša, a nacionalnosti su samo simboličke etikete kojih se možemo, ali ne moramo držati. Štoviše, ako nam je ta etiketa uteg oko vrata trebamo je odbaciti jer nećemo nikad ostvariti svoj duhovni potencijal podjelama i nadmetanjem, što nam političari žele nametnuti pa smo ih odbacili na razne načine.
Dodatni vrijednost ideji je dao Semir Osmanagić koji se u lijepom govoru također obratio ljudima i u kameru. Svatko kroz svoju perspektivu jasno je rekao da na ovim prostorima već tisućama godina postoji jedan narod i jedna krv, jedan gen, koji je bio napadan i djeljen u povijesti mnogo puta. Kome je i iz kojih razloga to smetalo nije u povjesnim knjigama jasno zabilježeno, obzirom da su nam povijest uvijek krojili drugi. Da li je vrijeme da saznamo svoju pravo provijest i skinemo okove okupatora koje su nam nametnute u višedimenzionalnom prostoru, a mnogi su i nevidljivi. Vrijeme je onda kad ljudi naprave da je vrijeme. Ako ljudi ne naprave ništa vrijeme će biti onakvo kakvo netko drugi kaže da će biti, stoga….
Ova suradnja sa ekipom iz Srbije postaje sve zanimljivije pogotovo što su tu još uvelike uključeni i drugi ljudi, iz Slovenije recimo, ili iz Bosne. Ako to svedemo na stvarni naziv, živi ljudi odakle god da jesu.
