Sva bića teže miru i unutrašnjoj ravnoteži. Sve strukture se nastoje stabilizirati. Svi egregori pokušavaju naći snagu kroz unutrašnju stabilnost i to čine prvenstveno sistemom hijerarhije.
U trodimenzionalnom svijetu su nam potrebne tri koordinate da bi točno odredili ili definirali položaj u prostoru. Jedan stol ili stolica mora imati najmanje tri noge, nebi li stabilno stajala na podu. Tronožac je savršeno stabilan i na neravnom podu (saturnov tronožac, tronožac proročnice iz Delfa).
Um također teži stabilnosti. Da li su i strukturi uma potrebne tri dimenzije nebi li bio stabilan? Koje su to tri dimenzije ili tri elementi? Da li upravo stabilnost uma definira naš osjećaj ugode, osjećaj bivanja u poznatoj-sigurnoj okolini, stabilnom društvu? Da li se stanje „zdravog razuma“ prvenstveno odnosi na stabilno mentalno stanje?
Moja vlastita istraživanja su pokazala da stabilnost strukture uma također počiva na tri oslonca. Ispostavilo se da su njegove tri dimenzije prostor, vrijeme i društvo (socijalna okolina). Ako nemamo pojma gdje se nalazimo, ako ne znamo koji je datum i ako nam nije poznata društvena okolina u kojoj se nalazimo, naš um ne može optimalno funkcionirati. Poteškoće u radu uma, u njegovom procesu interpretiranja okoline i davanja smisla svijetu oko nas, automatski se odražavaju na cjelokupno stanje bića, na naš osjećaj blagostanja (well-being). Um gubi stabilnost, ukoliko ne posjeduje tri referentne točke na koje se on može pozvati i oslonuti. Nestabilan um može cijelo biće povući u stanje emocionalnog kaosa. Čak je u stanju ubijediti pojedinca da počini samoubistvo, uvjeravajući ga da život bez uma nije moguć.
Tek kad se sve tri dimenzije uma spoje u smislenu cjelinu, nastaje slika svijeta, slika poznate okoline, koja je neophodna za osjećaj ugode ili bolje rečeno dosade (comfort zone). Ipak struktura nastala spojem te tri dimenzije, ne stvara stvarni svijet, već prije sliku svijeta, njegovu kopiju ili odraz (sjenu projeciranu na zid). Ta kopija se proziva stvarnim svijetom i um postaje posrednik između čovjeka kao promatrača i stvarnog svijeta. Prihvaćajući ugovor sa umom, po kojem nam on interpretira svijet, lišavajući naš direktnog kontakta sa svijetom, mi postajemo sluge i ovisnici o tom posredniku. Um se poput izolatora postavio između promatrača i predmeta, te sa vremenom postao kontrolor i onaj koji cenzurira tok energije između perceptora i predmeta percepcije. Svijet uma je svijet posrednika, reprezentanata. Zato nam u društvenoj okolini za sve trebaju stručnjaci sa dozvolom posredništva. Tako imamo odvjetnika kao posrednika između griješne osobe i sudca, političara kao posrednika između građana i vlasti, svećenika kao posrednika između griješne osobe i Boga, te znanstvenika kao posrednika između neznalice i svete istine (prirodnih zakona).
Svi drevni mudraci ili ljudi od znanja su poznavali tajnu uma, tj. njegovo tajno ustrojstvo. Znali su da je stabilan um snažan um, ali ujedno i diktatorski um. Paradoksalno je da su najsamopouzdanije osobe, istovremeno beznadežno izgubljene u njegovoj iluziji. Pravi izazov čovjeka je dosegnuti samopouzdanje nakon rušenja diktature uma.
Bez destabilizacije uma nije moguće putovanje onstran uma, u magični svijet energije i čiste svijesti. Disciplina destabilizacije uma je tehnika kojom se svijest postupno oslobađa od svog čuvara, svog gospodara. Krajnji cilj je rušenje strukture uma, koji ima za posljedicu rušenje slike svijeta kakvu poznajemo, kakvu smo naučili. Dekonstrukcija svijeta je dekonstrukcija strukture uma.
Zato krenimo hrabro, bez straha od bezumlja, ka dekonstrukciji prvog oslonca uma. Mentalna struktura koja nas čini osobom je prvi okov koji koristi um. Otkazujući jedan po jedan sve ugovore koje ta famozna osoba ima sa društvom, postepeno destabiliziramo prvi stup. Ukoliko, na primjer, na kraju tog procesa sebe poistovjetite sa kozom (ili jarcem) i zamislite si interakciju, sebe kao takvog, sa prometnom policijom, cijela scena postaje absurdna. Upravo je absurd jedan od najdjelotvoranijih otrova za um, često korišten u zen praksama.
Drugi stup se oslanja na definiciju prostora. To je vjera u opis svijeta-zemlje kakvu nam društvo servira. Nije potrebno odmah povjerovati u ravnu zemlju i postati ravnozemljaški svjedok. Dovoljno je sebe uvjeriti da nemamo pojma kako svijet stvarno izgleda, jer ga nismo sagledali kao cjelinu. Da svijet ne odgovara opisima koje smo dobili u školi, lako je ustanovljivo svakom tko ima imalo bistrine i volje za spoznajom. Dakle, trenutno legitimni opis svijeta ne drži vodu. Kako stvarno izgleda i koje je veličine, ostaje otvoreno, nedefinirano. Ostavljanje uma u vakuumu nedefiniranog prostora, postepeno nagriza i njegov drugi oslonac.
Treći na redu je stup vremena. On nam se servira kao jedino istinita priča o prošlim događajima ili povijest. Vjera u povijest koju smo naučili u školi je vjera u nešto što nismo doživjeli i čega se ne sjećamo. Koliko je ona istinita najbolje nam opisuju primjeri događaja koje smo sami doživjeli i koji su interpretirani onako kako sistemu vlasti to odgovara, što je redovito daleko od istine. Osobi je potrebna njena osobna povijest i povijest njenog naroda za stvaranje samopouzdanja tj. mentalno-emocionalne stabilnosti. Čovjeku ne treba ni osoba ni njena povijest niti povijest skupa osoba koje zovemo narod. Kao što ne postoji osoba tako i u konačnici ne postoji ni narod. Sve su to samo alati uma kojima on gradi svoju zaštitnu kulu. Izbrisati osobnu povijest i prebivati u vakuumu sadašnjeg trenutka, uzdrmavamo i treći oslonac uma. Ipak pravi žur počinje tek kad um konfrontiramo sa sva tri vakuuma odjednom. Što će svatko, tko se usudi i uspije to izvesti, doživjeti, ne može se unaprijed predvidjeti. Tu smo svi različiti. Koliko su sve osobe zapravo naštancane plastične maske koje se međusobno ne razlikuju, jer su u konačnici sve isprazne, toliko su pojedinci bez osobnosti svjetovi za sebe, svaki čaroban u svojoj istinskoj čovječnosti.
Međusobne veze između ta tri stupa uma stvaraju mrežu, koja dodatno stabilizira njegov primarni tronožac. Sve one skupa čine jednu koprenu koja zamračuje percepciju. Tako nam društvo i prostor daju nacionalnu pripadnost, sigurnost u smislu referentne točke pripadnosti stadu. Društvo i vrijeme nam daju našu nacionalnu povijest, koja nam daje ponos i smisao, referentnu točku vremena. Osoba i vrijeme nam daje našu osobnu povijest u kontekstu društva, koja nam opet daje samovažnost i poziciju u društvu. Zar nismo kao osoba bezvrijedni, ukoliko nemamo našu osobnu povijest?
Za preživljavanje uma je vrlo važno da se sva tri stupa zaštite od raskrinkavanja i time spriječi rušenje njegove strukture. Ukoliko se uvjerimo i osjetimo da je povijest ljudske rase netočna, da je opis našeg prostora (veličina i oblik zemlje) netočan i ako tome još dodamo osjećaj slobode od osobe ili osjećaj slobode od ugovora sa društvom, svijet prestaje biti ono poznato, sigurno mjesto i počinje se urušavati u iluziji samoga sebe. Minirati sva tri stupa odjednom je junački pothvat svakog čovjeka na putu depersonalizacije, njegovo samooslobođenje od okova uma i onog umjetno stvorenog svijeta etiketa.
