znanost

Renesansa psihodelične znanosti

od

Čak i u krajnje konzervativnim državama Evrope bivaju organizirane javna predavanja i diskusije o „znanosti psihodelije“, kao pokušaj upoznavanja i senzibiliziranja šire javnosti o potrebi revalorizacije  „apsolutne istine“ u vezi tematike droga.  Trezveni diskurz na temu „znanost psihodelije“ neophodno je potreban zbog medicinskih i duhovno-evolutivnih razloga, izvan nametnutog, iracionalnog, emocionalno nabijenog i nadasve neutemeljenog religiozno-političkog narativa, koji je stvorio jednu vrlo iskrivljenu i nadasve negativnu sliku u vezi upotrebe nekih opijata (droga). Dok je trenutno „naš kolektivni mozak – „cloud“ društva zaposlen probavljanjem (opet politički inducirane) histerije u vezi  aktualne pandemije, oslobodio se slobodan prostor za diskurz o znanosti psihodelije. Ta znanost se već više desetljeća plodno i sustavno razvija na području, za javnost nepristupačnih i stoga etiketiranih kao nepostojećih, vojnih projekata. Raznovrsni opijati su tokom povijesti rado korišteni kao podsticaj vojnicima, nebili se razbio njihov prirodni-čovječji antagonizam prema nasilju i ubijanju ljudi, koje oni niti ne poznaju.

Odakle dolazi izraz „psihodelija“? Termin je nastao u  50-im godinama prošlog stoljeća i bukvalno znači „manifestacija-razvoj psihe“, bez obzira šta mi pod psihom ili duhom podrazumjevali. Pošto moderna (pro-jezuitska) znanost od Descartesa naovamo sustavno ne priznaje postojanje i isto tako sustavno izbjegava svako spominjanje fenomena svijesti, psiha-duh je obično preveden kao um (mind) tj. automatski mehanizam-unutarnji glas koji objašnjava svijet oko nas riječima, pojmovima, konceptima i značenjima: ukratko idejama. Svijest se nasuprot uma ne bavi idejama, već tihim svjedočenjem fenomena.

Koja teorijska pozadina stoji iza  aktualne renesanse znanosti psihodelije? Prvenstveno se tu radi o promjeni paradigme. Ortodoksna znanost se bazira na mehanicističkoj ideologiji-paradigmi. Ona cijeli svijet, uključujući i čovjeka, vidi kao jedan kompleksni materijalni stroj koji radi na principima mehanike. Uzalud sto godina razvoja kvantne fizike i Teslinih otkrića, kad se to nije odrazilo na promjenu filozofije-ideologije znanosti, koja se ignoratski drži filozofije materijalizma, isto kao što se religije lijepe na filozofiju idealizma.  Promjena paradigme znači promjena filozofskih temelja znanosti i dovođenje Fenomenologije iskustva-subjekta-svijesti u prvi plan kao nove, rigorozne znanstvene metode.

Renesansa znanosti psihodelije paralelno jača sa aktuelnom ekplozijom psihičkih, neuroloških i drugih teških bolesti. Koliko je legalno u takvoj situaciji pokušati sve, nebi li se donekle umanjila patnja i uklonio straha kod umirućih pacijenata? Koliko je legalno liječiti depresije i neuroze prirodnim „nelegalnim“ supstancama koje ne stvaraju niti neželjene posljedice niti ovisnost? Koliko je uopće stalo vladajućoj političko-religioznoj eliti do poboljšanja psihičkog i fizičkog blagostanja većinskog civilnog stanovništva? Imalo ili nimalo?

Što se samih opijata tiče, prvenstveno je potrebno napraviti razliku između dvije glavne grupe: pozitivne i negative. Pozitivne su one koje imaju veliki potencijal na zdravstvenom i perceptivnom (duhovnom) planu, bez opasnosti od ovisnosti i trovanja. Upravo ta vrsta opijata, koji šire naš pogled na svijet, podstiče nas da postavimo „prava“, tj. za političku manipulaciju neugodna pitanja.  Posljedica njihove konzumacije je osvještavanje i preispitivanje, za razliku od automatskog prihvaćanja tabua i dogmi naše društvene stvarnosti. Stvarajući mnogo više neuronskih veza u mozgu, one proširuju naš uobičajeni tunel percepcije, vraćajući nas tako doslovno u djetinstvo, kad je naš mozak radio punom parom i kad smo više vjerovali našim očima nego objašnjenjima naših učitelja. Ti prirodni sastojci, potpomažući proces spajanja (re-ligio), imaju za posljedicu prevazilaženje osjećaja odvojenosti. Iluzija odvojenosti nestaje, a realnost spojenosti postaje.

Pokret ili fenomen kulture „šezdesetih“ godina prošlog stoljeća, upravo je pritisnuo tu osjetljivu tipku. Naime, tada je mladež SAD-a, poduprta upotrebom pozitivističkih ili perceptivnih opijata, počela postavljati neugodna pitanja u vezi tada aktualnog rata u Vietnamu. Ovdje se mora napomenuti da su svi napadački ratovi, bilo da ih nazivamo „intervencija“, „svrgavanje legalnih vlada i predsjednika legalnih država, „širenje demokracije“, „obojene revolucije“ itd. iako su ilegalni na osnovu rezolucije UN-a iz 1945-te godine, ipak prešućuju, toleriraju, bagatelizijaju, opraštaju i na kraju zaboravljaju, da bi se opet iznova ponovili. Dovoljno je da se odgovorni političar javno izvini i potom smjeni. To što su na osnovu tog  „propusta“ ili „lažne objave“ milijuni ljudi izgubili život, prosječna (medijima programirana) osoba mirno prihvaća, ne shvaćajući da i ona nosi dio odgovornosti za te zločine. Ipak ta ista prosječna osoba će potpuno drugačije reagirati na temu popularizacije i legalizacije kulture psihodelije.

Kad se kultura šezdesetih pobunila protiv zločinačkog i ilegalnog rata u Vijetnamu, američki predsjednik Nixon je optužio konzumaciju droga kao uzrok za buđenje samosvijesti mladeži, koja je odjednom postala zrela postavljati za vlast neugodna pitanja i preispitivati društveni svijet oko sebe.
Započeta je medijska ofenziva (kontrarevolucija) i svi su opijati svedeni na zajednički nazivnik, bačeni u isti koš i prozvani opasnim drogama, te proglašeni ilegalnim. Na taj koš je potom zaljepljena etiketa „pazi otrov“ (ilegalno, kriminalno, asocijalno, protudržavno). To što su u taj koš ubačeni i pozitivni opijati, nije se dogodilo slučajno i moderna znanost psihodelije se danas trudi ispraviti tu grešku ili nepravdu.  Zanimljivo je primijetiti da se isti sistem paušaliranja danas koristi sa svim modernim hereticima. Svi oni se stavljaju u koš „teoretičara zavjere“ (tj. nevjernika u religioznu znanost) i onda se sve skupa baca u pakao gdje borave ekstremni desničari i ostale društveno nepodobne spodobe.

Vratimo se opet prapovijesnim temeljima znanosti psihodelije. Sve šamanske kulture svijeta se baziraju na fenomenološkoj znanosti psihodelije. Čak i čitave drevne civilizacije (npr. one srednje Amerike) zahvaljuju svoj nastanak i procvat trezvenim razvojem psihodelične znanosti. Čak i svima nama znani Sigmund Freud je svoju psihijatrijsku karijeru počeo kao psihodelični terapeut. Događaj koji je promijenio tok njegove karijere i koji je odgovoran za pronalazak legendarnog kauča, je smrt jednog njegovog pacijenta kao posljedica trovanja (predoziranja ili nespretnog kombiniranja supstanci).

Treba se svakako zapitati kome koristi tabuizacija psihodelične znanosti? Onim nevidljivim i zato nepostojećim sistemima moći, upravljanja i represije, koji obitavaju u sjenki našeg pseudo-demokratskog društva. Društveni tabu je uvijek ono što mainstream (društvena svijest) ne voli. Ono što on ne voli to se onda financijski ni ne podupire. Etiketiranjem nečega kao društveno neprihvatljivim, stvara se podsvjesni strah u pojedincu od ekskomunikacije. Taj strah onda blokira prirodni tok kreativnih potencijala u njemu i on postaje podoban, zakočen, suzdržan i nadasve poslušan. Kako funkcionira ta procedura (od implantiranja straha do financiranja poslušnih) vidljivo je na primjeru aktualnog političko-religioznog projekta „klimatske promjene“. Dovoljno je, kao na primjer znanstveni institut, samo spomenuti temu „klime“ u kontekstu pseudo-revolucije zvane „Greta“ i ogromna novčana sredstva tom institutu bivaju odobrena. Dok se tako na jednoj strani vlade razbacuju gigantskim fondovima za financiranje huškanja klima-histerije u već provjerenoj ambalaži „krivnja i kazna“, za istraživanje psihodelije nedostaje sredstava, jer nedostaje političke podrške, kao i podrške širih narodnih masa. Problem financiranja psihodeličnih istraživanja je onaj na koji nailaze svi oni koji se tom tematikom žele baviti i dok se on ne riješi, neće biti ni većih pomaka nabolje. Prvi korak je svakako dekriminalizacija psihodelije u javnosti već pomenutim predavanjima i diskusijama. Drugi je stvaranje profesionalne strukture vještih terapeuta, koji će garantirati sigurnu  i efikasnu upotrebu psihodelika u medicinske svrhe. Možda će upravo i dijete nekog čitatelja ovog teksta u budućnosti napraviti karijeru ili bolje pronaći sebe i put svog srca kao psihodelički terapist.

dr Nada Jurinčić o COVID-u:

od

 

Za svakog liječnika koji ima temeljno obrazovanje i potpunu informaciju,je potpuno jasno da je u ovom slučaju zlorabljena pojava virusa Corone za proizvodnju masovnog straha u mračne nakane vlasti. Umirovljena sam liječnica pedijatrica ,koja je provela dugi niz godina u Africi i bila izravno odgovorna za viroze koje imaju visoku smrtnost. Npr. Rota viroza. Osnovna informacija koju moraju svi znati: virus Corone je jedan od mnogobrojnih virusa iz grupe Influenca virusa čija je osobina spontana mutacija i dolazak u zimskim mjesecima. Syndrom koji ta grupacija virusa izaziva je sindrom gornjih i donjih dišnih puteva ,od rhinitisa,pharyngitisa,laryngitisa do bronchitisa i pneumonije. Dakle,ta škvadra virusa posjećuje ljudsku vrstu već oko 150 godina i to svake godine. Udio pojedine vrste virusa se zna pa je tako udio Corone u syndromu gripe od 7-15%. Ona ništa nije drugačija od drugih influenza virusa ,ne voli nosnu sluznicu pa više napada ždrijelo,grlo i bronhe .Komplikacije gripe nisu stvar “zločestoće” ovog virusa nego lošeg imunološkog statusa zaražene osobe poput kroničnih iscrpljujućih bolesti,karcinoma,terapije citostaticima,mnogim lijekovima,dijabetesa……

Nema zločestih virusa nego ima imunoloških sustava koji su načeti i ne mogu pružiti pravi odgovor virusu i ubiti ga. Zato se u zimskim mjesecima u prijelazu na proljeće događa više smrti starijih i bolesnih osoba. Ovo je OBRAZAC koji se pred očima svih nas odvija desetljećima i stoljećima. Narod čak ima i svoje mudre izreke za ovaj period godine. Ta Corona je u 2020. došla ISTO KAO ŠTA JE DOŠLA SVIH PRETHODNIH GODINA I KAO ŠTA ĆE NAS POSJETITI SVIH NAREDNIH GODINA. Presvukla se u svoju prirodnu mutaciju i sa svojim drugarima iz influenza blue boysa, posjetila nas. Ali ove godine svjetski skriveni moćnici, zločinci to vam jamčim, odlučili su s njom izvesti igrokaz koji nije ni najmanje naivan. Oni su Coronu preimenovali u SARS-Covid-19 ZATO DA OD POZNATOG NAPRAVE NEPOZNATO, JER SE LJUDI BOJE NEPOZNATOG. DA SU REKLI DA JE EPIDEMIJA I PANDEMIJA GRIPE-LJUDI SE NA TO NE BI UPLAŠILI a onda ni oni ne bi mogli provesti svoju nakanu. Liječnici koji imaju na uvid EPIDEMIOLOŠKU STATISTIKU mogu na dlanu vidjeti da je oboljevanje od syndroma gripe kao i smrtnost koja se vezuju uz nju-ISTA KAO 2019., 2018., 2017., 2016., 2015…………A ZLO NA VLASTI U CIJELOM SVIJETU JE IZVUKLO CORONU IZ TE GRUPE VIRUSA,PROMIJENILO JOJ IME, NAPRAVILO NEPOUZDANI TEST I POČELI TESTIRATI I PROIZVODITI HORROR EPIDEMIJU I PANDEMIJU.ZAŠTO JE NISU REŽIRALI 2019. ILI PRIJE ?? KUHALI SU NAS PTIČJOM, SVINJSKOM, DALASKOM……..I SAD SU ZAKLJUČILI DA JE VRIJEME DA POJAČAJU VATRU ISPOD ŽABE. Razlog ili razlozi više SU PAD FARMACEUTSKE INDUSTRIJE I PRIJETEĆI SLOM BANAKA. ZATO PROIZVODE KAOS da mogu presložiti stvar tako da OPET MOGU VLADATI. Znači-OVO ŠTO SE DOGAĐA U STVARNOM ŽIVOTU CORONE I ČOVJEKA JE NORMALNO, NIŠTA TU NEMA IZVANREDNO. SVAKE GODINE ,PREMA PODACIMA VIRUSOLOŠKE CENTRALE U SVIJETU OD OBOLJELIH 1000 OD SYNDROMA GRIPE JEDAN UMRE OD NJENIH KOMPLIKACIJA, NE OD NJE-OD KOMPLIKACIJA KOJE MEDICINA NIJE USPJELA SPRIJEČITI.I to je to. I ove godine će smrtnost biti 1 promil.

Ali, kad se to pretstavlja s 3 tiskovne konferencija na dan kao na 600 oboljelih umro nam i treći….onda je to proizvodnja straha u kojoj ljudi ne znaju izračunat postotke i zatražiti KOMPARACIJU S PRETHODNIM GODINAMA.TAD BI STOŽER BIO U OZBILJNOJ NEVOLJI, JER LAŽU. LAŽU VAS DA JE OVE GODINE CORONA POSTALA SARS COVID 19 I IDE U SMRTONOSNOM POHODU NA LJUDSKI ROD. NIJE. LAŽNA SMRTONOSNA EPIDEMIJA I PANDEMIJA U CIJELOM SVIJETU IMA IDENTIČAN OBRAZAC PONAŠANJA MOĆNIKA NA VLASTI IZA KOJEG STOJI JEDAN POTPIS. PO TOME JE JASNO DA JE OVA CORONA PEDRO -DIRIGIRANA,REŽIRANA. Zašto im to treba? Da provedu mjere IZOLACIJE ČOVJEKA OD ČOVJEKA KAKO BI SLOMILI NACIONALNE DRŽAVE SLAMANJEM GOSPODARSTAVA, A TO ZNAČI UNIŠTAVANJEM MALIH I SREDNJIH PODUZETNIKA. GLOBALKAPITAL ĆE OPSTAT ZATO ŠTO ĆE MU ŠTANCAT LOVU. FEDERALNA BANKA TOMU I SLUŽI, A SVE OSTALE BANKE ,UKLJUČIVŠI I NAŠU HNB S ONIM KLAUNOM PRIJE I KLAUNOM POSLIJE-SLUŽE JOJ.Sljedeća DVA koraka AGENDE su: prisilna vakcinacija i instaliranje G5 i G6 stanica oko gradova i po objektima.Zašto im treba PRISILNA vakcinacija? Zato što će u toj vakcinaciji,kao i u mnogim drugim biti ALUMINIJ koji je stanični prijemnik i pojačivač visokofrekventnih elektromagnetnih valova. To zračenje uništava PINEALNU ŽLIJEZDU KOD DJECE, a čovjeku razara imunološki sustav i blokira utilizaciju kisika na nivou stanice. G5 i G6 ( mogu oni i više!) stanice treba instalirati. Za to su nas uklonili iz prirode pa odjednom,kako kaže Vili crnpurasti, za gripu je bolje bit u ustajalom zraku kuće nego na buri i Suncu.Nisam znala bil se smijala il plakala kad sam ih čula. Postrojenja G5 su povelika oko gradova i to će instalirat po mojoj procjeni VOJSKA i to ne “domaća” nego će biti neke vojne vježbe tipa branimo Europu, pa će u tim vježbama opkoliti gradove s G5 i G6 EM poljem. U školama !! i objektima će to uraditi pod izlikom da čiste škole ili nekim drugim razlogom. ZATO SU DJECA I NASTAVNICI UKLONJENA IZ ŠKOLE. To su VEĆ POČELI u USA I IRSKOJ, dolaze kao policajci u civilu, ili kao meštri u policijskom vozilu,ne znam koja je varijanta,nije bitno. Ljudi ih snimaju jer su Duhom Svetim progeldali i shvaćaju što rade ZLOČINCI. Milanović nije izabran od hrvatskog naroda-to sam sigurna niti je Plenković izabran u HDZ-u. ONI su na sve spremni, a MI NISMO. Mi smo ZDS tako da nas utjeraju u naš dom i da se valjaju od sotonskog smijeha kako su nam uvalili da budemo ZDS. Narode hrvatski,nisam ja jedina liječnica koja DIŽE GLAS PROTIV OVE KRVAVE PRIJEVARE ,tu je Sladoljev, tu su američki i njemački virusolozi,puno je tu liječnika koji šute radi egzistencije..MOLIM VAS,PROČITAJTE OVO,UPITAJTE SE ŠTO JE U VAŠOJ OKOLINI KOJU VIDITE I ČUJETE VLASTITIM OČIMA, DRUGAČIJE OD PRETHODNIH GODINA. PUSTITE NJIHOVE PRIČE,ODLIJEPITE SE JEDAN DAN I DAJTE SVOJOJ ZDRAVOJ PAMETI DA VAM ODGOVORI KOLIKO JE TO OKO VAS VIŠE BOLESNIH,VIŠE UMRLIH…Strahom koji nije racionalno utemeljen ova VLADA RH UBIJA HRVATSKU DRŽAVU I PRIPREMA HRVATSKOM NARODU TEŠKU GLAD I BOLEST. TO JE ISTINA. NEMA DVIJE ISTINE. ONI LAŽU-JA VAM GOVORIM ISTINU. Nosite vi maskice u zimskim mjesecima kad idete na mjesta s puno ljudi jer to je dio opće zdravstvene kulture i način da se prirodno imunizirate na viruse gripe jer primite manje virusa pa se limfociti bolje izbore s njima.Maskice DA, ali ZATVARANJE, ZABRANA RADA I KRETANJA JE VELEIZDAJA I TO NEVIĐENA. ZAR PRISTAJETE NA VLASTITO UBOJSTVO? ZAŠTO-AKO BOGA ZNATE?!

dr. Nada Jurinčić

Tri pitanja za one koji upravljaju korona krizom u Hrvatskoj

od

Za početak. Onda slijede i druga pitanja.

Građani Hrvatske svjedoci su uvođenja dosad neviđenih restriktivnih i represivnih mjera u vezi s epidemijom korona virusa. Riječ je o mjerama koje suspendiraju temeljna ljudska prava i slobode i imat će velike i nesagledive štetne posljedice na tjelesno i psihičko zdravlje, individualno i kolektivno bogatstvo, obrazovanje, međuljudske odnose te društveni ustroj i demokraciju.

Donositelji ovih odluka ili su medicinski stručnjaci ili se na njih pozivaju. Uvedene mjere, dakle, temelje se na stavovima liječničke struke, točnije epidemiologa i infektologa predstavljenih u osobama ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i ravnateljice Klinike za infektivne bolesti.

Nakon početnog šoka i paralize od spoznaje da smo se preko noći našli u orvelijanskoj totalitarnoj diktaturi, pomalo se počinju javljati neslaganja i kritike, koje će, nadam se, biti uvod u javnu raspravu o aktualnim događanjima. A diskusija o bilo kojoj temi, jer to je najvažniji uvjet za njenu smislenost i plodnost, mora krenuti od merituma. Ovdje se radi o složenom i višeslojnom problemu, no prije rasprave o svim drugim aspektima, jasno i do detalja mora biti rasvijetljen njen osnovni predmet. A to je sama epidemija, točnije bolest zbog koje su mjere donesene.

Nadležni autoriteti uvjeravaju nas da su mjere koje po restriktivnosti nadmašuju i one kakve smo imali za vrijeme rata, donesene s namjerom da se zaštiti zdravlje pučanstva. No to obrazlažu tek s nekoliko šturih informacija o prirodi bolesti (koja je realno blaga), bez jasnih podataka, objašnjenja i argumentacije koji bi potkrijepili i obrazložili uvođenje tako velikih ograničenja i drastičnih promjena ponašanja i života.

Stoga kao pojedinac pogođen ovim mjerama, ali i kao liječnik u čije su ime donesene, nadležnima postavljam sljedeća pitanja:

  1. O kakvoj se bolesti radi?

Koja su obilježja bolesti uzrokovane COVID-om 19? Koliko je ona opasna s obzirom na kliničku sliku, komplikacije i smrtnost? Kojom brzinom se širi i koliki joj je dio populacije podložan? Kratko rečeno, koliko je relevantna za javno zdravlje?

Svake sezone čitav niz virusa uzrokuje respiratornu bolest koju nazivamo prehladom ili bolešću sličnoj gripi. Znatan dio tih virusa nije ni poznat, odnosno identificiran, jer je bolest trivijalna. Za korona viruse se zna da uzrokuju prosječno oko 10 % od svih prehlada. Kao i drugi slični virusi, stalno se mijenjaju (mutiraju) i pojavljuju se novi tipovi. Dva takva bili su prilično opasni SARS i MERS.

Dosadašnja saznanja o novom virusu COVID-19 pokazuju da je riječ o bolesti koja nije pretjerano zarazna (za razliku od ospica, primjerice) i većinom je blagog tijeka – više od 80 % zaraženih preboli je kao prehladu ili uopće ne razvije simptome. Komplikacije, najčešće plućne, javljaju se gotovo isključivo u starijih i teže kronično bolesnih ljudi, a umre, prema najnovijoj studiji koja se odnosi na kineski grad Wuhan, 1,4 % onih koji su razvili simptome. Podaci (do sredine ožujka) iz provincije Hubei koja je bila pogođena zarazom pokazuju da je vjerojatnost smrti od ove bolesti u općoj populaciji iznimno niska – 0,000054 ili 5-6 ljudi na 100 000 stanovnika. Riječ je o smrtnosti koja je mala i među starijima i bolesnima, a pogotovo u zdravih ljudi mlađe i srednje dobi gdje je zanemariva; drugim riječima, jednaka je ili nebitno veća od smrtnosti od bilo koje druge prehlade. Naime, u svakoj sezoni akutnih respiratornih bolesti bilježe se povećane stope smrtnosti jer se bilo koja virusna prehlada u imunološki oštećenih ljudi nerijetko komplicira i dovodi do smrti. Ono što je ovdje bitno zapaziti jest eventualni porast (višak) pobola i smrtnosti koji odudara od uobičajenih sezonskih statistika. Do sada ni za jednu zemlju nema takvih pokazatelja. I stručnjaci se slažu da se ovog proljeća u tom smislu ne događa ništa neobično.

Italija, točnije njezina pokrajina Lombardija, bilježi veći broj oboljelih i umrlih nego drugdje. Spominju se specifične stope smrtnosti i preko 7 %, no one su nerealne jer su testirani većinom teži bolesnici, i još važnije, tamošnji nadležni naglašavaju da uključuju sve umrle u kojih je dokazan COVID-19, što ne znači da su svi od njega i umrli. Naime, većina njih nije umrla od virusa, nego s njim; uzročnost je dokazana u svega 12 % umrlih. Pri tom se gotovo isključivo radilo o starim i kronično bolesnim ljudima – prema talijanskom Nacionalnom institutu za zdravlje prosječna starost umrlih bila je 79,5 godina, a 99,2 % imalo je barem jednu popratnu kroničnu bolest, od čega skoro polovina tri ili više bolesti. Od 355 umrlih svega tri bolesnika nisu imala pratećih bolesti.

Dakle, slika stvorena o bolesti u Italiji preuveličana je, što ne znači da bolest u susjednoj zemlji nije bila ozbiljnija nego drugdje. I to vjerojatno radi lokalnih specifičnosti; Italija godinama ima izrazitiji višak smrti od gripe u odnosu na druge europske države. Nude se sljedeća objašnjenja – visoka dob stanovništva, veći broj pušača, najveća otpornost na antibiotike u Europi, specifičnosti zdravstvenog sustava te velika zagađenost zraka i gusta 5G mreža u Lombardiji (slično kao u Wuhanu). U Španjolskoj bi jedan od razloga povećane smrtnosti mogao biti nedostatak njege u domovima za starije; tamošnji zdravstveni radnici priznali su da nisu pripremljeni da se nose s korona virusom.

Neki liječnici smrtnost u ovoj epidemiji povezuju i s agresivnom terapijom – teški bolesnici u Kini (opisano u časopisu Lancet), kao i u Italiji, dobivali su toksične koktele antibiotika, antivirusnih lijekova (premda je stav SZO-a da nema specifičnog lijeka za terapiju COVID-a 19) i kortikosteroida; daje se i klorokin, zasad bez znanstvenih dokaza o učinkovitosti. Česta je primjena respiratora; neka istraživanja pokazala su veće umiranje na tom uređaju, nego bez njega.

U ostatku svijeta smrtnost od COVID-a 19, barem zasad, je niska. Prema britanskom epidemiologu Tomu Jeffersonu niža je od drugih korona virusa. Svuda je bitno manja od obične gripe – od nekoliko puta do nekoliko desetaka puta (gripa godišnje uzme 250 000 – 500 000 života), da ne govorimo o drugim zaraznim (npr. tuberkuloza) i nezaraznim bolestima, primjerice srčanožilnima i raku. Stoga se s pravom postavlja pitanje što je u ovoj prehladi tako posebno da je navelo nadležne na neviđeno uzbunjivanje i rigorozno postupanje, toliko drugačije i potpuno suprotno uobičajenoj ravnodušnosti vezanoj uz prehlade? Moguće je da je i prošlih sezona kružio neki sličan korona virus, ali nije prepoznat jer ga se nije niti tražilo. Zanima me koliko je ovih dana više teških bolesnika u jedinicama intenzivne skrbi; je li korištenje respiratora veće nego obično u ovo doba godine? Hrvatska medicinska struka i politika dužna je još odgovoriti i na pitanje zašto je baš Hrvatska, prema istraživanju Sveučilišta u Oxfordu, prva na svijetu po indeksu strogoće uvedenih mjera (najrigoroznije u odnosu na broj zaraženih).

  1. Koji su točni podaci o broju zaraženih, oboljelih i umrlih?

Podaci o zaraženima i umrlima od korona virusa koji nam se prezentiraju nisu pouzdani. Broj zaraženih veći je od onog koji nam se predočuje – zaraza često ne stvara nikakve tegobe, pa se takvi ljudi ne testiraju (osim ako nisu bili u kontaktu s bolesnicima). Ne testiraju se ni mnogi ljudi sa simptomima prehlade, od kojih dio sasvim sigurno otpada na koronu. Dr. Marty Makary s američkog Sveučilišta Johns Hopkins tvrdi da na svakog testiranog pozitivnog, još vjerojatno 25-30 ima virus. Jedno istraživanje, odnosno model napravljen od znanstvenika s Oxforda ukazuje na mogućnost da je u protekla dva mjeseca čak polovina Britanaca zaražena COVID-om 19. Treba reći i da prokuženost virusom ovisi o populaciji koju testiramo – nije jednaka u općoj i teško bolesnoj populaciji.

Za procjenu značaja bolesti, više od broja zaraženih govorio bi broj oboljelih (jer nisu svi zaraženi bolesni). Taj nam se podatak ne prezentira. No da je i dostupan, i on bi bio neprecizan. Bolest nema specifičnih simptoma po kojima bi se mogla prepoznati i odvojiti od drugih respiratornih bolesti. Postoje sumnje da se ponegdje samo na temelju kliničke slike slučajevi uvode u statistiku zaraženih. Međutim, niti dokaz korona virusa ne znači da je taj virus i uzrokovao bolest; COVID može biti tek popratna pojava (kolonizacija), a bolest uzrokovana drugim virusom ili bakterijom. Moguće je, smatra makedonski infektolog Velo Markovski, da ljudski organizam uopće ne reagira na ovaj virus. Da je bolest, kao posljedica imunološke reakcije tijela na virus, uzrokovana specifičnim uzročnikom, dokazuje se nalazom antitijela protiv tog virusa u krvi (serologija), a to se radi vrlo rijetko, i također s testovima koji nisu validirani.

Nadalje, test (PCR) koji se koristi za dokazivanje COVID-a 19 u obriscima sekreta uzetih od ispitanika, nov je i nije primjereno evaluiran. Ne zna se kolika mu je osjetljivost i specifičnost, što znači da nije pouzdan. Kineski su znanstvenici našli da je u gotovo polovine ispitanika davao lažno pozitivne rezultate. Glavnoj američkoj ustanovi za javno zdravstvo (CDC) prigovara se da provodi testiranje potpuno neadekvatnim testom. U izradi su nove vrste testova, ovaj čas još manje pouzdane. Dakle, testom koji je aktualno u primjeni često se detektira ono što nije korona-virusna bolest, a ne traži se i ne mjeri ono što vjerojatno jest. Postavlja se pitanje čemu uopće služi takvo testiranje, tj. koliko ono uopće ima smisla.

Kad je riječ o broju umrlih, zanimljivo je da u većine umrlih u Francuskoj nije dokazan kineski, već neki drugi tip korona virusa. Već je spomenuto da se umrli s korona virusom često poistovjećuju s umrlima od korona virusa, ne samo u Italiji. Dokaz COVID-a u umrlog pacijenta sa srčanim popuštanjem ili karcinomom, ne znači da ga je ubio virus, nego njegova osnovna bolest. Koliko je virus pridonio smrtnom ishodu, i može li se i pod kojim uvjetima smatrati uzročnikom smrti, slabo je definirano i vrlo rastezljivo; po riječima dr. Wolfganda Wodarga u teško bolesnih i umirućih ljudi taj je sud nemoguće donijeti. Tendencija da se smrti neopravdano pripisuju virusu daje, naravno, lažno visoku smrtnost od virusa.

Dakle, brojke koje svakodnevno pratimo u sredstvima priopćavanja tek su približne. Njihov je značaj, naročito u stvarnom vremenu, ograničen i diskutabilan. Dok ne budu točne i pouzdane, svakodnevno bombardiranje brojkama zaraženih i umrlih treba smatrati ne samo neprimjerenim i nepotrebnim, već oblikom psihoemocionalnog zlostavljanja.

  1. Gdje su dokazi o efikasnosti uvedenih mjera?

Kad se donose mjere s velikim utjecajem na život ljudi, one moraju imati čvrsta i jasna uporišta. Nadležni su bili dužni predočiti znanstvene ili empirijske dokaze o učinkovitosti u suzbijanju epidemija za svaku pojedinu donesenu mjeru.

U obraćanju javnosti pozvali su se na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. U dokumentu pod nazivom „Strateški plan za spremnost i odgovor“ (2019 Novel Coronavirus: Strategic Preparedness and Response Plan) donesenom u veljači ove godine s ciljem zaustavljanja epidemije COVID-om 19 i ublažavanja njenih posljedica, SZO procjenjuje da se radi o „vrlo visokom riziku“ za Kinu i „visokom riziku“ za ostatak svijeta. Kad govori o mogućem utjecaju na zdravlje, navodi „mnoge nepoznanice“. U vezi s mjerama koje preporučuje poziva se na kinesko iskustvo uvođenja strogih mjera, no u vrijeme objavljivanja dokumenta njihovi efekti još nisu bili poznati („Bit će važno kontinuirano ocjenjivati učinkovitost mjera“). U dijelu vezanom za promet, primjerice, navodi se da ograničavanje kretanja ljudi i dobara može biti neučinkovito, pa i štetno, no u okolnostima nesigurnosti privremeno možda može biti korisno kako bi se dobilo na vremenu za druge aktivnosti i ograničilo širenje bolesti. „U takvim situacijama, prije implementacije restrikcija, zemlje trebaju napraviti analize rizika te analize koristi i isplativosti, kako bi se utvrdilo da je korist veća od štete.“ Molim nadležne da nam predoče ove analize jer ćemo u protivnom uvođenje ograničenja kretanja smatrati masovnim socijalnim eksperimentom.

U ovom, a i drugim dokumentima SZO vezanim uz ovu temu, nije navedena nikakva znanstvena literatura koja bi podupirala ocjene, stavove i preporuke. No sredinom ožujka SZO i nekoliko drugih organizacija među kojima londonski Imperial College, izdaju dokument u formi znanstvenog rada pod nazivom „Utjecaj nefarmaceutskih intervencija na smanjenje smrtnosti i zdravstvenih potreba vezanih uz COVID-19“ (Impact of non-pharmaceutical interventions to reduce COVID19 mortality and healthcare demand). Veća skupina autora u tom je matematičkom epidemiološkom modelu procijenila da će ako izostanu restriktivne mjere i promjena ponašanja biti inficirano 81 % britanske i američke populacije te će umrijeti 510 000 ljudi u Velikoj Britaniji i 2,2 milijuna u SAD-u. Ponudili su dvije strategije – a) ublažavanje, kojim se usporava širenje i smanjuju posljedice epidemije, te b) obuzdavanje, kojim se širenje epidemije zaustavlja, broj zaraženih spušta na nisku razinu i to održava do daljnjega. Kao bolju opciju preporučuju obuzdavanje. Ono uključuje stroge i mnogostruke mjere ograničenja poput održavanja socijalne distance za cijelu populaciju, kućnu izolaciju i karantenu zaraženih i članova njihovih obitelji te zatvaranje škola i sveučilišta. Te bi mjere trebalo zadržati tijekom 18 mjeseci u kojem razdoblju će se omogućiti dostupnost cjepiva.

Dakle, umjesto da u okolnostima mnogih nejasnoća i nesigurnosti preporuče promatranje, blaže mjere ili zaštitu i izolaciju ranjivih skupina, autori ovog utjecajnog rada predlažu agresivne i neselektivne postupke koji predstavljaju socijalni inženjering širokih razmjera. I to na podlozi nepouzdanog, teorijskog matematičkog modela. U čijem su izvještaju riječi „pretpostavka/predviđanje“ („assume“, „predict“, „estimate“ i „expect“), odnosno njihove izvedenice, spomenute ni manje ni više nego 67 puta. Unatoč tome, rad je bio ključan za pooštravanje restriktivnih mjera u SAD-u i Britaniji. Utjecao je na britansku vladu koja je napustila prethodni stav da je slobodno širenje virusa u populaciji poželjno jer podiže kolektivni imunitet i sposobnost prilagodbe stanovništva te ga čini spremnijim za buduće suočavanje s korona virusima. Time su Britanija i ostatak svijeta koji provodi spomenute mjere, odstupili od stoljetne temeljne postavke u epidemiologiji i infektologiji – ideje o korisnosti prirodnog kolektivnog imuniteta koja kaže da široko prebolijevanje zarazne bolesti gradi otpornost čitavog stanovništva i štiti njene najosjetljivije članove, zbog čega velika većina prirodnih virusnih infekcija i ne dovodi do težih posljedica.

U zaključku, treba naglasiti da u ovoj ozbiljnoj situaciji kao društvo, a tu su novinari posebno važni, moramo inzistirati na odgovorima na ova elementarna pitanja. Tek tada možemo početi raspravljati o ostalome. Kako nam se ne bi dogodilo da se represija i destrukcija nastave unedogled, ili da popuste da bi se ponovo pojavile s novim, još „ubojitijim“ virusom i novim, još oštrijim mjerama – obaveznim cijepljenjem, na primjer. Godinama od nadležnih tražim dokaze za korist od cjepiva i dokaze za potrebu obveznog cijepljenja djece u Hrvatskoj. I godinama ne dobivam odgovor. A roditelji kao hipnotizirani prelaze preko te praznine u znanju i izlažu svoju djecu postupku za koji nam nisu predočene ni osnovne vjerodostojne informacije. Ne dopustimo da nas i u ovom predmetu hipnotiziraju. I da zbog bolesti o kojoj postoji puno nejasnoća i koja se ne čini značajno opasnija od obične prehlade, prihvatimo društveni eksperiment s neizbježnim destruktivnim posljedicama. I da se nepostojeća korona kriza pretvori u onu vrlo realnu i devastirajuću. Odgovorna medicinska struka i državna administracija u svojim se odlukama ne vode strahom i nekritičkim preuzimanjem tuđih naloga, već racionalnim i sveobuhvatnim promišljanjem motiviranim interesom i dobrobiti naroda koji im je povjerio upravljanje. Jasno i odlučno postavimo neophodna pitanja i zahtijevajmo precizne odgovore. Shvatimo da je ovo možda ključni trenutak za opstanak i budućnost čitave naše civilizacije. Odgovornost je na svakome od nas.

 

Lidija Gajski

 

 

Korona virus by Harald Kautz-Vella

od

Harald Kautz-Vella trebao bi biti gost na IV konvenciji živih ljudi ako se ista održi zbog svima nam već znanih problema. Međutim to nas nije spriječilo da uspostavimo kontakt s njime i ranije te poslušamo što pametnog ima Harald za kazati, a on je već i planetarno poznat po svojem znanju i temama.

Iz nekog razloga Zajednica živih ljudi dolazi u kontakt sa ljudima i znanjem ovog profila te je to nekakav pokazatelj da bi trebali usvojiti znanje koje već neki ljudi imaju, a Harald je svakako jedan od njih.

Razgovor je vođen na engleskom jeziku, točnije hrvatsko-engleskom i njemačko-engleskom s time da je Haraldov mnogo bolji od mojeg.

Obzirom da ima ljudi koji ne razumiju engleski ukratko ću napisati što je Harald rekao o korona virusu i događajima vezanim za njega.

Naime korona virus je obični virus iz porodice gripe i ni po čemu nije opasan niti je ubitačniji od običnog virusa gripe. Međutim izgleda da je ovaj virus unaprijeđen tehnološki i da ima funkcije i programe kakve obični virus nema. Harald to naziva oružani virus. Navodno ima neke sekvence virusa side, ali to su sve informacije koje su trenutno nedostupne jer se u biti jako malo znao o ovome.

Nadalje postoji sličnost simptoma korona virusa i izloženosti tijela frekvenciji od 60 GHZ kada se takva veže za kisik u tijelu i počne ga vrtložiti na neki način čime osoba doslovno umire zbog gušenja tj. nemogućnosti disanja jer krv ne može absorbirati takav kisik. Takvi su slučajevi viđeni u Kini kad bi se ljudi jednostavno izvrnuli na ulici, a ne može se ikako dokazati da li je izloženost virusu ili radijaciji ultra-visoke frekvencije uzrok tome.

Stoga postoji sumnja da je ova pandemija vezana za 5G mrežu što je također u ovom trenutku ne dokazivo.

Načini liječenja su detoksikacija tijela sa MMS-om ili sa Nano – česticama bakra, ima još drugih alternativnih metoda i sve se mogu naći na internetu.

Iako mnogi misle da je u nekim zemljama zabranjena 5G mreža Harald to opovrgava kazavši da jeste zabranjena u nekim zemljama za civilne svrhe, ali mreža ide bez ikakvih problema za vojne, policijske, i druge komercijalno-službene svrhe. Tako da priča mnogih o tome kako je 5G mreža zaustavljena ne drži vodu.

Harald još dodaje da postoji i mogućnost da je korona virus pokrovna priča ili veo iz kojeg se zapravo krije krah bankarsko-monetarnog sistema te potpuno ukidanje novca bez pokrića što je opet u domeni špekulacija jer ikakve informacije službeno o tome ne postoje, ali da pandemija nije idealna priča za potpuni prevrat ekonomskog sistema jest. Ovo bi moglo donijeti mnogo dobrog ljudima, ali otom potom. Nadalje Harald govori kako je potrebno ne paničariti, ali se i informirati te preuzeti odgovornost u svoje ruke, nikako dati drugima da odlučuju umjesto vas, što je vrlo bitna stavka kako se agonija čovječanstva ne bi dalje produžavala.

Oprostili smo se srdačno uz dogovor da se nađemo opet.

 

Privatizacija znanosti – prešućeni fenomen

od

Piše : Lidija Gajski

Sažetak
Privatizacija je jedan od najznačajnijih fenomena i obilježja suvremene znanosti, no vjerojatno i njena najveća devijacija. Kroz rastuće financiranje istraživanja od strane privatnih kompanija, znanost se sve više koristi za stvaranje zarade, odnosno instrumentalizira svodeći na marketinški alat.
U medicini danas većinu primjenjenih istraživanja sponzoriraju proizvođači sredstava i opreme za dijagnostiku i liječenje. Kroz manipulaciju metodologijom istraživanja, prezentacijom rezultata i selektivnim publiciranjem, proizvode nalaze koji su nevaljani i pristrani. Predmet istraživanja sve je manje relevantan za zdravlje i dobrobit stanovništva.
Uz privatiziranu medicinsku znanost slabi su izgledi za značajnija otkrića i napredak u liječenju i sprječavanju bolesti. Izvjestan je rast troškova, pad dostupnosti zdravstvenih usluga i urušavanje povjerenja u znanost i znanstvenike.

Ključne riječi
privatizacija znanosti, komercijalizacija znanosti, manipulacije znanstvenim istraživanjima, sukob interesa u medicini

Privatizacija znanosti fenomen je o kojem se vrlo malo govori. Zaslužuje veću pozornost jer može imati značajne posljedice na prirodu i vrsnoću znanstvenih nalaza i relevantan je u društvenom i kulturnom kontekstu.

Privatni sektor ulaže u znanost

Države različito investiraju u znanstvena istraživanja. Podaci govore da jedna od vodećih, Sjedinjene američke države, ulaže 400 milijarda dolara godišnje, što iznosi 2,7 % BDP-a. Po broju stanovnika značajno veća Europska unija za znanost izdvaja oko 80 % američkih ulaganja, odnosno oko 300 milijarda eura ili prosječno oko 2 % svog BDP-a. Novac koji SAD i EU izdvajaju za istraživanje i razvoj (R&D), odnosno njegov udio u BDP-u rastao je desetljećima. Zadnje vrijeme, međutim, bilježi stagnaciju (Kennedy, 2012; Dorsey, de Roulet i Thompson, 2010; Eurostat, 2017).
Financiranje za istraživanje i razvoj dolazi većinom iz dva izvora – iz sredstava države i od privatnih poduzeća, odnosno osoba. U SAD-u je do osamdesetih godina prošlog stoljeća udio javnog i privatnog novca u financiranju znanosti bio podjednak. S uspostavljanjem liberalističke ekonomske doktrine, privatni sektor brže ulazi u znanost i udio industrijskog novca za istraživanje i razvoj se povećava. 2009. godine iznosi 62 %, u odnosu na 31 % iz javnog sektora. Od svih znanstvenih istraživanja, 70,5 % izvode privatne kompanije (Kennedy, 2012). Izdvajanje države za znanost smanjuje se u relativnom, ali i u apsolutnom smislu. U pet godina nakon 2009. palo je sa 180 na 140 milijarda dolara godišnje i predviđa se da će se taj trend nastaviti (Jahnke, 2015).
Odnos privatnog i državnog investiranja u znanost još je više pomaknut na stranu privatnog u azijskim ekonomijama poput Kine, Japana i Južne Koreje. Tamo gotovo ¾ ukupnih ulaganja u znanost otpada na privatni biznis (Eurostat, 2017).
U Europi su znanstvena djelatnost i rad sveučilišta tradicionalno bili vezani uz javno financiranje. Danas 55,3 % istraživanja u EU plaća privatni, a 32,3 % javni sektor. Udio sredstava iz javnih izvora se smanjuje. S ciljem povećanja globalne konkurentnosti Europske unije, Europska komisija planira snažnije povezivanje javnog i privatnog sektora te povećanje privatnih investicija, kako bi se struktura ulaganja u znanost približila onoj SAD-a i azijskih zemalja (Eurostat, 2017).
Ekonomski slabe i zadužene zemlje za znanost odvajaju skromna sredstva. Hrvatska ih uz to još i smanjuje, upozoravaju iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, te je s 0,85 % BDP-a ne samo daleko ispod europskog prosjeka, nego i ispod prosjeka europskih tranzicijskih država. U takvim okolnostima znanstvenici sve više ovise o novcu privatnih kompanija, a i vlada RH potiče privatni sektor na ulaganje u istraživanje i razvoj (Ribić i Kroflin, 2016).
Premda „Strategija Europa 2020.“ i projekt „Obzor 2020.“ predviđaju povećanje ukupnog izdvajanja za istraživanje i razvoj, europske znanstvene asocijacije zabrinute dosadašnjim padom financiranja i nezadovoljne količinom planiranih sredstava, traže veća ulaganja u znanost (Reillon, 2015). Udruženje američkih sveučilišta zahtijeva zaustavljanje rezova u znanstvenom proračunu i očekuje veće investicije u istraživanja. U okolnostima oskudice, američka su sveučilišta kao prioritet postavila nalaženje novih izvora financiranja i sve se više okreću privatnom sektoru. Na Harvardskom sveučilištu od 2006. do 2013. utrostručen je iznos privatnog ulaganja u istraživačku djelatnost (Jahnke, 2015). Znanstveni se pogoni odvajaju od institucija i privatiziraju od strane kompanija ili vodećih istraživača.
Temeljna istraživanja, kao i ona iz društveno-humanističke sfere ostala su pretežno u domeni države; biznis je poglavito zainteresiran za istraživanja iz područja primjenjene znanosti. Biomedicina je jedno od najpropulzivnijih. Vera-Badillo et al. (2013) pozivaju se na autore koji su našli da se u razdoblju od 30 godina udio farmaceutske industrije u financiranju kliničkih pokusa s lijekovima (faze III) povećao s 24 na 72 %. Kidwell et al. (2001) nalaze da je između 60-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća financiranje studija s pripravcima koji se primjenjuju u terapiji moždanog udara, od strane njihovih proizvođača, poraslo s 38 na 68 %.
Javni i privatni sektor bitno se razlikuju u ciljevima i etici. U prvom slučaju to je opće dobro i blagostanje zajednice. Privatnom je poduzetništvu, s druge strane, primarni interes što veća i brža zarada vlasnika. To je obilježje privatnog sektora dovelo do povećanja investicija u znanost i bez sumnje pridonijelo tehnološkom i ekonomskom rastu i razvoju. No, imalo je i negativne posljedice.

Vrsnoća znanstvenih istraživanja

U današnje vrijeme očekivalo bi se da se znanstvena istraživanja odlikuju metodološkom vrsnoćom i vjerodostojnošću nalaza. No to nije tako. Čsta su iskrivljenja na različitim mjestima u metodologiji i dizajnu. U kliničkim pokusima u medicini, primjerice, izabire se uzorak ispitanika na kojem je lakše potvrditi učinak ili hipotezu, te veliki uzorak na kojem se može dokazati i trivijalni efekt (Jochmann et al., 2005; Rochon, 1998); provodi se neadekvatna randomizacija i blinding (Hewitt et al., 2005); uzima se komparator u usporedbi s kojim postupak izgleda bolji (Johansen i Gøtzsche, 1999); zanemaruje se gubitak ispitanika (Cranney et al., 2002; Kirsch et al., 2002); trajanje studije podešava se prema rezultatima (Jüni, Rutjes i Dieppe, 2002); biraju se prikladne statističke metode (Lang, 2004); mjere se zamjenski ishodi poput krvnog tlaka ili šećera, a ne klinički poput pojavnosti bolesti i duljine života, i prikladno se kombiniraju u združeni ishod (Fleming i DeMets, 1996; Temple, 1999).
Manipulira se prezentacijom i tumačenjem rezultata – ističe se relativna redukcija rizika kojom se efekt u jednog od 100 ispitanika pretvara u učinak od 40 % (Lang, 2004). U raspravi i formulaciji zaključaka rabe se različite manipulativne tehnike (preuveličavanje, umanjivanje, prešućivanje, ponavljanje, poopćavanje, skretanje pozornosti) prozvane spin-om u izvještavanju o znanstvenim nalazima (Vera-Badillo et al., 2013). Konačno, češće se objavljuju radovi s pozitivnim rezultatima nego oni s negativnim, što se odražava na nalaze sustavnih pregleda (Scherer, Langenberg i von Elm, 2007). Znanstvena zajednica odavno je svjesna ovih problema i nastoji ih prevladati, no uspjesi su vrlo ograničeni.
Analize većinom ne uspijevaju dokazati vezu između izvora financiranja i metodološke kvalitete znanstvenih radova. Razlog je vjerojatno u tome što je manipulacija suptilna i na teško je prepoznatljivoj razini dizajna istraživanja. Jer kako inače, uz uvažavanje činjenice da privatni sektor a priori testira postupke za koje očekuje pozitivan rezultat, objasniti zaključke više sustavnih pregleda koji su pokazali da privatno financirana biomedicinska istraživanja imaju značajno češće nalaze u korist sponzora, nego istraživanja financirana iz drugih, pretežno javnih izvora (Bekelman, Li i Gross, 2003; Lexchin et al., 2003; Lundh et al., 2017). Isto vrijedi za istraživanja na drugim područjima, primjerice u vezi s prehrambenim proizvodima (Lesser et al., 2007; Nestle, 2016).
Ima znanstvenika, poput epidemiologa Johna Ioannidisa (2005) i bivšeg urednika časopisa Lancet Richarda Hortona (2015), koji smatraju da je većina nalaza današnjih znanstvenih istraživanja pogrešna. Objavljen je čitav niz knjiga koje kritiziraju modernu znanost (Milloy, 2001; McGarity i Wagner, 2008; Goldacre, 2008; Gajski, 2009; Evans et al., 2011). Slaba je vjerodostojnost i konzistentnost rezultata; postoji čak časopis koji se bavi kontradiktornim znanstvenim nalazima (Journal of Contradicting Results in Science). Sama paradigma medicine utemeljene na dokazima (EBM) ozbiljno je dovedena u pitanje (Every-Palmer i Howick, 2014). Na temelju tobožnje učinkovitosti i sigurnosti proizvodi i postupci ulaze u praksu, da bi ih kasnija istraživanja demantirala, pa i dovela do njihova povlačenja. Povlače se proizvodi, ali i izvještaji o istraživanjima; prema Retraction Watch-u (Retraction Watch) godišnje njih više stotina. Razlozi povlačenja su razne znanstvene pogreške, no trećina su čiste prevare. I tu se proces recenzije, u znanstvenoj zajednici smatran „svetim pismom“, otkriva kao itekako podložan površnosti i pristranosti, do korupcije (Retraction Watch, 2014).

Distribucija znanstvenih nalaza

Nevaljano izvedeni i recenzirani radovi objavljuju se u znanstvenim časopisima. Mnogi ispravni i inovativni bivaju odbijeni. Nobelovci Randy Schekman (Schekman, 2013) i Sydney Brenner (Retraction Watch, 2014) tvrde da vodeći znanstveni časopisi poput Science i Nature svojom kulturom i politikom uništavaju znanost i odbijaju najvažnija, pionirska istraživanja koja preispituju i izazivaju vladajuće teorije.
O tome što će se, a što se neće publicirati odlučuju uredništva i vlasnici znanstvenih časopisa. A oni su značajnim dijelom financirani od proizvođača sredstava za dijagnostiku i liječenje – izravno putem oglasa i otkupa pretisaka studija, ili neizravno preko izdavača i urednika povezanih s medicinskom industrijom (Smith, 2005; Collier 2009). Irski znanstvenik David Healy (2001) tvrdi da je barem polovina članaka o efikasnosti lijekova u najvećim medicinskim časopisima kao BMJ, Lancet i NEJM u stvari napisana od farmaceutskih kompanija.
Distribucija znanstvenih spoznaja – publiciranje znanstvene literature, u privatnom je vlasništu i u novije se vrijeme okrupnjavanjem pretvorilo u oligopol nekoliko izdavačkih kuća (Lariviere, Haustein i Mongeon, 2015). Zahvaljujući visokoj pretplati koja je narasla tri puta više od cijene drugih roba i usluga, posluju s iznimnim profitom; Elsevier sa čak 34 %. Neopravdano, obzirom da znanstvene radove dobivaju besplatno, a potražnja je zajamčena (Barić et al., 2017). Pokret za otvorenim pristupom znanstvenoj literaturi (open access) trebao je to korigirati, no neki su izdavači doskočili tražeći od autora plaćanje objavljivanja. To je dovelo do nove devijacije – pojave tzv. predatorskih časopisa, biznis modelu u kojem njihovi vlasnici zarađuju na publiciranju radova niske vrsnoće (Bowman, 2014). Neki su autori u takve časopise namjerno poslali sasvim besmislene radove i oni su bili objavljeni (Retraction Watch, 2013).
Nalazi znanstvenih istraživanja do korisnika uglavnom dolaze putem profesionalne edukacije (pregledni članci, predavanja, simpoziji). U medicini je značajan i najviše konzumirani dio liječničke izobrazbe preuzela medicinska industrija i pretvorila ga u marketing svojih proizvoda (Gajski, 2009: 224-262). Farmaceutske kompanije platile su milijarde dolara kazna za prevare u marketinškoj praksi (Groeger, 2014). Do javnosti pak znanstveni nalazi dolaze posredstvom medija, čiji su vlasnici ujedno i vlasnici kompanija koje proizvode sredstva za dijagnostiku i liječenje.

Znanstvenici u sukobu interesa

Dokazano je da su brojni znanstvenici u utjecajnim časopisima objavljivali izmišljene radove. Scott Reuben gotovo je 13 godina publicirao studije s analgeticima s golemim utjecajem na globalnu kliničku praksu. Istraživanja nije nikad izveo (Borrell, 2009).
Japanski znanstvenik Yoshitaka Fujji u dvadesetak je godina u vodećim medicinskim časopisima objavio više od 180 radova, većinom s lijekovima protiv povraćanja. Velika većina su bile čiste izmišljotine (Marcus i Oransky, 2015).
Don Poldermans vodio je pokuse s beta blokatorima u vezi sa zaštitom srca tijekom operativnih zahvata. Nalazi su bili krivotvoreni i povezuju se s tisućama smrti od tih lijekova (Husten, 2013).
Danski epidemiolog Poul Thorsen jedan je od autora niza istraživanja koja se citiraju kao argument za nepostojanje veze cjepiva i autizma. Studije su čista krivotvorina, a Thorsen se zbog krađe novca za istraživanja nalazi na tjeralici američkog ministarstva zdravstva (Atlanta Business Chronicle, 2011).
Bili znanstvenici zaposlenici farmaceutske tvrtke, radili kao suradnici na privatno plaćenim istraživanjima, ili u javnom sektoru ali drugim načinima financijski povezani s kompanijama, sukob interesa je neminovan. I najčešće rezultira izborom osobnog financijskog i profesionalnog probitka, na štetu znanstvene istine i dobrobiti za društvo i pacijenta (Gajski, 2012). Žrtve se broje u stotinama tisuća; ne radi se o procjeni, već o izračunu temeljenom na nalazima kliničkih studija (Gøtzsche, 2013).
Postoji drugi tip znanstvenika čija sudbina također svjedoči o korupciji medicinske znanosti. Oni su izgubili znanstvene projekte, unaprijeđenje i ugled zbog nesuradljivosti s tvrtkama-sponzorima, kritike znanstvene prakse i znanstvene djelatnosti koja se ne poklapa s glavnom strujom i vladajućom paradigmom (Schafer, 2004). Premda su temeljna obilježja znanosti sloboda mišljenja, rasprava, stalno preispitivanje i kritika, sustav ih obeshrabruje uskraćujući novac za istraživanje, odbijajući publiciranje radova i ignorirajući nalaze, a kreativni i slobodnomisleći dio znanstvene zajednice, kao i kritičare izvan znanstvenog sustava etiketira kao nekompetentne i pseudoznanstvenike (Wakefield, 2011).

Predmet znanstvenih istraživanja

Kad se sudi o znanstvenom radu, treba razmotriti i njegov predmet. Koliko je u javnozdravstvenom smislu relevantno pitanje koje postavljaju korporativna biomedicinska istraživanja i koliko pridonose poboljšanju zdravlja ljudi?
Glavni vlasnik medicinske znanosti istražuje ono što se isplati, i to u kratkom roku – patentabilna sredstva za liječenje prikladna za dugotrajnu primjenu u velikim populacijama, ili ona vrlo skupa za rijetke bolesti (Angell, 2004). Dokazuje učinkovitost intervencija u blagim poremećajima i fiziološkim stanjima šireći granice bolesti (Welch, Schwartz i Woloshin, 2012). Izvodi farmakoekonomske studije koje uvijek dokazuju isplativost, opservacijske koje „pronalaze“ rizične populacije, epidemiološke koje preuveličavaju dimenzije i značaj komercijalno zanimljivih bolesti ili prate potrošnju lijekova, te temeljna istraživanja koja tumače patofiziologiju bolesti onako kako odgovara sponzoru (Gajski, 2014). Istražuje ljudski genom ne bi li se objasnile nasljedne bolesti, ali i zaradilo na dijagnostičkim testovima i skupim intervencijama. Testira postupke za tjelesno i kognitivno „poboljšanje“, na rubu perverzije, no naplative od bogate manjine.
Rezultat? Mnoštvo suvišnih medicinskih proizvoda i postupaka (Mandrola, 2016), kroz hiperprodukciju znanstvenih radova (samo baza podataka Medline izbaci nekoliko tisuća novih članaka dnevno), među kojima samo mali dio zadovoljava objektivne kriterije relevantnosti. Velika većina su trivijalna značaja, neinventivni, besmisleni i beskorisni u društvenom kontekstu; namijenjeni samo dobiti kompanija i gradnji profesionalnih karijera istraživača (Barić et al., 2017; Ioannidis, 2016). Pri tom aktualna bibliometrija, odnosno scientometrija deformira i urušava normalnu akademsku hijerarhiju i sustav vrijednosti (Lariviere, Haustein i Mongeon, 2015; Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, 2012).
Znanost kojoj je cilj zarada proizvođača medicinske tehnologije ima malo izgleda da unaprijedi zdravlje ljudi. Ulaganja u biomedicinska istraživanja rastu, no broj novih lijekova za različita patološka stanja stagnira ili pada (Dorsey et al., 2009; The Associated Press, 2005). Ne pronalaze se, primjerice, antibiotici za kojima vapi klinička medicina (neprofitabilni su zbog kratke primjene) (Bach, 2014), niti lijekovi za bolesti Trećeg svijeta (ne mogu se naplatiti) (Pheage, 2016-2017). Nedostatno se testiraju postupci koji nisu vezani uz tehnologiju, a potencijalno su ili dokazano efikasni – prirodni lijekovi, nefarmakološka terapija i prevencija bolesti. Nema zanimanja za štetu od medicinske tehnologije, koja poprima goleme razmjere (Gajski, 2015). Sve to ne samo stoga što medicinska industrija na tome ne zarađuje, već i zato što je na današnjem stupnju njezine ekspanzije izlječenje bolesti u izravnoj konfrontaciji s njenim prioritetom. Eradikacija bolesti smanjuje tržište za medicinske proizvode. Pa cilj postaje održavanje bolesti kroničnima i umjetno stvaranje novih (Gajski, 2014). Slijedom toga kompanije ne istražuju ni stvarne uzroke bolesti, one unutar biomedicinskog modela i dominantnih paradigma, a još manje one izvan njih. U takvim okolnostima teško je, primjerice, afirmirati postavku da su društvene okolnosti (siromaštvo, nejednakost, nepravda) jedna od vodećih determinanta zdravlja (Kawachi, Kennedy i Wilkinson, 1999).

Znanost kao sredstvo i znanje kao roba

Privatno poduzetništvo znanstveni je rad od potrage za istinom pretvorilo u sredstvo za prodaju, marketinški alat. Znanstveni je uradak poprimio karakteristike robe – po svome sadržaju i po formi. Osmišljen da proizvod prikaže u što boljem svjetlu, po dovršetku se „pakira“ u privlačnu ambalažu, reklamira i dostavlja konzumentima – u medicini liječnicima. Korporacijski PR smišlja upečatljive akronime studija i inscenira njihovo ranije prekidanje zbog tobože jasnog benefita. Nove se studije najavljuju unaprijed i nalaze mjesta na novinskim naslovnicama. Estradne ih zvijezde predstavljaju na medicinskim kongresima, o njima se piše u popularnim časopisima i govori u emisijama o zdravlju. Baš kao mnogi obični proizvodi, imaju svoje internetske stranice (Gajski, 2014).
Kad je znanost u posjedu kompanija koje se natječu na tržištu, njen proizvod, tj. znanje nije više svima dostupno, već predstavlja poslovnu tajnu. Istraživači imaju ograničen pristup podacima, ugovori ih obvezuju na šutnju o svim aspektima istraživanja i zabranjuju iznošenje rezultata do trenutka patentiranja proizvoda (Bodenheimer, 2000; Healy, 2003). Vlasnici znanstvenih časopisa visokim pretplatama ograničavaju dostupnost informacija. Sve je to u suprotnosti s načelima znanstvene etike i slobodnog pristupa znanju kao javnom dobru, i nesporno usporava znanstveni i društveni napredak (Rosenberg, 1996).
Komercijalizacija znanosti tržišnim je mjerilima podvrgnula znanstvenike i znanstvene ustanove. Nekad je dobar i uspješan znanstvenik bio onaj s originalnim radovima, samozatajnošću i čestitošću; danas je to onaj sa sposobnošću da znanje pretvori u profitabilni proizvod, čovjek koji sveučilištu donosi novac. Bavljenje znanošću postaje neodvojivo od poduzetništva, a znanstvenici se promeću u biznismene. Istraživački instituti funkcioniraju kao profitna poduzeća, a akademska medicinska središta kao korporacije čija se uspješnost mjeri brojem ugovora s industrijom (Angell, 2004; Krimsky, 2004).
Svjedoci smo bitne i dalekosežne transformacije kojom se uspostavlja novi sustav normi, novi ethos, nova znanstvena i akademska kultura. U civilizaciji koja je znanosti povjerila potragu za istinom, te se promjene nužno odražavaju na društvenoj i civilizacijskoj razini. Privatizacija i komodifikacija znanja oduzima znanosti njezin epistemološki karakter. Sloboda i autonomija znanstvene djelatnosti bitno se ograničavaju. Posjedovati znanost znači posjedovati istinu i moći njome usmjeravati sustav vrijednosti i društvene tokove. Ekonomski principi i tržišna logika afirmiraju kapitalističke umjesto humanističkih vrijednosti. Korporativno vlasništvo nad znanošću vodi njenoj zlouporabi na štetu javnog dobra. I u mnogim područjima života, uključujući medicinu i zdravstvo, ima za posljedicu smanjenje efikasnosti i pravednosti, rast troškova, otvaranje etičkih dvojbi i pad povjerenja u znanost i znanstvenike (Krimsky, 2004; Bok, 2004; Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, 2012).

Literatura

1. Kennedy, JV. (2012) The sources and uses of U.S. science funding. The New Atlantis, 36. URL: http://www.thenewatlantis.com/publications/the-sources-and-uses-of-us-science-funding (2019-10-3)
2. Dorsey, ER. et al. (2010) Funding of US biomedical research, 2003-2008. JAMA, 303, str. 137-143.
3. R&D expenditure (2017). Eurostat. URL: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/R_%26_D_expenditure (2018-01-15)
4. Jahnke, A. (2015) Who picks the tab for science?: For half a century, the government funded research. Times are changing. Boston University, URL: http://www.bu.edu/research/articles/funding-for-scientific-research/ (2019-10-3)
5. Ribić, V.; Kroflin, M. (2016) Što nam je trenutno važnije – vojska ili znanost ? URL: http://www.nsz.hr/analize-i-istrazivanja/programski-dokumenti-i-analize/sto-nam-je-trenutno-vaznije-vojska-ili-znanost/ (2019-10-3)
6. Reillon, V. (2015) European Parliament Horizon 2020 budget and implementation. URL: http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/IDAN/2015/571312/EPRS_IDA%282015%29571312_EN.pdf (2019-10-3)
7. Vera-Badillo, FE. et al. (2013) Bias in reporting of end points of efficacy and toxicity in randomized, clinical trials for women with breast cancer. Ann Oncol, 24, str. 1238-1244.
8. Kidwell, CS. et al. (2001) Trends in acute ischemic stroke trials through the 20th century. Stroke, 32, str. 1349-1359.
9. Jochmann, N. et al. (2005) Female specific aspects in the pharmacotherapy of chronic cardiovascular diseases. Eur Heart J, 26, str. 1585-1595.
10. Rochon, PA. (1998) The evaluation of clinical trials: inclusion and representation. CMAJ, 159, str. 1373-1374.
11. Hewitt, C. et al. (2005) Adequacy and reporting of allocation concealment: review of recent trials published in four general medical journals. BMJ, 330, str. 1057-1058.
12. Johansen, HK.; Gøtzsche, PC. (1999) Problems in the design and reporting of trials of antifungal agents encountered during meta-analysis. JAMA, 282, str. 1752-1759.
13. Cranney, A. et al. (2002) IX: Summary of meta-analyses of therapies for postmenopausal osteoporosis. Endocr Rev, 23, str. 570-578.
14. Kirsch, I. et al. (2002) The Emperor´s new drugs: an analysis of antidepressant medication data submitted to the U.S. Food and Drug Administration. Prevention & Treatment, 5, Article 23. URL: https://www.researchgate.net/publication/228550299_The_Emperor’s_New_Drugs_An_Analysis_of_Antidepressant_Medication_Data_Submitted_to_the_US_Food_and_Drug_Administration (2019-10-3)
15. Jüni, P.; Rutjes, AWS.; Dieppe, PA. (2002) Are selective COX 2 inhibitors superior to traditional non steroidal anti-inflammatory drugs? BMJ, 324, str. 1287-1288.
16. Lang, T. (2004) Twenty statistical errors even YOU can find in biomedical research articles. Croat Med J, 45, str. 361-370.
17. Fleming, TR; DeMets, DL. (1996) Surrogate end points in clinical trials. Ann Intern Med, 125, str. 605-613.
18. Temple, R. (1999) Are surrogate markers adequate to assess cardiovascular disease drugs? JAMA, 282, str. 790-795.
19. Scherer, RW.; Langenberg, P.; von Elm, E. (2007) Full publication of results initially presented in abstracts. Cochrane Database Syst Rev, 2, MR000005. URL: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/17443628 (2019-10-3)
20. Bekelman, JE.; Li, Y.; Gross, CP. (2003) Scope and impact of financial conflict of interest in biomedical research: a systematic review. JAMA, 289, str. 454-465.
21. Lexchin, J. et al. (2003) Pharmaceutical industry sponsorship and research outcome and quality: systematic review. BMJ, 326, str. 1167-1170.
22. Lundh, A. et al. (2017) Industry sponsorship and research outcome. Cochrane Database Syst Rev, 2, MR000033. URL: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28207928 (2019-10-3)
23. Lesser, LI. et al. (2007) Relationship between funding source and conclusion among nutrition-related scientific articles. PLoS Med, 4, e5. URL: http://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.0040005 (2019-10-3)
24. Nestle, M. (2016) Another five industry-funded studies with sponsor-favorable results. The score: 145/12. Food Politics. URL: http://www.foodpolitics.com/2016/03/another-five-industry-funded-studies-with-sponsor-favorable-results-the-score-14512/ (2019-10-3)
25. Ioannidis, JP. (2005) Why most published research findings are false. PLoS Med, 2, e124. URL: http://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.0020124 (2019-10-3)
26. Horton, R. (2015) Offline: What is medicine’s 5 sigma? Lancet, 385, str. 1380.
27. Milloy, S. (2001) Junk science judo. Washington: Cato Institute.
28. McGarity, TO.; Wagner, W. (2008) Bending science. Cambridge: Harvard University Press.
29. Goldacre, B. (2008) Bad science. London: Fourth Estate.
30. Gajski, L. (2009) Lijekovi ili priča o obmani. Zagreb: Pergamena.
31. Evans, I. et al. (2011) Gdje su dokazi? Zagreb: Profil knjiga.
32. Journal of Contradicting Results in Science. URL: http://www.jcrsci.org/browse/index.php/jcrsci/ (2018-1-21)
33. Every-Palmer, S.; Howick J. (2014) How evidence-based medicine is failing due to biased trials and selective publication. J Eval Clin Pract, 20, str. 908-914.
34. Retraction Watch. URL: http://retractionwatch.com/ (2019-10-4)
35. Nobel Prize winner calls peer review “very distorted,” “completely corrupt,” and “simply a regression to the mean” (2014). URL: http://retractionwatch.com/2014/03/03/nobel-prize-winner-calls-peer-review-very-distorted-completely-corrupt-and-simply-a-regression-to-the-mean/ (2019-10-4)
36. Schekman, R. (2013) How journals like Nature, Cell and Science are damaging science. The Guardian. URL: https://www.theguardian.com/commentisfree/2013/dec/09/how-journals-nature-science-cell-damage-science (2019-10-4)
37. Smith, R. (2005) Medical journals are an extension of the marketing arm of pharmaceutical companies. PloS Med, 2, e138. URL: http://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.0020138 (2019-10-4)
38. Collier, R. (2009) Medical literature, made to order. CMAJ, 181, str. 254-256.
39. Healy, D. (2001) The dilemmas posed by new and fashionable treatments. Adv Psychiatr Treat, 7, str. 322-327.
40. Lariviere, V.; Haustein, S.; Mongeon, P. (2015) The oligopoly of academic publishers in the digital era. PLoS One, 10, e0127502. URL: http://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0127502 (2019-10-4)
41. Barić, H. et al. (2017) Why scholarly publishing might be a bubble. Croat Med J, 58, str. 1-3.
42. Bowman, JD. (2014) Predatory publishing, questionable peer review, and fraudulent conferences. Am J Pharm Educ, 78, str. 176.
43. A Serbian Sokal? Authors spoof pub with Ron Jeremy and Michael Jackson references. (2013) Retraction Watch. URL: http://retractionwatch.com/2013/09/23/a-serbian-sokal-authors-spoof-pub-with-ron-jeremy-and-michael-jackson-references/ (2019-10-4)
44. Groeger, L. (2014) Big Pharma’s big fines. ProPublica. URL: http://projects.propublica.org/graphics/bigpharma (2019-10-4)
45. Borrell, B. (2009) A medical madoff: anesthesiologist faked data in 21 studies. Scientific American. URL: https://www.scientificamerican.com/article/a-medical-madoff-anesthestesiologist-faked-data/ (2019-10-4)
46. Marcus, A.; Oransky, I. (2015) How the biggest fabricator in science got caught. Nautilus. URL: http://nautil.us/issue/24/error/how-the-biggest-fabricator-in-science-got-caught (2019-10-4)
47. Husten, L. (2013) How heart guidelines based on disgraced research may have caused thousands of deaths. Forbes. URL: https://www.forbes.com/sites/larryhusten/2013/07/31/european-heart-guidelines-based-on-disgraced-research-may-have-caused-thousands-of-deaths/#7c392fca2e33 (2019-10-4)
48. Dane indicted for defrauding CDC (2011). Atlanta Business Chronicle. URL: https://www.bizjournals.com/atlanta/news/2011/04/13/dane-indicted-for-defrauding-cdc.html (2019-10-4)
49. Gajski, L. (2012) Farmaceutska industrija i sukob interesa u medicini. U: Šarić, M.; Kovačić, L., ur. Zdravstvo u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, str. 87-99.
50. Gøtzsche, P. (2013) Deadly medicines and organized crime. Boca Raton: CRC Press.
51. Schafer, A. (2004) Biomedical conflicts of interest: a defence of the sequestration thesis-learning from the cases of Nancy Olivieri and David Healy. J Med Ethics, 30, str. 8-24.
52. Wakefield, A. (2011) Callous disregard. New York: Skyhorse Publishing.
53. Angell, M. (2004) The truth about the drug companies: how they deceive us and what to do about it. New York: Random House.
54. Welch, HG.; Schwartz, L.; Woloshin, S. (2012) Overdiagnosed. Boston: Beacon Press.
55. Gajski, L. (2014) Medical science serving corporate interests. U: Schweidler, W.; Zeidler, KW., ur. Bioethik und Bildung. Sankt Augustin: Academia Verlag, str. 155-174.
56. Mandrola, JM. (2016) The best decision may not be what the guidelines say.Medscape. URL: http://www.medscape.com/viewarticle/860576?nlid=102616_3863&src=WNL_mdplsfeat_160322_mscpedit_card&uac=98463AJ&spon=2&impID=1032383&faf=1 (2019-10-4)
57. Ioannidis, JP. (2016) The mass production of redundant, misleading, and conflicted systematic reviews and meta-analyses. Milbank Q, 94, str. 485-514.
58. Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost. (2012) Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju. Zagreb: Akademska solidarnost.
59. Dorsey, ER. et al. (2009) Financing of U.S. biomedical research and new drug approvals across therapeutic areas. PLoS One, 4, e7015. URL: https://doi.org/10.1371/journal.pone.0007015 (2019-10-4)
60. $95 billion a year spent on medical research (2005). The Associated Press. URL: http://www.nbcnews.com/id/9407342/ns/health-health_care/t/billion-year-spent-medical-research/#.WnA_TWnwbIU (2019-10-4)
61. Bach, B. (2014) The end of antibiotics? Researchers warn of critical shortages. Scope. URL: http://scopeblog.stanford.edu/2014/10/13/the-end-of-antibiotics-researchers-warn-of-critical-shortages/ (2019-10-4)
62. Pheage, T. (2016-2017) Dying from lack of medicines. Africa Renewal. URL: http://www.un.org/africarenewal/magazine/december-2016-march-2017/dying-lack-medicines (2019-10-4)
63. Gajski, L. (2015) Što se dogodilo s „Prvo ne škoditi“? H-alter. URL: http://h-alter.org/vijesti/sto-se-dogodilo-s-prvo-ne-skoditi (2019-10-4)
64. Kawachi, I.; Kennedy, B.; Wilkinson, RG., ed. (1999) The Society and Population Health Reader: Income inequality and health. New York: New Press.
65. Bodenheimer, T. (2000) Uneasy alliance: clinical investigators and the pharmaceutical industry. N Engl J Med, 342, 1539-1544.
66. Healy, D. (2003) Is academic psychiatry for sale? Br J Psychiatry, 182, str. 388-390.
67. Rosenberg, SA. (1996) Secrecy in medical research. N Engl J Med, 334, str. 392-394.
68. Krimsky, Sh. (2004) Science in the private interest: has the lure of profits corrupted biomedical research? Lanham: Rowman & Littlefield.
69. Bok, D. (2004) Universities in the marketplace. Princeton: Princeton University Press.