Patološka slika jednog narcisa

“Samo bolesno oko vidi samo sebe!”  – Viktor Frankl

Da li je ogledalo nadomjestak bolesti našem zdravom oku? Koliko vremena traćimo misleći teške misli o sebi? Zašto su narcizam i pojam “živog čovjeka” dvije potpuno oprečne stvari?

Nitko ne voli biti okarakteriziran i prozvan narcisom. Taj izraz se ugnjezdio u društenoj svijesti kao uvreda, ponižavajuća etiketa koja se lijepi na sebične, samoljubne, asocijalne, gotovo perverzne individue. Nitko ne priželjkuje narcisa kao bližnjeg svoga. Svima nama je narcis uvijek netko drugi, naš partner ili naš šef ili kolega na poslu. Tko je zapravo narcis i što ga karakterizira? Da li je zdravo biti narcis? Da li je politički korektno biti narcis?

Narcisoidnost nije temperament, već karakterna osobina. Sa temperamentom se rađamo i umiremo, dok karakter sami izgrađujemo kroz život. Naš karakter je ono što smo od sebe napravili ili nismo napravili. Promjena karaktera je moguća i za to je potrebna volja, intencionalnost. Narcis može ponovno postati čovjek, ako to namjerava. Za to je prvenstveno potrebno stvoriti unutarnji red i spremnost za suradnju sa svojom okolinom, njemu jednakovrijednim kolegama, bez hijerarhijske predrasude.

Narcizam se ne bazira samo na ljepoti nečijeg fizičkog izgleda. On se može izraziti i na mentalnom planu, ukoliko je libido narcisa usmjeren u intelektualnom smjeru. Poznati su ljudi koji govore samo da bi slušali ton svog glasa. Oni nemaju pažnju i strpljenje saslušati sugovornika. Oni upadaju u riječ ili čak govore istovremeno sa onim nasuprot njih. Narcis zapravo ni ne potrebuje sugovornika. On uvijek razgovara sa samim sobom. Narodna definicija ludila je upravo glasno razgovaranje sa samim sobom. Tiho razgovaranje u sebi sa samim sobom je definicija mišljenja ili aktivitet uma, koji u Indiji zovu majmunskim mozgom. Još i danas neka djeca ne mogu čitatu „u sebi“ bez da pomiču usne, tj. šapuću.  E.Tolle je taj mehanizam dekonstruirao onim legendarnim pitanjem: “Koliko nas to ima u meni?”. B.Fuller je desetljećima zapisivao svaku svoju misao. Da li je to tajne njegovog genijaliteta i njegovih 47 počasnih doktorata?

Iako doslovce svi ljudi konstantno razgovaraju sa samim sobom, narcis je specifičan sa obzirom na temu svog  unutrašnjeg dijaloga. Mišljenje narcisa je uvijek “pozitivno”. On se konstantno hvali, izdiže u nebesa i onda sve to sam sebi potvrđuje. Problem sa tim pozitivnim unutrašnjim blebetanjem je taj,  što je on gotovo neizlječiv. Osjećaj seksualne ugode koju proizvodi prepuštanje toj „pozitivi“ (poput sočnih pohvala koje dobivamo iz okoline), stvara oko narcisa gotovo neprobojan zaštitni obruč, koji apstraktne evolutivne sile prirode ne mogu probiti. Dijagnoza: “Narcis ima crvene oči i unutrašnja tišina mu neće doći.”

Jedna posebna aureola čini narcisa voljenim i popularanim u društvu oko njega. Pošto je narcisoidnost češća kod muškaraca, to je obično onaj „šupak“ o kojem žene sanjaju. Narcis je nepokolebljivo samopouzdan i uvjeren da je bolji od svih ostalih. To mu daje onaj sjaj i šarm, onu robusnost i “snagu karaktera” za kojim žene žude. Taj fenomen je najbolje prikazan i dokazan popularnošću knjige i filma “50 shades of grey”, koja je, vidi čuda, napisana od strane jedne žene. Narcis političar biva obožavan od puka, koji se divi njegovoj odlučnosti i samopouzdanju. Nikoga ne zanima činjenica da taj isti političar nema namjeru nekome pomoći, niti situaciju promjeniti nabolje. Hraneći individualni narcizam kod svojih obožavatelja, on održava status quo i cijelo društvo vodi u degradaciju i propast, istovremeno dajući sebi pohvale i nagrade. Nesklonost narcisa prema samo-analizi se ogledava u tromosti puka prema konstruktivnoj kritici svojih vođa. Obožavati nekoga je najlakše, ne zahtjeva nikakav napor analitičkog uma. Tko je toliko lud da radi na sebi, umjesto da radi da bi zaradio pare?

Narcis je hrabar iz jednostavnog razloga jer se ne boji greške. Greške se ne boji jer taj pojam ili  solucija za njega ne postoji. Sve što on učini je savršeno i nema alternative. To je tajna globalnog uspjeha i globalnog neuspjeha društva u kojem vladaju nepisani zakoni narcizma.

“Oni me nisu shvatili!”, odgovara on na kritike. “Ti kritičari su samo zavidni na moj veliki uspjeh i grandioznost moje ličnosti.”

Sad dolazimo do ključnog momenta, koji opravdava sav trud za ovu analizu narcizma, a to je pojam ljubavi. Narcisu ne manjka ljubavi. Dapače, on je ima za izvoz. On prekomjerno voli, ali samo sebe i eventualno one koji mu služe i ono što njemu služi. Narcis doslovno obožava samog sebe i taj višak ljubavi ne uspjeva preusmjeriti na van. Njegova seksualna energija (libido) ostaje začahurena unutar njegovih granica osobnosti i u službi njegova visočanstva. Moderni socijalni mediji upravo podržavaju narcisoidnost i digitalnu atomizaciju. Poznajete li nagon koji vas tjera da provjerite koliko je lajkova pristiglo u posljednjih 5 minuta, otkako sam izložio svoj novi “selfie”. Fenomenalizam narcizma dokazuje da “ljubav” nije sveopći lijek i rješenje za sve bolesti svijeta. Ljubav nije čin, već samo puka interpretacija onog popratnog pratioca koji se javlja kao posljedica djelovanja iz srca (tj. koherencije svih vitalnih organa tijela i te sladne cjeline sa umom).

“Jao kako sam genijalan. Najbolji sam, jedini pravi! Dobro je samo ono što je dobro za mene. Ja sam mjera svih vrijednosti. Sve je tu samo da služi mojoj „velikosti“.”

Narcis sve gleda odozgo, sve obezvrijeđuje. To je tajni recept njegove uzvišenosti, uzdizanja sebe iznad okoline. Ništa nije iznad njega i ništa mu nije sveto, čak ni Bog. Cijeli svijet je pod njegovim nogama. Na osnovu svih tih razloga on zaslužuje privilegije. On je rođeni plemić, vođa, političar, papa. Dobro razvijeni narcis ima veliki potencijal postati psihički bolestan ili učiniti ljude oko sebe psihičkim bolesnicima. Nesposobnost transcendiranja, nadilaženje samog sebe je njegovo tragično prokletstvo. Zatvoren u sebe, začahuren, on je dobar samo prema onima koji ga obožavaju. Narcis je potencijalni psihopat, biće rođeno da vlada i zloupotrebi tu moć. Zamislite si osobu koja je samu sebe zaključala u sobu sa ogledalima i izgubila ključ.

Kako se postaje narcisom? Kako odgajati dijete da bi ono izraslo u narcisa? Istraživanje fenomena “milenium generacije” je donekle pojasnila odgojne procese koji pojačavaju mogućnost da dijete postane ono što zapravo nitko ne želi, narcis. Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca iz te generacije (rođena od 1980.-te do 2000.-te godine), gotovo zatrpavana pohvalama i obožavanjima, što se tada roditeljima savjetovalo. Djeca iz tog vremena su bila istrajno bombardirana porukama njihove okoline da su nešto posebno. Još u ranom razdoblju su ta djeca dobila osjećaj da su nešto do sad neviđeno na ovoj zemlji. Danas su to odrasli ljudi, koji su usprkos prividnom uspjehu, vrlo nesretne i nestabilne osobe. Njihov problem, kao i problem svih narcisa je, da su “pobucali lončiće”. Njihovi životni prioriteti su izokrenuti. Posljedica toga je naglašeni karijerizam, nesposobnost dugotrajnih veza, mnogo više razvoda brakova, manje djece i puno skrivenih frustracija unutar njih samih.

Nema dobrog narcizma, kao što i nema dobrog nacizma. To je bolest ili izvitoperenost ljudskog karaktera. Narcizam energetski zatvara pojedinca i onemogućava mu duhovni rast, razvoj, transcedenciju, mogućnost da se samoga sebe posmotri iz jedne druge perspektive. Narcis je doslovno zabetoniran, proklet u svojoj iluziji posebnosti. Osjetiti sebe dijelom jedne globalne ljudske familije i kao suvereni individuum biti njen skladni, sastavni dio je nešto, što narcisi nisu u stanju niti sanjati, a kamoli utjeloviti.