Sređivanje života prije smrti

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.