psihodelija

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

od

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.

Renesansa psihodelične znanosti

od

Čak i u krajnje konzervativnim državama Evrope bivaju organizirane javna predavanja i diskusije o „znanosti psihodelije“, kao pokušaj upoznavanja i senzibiliziranja šire javnosti o potrebi revalorizacije  „apsolutne istine“ u vezi tematike droga.  Trezveni diskurz na temu „znanost psihodelije“ neophodno je potreban zbog medicinskih i duhovno-evolutivnih razloga, izvan nametnutog, iracionalnog, emocionalno nabijenog i nadasve neutemeljenog religiozno-političkog narativa, koji je stvorio jednu vrlo iskrivljenu i nadasve negativnu sliku u vezi upotrebe nekih opijata (droga). Dok je trenutno „naš kolektivni mozak – „cloud“ društva zaposlen probavljanjem (opet politički inducirane) histerije u vezi  aktualne pandemije, oslobodio se slobodan prostor za diskurz o znanosti psihodelije. Ta znanost se već više desetljeća plodno i sustavno razvija na području, za javnost nepristupačnih i stoga etiketiranih kao nepostojećih, vojnih projekata. Raznovrsni opijati su tokom povijesti rado korišteni kao podsticaj vojnicima, nebili se razbio njihov prirodni-čovječji antagonizam prema nasilju i ubijanju ljudi, koje oni niti ne poznaju.

Odakle dolazi izraz „psihodelija“? Termin je nastao u  50-im godinama prošlog stoljeća i bukvalno znači „manifestacija-razvoj psihe“, bez obzira šta mi pod psihom ili duhom podrazumjevali. Pošto moderna (pro-jezuitska) znanost od Descartesa naovamo sustavno ne priznaje postojanje i isto tako sustavno izbjegava svako spominjanje fenomena svijesti, psiha-duh je obično preveden kao um (mind) tj. automatski mehanizam-unutarnji glas koji objašnjava svijet oko nas riječima, pojmovima, konceptima i značenjima: ukratko idejama. Svijest se nasuprot uma ne bavi idejama, već tihim svjedočenjem fenomena.

Koja teorijska pozadina stoji iza  aktualne renesanse znanosti psihodelije? Prvenstveno se tu radi o promjeni paradigme. Ortodoksna znanost se bazira na mehanicističkoj ideologiji-paradigmi. Ona cijeli svijet, uključujući i čovjeka, vidi kao jedan kompleksni materijalni stroj koji radi na principima mehanike. Uzalud sto godina razvoja kvantne fizike i Teslinih otkrića, kad se to nije odrazilo na promjenu filozofije-ideologije znanosti, koja se ignoratski drži filozofije materijalizma, isto kao što se religije lijepe na filozofiju idealizma.  Promjena paradigme znači promjena filozofskih temelja znanosti i dovođenje Fenomenologije iskustva-subjekta-svijesti u prvi plan kao nove, rigorozne znanstvene metode.

Renesansa znanosti psihodelije paralelno jača sa aktuelnom ekplozijom psihičkih, neuroloških i drugih teških bolesti. Koliko je legalno u takvoj situaciji pokušati sve, nebi li se donekle umanjila patnja i uklonio straha kod umirućih pacijenata? Koliko je legalno liječiti depresije i neuroze prirodnim „nelegalnim“ supstancama koje ne stvaraju niti neželjene posljedice niti ovisnost? Koliko je uopće stalo vladajućoj političko-religioznoj eliti do poboljšanja psihičkog i fizičkog blagostanja većinskog civilnog stanovništva? Imalo ili nimalo?

Što se samih opijata tiče, prvenstveno je potrebno napraviti razliku između dvije glavne grupe: pozitivne i negative. Pozitivne su one koje imaju veliki potencijal na zdravstvenom i perceptivnom (duhovnom) planu, bez opasnosti od ovisnosti i trovanja. Upravo ta vrsta opijata, koji šire naš pogled na svijet, podstiče nas da postavimo „prava“, tj. za političku manipulaciju neugodna pitanja.  Posljedica njihove konzumacije je osvještavanje i preispitivanje, za razliku od automatskog prihvaćanja tabua i dogmi naše društvene stvarnosti. Stvarajući mnogo više neuronskih veza u mozgu, one proširuju naš uobičajeni tunel percepcije, vraćajući nas tako doslovno u djetinstvo, kad je naš mozak radio punom parom i kad smo više vjerovali našim očima nego objašnjenjima naših učitelja. Ti prirodni sastojci, potpomažući proces spajanja (re-ligio), imaju za posljedicu prevazilaženje osjećaja odvojenosti. Iluzija odvojenosti nestaje, a realnost spojenosti postaje.

Pokret ili fenomen kulture „šezdesetih“ godina prošlog stoljeća, upravo je pritisnuo tu osjetljivu tipku. Naime, tada je mladež SAD-a, poduprta upotrebom pozitivističkih ili perceptivnih opijata, počela postavljati neugodna pitanja u vezi tada aktualnog rata u Vietnamu. Ovdje se mora napomenuti da su svi napadački ratovi, bilo da ih nazivamo „intervencija“, „svrgavanje legalnih vlada i predsjednika legalnih država, „širenje demokracije“, „obojene revolucije“ itd. iako su ilegalni na osnovu rezolucije UN-a iz 1945-te godine, ipak prešućuju, toleriraju, bagatelizijaju, opraštaju i na kraju zaboravljaju, da bi se opet iznova ponovili. Dovoljno je da se odgovorni političar javno izvini i potom smjeni. To što su na osnovu tog  „propusta“ ili „lažne objave“ milijuni ljudi izgubili život, prosječna (medijima programirana) osoba mirno prihvaća, ne shvaćajući da i ona nosi dio odgovornosti za te zločine. Ipak ta ista prosječna osoba će potpuno drugačije reagirati na temu popularizacije i legalizacije kulture psihodelije.

Kad se kultura šezdesetih pobunila protiv zločinačkog i ilegalnog rata u Vijetnamu, američki predsjednik Nixon je optužio konzumaciju droga kao uzrok za buđenje samosvijesti mladeži, koja je odjednom postala zrela postavljati za vlast neugodna pitanja i preispitivati društveni svijet oko sebe.
Započeta je medijska ofenziva (kontrarevolucija) i svi su opijati svedeni na zajednički nazivnik, bačeni u isti koš i prozvani opasnim drogama, te proglašeni ilegalnim. Na taj koš je potom zaljepljena etiketa „pazi otrov“ (ilegalno, kriminalno, asocijalno, protudržavno). To što su u taj koš ubačeni i pozitivni opijati, nije se dogodilo slučajno i moderna znanost psihodelije se danas trudi ispraviti tu grešku ili nepravdu.  Zanimljivo je primijetiti da se isti sistem paušaliranja danas koristi sa svim modernim hereticima. Svi oni se stavljaju u koš „teoretičara zavjere“ (tj. nevjernika u religioznu znanost) i onda se sve skupa baca u pakao gdje borave ekstremni desničari i ostale društveno nepodobne spodobe.

Vratimo se opet prapovijesnim temeljima znanosti psihodelije. Sve šamanske kulture svijeta se baziraju na fenomenološkoj znanosti psihodelije. Čak i čitave drevne civilizacije (npr. one srednje Amerike) zahvaljuju svoj nastanak i procvat trezvenim razvojem psihodelične znanosti. Čak i svima nama znani Sigmund Freud je svoju psihijatrijsku karijeru počeo kao psihodelični terapeut. Događaj koji je promijenio tok njegove karijere i koji je odgovoran za pronalazak legendarnog kauča, je smrt jednog njegovog pacijenta kao posljedica trovanja (predoziranja ili nespretnog kombiniranja supstanci).

Treba se svakako zapitati kome koristi tabuizacija psihodelične znanosti? Onim nevidljivim i zato nepostojećim sistemima moći, upravljanja i represije, koji obitavaju u sjenki našeg pseudo-demokratskog društva. Društveni tabu je uvijek ono što mainstream (društvena svijest) ne voli. Ono što on ne voli to se onda financijski ni ne podupire. Etiketiranjem nečega kao društveno neprihvatljivim, stvara se podsvjesni strah u pojedincu od ekskomunikacije. Taj strah onda blokira prirodni tok kreativnih potencijala u njemu i on postaje podoban, zakočen, suzdržan i nadasve poslušan. Kako funkcionira ta procedura (od implantiranja straha do financiranja poslušnih) vidljivo je na primjeru aktualnog političko-religioznog projekta „klimatske promjene“. Dovoljno je, kao na primjer znanstveni institut, samo spomenuti temu „klime“ u kontekstu pseudo-revolucije zvane „Greta“ i ogromna novčana sredstva tom institutu bivaju odobrena. Dok se tako na jednoj strani vlade razbacuju gigantskim fondovima za financiranje huškanja klima-histerije u već provjerenoj ambalaži „krivnja i kazna“, za istraživanje psihodelije nedostaje sredstava, jer nedostaje političke podrške, kao i podrške širih narodnih masa. Problem financiranja psihodeličnih istraživanja je onaj na koji nailaze svi oni koji se tom tematikom žele baviti i dok se on ne riješi, neće biti ni većih pomaka nabolje. Prvi korak je svakako dekriminalizacija psihodelije u javnosti već pomenutim predavanjima i diskusijama. Drugi je stvaranje profesionalne strukture vještih terapeuta, koji će garantirati sigurnu  i efikasnu upotrebu psihodelika u medicinske svrhe. Možda će upravo i dijete nekog čitatelja ovog teksta u budućnosti napraviti karijeru ili bolje pronaći sebe i put svog srca kao psihodelički terapist.