kršćanstvo

Webinar – Rimska Crkva

od

Rimska crkva je prva državom određena službena religija. “Duhovno” i “svjetovno” se spojilo u Rimskom carstvu kao nikada prije, a svećenstvo je sada moglo upravljati svekolikim čovječanstvom bez obzira na njihovu religioznost. “Bog” se spustio na zemlju (u obliku crkve) u pokušaju da iskrivi izvorna učenja pripisivana Isusu pretvorivšio ih u organizaciju za kontrolu religioznih umova. Tako je sve do današnjeg dana kad se na tu istu crkvu ne gleda kroz prizmu čovjeka i njegove individualnosti i duha, već kroz prizmu organizacije i kolektivnog mentalnog sklopa koji na veliku žalost svih kojima je do toga možda stalo sa svjetovnim nema dodirnih točaka.

Na taj se način rimska crkva protežirala u duhovnu organizaciju čiji je glavni cilj saklupljenje svjetovnih bogatstava i osvajanje političke, i svekolike druge moći u čemu je bila prilično uspješna. ono u čemu je potpuno podbacila je nažalost ono što se smatra njenom primarnom djelatnošću, a to je “dušebrižništvo”. U ovakvom obliku crkva nikada nije niti organizirana da bude podrška oslobođenju čovjeka i spajanju sa svojim duhovnim potencijalima, već peta mentalna kolona Arimana i njegovih jataka koji u materijalnom svijetu, (kojim i upravljaju) igraju i svjetovne i duhovne uloge, poziciju i opoziciju. Stoga što god izabereš sigurno ćeš pogriješiti.

Na kraju krajeva nije li period od 13 stoljeća dovoljno dobar indikator učinkovitosti. Ako nisi uspio narod produhoviti u 13 stoljeća nećeš ga nikad ni produhoviti .

Čemu uopće crkva služi?

 

Webinar – Povijest

od

Dragi čitatelji željni znanja. Webinar povijest je bio moj pokušaj da se pravna situacija počne gledati kroz povijest jer je po meni vidljivo da je rimsko pravo i rimska crkva kao sve što dolazi iz rimskog carstva okupacija koja se može i treba pravno odbaciti. U pravnom smislu svaki čovjek ima pravo boriti se protiv okupatora i to je potpuno legalno. nažalost malo je onih koji vide takvo stanje, jer ne znamo svoju prošlost, povijest i tko i što smo bili. busamo se u prsa da smo kršćani i vjerni vatikanu i drugim parazitima zapadne civilizacije, ali zapravo to je manipulacija

Slijedeći webinar je „Povijest“ u kojem ćemo pričati o povijest ali iz nekakvih drugačijih izvora nego li onih na koje smo navikli. Ta povijest prikazana mnome rezultat je istraživanja i slaganja puzzla u najočiglednije i naj logičnije meni. kako će biti vama ne znam. najviše sam se oslanjao na Anastazijino učenje i objašnjenja koja su se potvrdila kroz moja saznanja i slutnje. Općenito ćemo se dotaknuti generalno današnje robovskog sistema i kako je do njega uopće došlo sa osvrtom na ove prostore koliko to bude moguće. veselim se unaprijed jer mislim da je povijest nakon prava slijedeća točka koju treba demistificirati kako bi imali potpuna prava zbaciti okupaciju stranaca i strane ideologije sa naših prostora ali i iz naših umova.

 

Propast katoličke crkve

od

O ovome sam već pisao OVDJE, a sad se polako pokazuje da religije neće imati mjesta u slobodnim društvima sutrašnjice.

Kako li je samo simbolično izgledalo rušenje tornja zagrebačke katedrale, ako znamo da je toranj preslika moći (dužine muškog spolnog organa) i čiji je već taj vlada. Toranj se srušio, najprije prirodnim, neki kažu i umjetnim, potresom, pa onda kontroliranom detonacijom. Sada izgledaju krnjavi.

Korona je možda i bogomdana da se neke stvari iščiste. Močvara organizirane poslovno – religijske elite jedna je od predmeta istog pročišćenja. Svećenstvo već i javno izlazi sa prozivkama „velikodostojnika“ da su prodali dušu đavolu i prakticiraju sotonizam na dnevnoj bazi, pa je raskol unutar vatikanskog poslovnog carstva veći možda nego ikada.

RKC je za vrijeme tzv. pandemije zatvorila vrata crkava i onemogućila vjernicima da svetkuju dan gospodnji kako je Bog zapovjedio u Bibliji, a povinovala se svjetovnim autoritetima izjavljujući tako čiji je autoritet veći u Vatikanskim očima. Bog je propao, a lokalne vlade i vlastodršci su preuzeli autoritet i svakom smislu, a  crkva se odrekla Boga i vjere u istog. Čestitam, pokazali ste svoje pravo lice. Vjera je nestala, a zamijenjena je sigurnosno-političko-epidemiološkim besmislicama u režiji nevažnih birokrate koji ispunjavaju svaku smjernicu u nadi da će ih netko potapšati po glavi i reći: „Bili ste dobri, zaslužujete pohvalu!“

Šteta u neku ruku. U Crkvama je uvijek bilo izuzetnih ljudi , ali nije bilo hrabrosti, srčanosti! Tako još više cijenim svećenika, mojeg susjeda sa Barutane, Josipa Delaša, koji je, koliko god grez i nesuptilan bio, ipak hrabar i odvažan, nije izgubio vjeru. Kapa dolje!

Sada kad organizirana religija propada, da li to znači i da vjera u Isusa nema više smisla? Nikako! Sad je to aktualnije nego ikada. Isus i jest zakovan na križ od strane svećenstva, kako onda tako i danas, pa je nestanak ovakvih, korak naprijed u shvaćanju i prakticiranju Isusovog nauka. Stoga nemojte trčati odmah u drugu crkvu ili religiju koja se pomoli iza ćoše nakon raspada ove, stanite koji godinu, možda i desetljeće da malo razmislite i provarite ovo 13-stoljetno organizirano pranje mozga.

Duh zapada

od

 

Zašto su zapadnjaci toliko drugačiji od istočnjaka? Zašto su stanovnici Evrope i Amerike toliko drugačiji od azijata? Najnovije studije upućuju na činjenicu da  uzrok  nije u klimatskim i ekonomskim razlikama, već u onim religioznim. Koja društvena pravila i koje religiozne dogme su prouzročile  formiranje tolike različitosti između istoka i zapada?

Za fenomen atomizacije pojedinca najvjerovatnije je odgovoran utjecaja Kršćanstva. Da li nas je institucija Crkve, stvarajući „dušu zapada“, učinila individualistima? (Science, 7.11.2019)

Tipičan zapadnjak je obrazovan, bogat, samostalan i analitičan individualist, manje poslušan i slabije prilagođen socijalnoj okolini od istočnjaka. Znanstvenici su došli do spoznaje da je upravo Crkva odgovorna za formiranje specifičnog duha zapadnjaka, prvenstveno sa svojom politikom sklapanja brakova. Zašto je u srednjem vijeku stvoren tabu incesta i zašto su zabranjeni brakovi izmedu rođaka? Postoje teorije, da je crkva time automatski nasljeđivala imanja porodica bez nasljednika. U slučaju velikih porodica ili klanova, to svakako nebi bilo moguće. Klanovi imaju tendeciju stvaranje paralelnog društva, gotovo paralelne države. Oni unutar sebe reguliraju i bankarske poslove, pa se radije  uzima kredit od rođaka nego od banke. Na sličan način i danas funkcionira strategija kineske ekonomske ekspanzije.  Na sličan način je stvorena i mreža “makedonskih” slastičarni po nekadašnjoj “Jugi”.

Kršćanstvo je zapadni svijet, izvan svake sumlje,  suštinski i dugročno promjenilo. Strategija podržavanja malih nezavisnih  porodica, sačinjenih od dvoje zaljubljenih „stranaca“, stvorio je svijet slobode mišljenja, razuma i navike preispitivanja. Kao indirektna posljedica te politike, omogućen je procvat znanosti i  imperijalizma. Tako stvorena tehnološka nadmoć zemalja zapada omogućila je  njihovom duhu da zavlada cijelim svijetom.

Uvijek me fascinirala intelektualna skučenost i sporost muškaraca (sa ženama stranci po običaju nemaju kontakt) u muslimanskom državama, njihova nekritičnost do svog društvenog nasljeđa i tradicije, te poslušnost koja granici fanatizmu. Jednoumlje, anti-individualizam i sljepa poslušnost prema autoritetima, uvijek mi je bio znak mentalnog invaliditeta.

Možemo li povjerovati u spoznaju da su sve te slobodarske tekovine zapada, posljedica crkvene zabrane sklapanja brakova izmedu rođaka prvog i drugog koljena. Pogotovo nama, koji smo odrasli u (pseudo)kršćansko-fundamentalističkoj zemlji, ne ide u glavu da je 30% brakova u Iranu “incestuozne” naravi, dok ih je u Pakistanu čak 50%. Nevjernik ili onaj koji je odbacio “financiranje” religioznih egregora, će to uzeti kao čistu informaciju, bez emocionalnog balasta. Oni drugi,  automatski će upasti u modus osuđivanja drugačijih tj. krivovjernika. Udaljenost od osude do izvršenja kazne nikada nije velika. Dok  nekome sudimo, automatski se uzdižemo iznad njega i gradimo svoje pravo da odlučujemo o njegovoj sudbini. Promotrimo malo naš „privatni“ mentalni svijet svakodnevnice. Ima li u njemu išta drugo od pukog etiketiranja i osuđivanja? Svi smo mi ovisnici onog osjećaja ugode, koji je posljedica napumpavanja naše samovažnosti, nakon degradirajuće osude bližnjeg svoga. Taj bezvrijedni opijum vlastite važnosti plaćamo  onim najvrijednijim što imamo i što ne možemo nigdje kupiti, našom ulaznicom u raj ili stanje slobodne percepcije. Ljubi ili sudi bližnjem svom, izbor je svakog od nas ponaosob. Suditi je lako, jer se prepuštamo automatskom pilotu. Ljubiti ili percipirati percipirano bez sudova i predrasuda je podvig nakon napornog vježbanja.  Ljenost ili tromost pažnje je ono

Svjedoci smo činjenice da je upravo znanstveno potvrđena Marx-ova izreka, da su religije opijum za narod. Američki neurolozi su snimanjem aktiviteta mozga kod “religiozno inspiriranih” mormona nakon čitanja adekvatne literature, ustanovili sličnost sa “kemijski inspiriranim” drogašima ili onim ludo zaljubljenim. Zanimljivo da takva aktivnost mozga podstiče potrebu za moralnim procjenjivanjem onih drugačijih od nas samih  i njihovim osuđivanjem. Pozitivna nuspojava takvog stanja svijesti je pak sposobnost usmjerene pažnje. Obećana nagrada za pripadnost jednoumlju i apsolutnoj poslušnosti čini nas sretnim, koncentriranijim i sposobnijim da radvojimo sjeme od kukolja. Vrlo je zanimljiva ta lančana reakcija, koju religiozna praksa stvara u mozgu (zasipanje dogmatskim idejama, ekplozija osjećaja sreće vezanih za isčekivanje nagrade, iskupljenja, spasenja).

Danas na zapadu religija ima sporedno značenje.  Trend atomizacije pojedinca je podkopala osnovu za stvaranje stabilne mikro porodice, što opet neminovno vodi do stagnacije prirasta stanovništva. Sklonost žrtvovanja za društvo nauštrb vlastitog blagostanja je na tom istom zapadu svedena na minimum. Ono što pak bolje funcionira nego kod istočnjaka su trans-personalni kolektivi: državne institucije, kompanije, udruge, pokreti.

Na kraju se moramo zapitati, kamo nas je dovela sloboda izbora iz ljubavi jednog “egzotičnog” bračnog partnera i kamo će nas odvesti medijska podrška suzbijanja polariteta polova, te podrška aseksualnosti, mentalnoj hiperseksualnosti (pornografija) i shvaćanju homoseksualnosti kao nečeg normalnog i zdravog? Nije li slično stanje i sa autizmom kod djece, čiji porast više liči na eksploziju, i koji je već na pragu da se prihvati kao nešto uobičajeno? Potrebno je samo  naviknuti se i naučiti kako sa sa tim novim izazovom odnositi u svakodnevnici. Što je uzrok tome, je pitanje koje nije „zdravo“ postaviti.