svjest

Mala Laž

od

Jednom je jedan mudrac izjavio: „Kako gore, tako dole!“. Kasnije su  filozofi i mistici tu izreku preveli u: „Mikrokosmos je točna kopija makrokosmosa!“.

Prethodni prilog je bio posvećen tematici laži na makro planu i svi  smo se  na njegovom koncu jednoglasno složili da je sve laž. Naš svjetonazor, koji nam društvena svijest nameće je laž. Pošto smo mi kao pojedinac dio tog društva i njegovog svjetonazora, postavlja se logičko pitanje, kakav je slučaj sa nama samima? Da li smo i mi sami laž? Da li je naša osobnost laž? Da li je tvorevina  „fizička osoba“ laž? Da li su naše misli laž? Da li su naše emocije laž? Da li je naša ljubav lažna? Da li je naš um laž? Da li je naša svijest laž? Što je uopće istinito u onome što zovem „JA“? Ako je vela (makro) laž posvuda oko nas, sa čime se svi oni trezveni i probuženi slažu,  onda je mala (mikro) laž, posvuda u nama?

Kako to da se netko osjeća prinuđen da preispituje i dekonstruira laži, dok drugi poslušno slušaju naredbe globalnih lažljivaca? Situacija ma mikro planu je ista kao i ona na makro planu, nivou države. Tko u nama igra ulogu predsjednika, a tko vlasti? Uloga predsjednika je da zaštiti narod od zloupotrebe vlasti. Vlast je naša osobnost, ego, važnost, položaj, ono socijalno ja. Mediji, kojima upravlja vlast su „naš intelekt“. Ukratko, cijeli sistem vlast (zajedno sa egzekutivom i medijima, dakle svim onim neupitnim poslušnicima) predstavlja naš ljudski oblik. Predsjednik je svijest,  a vrhovni sud savjest. Ako savjest i svijest ne reagira na politiku vlasti, onda reagira narod. Narod je naša podsvijest, naši osjećaji, naša intuicija, naša veza sa onim nižim ili višim ili širim JA, tj. našim vitalnim i energetskim tijelom.

Poznata je činjenica  da je naš veliki Brat veliki pobornik i zaljubljenik u spiritualnu astroligiju. Tako je i bilo za očekivati da ću u jednom trenutu dobiti naredbu da se posvetim, iako nevoljno,  studiju te nauke. Pošto ja ne volim ništa što je lažno, tako me i studij te pseudo-astronomije i pseudo-psihologije, uopće nije privlačio. Ali i ovaj se put pokazala mudrost i dubina duha našeg vođe:

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki liječnik vol, koji ne poznaje astrologiju?“

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki arhitekt samo obrtnik-zidar, ukoliko ne poznaje astrologiju?“

Buljio sam u njega kao tele:

„Žao mi je, ali nemam pojma šefe.“

„Prvi je onaj na kojeg se zaklinju medicinari, a drugi je onaj kojeg citiraju arhitekti.“

„Akademsko znanje preuzima samo ono što odgovara aktualnom svjetonazoru ili znanstvenoj modi,  ostalo jednostavno ignoriraju i onda sve skupa zovu egzaktnom teorijom znanosti. Kakva sramota za trezven um!“  Rekavši to, ostavio me da se sam hrvam sa svim tim mudrostim, koje je onako iz rukava porazbacao naokolo, dok se on povukao u odaje za meditaciju, sa svojim svetim konkubinama.

Tako sam se ja, prisiljen silom zakona jačeg, prihvatio studija te pseudo-znanosti. Proučavao sam ja te barake, kuće i vile, tražio utočište, smisao, sreću, bogatstvo, moć, ljubav, seks, sigurnost…  Vjerovatno bi i dalje tražio da me moj naredbodavac nije mlatnuo i naredio da se ostavim romantike tj. ćorava posla i isključivo se posvetim traženju duha, apstraktnog, onog višeg od ljudskog, onog trans-humanog. Zagonetka je dugo izgleda nerješiva. Ipak, malo po malo, počelo je svitati razumijevanje.  U okrilju te, naizgled pseudo-znanosti , počelo se razotkrivati praktično znanje za dekonstrukciju makro i mikro uma ili globalne i pojedinačne osobe. Gledao sam u nevjerici  njene, golom oku,  skrivene kodove za razotkrivanje i dekonstrukciju osobe, onog našeg lažnog, socijaliziranog, društvenog ja.  Padao sam u ekstazu  otkrivajući ono našeg istinsko, prirodno sopstvo. I na kraju se, poput korone svetaca, koja okružuje cijelu ovu zemaljsku ploču, to praktično znanje počelo skladno sklapati sa metodama drugih civilizacija, naizgled potpuno stranih našem pseudo-znanstvenom nasljeđu.

Ja sam takav i takav. To je moj karakter. To sam ja!

Moja osobna povijest je neupitna. Moje porijeklo, moja rodbina. To sam ja!

Moj bračni ugovor je stvaran. Moja ljubav prema mom partneru također. To sam ja!

Svi znaju tko sam i što sam. Moja karijera i položaj u društvu su neupitni. To sam ja!

Ako sva ta četiri „mala JA“ pomiješate zajedno, stavite u metalni ili silikonski „oblik“ za pečenje, te pečete pola sata na temperaturi od 180°C, dobit ćete, kažu eksperti, svoju osobnost, svoje jako i samouvjereno JA.

Tako razgoljen, pred fokusom trezvene ekspermentalne pažnje, raspao se u jednom trenutku i onaj moj mikro-svijet ili barem ono što sam mislio da sam ja. Vidio sam svoju osobnost kao strukturu, konstrukt laži, nametnut kao specifičnu, ego-orijentiranu interpretaciju svijeta. Osjetio sam se kao mikro laž, točna projekcija one makro-globalne laži.  Osjećao sam male laži kako plaze posvuda po meni, poput nano-parazita. Pitao sam se, što drži sve te laži skupa i od njih čini jednu svjesnu silu, vođenu stranom namjerom? Sjetio sam se onih new age bajki, koje skladno propovjedaju da je dovoljno postati svjestan problema i on je rješen. Da, tako se i jedan autist riješio autizma, kad je postano svjestan svoje „nadarenosti“.  Egzorcizam laži je poput detoksa teških metala iz tijela ili istjerivanja svih onih nepoželjnih podstanara i parazita: dug i mukotrpan proces.

Sve je savršeno, zar ne?

od

Jeste li čuli za duhovnu izreku koje se često šalje naokolo tipa „Ako želiš biti sretan, budi”. Ha? Prekrasna izreka, zar ne! Ako želiš biti sretan ne trebaš ništa raditi samo budi (samo stoj na svjetlu kako bi rekao Goran Bare). Međutim što je sa izrekom „Ako želiš biti nesretan, samo budi” Ima li ona smisla? Ili „Ako želiš biti idiot samo budi” Hmm, sad sam se izgubio! Možda neki ljudi zaista žele biti idioti, a šta im je onda za raditi ili samo da budu, ne znam. Imate li vi kakav odgovor na ovu zavrzlamu?

Utjecaj uma zalazi u sferu duhovnog mnogo više nego li bi mi htjeli priznati sebi. Ne u smislu da um ima upliv u duh već da ono što mi mislimo da je duhovno uopće to nije. Um je skrivač i šaljivdžija (joker) i kada mislimo da ga nema on je prisutan i prodaje nam šuplje priče pod najveću duhovnost, da se nastavimo gađati izrekama koje u biti ne razumijemo!

Obratio sam pažnju u posljednje vrijeme kako se svi gađaju duhovnim doskočicama koje nazivam svakodnevnim mudrolijama, ono kad neznaš što bi rekao pa kažeš nešto mudro. Tipa „Što je tu je” ili „Kako je tako je”, „Bit će kako bude”, „Što treba biti bit će” ili „Sve je točno kako treba biti!”

Često se u ovim vremenima govori o tome da ne postoji slučajnost i da svaki uzrok ima svoju posljedicu, te da je sve savršeno, onako kako treba biti. Hmmmmm, ovo me podsjeća na new age romantizam kako ga voli nazvati kolega Fernando, gdje se mudrolije sipaju lopatom ali nitko ne shvaća smisao tako izgovorenih mudrolija. Interesantno je da mnogi od onih koji govore da je sve savršeno kopaju rukama i nogama da promjene svijet jer on eto propada i idemo u kolektivnu pogibiju. Kako to? Kako to?

U duhovnoj ekstazi, prosvjetljeni ljudi koji su prebivali konstantno u duhovnim dimenzijama shvaćali su nepogrešivost i pravednost sistema kozmičkog kreatora i kazali da je sve točno onako kako treba biti tj. da greška ne postoji! Takvi ljudi nisu imali ikakve materijalne aspiracije ili želje za promjenom svijeta ili bilo kakvih drugih okolnosti, jer su shvaćali da je sve savršeno te stoga ne treba išta mijenjati.

Um naravno ovu izreku nije shvatio, jer nema kapacitet za to pa ju je preveo na svoj jezik. Ako pogledamo malo svijet vidjet ćemo da se događaju stvari koje ne želimo da se događaju i koje ne treba da se događaju. Npr. rat. Dakle kad bukne rat da li je sve kako treba biti ili nije? Ako je prije rata također sve bilo savršeno zašto je buknuo rat? Možemo ovo gledati i sa individualne razine. Zašto je čovjek nezadovoljan ako je sve savršeno? Je li nezadovoljstvo savršenstvo? Ili, nezadovoljan sam jer tako treba biti! Ili ću ipak nešto napraviti da više nisam nezadovoljan? Ako nakon toga opet budem nesretan da li to također treba biti ili se potkrala greška? Hmmm! Dakle zašto bi u životu trebali imati ikave aspiracije, želje, težnje ako je sve kako treba biti? Ili ipak život treba biti bolji, veći, sretniji? Ako ipak nešto nije u redu, a što treba bit bit će, tko je taj koji govori što treba biti? Što je to što treba biti? Ili nije uopće važno što treba biti, živimo u sadašnjem trenutku.

Ako pitaš sve ljude na svijetu treba li biti rata 99,9999% će reći da ne treba! Ali on se ipak dogodi! Pa kako je to moguće, kako bude ono što ne treba, tko određuje što treba, a što ne?

Ljudi znaju oboliti i kazati da tako treba biti ili donesu krivu odluku zbog koje pate i oni i ostali pa kažu da je to tako trebalo biti. Ozbiljno! Je si ti to sam odabrao ili nisi imao ikakvu mogućnost da na to utječeš? Izabrao si bolest? Moram priznati da si budala, jer je ljepše živjeti bez bolesti! Takvim bi tipovima trebalo provaliti u kuću, opljačkati je pa kad se uzruja i naljuti onda mu kazati da je sve kako treba biti, da se ne uzrujava, pa čak i svaliti krivnju na njega jer je on svojom podsviješću prizvao lopova! Ha, ha dobra šema koju mnogi i prihvaćaju! Međutim može se desiti da tip odvrati tako što probuši gume na vašem autu opet pod motom da je tako trebalo biti, a vi mu, opet pod istim motom, opalite šamar. On onda uzme montirač, a vi palicu i rat započne! Ali opet bez uzrujavanja jer sve je savršeno, točno onako kako treba biti, ni manje ni više.

U ovakvim momentima ove šećerne izreke dođu kao slamka spasa od potpunog potonuća u krivnju i bežanija od odgovornosti! Zasrao sam, ali tako treba biti, nije moglo biti drugačije! Ma daj, što reći, kakvu posluku porati?

Dakle ako se događa rat, netko ga želi, treba inače se nebi događao! Da li je rat, bolest, glad, nesreća dio božanskog plana, pa se on odvija bez obzira što nikome ne treba i niko ga ne želi? Kakav je to Bog koji dozvoljava ovakva sranja, i kakav je to božji plan. Ovakvo planiranje i organizacija ne spada u domenu savršenog superiornog bića i u svakom pristojno vođenom univerzumu takav tip bi već odavno dobio nogu u guzicu, kako bi rekao genijalni George Carlin. Dakle, kakav je to savršen svijet u kojemu se događaju ovakva sranje. Probat ću to prikazati kroz analogiju nogometa.

Možemo promatrati nogomet kao sarvršenu igru jer je lopta uvijek točno tamo gdje treba biti! Dakle  lopta je uvijek tamo gdje ju je određeni igrač uputio sukladno smjeru i jačini. Nikad se nije desilo da si udario loptu prema naprijed, a da je ona otišla iza! Ona je uvijek otišla tamo gdje je upućena. Možda nije otišla tamo kamo ju je igrač htio uputiti, ali savršenstvo nema veze sa htjenjem, pa je stoga nogomet savršen. Bez obzira što je je u toj igri sve kako treba biti, činjenica je da neki igrači imaj dvije lijeve noge i da je gledati takav nogomet (mada je savršen) izrazito dosadno i naporno. Postoje igrači koji mogu uputiti loptu točno tamo kamo žele i njih je interesantno gledati jer su vješti. Međutim i Messi i bilo koji lijevi half neke seoske momčadi jednako su savršeni, ali majstorstvo se mjeri time da ti dovedeš loptu točno na ono mjesto gdje ti želiš, gdje si zamislio!

Probajmo sada usporediti život sa nogometom!

Prvo, u nogometu su jasna pravila i što se želi postići sa igrom dok u životu toga nema! Istina je da je život savršen i donosi ti točno ono što si naručio, ali znaš li što si naručio i kako se to naručuje. Nogomet ima cilj, a to je dati gol. Ali koji je cilj života? Kako ćeš udariti loptu i prema gdje ako ne znaš gdje je gol! Zašto uopće igraš igru kojoj ne znaš svrhu niti cilj. U takvom neznanju svrhe i cilja najlakše je reći, “Sve je savršeno i sve je kako treba biti”, makar promašio ceo fudbal! Majstori dovode život tamo gdje oni žele, s time da su prethodno shvatili bit igre. Obični igrači pucaju naslijepo jer ne znaju bit i svrhu, pa lopta savršeno odleti u draču gdje se probije i više nije za igru! Neki misle da znaju smisao života pa igraju. Trude se, trče, udaraju, uklizavaju, ali nikako da postignu gol to ogromno oduševljenje i olakšanje postignutog kada publika padne u delirij a ti shvatiš da je to to! (Možda usporedba nije najbolja, ali ….)

Nadalje.

Zamislite da u momčadi imate igrača protivničke momčadi koji je navukao dres vaše i stalno daje autogolove. Vi mislite da je on vaš igrač pa autogol pripisujete nespretnosti (mada savršenoj), a ne shvaćate da taj igra protiv vas! Njegov cilj i vaš nije isti!

Mi u životu imamo jednog takvog igrača u našim redovima! To je um ili životinjska svijest! Ona funkcionira savršeno! Što misli to se i dogodi, ali se postavlja pitanje tko joj šalje misli, slike, ideje, vizije koje ova misli! Koji je cilj te svijesti, a koji je naš cilj!

Čovjek je božja kreacija uz dodatak kreacije demijurga. Bog je kreirao dušu i dao životnu silu (duh) koja je postavljena u materijalno tijelo kojim upravlja svijest (um). Svijest svakog čovjek je individualna ali i povezana se kolektivnom sviješću 3D Matriksa koju nazivamo Sotona ili Ariman u biti poznatiji kao Sistem. Sistem ima jedan cilj, a taj je da spriječi igrače da spoznaju svrhu i cilj života kako bi on kao parazit mogao opstati hraneći se  duhom/energijom ljudi! Ustanovio je sve moguće podsisteme svijeta koje stalno govore umu čovječjem što i kako treba raditi i kako živjeti, tj stalno ubaciva smjernice koje odvode čovjeka od stvarnog smisla života! I čovjek puši foru jer vjeruje „svojem” um, neprijatelju u svojim redovima i pogiba na bojnom polju života stalno. Ali, to je točno kako treba biti, zar ne? Nije li čovjek točno na onom mjestu na kojem treba biti? Jest! Da li je na onom mjestu na kojem je htio biti? Nije!!!!!!

On je zaveden, da misli da su nametnute ideologije stvarna istina i da po njima treba živjeti. Kad shvati da je ovca često bude kasno, ali tko mu je kriv što je glup i naivan jer tako i treba biti! Ako je tvoj život kojeg vodi netko drugi točno kako treba biti i savršen, za koga je savršen? Ako ti nisi htio rat a rat se dogodio, čiji je to rat? Ako nisi htio bolest, a ona je došla tko ju je prizvao? Je li to savršeno?

Tek kad čovječanstvo bude shvatilo sa smo vođeni divovskom sviješću koju zovemo sistem i da ona gotovo u potpunosti upravlja sviješću i umovima ljudi te doslovno s njima igra šah u kojoj jedni ljudi predstavljaju crne, a drugi bijele figure! Kad igrate šah sami sa sobom koji će pobijediti? Pa oni koji ti želiš da pobjede! Imaju li ovi drugi ikakve šanse? Nikakve! Ako sistem želi rat, imat će rat. Točka. Njegova snaga može oslabiti tek onda kad ljudi shvate da su njegove sluge i počnu odbijati djelovati u njegovo ime!

Stoga da li je sve kako treba biti? Ta izreka ima smisla tek iz duhovne pozicije kad čovjek vidi sve svjetove i perspektive. U svijetu uma ona se zloupotrebljava kao opravdanje za loše ispucanu loptu! Može li savršenstvo postojati ako se nalaziš na mjestu na kojem ne želiš biti? Može, ali to um nikako ne može shvatiti, može se samo praviti da zna, jer se to nalazi van njegove dimenzije i implicira znanje više razine!

Pa onda koji je odgovor na ovo jebeno pitanje! Da li je sve savršeno i ništa ne treba dirati ili je sve u kurcu i treba popravljati. Odgovor je kako bi moj prijatelj rekao: “ili”