Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.