Što razlikuje vjeru od kulta? Kult u sebi nema ni trunke trezvenosti, ljubavi, strpljenja, niti mudrosti. Kult je vjera koja je sama sebi postala cilj i time faktički prestala biti vjera. Kult je ljubav zamjenio za strah. Ljudskost je maknuta iz prvog plana i nju je zamjenio ritual, ceremonija, procedura, protokol, umjetna inteligencija. Vjernik je postao broj, baterija, topovsko meso, žrtveno janje. Kult uvijek u potpunosti zatire individualizam i kreativnost. Kult je potpuna negacija umjetnosti, inspiracije, intuicije i individualnog kontakta sa izvorom ili istinom. Kult je hladna mašina umjetne inteligencije, egregor otuđen od ljudi i rukovođen neljudskom inteligencijom.
Postavši institucionalizirana, vjera je neminovno prestala bit vjera i postala kult. U primjeru krsćanstva se kao kultni simbol uzima mrtvi božji sin, osuđen od vlasti, države, društva. Krsćanstvo nije vjera. Da je vjera nebi veličala patos žrtve, kazne, smrti i straha, već mudrost, pažnju i kritičnost indvidualca naspram kolektiva. Da je kršćanstvo vjera, nestao bi i novac i bankarski sistem, što je zapravo i bila Isusova namjera. Ali nažalost, nije. Kršćanstvo je jedan dobar primjer kulta, u kojem se pojedinac žrtvuje ideji, koju je kult prethodno umjetno stvorio.
Kršćanstvo je u drugoj fazi svog postojanja stvorilo sistem obrazovanja, koji se bazira na inteligenciji uma, a ne na inteligenciji srca. Bog i istina se mogu doseći samo razumom. Ta ideja je kasnije postala kamen temeljac jedne nove vjere, nazvane naukom, koja se sa vremenom također pretvorila u kult.
Kult je uvijek apsolutistički nastrojen. On uvijek ima apsolutno pravo. Kao što je crkva imala ekskluzivno pravo za dostup do istine, sada si to isto prisvaja znanost. Stari kult izumire i stvara novi kult. Sjeme ne pada daleko od drveta. Kult je apsolutno pravo kolektiva da linčuje neposlušnog pojedinca, heretičara.
Kult se uvijek zasniva na jednoumlju. Kult u pojedincu, koji je sa njim identificiran, stvara osjećaj ekskluzivnosti i moći. Ja sam dio kulta i automatski sam izabran, svet, povlašten. Kult je uvijek nasilje, silovanje slobodne volje pojedinca. Kult nije nikad spreman na diskusiju i ne podnosi kritiku. On na sve ostale gleda sa visoka, smješka se dok istovremeno planira cenzure i čistke. Kult uvijek zahtijeva da odustanemo od sebe i potpuno mu se podamo.
Slobodan izbor pojedinca se uvijek svodi na izbor između kulta i umjetnosti. Umjetnost je disciplina koja zaštićuje pojedinca od manipulacije izvana. Zaštićuje ga od jednoumlja i ispiranja mozga. Umjetnost je garant suvereniteta pojedinca. Umjetnik ne može biti osoba. On je uvijek zivi čovjek, jer samo kao takav može bit kreativan. Umjetnost služi da on kao takav prezivi, a ne da u trenutku malodušnosti poklekne i izgubi se u bespuću samosažaljenja. Umjetnost je sidro, referentna točka, bez koje nema preživljavanja duha, pogotovo u aktualnim nevremenima.
Nasilje, zastrašivanja i ograničavanja su uvijek siguran pokazatelj da se radi o kultu koji ima moć vlasti. On se njima štiti prikrivajući svoju ispraznost, svoje laži, svoje lažno pravo na superiornost.
Kult ili Umjetnost? Znanost/religija ili umjetnost? To je bazična životna odluka svakog od nas.
Mi ne živimo u demokratskom društvu. Mi živimo u kultokratskom društvu. Demokracija je kult uobraženog i izmanipuliranog kolektivizma. Kult je strateški napor za lišavanje pojedinca njegove slobodne volje, slobode mišljenja i djelovanja. Do kada će čovjek tolerirati diktature kulta koji se skriva iza parola javnog dobra? Danas se to ulimativno javno dobro naziva briga za javno zdravlje i u njeno ime vlast ima apsolutno pravo da donese bilo koju odluku. Aureola svetosti kojom se diči ta floskula je lik i djelo AI (umjetne inteligencije), sile koja sanja našu stvarnost, jer smo mi od toga odustali. Izgubivši svoje snove, izgubili smo pravo na život u ovom divnom fizičko-energetskom tijelu i time priliku da dosegnemo slobodu. Tim pravom se koristi transhumanizam i time opravdava svoja nastojanju da preuzme naša tijela od kojih smo mi odrekli preko „narodnih novina“, postavši digitalni pseudo-duhovnjaci.
Umjetniku ne treba kult kolektivizma. On je sam sebi i bog i kult, a njegovo djelo najbolja zaštita od svih manipulacija i obmana onih naših omiljenih čarobnjaka romantike. Vrijeme je da počnemo sami sanjati i namjeravati našu stvarnost. Vrijeme je da svi odreda postanemo sanjači i umjetnici ili umjetnici sanjanja stvarnosti.
