duhovnost

Ka istinskoj duhovnosti usprkos cinizmu romantike

od

Pažljivost ili potčinjenost pametnim savjetnicima, pitanje je sada? Tko donosi moje odluke?  Kome vjerujem? Da li više vjerujem svom osjećaju ili algoritmu uređaja kojeg koristim?

Uzmimo sport kao primjer. Opsjednutost i ovisnost o pametnim telefonima u svakodnevnom životu se odrazila kao opsjednutost i ovisnost o pametnim satovima tokom bavljenja sporta. Danas čak i mnoge bakice, tokom šetnji poslje nedjeljne mise, „broje“ korake. Vježbanje bez tog uređaja je za ambicioniranog  sportaša amatera, vrijeme bačeno u vjetar. One vrhunske sportaše nećemo ni spominjati. Ako nema digitalne potvrde, nema niti digitalnog sjećanja na trening. On se dogodio u analognoj pustoši individualne nesvijesti i ostao tamo izoliran, bez mogućnosti da dobije pažnju digitalne publike. Usmjerenost pažnje na vlastito tijelo i prirodu oko nas je postalo nezanimljivo. Svoju analognu stvarnost rado mijenjamo za digitalni surogat stvarnosti. Da li je vrijednost te dvije stvarnosti ekvivalentna?

Postoje ipak i živi ljudi i njih je iz dana u dan sve više, koji više cijene feeback tijela (čitaj: najviša bio-technologija) od objektivnih podataka. Upravo bi sport, pogotovo kao aktivan boravak u prirodi, trebao biti biti suprotan uobičajenim radnim i društvenim aktivnostima. Ako tada moramo biti online, onda bi baš sport trebao biti vrijeme  kad smo offline.  Umjesto da odgovornost percipiranja i odlučivanja prebacujemo na elektronske aparate, mogli bi zauzvrat uključiti bio-energetski „internet“ naše tjelesne inteligencije. Tako bavljenje sportom može postati doživljaj direktnog religioznog iskustva, tj.ponovnog povezivanja sa nama samima i sa prirodom.

Ukoliko pažnju usmjerimo samo na digitalna pomagala, bit ćemo uskraćeni za ono direktno iskustvo bivanja  u toku (flow), što će se drastično odraziti na naš energetski nivo i kvalitetu vježbe. Takva pažnja ne može stvoriti onaj osjećaj ugode, koji prati tjelesnu svjesnost. Analogno iskustvo gibanja ili tjelesne vježbe u prirodi je čin povratka u stvarni život. Proces u kojem našu usmjerenu pažnju „rastežemo“ na neuobičajene nivoe frekvencije našeg srca, je proces u kojemu vježbamo fleksibilnost naše svjesnosti. Pažnja koja prati samo jedan uzak spektar srčane frekvencije je kruta i ograničena pažnja, koja s vremenom redovito sklizne u prepuštanje dosadi i depresiji. Posezanje za stimulativnim sredstvima je odgovor naše civilizacije na problem dosade i depresije. Tko je i zašto tabuizirao mogućnost mijenjanja nivoa svijesnosti i time automatski stvorilo temelj za frustraciju? Kome je u interesu da sloboda svijesti nije čak ni predmet društvene rasprave? Svijesnost je bačena u tamnicu sa pečatom političkog kriminalca, onog neprijatelja društva broj 1, čije je pomilovanje  čista utopija. Na ispražnjeno prijestolje koje po prirodi pripada individualnoj svijesti je ustoličen konstrukt kolektivne umjetne svijesti. Ono božansko-abstraktno je svrgnuto aktom ilegalnog puča i zamjenjeno konkretnim strojem.

Živi čovjek je biće istraživanja, biće koje je svjesno svoje magičnosti i koje potrebe za njom ne zamjenjuje digitalnim surogatom industrije zabave. Čak i najbanalnija šetnja u prirodi, tokom koje je pažnja fokusirana na vlastito tijelo i prirodnu okolinu, je sofisticirana praksa meditacije, koja vodi umirenju toka misli i emocija. Ta „beznačajna“ i preglupa šetnja u šumi, uz obalu mora ili rijeke, može biti avenija koja vodi ka unutrašnjoj tišini, ukoliko se suzdržimo od korištenja mikro-bio ili makro-tehno interneta. Ukoliko se pažljivo i dosljedno provodi, ta šetnja postaje čista-sveta fenomenološka praksa. Početak je naravno težak.  Naša preciznost i upornost biti će kad tad nagrađeni ulaskom u „flow“, ili osjećajem posebne ugode, nakon uključivanja u prirodni „internet“ direktne energetske komunikacije. Dovoljno je samo ozamjeniti pričanje (u sebi i na van) sa tihom usmjerenom pažnjom na tjelesna čula i „besmislene“ poruke koje dolaze od njih. Kad u jednom trenutku prestanemo pričati sa samim sobom, komentirajući sve i svašta, možemo se prepustiti životu i prozvati se svetim-živom čovjekom. Vrata ka direktnom doimanju energetske srži stvarnosti postaju tada širom otvorena za nas.

Čim pređemo u svijet energije i frekvencije, riječi nestaju i ostaje nam samo osjećaj. Po prvi put naše blaženo tijelo osjeća samog sebe i svijet oko sebe. Cenzura ili reprezentativna percepcija ustupa mjesto direknom doimanju stvarnog svijeta. Unutrašnja tišina nas je dovela do tog stanja i dala nam moć da svoju percepciju proširimo na novo područje onstran uma i onog mrtvog arhiva poznatih pojmova. Um ne zanimaju stvarni objekti već pojmovi, imena, količina (poput matematike koju ne zanimaju brojevi sami, već samo odnosi između njih). Kakav odmor je ući u svijet bez imena, bez riječi (magični svijet prije biblije i biblijskog boga) i bez ciničnih komentara! Kakav odmor je ući u svijet tekućih osjećaja. „Nemam pojma“ je čarobna formula za otvaranje svog bića ka unutrašnjoj tišini. „Znam!“ ili „Zna se!“ je čarobna formula za zatvaranje sebe prema svojoj  prirodnoj, iskonskoj svijesti. Za izgovaranje te formule treba imati hrabro srce i pogodno tijelo. Svaka duhovnost, u pravom smislu te riječi,  je bez to dvoje puka romantična lakrdija.

Vraćanje fokusa pažnje na tijelo, sa vremenom liječi tjelesno-senzornu amneziju, nastalu opsesivnom konzumacijom digitalnih pomagala. Prvi korak je uvijek vraćanje fokusa pažnje na tijelo. Preko tijela i tjelesne pažnje dolazimo do meditativnog stanja unutrašnje tišine i dostupa do istinske duhovnosti, dostupa do našeg energetskog tijela. Sve je u tijelu! U glavi je uglavnom nagomilano društveno smeće, koje vremenom biva očišćeno energetskom detoksikacijom. Trenutak kad ostatak tijela „siluje“ glavu je onaj moment istjerivanja stranog agenta iz našeg mikrokozmosa i rađanje suverenog magičnog bića, koji na ovim stranicama zovemo živi čovjek.

Naš moderni svijet je tako koncipiran, da nas prisiljava da fokus pažne odvojimo o tijela i prebacimo na um, ukoliko želimo biti uspješni. Računati, kupiti, prodati, investirati, dobiti više od uloženog, zaraditi. Pravo pitanje jest: šta ćeš onda sa tim društvenim bogatstvom, ako si na putu do njega izgubio svoje individualno bogatstvo (tijelo i energiju=dušu)? Kao i sve u našem lažnom romantičnom svijetu, tako i alegoriju „prodavanja duše đavolu“ moramo okrenuti na glavu. Nije đavo naše tijelo, već sav mehanizam socijalizacije (od religije do znanosti), koji nas sistematski udaljava od njega. Tijelo bez pažnje je lak pljen grabljivaca, kojima upravo vrvi naš  svemir „ljubavi“.

Egocentričnost nije ništa drugo do postavljanje uma ispred tijela,  „umske svijesti“ ispred tjelesne svijesti, digitalne svijesti ispred one bio-analogne, društvene (socijalizirane) svijesti ispred individualne- tjelesne svijesti. Novac, društvo, um i osoba su napravljeni kao zamjenska sredstva za zlato, prirodu, svijest i živog čovjeka. Um ima onoliko veze sa duhovnošću koliko i mogućnost plaćanja sa kunama na jednoj drugoj planeti. Preko školovanja uma (memoriranja pojmova i ljepljenja etiketa) u najbolju ruku možemo doći do njegovog izvora, egregora umjetne inteligencije.

Živi Čovjek u Beogradu 2.dio

od

Nastavljamo dalje avanturama iz Beograda u drugom djelu predstavljanja živog čovjeka u Beogradu. Kad god sam bio u Bg nikada nije bilo ikakvih problema jer nije ikad bilo ikakvih animoziteta iti zbog nacionalnosti jezika, religije ili kakvih drugih iluzornih bitnosti. Ali ovom turom umalo je do istog došlo,jer uzavrela srca ili usijani umovi žele dokazati po svaku cijenu da su u pravu ili da znaju više, pa to može kreirati kakvu barijeru ili sukob. U svakom slučaju do eskalacije nije došlo i novi rat između tzv. „hrvata“ i tzv. „srba“ nije se dogodio.

Više se i ne sjećam što sam sve govorio, ali koliko god ovo predavanje bilo dugačko obzirom da je potpuno nova paradigma i potrebno je vremena da ona u svijesti i umu čovjeka zaživi imam osjećaj da je uvijek malo. Da se moglo reći i više i jasnije. Stoga se nadam da ću možda opet doći u Beograd jer izgledno postoji publika za ovakve teme. Već dugo se proteže i priča o eventualnom gostovanju na balkan info, ali se to nikako neda realizirati. Uglavnom, uživao sam u Beogradu jer on po mentalitetu i nije mnogo različit od Splita. Zahvala svima koji su sudjelovali u organizaciji i pomogli da se ovo predstavljanje desi.

Slobodan čovjek premostitelj svjetova

od

Kakve veze ima pemostitelj svijetova sa biti slobodnim čovjekom?

Biti slobodnim čovjekom plemeniti je cilj. Jednostavno rečeno, ali kako izgleda slobodan Čovjek u nečijem svakodnevnom životu?

Nema primjera, nema razvoja

Valjda je to razlog zašto je na ovoj web stranici slobodnog  čovjeka citirano toliko nadahnjujućih ljudi? Mnogi nadahnjujući ljudi više ne žive među nama. Podsjeća me kako me u prošlosti izazivao moj vodič kad je rekao; “Svi veliki ljudi su otišli, sada je na vama red! Ali što ovo traži od mene?

Ne možete riješiti problem na istoj razini koju je stvorio, rekao je Einstein

Zbog ovog citata postavljam dva pitanja.

  1. Za rješavanje bilo čega moram vidjeti ​​u čemu je problem?
  2. I moram ispitivati ​​na kojoj je razini problem stvoren tako da znam do koje razine moram doći da bih uopće išta riješilo?

Koji je problem današnje stvarnosti?

Na ovo pitanje nije moguće odgovoriti u nekoliko rečenica. To zaslužuje više dijaloga i pažljivih formulacija, ali zarad ovog pisanja sažimam ono do čega sam došla svojim istraživanjem, životnim iskustvom i procjenama.

Da dodam, živimo u stvarnosti koja se raspada. Čovječanstvo je razdvojeno više nego ikad prije, a kontakt među ljudima više ne postoji ili je plitak. Povrh svega toga vidim da je većina ljudi izgubila vezu s prirodom i uvjetovana je da se boji sunčeve svjetlosti. Umjesto toga, ljudi su razvili bližu vezu sa umjetnim digitalnim signalom koji dolazi sa svjetske mreže, nego kontakt sa vlastitim tijelom, umom i osjećajima.

Trend kojem svjedočim je da su mnogi mladi u dobnoj kategoriji između 3 i 35 godina usisani u svoje pametne telefone i video igre, a mnogi stariji od 35 godina provode malo slobodnog vremena koje imaju gledajući televiziju. Kad ljudi smatraju sebe istraživačima svijesti, onda racionaliziraju bilo koji komentar da gledaju samo nevine programe poput sportskih ili dokumentarnih filmova o prirodi.

Tko još može tvrditi da on ili ona gospodari nad vlastitim umom, emocijama i postupcima? Što odlučuje; vi ili elektronički uređaj? Tko se usuđuje biti nemilosrdno iskren u vezi ovog?

Što znam o instaliranim tehnologijama na našim digitalnim elektroničkim uređajima?

Ono čega se uvijek pitam je koliko ljudi zapravo zna o instaliranoj tehnologiji u svim tim elektroničkim uređajima koji nas danas okružuju? Govorim o tehnologiji kojoj je jedina svrha učiniti svakog čovjeka digitalnim ovisnikom na način da Čovjek može biti daljinski upravljan da služi sustavu dominacije i kontrole? Stvarnost ili znanstvena fantastika ili je stvarnost čak i čudnija od fantazije?

Gdje mogu pronaći stvarne informacije o ovoj temi?

Ovo je škakljivo pitanje jer znam da je u načelu svo znanje o tim tehnologijama namjerno dostupno na Internetu kako bi se proizvođači tih tehnologija oslobodili od karme. Na ovaj način mogu reći da smo sve  mogli znati da smo to željeli. Činjenica da mnogi od nas neznaju naša je greška i zato smo dali svoj prešutni pristanak da se manipulira i programira prema njihovom scenariju.

Osobno sam naučila puno o svim tim međusobnim povezivanjima mnogih tehnologija preko njemačkog znanstvenika Haralda Kautz-Vella. Njegova su objašnjenja jasna i temelje se na dokazima, jasnom razmišljanju i činjenicama. Čini se da ništa nije slučajno, od geoinženjerstva, prskanja chemtrails-a i vojne pametne prašine, do aditiva u našoj hrani, umjetnih gnojiva, GMO-a, čipova u našim mobitelima i kamera na računalnim ekranima, pametnih brojila u našim domovima i elektronskih odašiljača svugdje prisutnih elektronike u našim automobilima, sve su komplementarne tehnologije fino prilagođene jedna drugoj s ishodom koji na Čovječanstvo nesvjesno utječe do te mjere da u potpunosti gubimo kontrolu nad sobom, ali s druge strane još uvijek imamo snažno i čvrsto uvjerenje da u potpunosti kontroliramo i da je ono što radimo u životu naša vlastita odluka. Da, točno ste pročitali da je ovo užasan scenarij za one koji žele postati slobodni.

Koja je razina na kojoj je nastao problem?

To nije novo i većina čitatelja već to zna i reklo je nekoliko sjajnih učitelja čovječanstva; „Najveće siromaštvo na ovom planetu je NEZNANJE“. Sva patnja na ovome svijetu uzrokovana je neznanjem utemeljenim na dobroj vjeri i naivnosti. Previše jednostavno vjerujemo u ono što je rečeno i teško provjeravamo i istražujemo je li ono što se govori poluistina ili cijela laž?

Mora da postoji neki izlaz odavde?

Bio je redak u tekstu “Uzduž stražarske kule” jedna od najdražih mi pjesama Boba Dylana šezdesetih! Koliko su ljudi danas sposobni da okrenu ludilo koje šiba po našem planetu? Mislim da se od suvremenog Čovjeka traži da odluči kako da zaustavi ovu destruktivnu energiju koja uzrokuje sve više haosa i zbrke. Vrijeme je da sebi pojasnim što želim promovirati i što treba prilagoditi ili zaustaviti?

Moram biti gospodar nad svojim umom, tijelom i emocije koje se mogu širiti; Ljubav, nada, posvećenost, disciplina, nadahnuće, stjecanje objektivnih znanja o djelovanju prirode, dizajnu ljudskog tijela i zakonima svemira. Ukratko, govorim o putu da nadiđemo svoja samo nametnuta ograničenja izražena kao uvjerenja ili sustav vjerovanja!

Koja je druga razina u kojoj bi mogla postojati rješenja?

Rješenja se mogu naći u našem dizajnu. Svi znamo od znanstvenih istraživača da čovjek koristi vrlo mali dio svog mozga. Moramo naučiti razmišljati.

Naš dizajn bi nas mogao voditi u pravom smjeru. Neutralan je teritorij u kojim nema informacija o nacionalnosti, religiji ili bilo kojem drugom duhovnom učenju. Bez obzira na boju naše kože, bez obzira na podrijetlo, religiju ili obrazovanje, svi imamo kostur, krv, srce, mišiće i mozak i ona funkcionira za svakog čovjeka isto. Možda je dobro polazište za ponovno povezivanje?

Gledajući u naše glave vidimo prostor sličan maternici u ženi za svrhu stvoranja. Oboje su šalice. Možda trebamo početi shvaćati da je mozak u našoj glavi zapravo sjeme kosmosa zasađenog na ovom planetu? Ali isto tako, s bilo kojom drugom opremom, morate biti uključeni u da bi upalili!

Pitanje je kako se Čovjek priključi i uključuje?

Ovo pitanje mi se vraća natrag. Nema primjera, nema razvoja. Moram se povezati s dva primjera u koja se pokazalo da imamo povjerenja. Tko je uvijek tu, bez obzira koliko sjebane stvari bile? To su naš majka planet Zemlja i naš otac Sunce. Zemlja-majka, ona nastavlja proizvoditi povrće i voće, a otac izlazi svako jutro i to rade BESPLATNO. Nikad nam ništa ne naplaćuju! Nikada ne uskraćujte svoje darove. Zapravo onog trenutka kada uložim u vrt, iz godine u godinu dobivam sve više i više zauzvrat. Priroda znači obilje.

Usporedite to sa strukturama društva koje je stvorio čovjek. Tu je obrnuto, trebamo raditi napornije za manje svake godine, a nagrada je na kraju da se smjestimo u dom za starije i čekamo da umremo bolesni i u mukama. Kako to da zatvaramo oči pred ovom stvarnošću? Samo za 1% svjetske populacije ovaj sustav djeluje, a za ostale mi prije ili kasnije patimo na ovaj ili onaj način. Da, znam da ovo nije slika koju volimo. Slažem se s tobom. Zbog toga pišem da promijenim ovu sliku ZAJEDNO.

Prelazak preko vlastitih granice!

Moram preuzeti za sebe odgovornost nazad i naučiti ovladavati sposobnošću reagiranja pažnjom, točnošću i suosjećanjem i svaki dan iznova učiti. Trebam li prevladati svoja nametnuta ograničenja koja se razvijaju oko pojma TKO sam Ja? Sustavi označavanja koje svi dobro poznajemo, poput uloga koje igramo na temelju svog spola ili onoga što nam je dopušteno raditi na temelju naše fizičke dobi ili statusa stečenog školovanjem i podrijetlom, prednosti ili nedostatka pripadnosti određenoj religija i tako dalje. Umjesto toga, moram proučiti ŠTO SAM JA da bih postati ovaj slobodan čovjek.

Dijeliti je voditi brigu

U trenutku kad se oslobodimo sustava označavanja, imam nešto za dijeliti sa svojim kolegom. Upravo zajedničkim snagama stvaramo most između mjesta na kojem danas živimo i sutra možemo postati premostitelji svijetova.

Gdje započeti?

Taj proces uvijek započinje priznanjem da nitko od nas ne zna sve. Svi imamo djelomičan pogled, ali zajedno bismo mogli dobiti više uvida u cjelovitiju sliku i što izabrati. Ovo započinje najprije prepoznavanjem da je nešto u čovjeku u osnovi izvan ravnoteže. Otpuštanje stiska držanja svih pravila i propisa dio je postupka oslobađanja.

Ako vi ne upravljate svojim brodom, nešto drugo hoće!

Naučila sam da je moja dužnost i moja obveza osigurati da sam gospodar nad plovilom koje mi je povjereno cijeli život, jer ako ne budem, onda će nešto drugo to učiniti! Meni je jasno vidljivo kada ljudi koriste svoje pametne telefone da više nisu u svojim tijelima, da su otišli u virtualnu stvarnost. Ovo je za mene zastrašujuće i pitam se kuda će to čovječanstvo odvesti? Što dominira nad nama kada nesvjesno dopuštamo potpunu kontrolu ovoj umjetnoj inteligenciji? Za mene je program ove umjetne inteligencije nesiguran i zasnovan na dvodimenzionalnoj stvarnosti, vrijednosti 1 i 0. Ono je bez ikakvih osjećaja i svi smo se susreli s beskompromisnom krutošću ovog sustava. Crno i bijelo i ne poznaju milosti. Slijediti ovu inteligenciju znači izroditi se iz 3D organskog bića u 2D polu čovjeka, pola robota. U što bismo se mogli razviti ako surađujemo s organskom, zemaljskom majkom i ocem suncem i uključimo naš kozmički mozak?
Zbog toga mislim da se danas radi o izboru koji svatko od nas mora učiniti nesvjesno ili svjesno. Radije biram svjesno i provodim svoju slobodnu volju. Možda je ovo jedini stvarni izbor koji svako mora učiniti u ovom životnom vremenu, gdje da predamo svoju slobodu?

A što je s tobom?

Rose članica My Happy Femily

Živi čovjek u Beogradu 1.dio

od

Pod krintkom predstavljanja moje nove knjige „Beznačajna knjiga“ došao sam u Beograd gdje me je dočekao i ugostio prijatelj Dragan Jovanović Krle. Ovog puta nisam bio jedini. Osim ostalih sa mnom je bio i dugogodišnji prijatelji pratilac na ovom putu Gordan Pilić. Izazov je predstaviti ljudima nešto o čemu se sami ikada nisu pitali. Pokazati im da postoji posve drugačija perspektiva koja je i samo evidentna, ali se zbog komoda, lijenosti, ili čiste nesvijesti ne uzima u obzir. Ono, život se živi na autopilotu, i stvari uzimaju zdravo za gotovo.

Ne promišljati o tome, uroniti vlastitim razumom u nelogičnosti i iskrivljenja današnjeg svijeta po meni je dokaz o smrti i dekadenciji  čovjeka kao božanski potencijalog bića, koji luksuzni kruzer života zamjeni drvenom barkom sigurnosti, običaja i tradicije. Samo zato jer svi tako rade.

Kako pomaknuti takve, kako ih potaknuti da počnu promišljati čistim umom bez ikakvih predrasuda? Tako nešto pokušao sam, svi mi skupa na predavanju u Beogradu u kojem je zapravo predstavljena ideja živog čovjeka koja je već koliko-toliko zaživila „Hrvatskoj“. (Ovo je u navodne znakove jer hrvatska u biti ne postoji).

Želja prosječnog čovjeka i strast za pronažalenjem istinskog sebe jedina je pogonska energija koja može dovesti čovjeka do znanja i na kraju do oslobođenja. Informacije možete dobiti, ali su strast i nadahnuće oni koji će pokrenuti promjenu. Bez toga nema nade, a to se ne može  prenijeti. Ostaje mi samo da i dalje govorim ono što mislim da je istina, pa što bude i kako bude!

Koliko će ljudi krenuti ovim stazama, ovisi samo o njima. Kakov ćemo svijet imati sutra, doista ovisi isključivo o čovjeku.

Zahvaljujem Tv produkciji TV Tesla iz Beograda koji je snimo ovo predstavljanje.

Živomobil putuje

od
Na cestu je izišao automobil sa novim oznakama koje pripadaju ideji Zajednice živih ljudi, tj evidentiran je u registar istih. Da ne bi ispalo da samo fiozofiramo, što samo po sebi i nije malo, mi smo napravili i dodatnu vrijednost. Napravili smo vlastite oznake kojim se označeno pomagalo za kretanje ne nalazi u pravnom prometu te mu stoga nije niti potrebna prometna dozvola. Gospodari tih vozila su živi ljudi tj oni koji su rekli da se „Objava slobode i suvereniteta živog čovjeka na zemlji“ odnosi i na njih čime su postali sukreatori zajednice sa svim odgovornostima koje takvo sukreatorstvo donosi.

Prvi u nizu, nadamo se, oznaka za putujuća pomagala stavio je tko će drugi nego Vedran Miočić-Stošić, a u pripremi su još neki. O ovom povjesnom događaju Vedran je rekao:

“Evo, došao je i taj dan kada smo putem “Zajednice suverenih ljudi na zemlji” omogućili da svatko tko postane sukreator te zajednice ima mogućnost postaviti vlastite oznake na svoj automobil ili bilo koje drugo pomoćno sredstvo za kretanje te se početi u njemu slobodno kretati cestama van pravnog prometa. O toj namjeri i odluci koju svaki čovjek ima pravo donijeti za sebe obaviještava se instituciju koja administrira prometom na teritoriju RH – Ministarstvo unutarnjih poslova, dokumentom “Objava o novom pravnom stanju”, kojeg sam ja, eto prvi, uručio jučer, u ponedjeljak 21.10.2019. PU Zadarskoj i poštom poslao MUP-u RH. Još nekolicina sukreatora zajednice će to učiniti u skoro vrijeme, a svi ostali koji bi to isto željeli napraviti mogu naći upute na stranici http://zivicovjek.org/zive-tablice/

teblice vedran 1000

Ovim putem apeliram na ljude koji su zaposlenici MUP-a RH da ne ignoriraju i ne uskraćuju ovaj svijesni izraz volje živih ljudi već da ga ljudski uvaže i obavljaju svoju službu u okvirima svoje zakonske nadležnosti. Svi smo mi živi ljudi, izgradimo odnose koji će se bazirati na poštivanju i poštenju, time i povjerenju.

U dobroj namjeri pozivam sve ljude, bez obzira koje tablice imali, na odgovornost prilikom kretanja cestama, na toleranciju i međusobno uvažavanje. Sretno i sigurno putovanje svima!”

Eto dragi živi ljudi, ne trebamo se bojati ičega ako su naša djela čista i ako njima ne ugrožavamo ili otimamo slobodu ikoga drugog. Vedran je najbolji primjer tome.