Od živog dijeteta do živog čovjeka

“Važno je shvatiti,  da fizika današnjice,  pojma nema što je zapravo energija“. Richard Feynman

Ostati živo dijete ili odrasti u živog čovjeka? Živo dijete je ono talentirano dijete, koje ima više izgleda da postane živi čovjek, od ostale djece, iako za to nema nikakvih garancija.

Tko je živi čovjek? Kako definirati pojam živog čovjeka? Živi čovjek je, sa fenomenološke točke gledišta, biće koje ima suverenitet nad cjelokupnošću svog bića i shodno tome posjeduje slobodu percepcije. Ali tu odmah počinju problemi, jer rijetki su oni koji imaju uvid u cjelokupnost čovjeka, kao magičnog bića i koji su iskusili kakvu takvu slobodu percepcije.  Zato, ostavimo se čorava posla i besmislenog debatiranja o kvantitetu i kvaliteti svakojakih tijela i perceptivnim mogućnostima koje navodno stoje čovjeku na raspolaganju, ako uloži trud da ih dosegne.

Koliko dugo je simpatično biti živo dijete? Nakon nekog vremena to, u beskonačnost, produženo djetinstvo postaje neumjesno. Ostati nedorastao, između dva svijeta, ni tamo ni amo. Niti može nazad, jer je intelektualno raskrstio sa starim svijetom, niti može naprijed, jer nema energije da dosegne vibraciju novog svijeta. Nije li slatko, to romantično koketiranje sa onostranim i intelektualno žongliranje pojmovima u vezi duhovnosti? Ne, to je daleko od intenziteta i učinkovitosti, bez koje živi čovjek ne može preživjeti u živom – stvarnom energetskom svijetu, kojem toliko teži.

Sve je energija, kaže znanost. Što ta činjenica znači za mene kao pojedinca u praktičnom smislu? Da li je dovoljno da sebe uvjeravam da sam prvenstveno energija, ukoliko želim iskusiti tu istinu. Znanost kaže da je energija neuništiva, vječna, stalno se transformirajući. Koliko vrsta energije ima? Električna, toplinska, bio, …? Iako sve to dobro izgleda na teoretskom nivou,  problem energije je u praksi osnovni problem naše civilizacije. Zašto onda plaćamo energiju za kretanje, grijanje i kuhanje? Zašto umiremo, nakon što potrošimo svoju životnu energije? Gdje ona odlazi? Zašto ratujemo zbog energetskih resursa? Zašto pijemo jedni drugima krv, bilo metaforički, bilo bukvalno? Na kraju ovog kratkog umovanja o energiji, logički se nameće nova definicija: svemir je energija i zakon svemira je rat za energijom (zakon grabežljivca).

Religije nam govore isto kao i moderna znanost, samo koristeći  drugačije pojmove. One nas (skupa sa ezoterijom) uče da je sve Bog. Mi, kao ljudska bića imamo ekskluzivnu privilegiju biti djeca Boga. Tako smo, poput njega, vječni i neuništivi poput energije. Koliko istine ima u svemu tom? Zašto sva bića vole život i boje se smrti, ako smo vječni? Zašto je osnaova svih strahopva strah od smrti? Što se krije iza romantiziranja smrti? Da li je to opravdano ili ne? Životinje ne čine saoubojstvo, kao što to čine socijalizirani ljudi.

Religije i znanost su tako u suštini istovjetne. Obje nam posredno mantraju o našoj besmrtnosti i većina im vjeruje. Kakvi su izgledi tih naivnih optimista da prežive smrt, koja im se svakodnevno nameće i koju oni svakodnevno ignoriraju? Definicija pojma romantike, koji koristim na ovim prostorima, najlakše je objasnit na temi smrti. Sve ideologije koje nam govore da smo vječni i besmrtni i ignoriraju smrt kao energetsku činjenicu su u suštini romantika, koje sentimentalnošću zamagljuju našu percepciju i opijaju našu pažnju. Religiozni pojam vječnosti ne postoji u Bibliji, kao ni pojam Bog (hvala Sv.Mauro B.!). Dakle imamo Bibliju, kao skup ne-romatičnih priča i romantičnu religiju koja se kvazi bazira na njoj. Rad „ Sv. Maura“ je konačno raskrstio sa svim ignorancijama, falsifikatima i greškama u odnosu na prijevode biblije i konačno se sklopila se slagalica oko religiozno-naučne “uspavanke”. Samo vi mirno nastavite spavati, mi garantiramo vasu vječnost i neuništivost.

Kao antipod svim tim umjetno romantičnim konceptima postoje i oni trezveni, bazirani na promatranju tj. čistoj percepciji. Oni nisu toliko omiljeni kao svi oni naučno – religiozno – popularni aksiomi. Kakav osjećaj proizvodi u vama „budilica“ tipa: „Ti si biće koje će umrijeti! Zalihe tvoje životne energije su konačne!“? Sigurno nimalo ugodan osjećaj  na prvi pogled. Ali postoji i onaj drugi osjećaj, malo dublji, iza maske socijalizacije, koja upravlja našim sistemom vrijednosti i tumačenja osjećaja. Taj osjećaj pali snagu naše volje i podupire intenzitet naših vremenski ograničenih prilika.

„Uspavanke“ o našoj božanskoj prirodi, vječnosti naše duše, uskrsnuću tijela itd. su sigurno puno slađe i ugodnije za probavu, naviknutu na ispraznu prefabriciranu hranu i polovnu informaciju.

Kome trebamo pokloniti svoje povjerenje? Onim tisućama godina starim iskustvima ili ovim novim, zašećerenim teoremima? Iako se, u zadnje vrijeme,  sve češće ponavlja fraza “sve je laž!” u kontekstu naše naučno-religiozne kulture, većina tih istih propovjednika to dosljedno ne primjenjuju na sve oblasti. Usprkos činjenici da ljudi oko nas umiru, mi uporno niječemo činjenice oka i nadomješćujemo ih parolama uma.

Sladak je i omamljujući osjećaj kad sebi kažemo da smo vječni i neuništivi. Nakon njega sljedi pasivizacija, tupost volje i svih čula. Ukratko adio svijest, adio budnost, adio evolucija! Mi ne živimo u svijetu djeda božićnjaka, već u predatorskom svijetu, u kojem je jedina moneta vrijedna spomena svijest i energija. Za svako proširenje i produženje svjesnosti, moramo se izboriti vlastitim snagama. Bajke o vječnosti i neuništivosti su rezervirane za usnule i samozaljubljene romantičare, koji ih mantraju produžujući tako svoju agoniju. Ako postoji vječnost i neuništivost, onda se to odnosti na našu tromost i glupost, koja se zaista može protegnuti u vječnost, ukoliko nastavimo konzumirati prefabricirane polu-istine i instant pomagala.

Jedino kao bića, koja su ponovno dosegnula svoju energetsku potpunost, možemo se uputiti dalje. Kakav je to živi čovjek, koji je energetski raspršen tj. živ samo na papiru. Energetska struktura čovjeka je poput tvrdog diska za pohranjivanje podataka. Ili ima raspršenu i shodno tome neupotrebljivu memoriju ili ju čini kompaktnom i upotebljivom. Za zrelog živog čovjeka je nadasve neprimjereno i nadasve neozbiljno, prepuštati se igri sa dječjim uspavankama. Naravno, to nije ilegalno, već poželjno i popularno.  Ali onda sami sebe trebamo zvati živo dijete ili barem živi pubertetlija, nebi li se izbjegli budući nesporazumi.