demokracija

Fenomen zvan bijes

od

Bijes nastaje kao reakcija na uskraćivanje naših osnovnih prava i potreba.

Bijes je pokazatelj da postoji neravnoteža između pojedinca i njegove okoline.

Fenomen kolektivnog bijesa, koji je aktualna „pandemija“ izbacila na obalu društvene svijesti, je jedan posve novi fenomen. On je nastao je kao reakcija na nelogične, ali vrlo stroge restriktivne mjere, pod izgovorom učinkovitog suzbijanja te iste nelogične pandemije. Nakon godinu dana higijenske dikatature, sustavnog zastrašivanja i maltretiranja na svim nivoima, sve su glasniji oni znanstvenici, koji su današnje stanje društva pogledali kroz povećalo oštre pažnje i bez a priori predrasuda. Postalo je jasno kao dan, da mi kao kolektiv, imamo problem sa iracionalnim faktorom bijesa, kojeg se ne da jednostavno pospremiti ispod tepiha, izbrisati sa delete tipkom, vratiti cijeli proces unazad ili jednostavno sve zaboraviti.

Norme društvenog ponašanja nam nalažu da se bijes, ljutnja i mržnja moraju potisnuti, jer su neprihvatljivi kao način komuniciranja i izražavanja unutar socijalne sredine. Zbog njihove nepoželjnosti i odbojnosti je ispoljavanje tih osjećaja doslovno zabranjeno. Ipak nitko se nije pobrinuo da se pojedinci nauče kako se odnositi prema tim „negativnim“ emocijama. Jeste li na primjer uopće znali razliku između ljutnje i bijesa? Ljutnja navodno ima usmjerenje na nešto konkretno. Bijes je nasuprot ljutnji jedna difuzna sila, koju je teže izolirati, komprimirati i svrsishodno usmjeriti.

Umjesto da nas poduči kako se suočiti sa našim strahovima, porazima i bolovima, našli smo se na udaru jedne pretjerano brižne države i njenih institucija, koja je čak i definiciju imuniteta prilagodila aktualnoj situaciji. Tako se danas pojam imuniteta smije isključivo vezati samo uz direktnu posljedicu cjepljenja. Imunitet kao posljedica zdravog načina života, tabuiziran je  i prognan iz medicinskog diskursa.

Zapadna kultura je odučila ljude kako se odnositi sa bijesom. Ipak on nije nešto a priori negativno. Ako mu posvetimo svu našu nepodjeljenju pažnju, bijes se može pretvoriti u nešto pozitivno, konstruktivno. Bijes nije ništa strano. To je naša energija, koja može postati  inicijator procesa buđenja i promjene kod onih discipliniranih i samosvjesnih pojedinaca. Bijes treba sagledati kao neutralnu i kreativnu sila.

Kako se strateški postaviti prema bijesu? Bijes je dio našeg intimiteta i stoga prvenstveno zahtijeva pažnju, vrijeme i posvećenost, dakle samoću. Svaki drugi stav prema njenu osim strahopoštovanja je pogrešan i ne vodi ka rastu svijesti i životne energije. Ono što mi danas moramo naučiti je kako se postaviti u odnosu na bijes i kako tu vitalnu silu uključiti u transformacijski proces ili proces obnove i lječenja. Tako bijes može postati osnova našeg eliksira dugovječnosti.

Odgojeni smo da kretanje može ići samo naprijed, da sve mora samo rasti i da sve mora biti bezbolno. Odučeni smo od mogučnosti da si dozvolimo doživjeti poraz i iz njega više naučiti i napredovati, nego od pobjede. Odrasli smo u romantičnom svijetu anđela čuvara i djeda božičnjaka koji daruje samo one poslušne. Unutrašnji konflikti ne smiju izaći na površinu javnosti. Bijes nema šta tražiti u  krugu porodice i zajednice. On mora ostati „inside job“. Kako onda izbjeći njegovo ispoljavanje u auto-agresivnom smislu? Što govore podaci o ekponencijalnom porastu alergijskih reakcija i auto-imunskih bolesti.

Bijes je aktivna reaktivna energije koja zahtjeva promjene, ruši blokade, ostvaruje dotad nepojmljivo. Bijes ne možemo jednostavno pohraniti u ladicu i zaboraviti, jer će kad tad tamo izbiti „požar“.
Naše društvo je prognalo bijes u podzemlje i ilegalu. Samo necivilizirani ljudi su bijesni. On je dozvoljen samo na kolektivnom planu. To je onaj izmanipuliri bijes koji koristi individualnu frustraciju za društveno-političke ciljeve.  Taj hakirani bijes se onda koristi u svrhu izazivanja i vođenja ratova.

Bez bijesa nema transformacije, skoka u novu fazu postojanja. Demokracija, osobito neoliberalna, je bijes kontrolirano izolirala na sportske terene i protestne skupove. Atualnom zabranom demostriranja i odgodom svih sportskih manifestacija se društvo našlo u situaciji pretis lonca kojem prijeti eksplozija. Nasuprot bijesa rezidira rezignacija. Ona je doslovce ugovor o kapituaciji, iako naizgled liči samo kao pakt o primirju. Rezignacija je drugo ime poslušnog građanina sadašnjice.

Bijes postoji nebi li rastjerao maglušinu oko naših glava i rastrgao koprenu matrix-a sa naših očiju. Ono što je sada prijeko potrebno, je trezveno razotkrivanje svih činjenica, nepravilnosti, manipulacija i laži. Vrijeme je da se sva istina iznese u javnost. Vrijeme  je za full disclosure!

 

Dva antipoda: umjetnost i kult

od

Što razlikuje vjeru od kulta? Kult u sebi nema ni trunke trezvenosti, ljubavi, strpljenja, niti mudrosti. Kult je vjera koja je sama sebi postala cilj i time faktički prestala biti vjera. Kult je  ljubav zamjenio za strah. Ljudskost je maknuta iz prvog plana i nju je zamjenio ritual, ceremonija, procedura, protokol, umjetna inteligencija. Vjernik je postao broj, baterija, topovsko meso, žrtveno janje. Kult uvijek u potpunosti zatire individualizam i kreativnost. Kult je potpuna negacija umjetnosti, inspiracije, intuicije i individualnog kontakta sa izvorom ili istinom. Kult je hladna mašina umjetne inteligencije, egregor otuđen od ljudi i rukovođen neljudskom inteligencijom.

Postavši institucionalizirana, vjera je neminovno prestala bit vjera i postala kult. U primjeru krsćanstva se kao kultni simbol uzima mrtvi božji sin, osuđen od vlasti, države, društva. Krsćanstvo nije vjera. Da je vjera nebi veličala patos žrtve, kazne, smrti i straha, već mudrost, pažnju i kritičnost indvidualca naspram kolektiva. Da je kršćanstvo vjera, nestao bi i novac i bankarski sistem, što je zapravo i bila Isusova namjera. Ali nažalost, nije. Kršćanstvo je jedan dobar primjer kulta, u kojem se pojedinac žrtvuje ideji, koju je kult prethodno umjetno stvorio.

Kršćanstvo je u drugoj fazi svog postojanja stvorilo sistem obrazovanja, koji se bazira na inteligenciji uma, a ne na inteligenciji srca. Bog i istina se mogu doseći samo razumom. Ta ideja je kasnije postala kamen temeljac jedne nove vjere, nazvane naukom, koja se sa vremenom također pretvorila u kult.

Kult je uvijek apsolutistički nastrojen. On uvijek ima apsolutno pravo. Kao što je crkva imala ekskluzivno pravo za dostup do istine, sada si to isto prisvaja znanost. Stari kult izumire i stvara novi kult. Sjeme ne pada daleko od drveta. Kult je apsolutno pravo kolektiva da linčuje neposlušnog pojedinca, heretičara.

Kult se uvijek zasniva na jednoumlju. Kult u pojedincu, koji je sa njim identificiran,  stvara osjećaj ekskluzivnosti i moći. Ja sam dio kulta i automatski sam izabran, svet, povlašten. Kult je uvijek nasilje, silovanje slobodne volje pojedinca. Kult nije nikad spreman na diskusiju i ne podnosi kritiku. On na sve ostale gleda sa visoka, smješka se dok istovremeno planira cenzure i čistke. Kult uvijek zahtijeva da odustanemo od sebe i potpuno mu se podamo.

Slobodan izbor pojedinca se uvijek svodi na izbor između kulta i umjetnosti. Umjetnost je disciplina koja zaštićuje pojedinca od manipulacije izvana.  Zaštićuje ga od jednoumlja i ispiranja mozga. Umjetnost je garant suvereniteta pojedinca. Umjetnik ne može biti osoba. On je uvijek zivi čovjek, jer samo kao takav može bit kreativan. Umjetnost služi da on kao takav prezivi, a ne da u trenutku malodušnosti poklekne i izgubi se u bespuću samosažaljenja. Umjetnost je sidro, referentna točka, bez koje nema preživljavanja duha, pogotovo u aktualnim nevremenima.

Nasilje, zastrašivanja i ograničavanja su uvijek siguran pokazatelj da se radi o kultu koji ima moć vlasti. On se njima štiti prikrivajući svoju ispraznost, svoje laži, svoje lažno pravo na superiornost.

Kult ili Umjetnost? Znanost/religija ili umjetnost? To je bazična životna odluka svakog od nas.

Mi ne živimo u demokratskom društvu. Mi živimo u kultokratskom društvu. Demokracija je kult uobraženog i izmanipuliranog kolektivizma. Kult je strateški napor za lišavanje pojedinca njegove slobodne volje, slobode mišljenja i djelovanja. Do kada će čovjek tolerirati diktature  kulta koji se skriva iza parola javnog dobra? Danas se to ulimativno javno dobro naziva briga za javno zdravlje i u njeno ime vlast ima apsolutno pravo da donese bilo koju odluku. Aureola svetosti kojom se diči ta floskula je lik i djelo AI (umjetne inteligencije), sile koja sanja našu stvarnost, jer smo mi od toga odustali. Izgubivši svoje snove, izgubili smo pravo na život u ovom divnom fizičko-energetskom tijelu i time priliku da dosegnemo slobodu. Tim pravom se koristi transhumanizam i time opravdava svoja nastojanju da preuzme naša tijela od kojih smo mi odrekli preko „narodnih novina“, postavši digitalni pseudo-duhovnjaci.

Umjetniku ne treba kult kolektivizma. On je sam sebi i bog i kult, a njegovo djelo najbolja zaštita od svih manipulacija i obmana onih naših omiljenih čarobnjaka romantike. Vrijeme je da počnemo sami sanjati i namjeravati našu stvarnost. Vrijeme je da svi odreda postanemo sanjači i umjetnici ili umjetnici sanjanja stvarnosti.

Od mrtvih hlača, preko mrtvog srca do mrtvih ustiju

od

Pojam “mrtvih hlača” je relativno nepoznat čitaocima sa područja Balkana. Na njemačkom govornom području je taj pojam promovirala grupa muzičara, koji su tim reklamnim trikom privukli pažnju svjetske javnosti. Postoji ipak i drugi pojam u njemačkom govornom području, koji nije tako popularan i svjetski poznat, iako je tu slavu zasigurno zavrijedio. On se obično ne koristi od strane muzičara, već u krugovima takozvanih dijagnostičara vremena, znanstvenika, filozofa i politički osvještenih individua otvorena duha. Pojmom “mrtva usta” se karikira lažnost demokracije zapada, u kojima su nijemi izbori važniji od slobodne javne debate.  Osim u Francuskoj, toleriranje drugačijeg mišljenja u javnim medijima, je potpuna nepoznanica (vjerovatno iz straha od infekcije uma idejom slobode)..

Osnovna karakteristika našeg modernog svijeta je shvaćanje da nikakve vlade i sile svijeta ne mogu provesti nikakvu odluku, ukoliko za to ne dobiju podršku većine javnosti. To prihvaćanje može biti i prešutno. Pojam “Mrtva usta” oslikava takav način prihvaćanja odluka odozgo, bez preispitivanja i probavljanja, poput naredbi svevišnjeg.

To “shvaćanje o važnosti odobrenja većine” vlastodršci nisu sami izmislili ili dobrovoljno prihvatili, već su bili prisiljeni podvrgnuti se njima u cilju preživljavanja.  Razlika između primitivno-kratkoročne i sofisticirano-dugoročne vlasti je njen odnos do “duha vremena”. Tako naš aktualni “duh vremena” poručuje da nikakav društveni sistem ne može opstati duže vremena, ukoliko nije podržan većinom. Na tom “zakonu” je zasniva popularnost, šarm i slava demokracije i njenih lukavih stvoritelja. Kako je “dozvola javnosti” ostvarena je stvar slobodnog izbora ili interpretacije. Tako su “čarobnjaci romantike” izabrali tehniku manipulacije slobodne volje putem od njih kontroliranih medija, u cilju dobivanja te dobrovoljne podrške. Mediji su tu da usmjere “slobodnu volju” pojedinca u željenom smjeru. Poznat je fenomen osobe, kao  “društvenog bića”, da se ona rado pokorava i slijedi trendove okoline. Svaki ignorant tog zakona je osuđen na javnu i privatnu smrt svoje osobnosti. To je nepisano biloško pravilo ili iskustvo procesa evolucije.

Vratimo se našem “mrtvim” pojmovima, sa namjerom pojašnjenja njihovog nastanka. Kako biotehnički funkcionira programiranje individue? Za početak je potrebno imobilizirati čovjekov životinjski, iracionalni dio. To je onaj dio koji se tiče instikata za preživljavanje i reprodukciju. Ukolio se aktivira hormonski mehanizam stresa putem egzistencijalnog straha, koji je primaran onom reproduktivnom, istovremeno se blokira mogućnost razvoja, rasta, opuštanja, shvaćanja, ljubavi, empatije. U trenutku životne ugroženosti životinjski instinki čovjeka mogu reagirati na tri načina: da bježi, da se bori ili da se pretvara da je mrtav. Iz razloga naše navike na komoditet i naše kritičko-intelektualne lijenosti (da ne kažem atrofiranosti), većina se u trenutku aktualne “opasnosti po život”, odlučila za treću soluciju, jer je ona bila predložena od vlasti (karantena) i jer svi mi, kao kulturni ljudi, ne želimo skandal u kući. Kome su zabavne rasprave sa ženom tokom nedjeljnog ručka, koja već smišlja da prijavi vlastitog muža organima reda, jer se preobrazio u “redikula”.

“Sram me da me susjedi čuju, koliko je moj Jozo pošandrcao. A rekla sam mu da je internet đavo i da će mu đavo odnijeti pamet. Zar mu nije dovoljna televizija ili crkva ili oboje? (Ne istovremeno molim, radi opasnosti od eksplozije moždanih stanica!)”

Ukratko, strah(sram)  paralizira onaj naš živčani sistem koji se zasniva na našim rezervama vitalne energije i zadužen je za nastajanje fenomena “mrtvih hlača”. Funkcionirajući kao energetska blokada, “mrtve hlače” su direktno odgovorne za prekid snabdijevanja srca tom istom “primitivnom” energijom. Posljedica toga je stanje depresije, malodušnosti, ravnodušnosti i lijenosti. Manjak hrabrosti je osnovna karakteristika “mrtvog srca”, što sabotira dostavu energije do mozga, što opet rezultira nesposobnošču razumijevanja (tj. osjećanja informacija). Kao posljedica svega toga, imamo fenomen “mrtvih usta”, koji najbolje karakterizira većinu stanovnika EU-a i svijeta uopće.

Kad se alatkom straha postigne kolektivna histerija pod izgovorom opasnosti od virusa-ubojice (“Nalazimo se u ratu!” duet Macron & Merkel), postignuta je i paraliza one energetske baze pojedinca, na kojoj se bazira njegova percepcija i čitav njegov život i rad. Stanje kolektivnog padanja u nesvijest je najbolji opis stanja u kojem se našla većina stanovništva. U tom stanju bespomoćnosti, ono je ostavljeno na milost i nemilost okoline. Vrata ka potpunoj kontroli i manipulaciji su širom otvorena. Ta onesviještena masa je sretna kad dobije svoju dnevnu dozu za preživljavanje (hrana i lažne vijesti medija) i ne preostaje joj ništa drugo nego da u svom komatičnom stanju sanja romantične snove o herojstvima onih, koji donose odluke o njima samima.

Kako je moguće da se narod probudi kad je omamljem opijatima straha? Kako je moguće da nešto shvati iz aktualne situacije, da smogne hrabrosti i trezvenosti da otvori usta i kaže što hoće i što misli, kad energija potrebna za to biva zaleđena strahom u predjelu gornjih djelova njegovih hlača? Kako je moguće da “voli sebe i bližnjeg svoga” kad njegovo srce ne dobija podršku iz središta njegova tijela, njegove energetske centrale? “Mrtve hlače” i “mrtva usta” su dva međusobno povezana fenomena. Između njih stoji fenomen “mrtvog srca”. Upravo je taj središnji fenomen ključan za komunikaciju i regulaciju ova ostala dva. “Mrtvo srce” je ono srce korumpirano romantikom, koje je izgubilo kontakt sa pravim karakteristikama srca: hrabrošću. Ono je izgubilo sposobnost percipiranja energije, tj, istine i nalazi svoje zadovoljstvo u prejedanju lažima. Zato je danas toj omamljenoj većini teško reći išta, osim potvrde od vlasti priznate situacije. Vrlo je teško za pojedince iz te “većine u komi”, u ovim stresnim situacijama naži mir i trezvenost za osjećanje i shvaćanje istine. Onaj tko se nije pravovremeno pripremio za kišu, dolazi mokar kući i riskira prehladu, upalu pluća i smrt. Ono što još dolazi kao završni šlag, a navodno je već u pripremi za parlamente evropskih zemalja do kraja svibnja, je matiranje populacije putem cijepljenja. Hoćemo li taj proces nazvati globalnim kastriranjem društva ili globalnim masakrom, poslije kojeg nikakav pokret otpora neće biti moguć?

“Mrtve hlače” nisu distopijske vizije već naša stvarnost, kao i “mrtva usta” (sjetimo se scene saslušanja gospodina Andersona u filmu Matrix 1). To je opcija koja već kuca na naša vrata i koja će ta vrata silom otvoriti, ukoliko mi to dobrovoljno ne učinimo. Vjerovati da će su bezizlaznu situaciju srediti neki filmski superheroj poput “bla bla Qanona” kao ga zovu neki aktivni organizatori otpora, je vjerovanje naše “sofa-svijesti”. Duh Superheroja je ono što trebamo otkriti u nama samima, onaj proces biološke hladne fuzije, koji će nam omogućiti dostup do naših legalnih ljudskih moći, poklonivši nam dovoljno energije da reanimiramo naše “mrtve hlače”, “mrtva usta” i “mrtva srca”. Superheroj zapravo nije ništa drugo do živi čovjek, sa živim hlačama, živim ustima i živim srcem.

Slobodni postali i ostali!