zeleni

U banani smo!

od

U banana-republikama, poput Hrvatske i njenog carskog uzora Austrije, je tradicija slobodarskog duha renesanse i tolerancije na vrlo žalosnom nivou, pa se shodno tome i političari obično ponašaju poput zlovoljnih roditelja, koji rado prijete i kažnjavaju svoju vlastitu djecu.

“Razočarali ste me, niste bili poslušni!”
“Ajmo svi brzo kući i ne izlazite odatle!“

„Stavi tu brnjicu i da te ne čujem više!“
„Moram vas kazniti, za vaše dobro!“
„Ja sve ovo radim, jer vas jako volim!“

Glavni politički nosilac akualnog fašizma na globalnom planu nisu nikakvi zločesti desni ekstremisti, ultranacionalisti i patrioti, već oni na koje nitko nebi posumljao: zeleni. Taj pokret je hakiran još u ranim sedamdesetim od korporativnih proroka i danas nitko ne može, niti se usuđuje poljuljati njihovu auerolu humanosti, dobrote i svetosti. Zeleni su Marija Tereza političke scene i svi mediji koji kontroliraju javno mijenje ih podržavaju i štite.. Dovesti ih u pitanje, isto je kao i optužiti gore navedenu sveticu za zločin trgovine djecom i prodaju njihove, u krv materijalizirane pažnje. Aktualni globalni fašizam i njegov teror i maltretiranje naroda, danas dolazi iz „lijevo-humanog“ tabora, gdje cvjeta „tolerancija, suosjećanje, znanost, ljubav i istina“.

Najbolja karikatura despotske ljevice je trenutno stopljena u liku i djelu aktualnog ministra zdravstva u Austriji. On dolazi iz legla zelenih i nitko se od intelektualaca ne usuđuje dovesti u pitanje njegov humanizan, iza kojeg se krije puki neoliberalni fašizam obojen lijepim bojama i  upakiran kao božični poklon. Zeleni su u sebi uspjeli pomiriti radikalnu ljevicu sa neoliberalizmom. Pomirili su svoj humanizam sa brutalnim korporatizmom, stavivši zelenu etiketu sa natpisom bio, organski i bez GMO-a,  na bojni otrov za masovnu neutralizaciju.

Druga karikatura je sama austrijska vlada, kao simbioza “umjerene” konzervativne desnice tipa HDZ i radikalne ljevice bez samosvijesti i trezvenosti, kupljene od krajnje globalne desnice. U Hrvatskoj je HDZ prodao naivnoj i usplahirenoj biračkoj masi, predhodno podgrijanu vatikanskom propagandom,  “tortu od govana”, obljepivši je etiketom sa natpisom “klero-patriotizam”. Vjernici su dobili nacionalnu crkvu po ortodoksnom principu, koja je ne samo stvorila njihovu umjetnu samovjest, kreirajući hibridnu naciju, već ih je odmah potom kao roblje prodala globalnom korporatizmu i njegovoj agendi.

Kao što je veliki tata za austrijance nekad bio car, a sada premijer i politička vrhuška, tako je za hrvate, lišene svoje stvarne povijesti i identiteta, veliki tata sada fratar, biskup i vatikanski papa, jer svog vođu, odvojenog od kontrole vatikana, ne smiju imati. Inače bi se moglo opet desiti da ih jedan takav „hochstapler“ povede u zajednicu sa svojom ilirskom braćom, umjesto da robuju zapadnim kolonizatorima.

Upravo ti kolonizatori, koji su stoljećima pljačkali i izrabljivali kolonije po cijelom svijetu, danas nas uče dobroti i prodaju nam svoju verziju humanosti, koja je onoliko humana kao što je  humana nivea krema namazana na topovsku cijev tenka. Taj licemjerni humanizam je samo jedno vrlo učinkovito i nadasve jeftino robovlašnistvo, kao što je i ovaj aktualni treći svjetski rat, najjeftiniji, nejperfidnini i najnevidljiviji rat u povijesti (ujedno i najglobalniji).

Zar nisu i onima koji su odlazili u gasne komore govorili da idu na tuširanje i dezinfekciju?

Zar nisu one, koji su u vlakovima za Auschwitz govorili da ih vode u smrt, proglašavali budalastim teoretičarima zavjera. Kakva dobrota, kakva humana briga za higijenu i zdravlje, prije nego li ih njihov rad odvede u slobodu!

Kakve veze ima banana-republika sa renesansom? Upravo je u renesansi uništen korjen individualizma, što danas vidimo u aktualnim prisilama i osjećamo na svojoj koži. Zapravo je svjejedno živimo li u državi koja svoju društvenu svijest i zakone bazira na znanosti ili na religiji. Razlika je samo u nijansama boja ili u varijaciji smrada. I vjera i znanost su produkti uma. Svi poznati sistemi organizacije zajednice ljudi se zasnivaju na umu ili kolektivnoj svijesti, projeciranoj na nivo pojedinca. Um funkcionira preko sistema vjere tj. projekcije u budućnost ili u prošlost. On je u konstantnom konfliktu sa sadašnjošću i time sa sviješću, koja može biti samo individualna. Um se boji svijesti, kao što se kolektiv boji pojedinca. Zato je kolektiv uvijek protiv individualca, koji je samostalan i suveren.

Nebi li se malo uravnotežio i popunio vakuum individualizma, za kojim žudi svaki pojedinac, kolektiv traži jakog i karizmatičnog pojedinca za vođu. To je i razlog što postoje pape, carevi i predsjednici. Oni su tu da zamagle stvarnu sliku i tako ponude ispraznu masku individualizma, nebi li tu iskonsku glad za suverenitetom svakog pojednica nadomjestili njegovom identifikacijom sa vođom. Taj trik fake-individualizma funkcionira od pamtivijeka. Svejedno je imamo li u učionici križ ili sliku maršala. Smisao je da naša percepcija prođe kroz filter, koji u sebi sadrži interpretacijski kod, koji će izvrnuti naš prirodni sistem vrijednosti i zamijeniti ga umjetnim, javnim, kolektivnim. Vjerovati znači koristiti taj kod i odustati od sebe, svojih vlastitih očiju, vlastite pameti i vlastitog bića. Svaki vjernik je tako mentalna prostituka, koja vara svoje sopstvo kurvajući se sa tom stranom projekcijom u sebi.

Radikalnost fenomenološke paradigme se sastoji u zamjeni implantiranog uma našom sviješću na mikrokozmičkom planu i zamjeni banana-republike zajednicom autentičnih individualaca na makrokozmičkom planu. Upravo je to bila suština duha renesanse, koja se izrazila kroz djela nekolicine umjetnika i čarobnjaka. Pet stotina godina kasnije, isti se duh materijalizirao kroz Husserlovu filozofiju fenomenalizma, koja je zapravo nova paradigma za izgradnju kako pojedinca tako i nove multi-individualne zajednice.

Dizel (Diesel) ili bajka o energetskom preokretu

od

 

Nećemo ovdje pitati o modnom brand-u „Diesel“, na žalost muških čitaoca. Posvetit ćemo pažnju  temi dizela kao goriva motora koji ga koristi, na radost čitateljica. Osmotrimo neke povjesne konotacije, koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo tok povijesti, kakav nismo učili u školama i time bolje shvatimo naše aktualno vrijeme, vrijeme civilizacijske promjene na bazi promjene energenata, koja se ne bazira na zdravorazumskim osnovama. Naime, nikakva se stvarna revolucija na polju energije, u skoroj prošlosti, nije dogodila. Dogodila se samo politička „revolucija“, koja nam kao i na području klime, prodaje nešto drugo zapakirano pod etiketom istine. Ukoliko ne učinimo svjestan napor i zaustavimo ponavljanje fake-istina u „našim“ umovima, ne preostaje nam ništa drugo nego da ih proglasimo istinitim i podržimo kao stvarnost.

Kad se dogodila posljednja globalna energetska revolucija? Otkriće dizela kao goriva dobivenog iz nafte, nije ni približno toliko spektakularno koliko otkriće dizelskog motora. Njemački inženjer Rudolf Diesel (1858-1913) patentirao je prvi dizelski motor koncem 19.-og stoljeća. Dugoročni potencijal tog otkrića najbrže je shvatila tadašnja svjetska imperijalna sila, Velika Britanija. Prije doba dizela, koji uzgred rečeno još traje, vladalo je razdoblje parnog stroja. Pokušajmo si zamisliti koliko je ugljena bilo potrebno za pogon lokomotiva i brodova, pogotovo onih prekooceanskih. Efikasnost dizel motora uveliko je nadmašilo onu parnog stroja, te se vojno-industrijski fokus sa ugljena ekspresno prebacio na naftu. Gotovo preko noći su se najveće svjetske sile okrenule prema bliskom istoku i njegovim zalihama nafte. Tadašnja Njemačka je zajedno sa Turskom, odmah počela planirati prugu do Bagdada, što je toliko uplašilo Engleze, da su u roku od 15 godina isplanirali oba i započeli prvi svjetski rat.  Ta dva svjetska rata su preokrenuli prirodni tok svjetske povijesti, koji je Njemačku trebao katapultirati na vrh svjetske znanosti i ekonomije, što je pokazao njen fantastični rast na prelazu iz 19.-og u 20.-o stoljeće.

Dizel-revolucija je jedna od najvećih tehnoloških revolucija u povijesti civilizacije, koja se desila gotovo istovremeno sa onom električnom. Obje su istovremeno i najveće ekološke revolucije, koje su promjenile izgled neba, kako u industrijskim gradovima, tako i u lukama i željezničkim postajama. Danas smo pak svjedoci nametnute nam revolucije na području mobiliteta, gdje najviše zalugom političkog pritiska, a ne na osnovu tehnološke ili ekonomske logike, elektricitet nastoji zamjeniti „fosilna“ goriva.  Još je smješnija euforija u vezi osvajačke najezde romobila i ostalih „individumobila“ na električni pogom. Zaboravili smo, skupa sa još mnoštvom interesantnih izuma,  da je još prije stotinjak godina postojao i funkcionirao isti takav električni romobil i automobil. Ipak električna revolucija se tada prvenstveno koncentrirala na područje nekretnina (izuzev električnih tramvaja), dok se dizelska revolucija fokusirala na područje mobiliteta na duže razdaljine. Još i danas po americi voze isključivo lokomotive na dizel i svjetskim morima plove tankeri sa dizelskim motorima. Još i danas po cestama svijeta teretna vozila troše dizel, isto kao i tenkovi svih svjetskih vojski. Superiornost dizela u odnosu na benzin i električnu struju nije samo veća sigurnost u odnosu na transport, požar i eksplozije, već i mogućnost ekološkijeg zbrinjavanja nakon „penzioniranja“. Sjetimo se uzgred, kako su saveznički (engleski) oficiri plašili neuke partizane na tada slobodnom Visu, gaseći svoje cigare u bačvama punim dizelskog goriva, dok su partizani bezglavo bježali u zaklon, očekujući eksploziju.

Povijest se definitivno ponavlja. Isto kao što je u teslino doba Evropa prespavala električnu revoluciju i prepustila da SAD postavi temelje postanka vodeće svjetske sile, tako smo i sada svjedoci kako su amerikanci sa Tesla automobilima ostvarili veliku prednost u odnosu na automobilsku industriju Evrope i ostatka svijeta. Možda električna struja jednostavno ne paše duhu Evrope, koja je ne samo stvorila dizelski motor, već ga dovela i do perfekcije. Ili kako bi rekla moja susjeda: „Jednom dizel, zauvijek dizel!“, a oči joj sjaje dok priča o „1000 prevezenih kolometara sa jednim tankom“.

Sjećate li se obećanja u vezi jednolitarskog auta krajem devedesetih prošlog stoljeća? Što se dogodilo? Nakon političkog pritiska „sa druge strane bare“, kampanja jednolitraša  je utihnula i sve je polako palo u zaborav, iako je tehnologija bila zrela da proizvede „čudo od Audija“. Da nije bila umjetno stopirana (neka samo još netko spomene glupost da kapitalizam nije plansko-državna ekonomija), ta tehnologija bi dugoročno spriječila nadolazak već odavno planiranog električnog auta. Tko bi mislio o autima na struju, kad bi sa litrom ulja mogao preći 100 kilometara. Dizelski motor čak nije ni ovisan o nafti. Ulje se relativno lako može napraviti. Za to nije potrebna nikakva visoka tehnologija. Napraviti struju je ipak malo teže i upravo tu leži skriveni razlog, zašto se politički forsira tema električnih auta, pod krinkom isto tako političke ideologije-religije u vezi klimatske krize. Jedan od sigurnih razloga je mogućnost bolje kontrole individualnog mobiliteta, kao što je lakše kontrolirati ljude ukidanjem papirnatog novca.

Usprkos PR kampanji „Dieselgate“ čiji je cilj da se njemačka automobilska industrija oslabi i preokrene javno mijenje u vezi dizela, dizelski motor je bio i ostao najbolji sa svojih 40-45% učinkovitosti. Hidrogenski, sveukupno gledano,  ima samo 20% učinkovitosti, a za električne automobile jednostavno nema ni približno dovoljno struje. Ako netko misli da će vjetar nadoknaditi manjak, grdno se vara. „Vjetromlati“ ne samo da ne daju puno struje, već ni ne vraćaju uloženu investiciju. Dodatni minus svara njihova osjetljivost i potreba za čestim servisima i sve se to naravno plaća iz državne kase. Korist imaju samo proizvođači i monteri tih čudovišta, koja vizuelno zagađuju našu okolinu za buduća stoljeća. Ne samo da temelj od 500 tona betona nije moguće dematerijalizirati, nego se ni korišteni materijali ne daju uobičajenim metodama reciklirati.