Prvi među jednakima

od

Prekjučer idem prema banci, podići novi kredit (da mogu otplaćivat stari) i razmišljam o svakodnevnim pitanjima: zašto je para premalo, kako to da svi duguju i sl. Nisam napipao odgovore, ali pretpostavljam da trebamo više raditi i, ono najvažnije – ne praviti se previše pametni, ne odskakati od gomile. Čavao koji najviše strši, prvi dobije po glavi. Zato gledam šta radi većina i prema tome se ravnam, jer većina ne može biti u krivu (nisu ljudi glupi).

Dok sam bio dijete, starci su mi stalno govorili da sam niškoristan, da su radije trebali uzet psa i da neće od mene nikad bit pravog čovjeka. Da su sad živi, sigurno bi promijenili mišljenje, jer vozim Mercedesa (C klasa). Kad otvorim šiber i odvalim Narodni radio, svi okreću glave i pogledom mi se dive. Nemam uvijek za gorivo, neke dane jedem samo kifle ili eventualno ćoravi paprikaš, ali važno je ono što ljudi vide – dobar auto, sunčane cvike (čak i u zatvorenom prostoru) te markirana odjeća.

U početku svoga „buđenja“, dok sam tek počinjao shvaćati važnost imidža, zajebo sam se i kupio jaknu „Diadola“. Kad su mi rekli da je lažnjak, osramotio sam se kao nikad u životu i zato si takve propuste više neću dozvoliti. Razvio sam orlovski vid za stvari koje su u điru, tako da u zadnje vrijeme nosam dva broja kraće hlače i čarape stopalice, da bi se vidjeli goli gležnjevi iznad patika.

Svojevremeno sam se doveo u situaciju da se moram oženit. Pogađate, cura je zakačila. Da mi dijete ne bi bilo žgebe, kopile i da me okolina ne bi smatrala čudakom, izrodom, nekatolikom, oženio sam svoju napumpanu družicu. Priča se da je moja Luca nekada bila ženska sumnjivog morala (lujka), ali ja sam od nje napravio poštenu ženu, katoličnog svjetonazora (alelujka). Ne znam zašto pizdi svaki put kad spomenem da je moja mama bolje kuhala; valjda ne kuži da je to za njeno dobro.

Šogor je faca u komunalnom poduzeću pa mi je htio sredit da radim kao đubretar, ali nisam lud! Zamisli da me rulja vidi kako metem ulice ili praznim kante – morao bih se odselit. Kad pazarim u dućanu, ni ne gledam prema polici s proizvodima kojima ističe rok, da ne bi tkogod pomislio da sam sirotinja. Ako mi prdež pobjegne dok sam u gužvi, istog časa se hvatam za nos i namrštenog pogleda okolo tražim „krivca“, zato što si ne mogu priuštit da me proglase prdatorom – umro bih od bruke. Dok sam među ljudima, ostavljam da mi dugo zvoni mobitel, jer mi uvijek svira neki superhit (trenutno Miletov „Šampanjac“). Ukratko, držim do sebe i svog rejtinga u društvu.

Jako mi idu na džigericu osobe koje ne vode dovoljno računa o normama i standardima zajednice, a pogotovo oni koji se ne pridržavaju zakona. Izgleda da masa nije svjesna: ako svatko bude vukao na svoju stranu, kako će nam izgledati društvo? Evo, prijavio sam susjeda koji prodaje duhan. Nemam ništa protiv čovjeka, ali red se mora znati. Također, kad spazim murjake na cesti, namjerno neću blicanjem upozoriti nailazeće vozače; neka ih kazne, za njihovo dobro. Da se mene pita, ne bismo morali registrirat samo aute i nekretnine, nego svaki televizor, kompjuter, namještaj pa čak i skuplje komade odjeće; općenito, sve što košta iznad iljadu kuna. Na taj način bismo stupanj građanskih sloboda podigli na višu razinu, jer bilo bi manje krađa.

Ljudi moji, sve nam je dano na pladnju, staze su utabane, a na nama je samo da se krećemo zacrtanim pravcima. Iako je zakona još uvijek premalo i nisu dovoljno detaljni, a kazne su preblage, možemo se sami potruditi ispraviti manjkavosti; konkretno, trebamo sve bijele vrane ofarbati u pravu boju i stvorit ćemo raj. Višeumlje ubija…

Dražen i Vedran na Radio Braču 27.2.20.

od

Dobrodošli u još jednu emisiju koju uređuju i vode Vedran Sesartić i Dražen KAsalo. Tema ovog neobveznog čavrljanja je bila Korona virus i općenito medijska propaganda kojom se želi utjecati i na ljudske umove, njihovu svijest tj. na percepciju stvarnosti u kojoj smo uronjeni. Takvim upravljanjem percepcije može se od stada očekivati progrmabilni rezultati tj. može se predvidjeti njihovo djelovanje pogotovo ako se igra na kartu straha, zdravlja, sigurnosti. Gdje će nas kao ljdsko društvo sav taj strah i nerazumjevanje odvesti tek se treba vidjeti, ali svakako situacija je takva da moguće nekim okorjelim državistima i braniteljima sistema otvori oči.

 

Mandat i ja

od

Zovem se Vlado Sabo i uvijek prdim u važne fotelje, redovito one zakonodavnih i izvršnih tijela. Beskrajno sam odan svojoj političkoj stranci, osobito nakon što sam vidio kako je prošao jedan kolega koji je suviše talasao i za pogrešan zakon glasao. Odmah su mu našli sliku s kurvom i mućku s javnom nabavom. Inače, postoji partija koja nam izigrava ljutog neprijatelja na svakim izborima, ali zapravo smo dvije dugoprste ruke jednog lopovskog tijela. Nađemo bezvezne teme oko kojih se ne slažemo (antifašizam, pederska prava, ćirilične ploče…), poturimo ih glupom narodu da se svađa, a mi radimo ono što najbolje znamo – režemo svečane vrpce i pred  kamerama šetamo majice sa znakom krokodila.
Obiteljski sam čovjek, s kućom u elitnom dijelu grada, vikendicom na otoku i mnogim drugim nekretninama, od kojih ni jedna nije registrirana na moje ime. Drugovi iz stranke znaju za moje švalerke, a nedavno je i supruga saznala za jednu mladu estradnu zvijezdu kojoj pomažem na početku karijere. Izbacila mi stvari kroz prozor, slike s vjenčanja rastrgala u paramparčad i podnijela zahtjev za razvod braka. Ipak, nakon što sam nazvao svoje prijatelje iz pravosuđa, supruga je odlučila zadržati status skvo i eno je sad u kuhinji, razvlači jufke za štrudlu. Ako ćemo iskreno, moj posao je prodavanje magle, odnosno ostavljanje dojma. U tu svrhu se koristim uslugama stranačkog stilista, stručnjaka za govor tijela i onog za neuroling…ne znam kako se točno kaže. Narod ionako ne vidi ispod ambalaže, barem njegov dio koji izlazi na izbore.

Kad smo već kod  praznika demokracije, riječ je o glavnom događaju u životu osobe na mom položaju. Gnjavaža oko naručivanja anketa je na grbači kolega iz odnosa s javnošću, a meni najteže padaju predizborne
šetnje po smrdljivim ulicama, dijeljenje upaljača i ostalih pizdarija s izbornim sloganom te dodirivanje žuljevitih šapa bijednika koji misle da sam jedan od njih. Svoj lažni osmijeh sam kroz godine karijere doveo do savršenstva, o čemu svjedoči broj dobivenih glasova zadnjih godina. Odat ću vam malu tajnu: čak i neki pokojnici ne mogoše odoljeti mojim besprijekornim manirima. Nikad me nisu zabrinjavali prosvjedi ovih ili onih skupina, a isto vrijedi za štrajkove, peticije i slične tričarije. Dok god narod „svoja prava“ traži od nas „na vrhu“, nemamo se čega bojati. Ponosni demonstranti misle da su heroji, borci za bolje sutra, ali ja ih vidim kako kleče pred ovakvima kao ja i otkopčavaju nam šliceve. Također me podsjećaju na mog najmlađeg sina, koji urla i kmeči kad hoće sladoled prije ručka ili novu igračku. U svim tim slučajevima jasno je da sam ja taj koji vedri i oblači, ali
neki to još uvijek ne razumiju pa razjapljenih usta čekaju da im sa svog stola nešto ubacim unutra.

Ipak, ponekad zaista mislim na svoj narod, pogotovo kad potpisujem neki važan papir, jer ga potpisujem u ime države, odnosno njenih građana, a ja ostajem čist kao suza. Postoje ljudi koji shvaćaju prijevaru političkog sustava, ali nije ni to preveć opasno, budući da je  većina njih zarobljena unutar nekih drugih okvira (religijskih, plemenskih, prehrambenih…) pa ih lako iskontroliramo preko odgovarajućih okidača. Samo im spomenemo npr. Vukovar i mozgovi im istog trenutka prestanu funkcionirati. Činjenica da većina ljudi rado ulazi u torove je olakotna okolnost i zbog toga što im u tom slučaju treba samo obrlatiti predstavnika, primjerice glavnog sindikalca, popa, predsjednika udruge…
Sportskim i estradnim zvijezdama bih dijelio odličja za promicanje politike kao djelatnosti. Doista nam znatno olakšavaju odrađivanje posla, zato što nude dodatne mete za oči naroda. Za nas je svakako bolje da gledaju utakmicu, nego da čačkaju što se krije ispod žita u našim ambarima. Sve u svemu, život nije lak; moj je kruh sa sedam kora, ali dok mi podanici zarađuju šest, ne žalim se.

Četvrta konvencija Živih Ljudi

od

Dragi ljudi, obavještavam vas da smo spemni za vas organizirati četvrtu konvenciju živih ljudi. Vatra koja je upaljena prije dvije godine na prvoj konvenciji u Omišlju još se nije ugasila. Ako mene pitate čak se i rasplamsala. “Živi Čovjek” se širi i to van administrativnih granica te ovo što smo do sada napravili  ima odjeka i sa simpatijama se svugdje dočekuje. Radni naslov ove konvencije je: “Dosta je bilo zajebancije” što ovako izgleda naslov za zajebanciju ali zapravo nije. Što time želimo reći možete čuti na konvenciji ukoliko poželite na istu doći. Na ovoj konvenciji zaokružujemo pravnu priču Zajednice i njome se vjerojatno više nećemo baviti, čime otvaramo vrata za nove sfere koje ćemo predstaviti na konvenciji. Ova konvencija je i multi nacionalna jer ćemo imati više predavača iz više zemalja (Njemačke, Nizozemske, Austrije) od kojih je svakako bitno da istaknemo je gostovanje u ovim krugovima poznatog i popularnog istraživača Haralda Kautza-Welle koji je pristao sa veseljem doći na ovaj događaj. Osnovni problem svih živih ljudi je što u svojoj okolini nemaju adekvatnih drugova s kojima mogu podijeliti svoja razmišljanja i onih koje imalo zanimaju teme koje zanimaju živog čovjeka. Stoga dođite na Pag, Novalju gdje ćete naći ljude koje samo takve teme i zanimaju i provedite tri dana u temama koje sa nogometom, politikom, novcima, egzistencijom, ustašama, partizanima i četnicima nemaju ikakve veze.

Tehnikalije:

  • Hostel Zrće je hostel koji nema jednokrevetnih ili dvokrevetnih soba, već isključivo 4, 6, 8, 10 krevetne. Sve sobe imaju krevete na kat i svaka soba ima svoj wc i kupatilo. Oni kojima je izrazito bitna samoća i privatnost neka naglase ili jave o kolegama koji žele biti zajedno u sobama. Probat ćemo svima izići u susret koliko je to moguće.
  • Aranžman uključuje doručak, večeru i spavanje za tri dana, od (četvrka) 30.4 poslije podne do 3.5. (nedjelja) do podne
  • Cijena za jednog čovjeka jest 675 kn (90€), sukreatori zajednice imaju popust od 11.11% što iznosi 600 kn (80€)
  • Broj sudionika je ograničen, tko prvi uplati kotizaciju ili cijeli iznos ima prednost.
  • Uplate primamo preko računa IBAN:HR9723600003248567133, može i na Revolut na br. telefona 00385954552071
  • Također primamo (preferiramo) i keš uplate:
    • u Splitu i okolici Dražen 0954552071
    • u Zagrebu i okolici Jaka 0977074838
    • u Zadru i okolici Vedran 0915848804
    • u Beogradu i okolici Krle 0659579111
    • ukoliko niste u ijedom od ovih gradova, a plaćate isključivo kešom javite se Draženu na prvi broj telefona radi dogovora.
    • Min uplata je 150 kn, ostatak 7 dana prije početka konvencije.
  • Podaci koji su potrebni prilikom prijave su ime, email, telefon i mjesto življenja radi organizacije prijevoza do Paga.
  • Dodatne informacija na email: info@zivicovjek.org

Svi potencijalni sudionici mogu izraziti ukoliko žele da neki sadržaj na kovenciji bude organiziran o čemu možemo razgovarati preko e-maila. Eto za sada toliko, nadam se da nisam ništa izostavio. Naknande informacije o predavačima sadržaju, ili nekim novostima ćete dobiti na vrijeme.

 

 

Živi Čovjek u Beogradu 2.dio

od

Nastavljamo dalje avanturama iz Beograda u drugom djelu predstavljanja živog čovjeka u Beogradu. Kad god sam bio u Bg nikada nije bilo ikakvih problema jer nije ikad bilo ikakvih animoziteta iti zbog nacionalnosti jezika, religije ili kakvih drugih iluzornih bitnosti. Ali ovom turom umalo je do istog došlo,jer uzavrela srca ili usijani umovi žele dokazati po svaku cijenu da su u pravu ili da znaju više, pa to može kreirati kakvu barijeru ili sukob. U svakom slučaju do eskalacije nije došlo i novi rat između tzv. „hrvata“ i tzv. „srba“ nije se dogodio.

Više se i ne sjećam što sam sve govorio, ali koliko god ovo predavanje bilo dugačko obzirom da je potpuno nova paradigma i potrebno je vremena da ona u svijesti i umu čovjeka zaživi imam osjećaj da je uvijek malo. Da se moglo reći i više i jasnije. Stoga se nadam da ću možda opet doći u Beograd jer izgledno postoji publika za ovakve teme. Već dugo se proteže i priča o eventualnom gostovanju na balkan info, ali se to nikako neda realizirati. Uglavnom, uživao sam u Beogradu jer on po mentalitetu i nije mnogo različit od Splita. Zahvala svima koji su sudjelovali u organizaciji i pomogli da se ovo predstavljanje desi.

Starac i (noćne) more

od

Živim u malom slavonskom mjestu junačke prošlosti. Nisam često putovao u životu, ali više od nekoliko navrata sam bio u Osijeku. Penzija je mala, a sedamdeset godina životnog iskustva naučiše me da nema ništa preče od domovine. Ne znam koliko još imam vremena pred sobom (nadgrobna ploča sa šahovnicom je spremna), ali dok sam živ će mi iznad televizora (u boji) stajati slike Franje i Woytyle. Da njih nije bilo, odavno bi nas sve četnici poklali. Zato ne volim ni Teslu ni Đokovića – takvi su nas ubijali u ratu.

Baba mi sere ako svake nedjelje mijenjam gaće, jer veš mora kuvat u loncu (crkla mašina), a ja opet kenjam komšijama koji ne okače zastavu na praznike. Djeca su odavno utekla u Njemačku. Kažu da se možemo viđat preko ekrana, ali ja u te vradžbine ne vjerujem. Nedavno sam slomio stolicu kad je Dinamo primio gol, ali sad napokon mogu odnijet uzorak doktoru, iako ne znam šta će mu. Svaki dan pizdim dok gledam Dnevnik, jer mladići su devedesprve ginuli, a sad je ekonomija u kurcu. Jedino ne znam zašto nikad ne kažu tko je kriv – oni drugi, jebli si mater komunističku! Ne kažem, ova Vlada je dobra. Imaju sve zube, znaju pričat američki, ali nije lako izvuć kola koja su drugi strmopizdili u financijsku provaliju. Zato, kad dođu izbori, ustanem u pola pet, navučem misno odijelo i idem na biralište, ponosno obavit svoju građansku dužnost. Čekam da se otvore vrata, prvi ulazim i zaokružujem prave Hrvate.

Pišem slabo, samo velika slova, ali dosta dobro mogu pročitat i ona mala. Tako sam jedared u novinama vidio priču o dalmatinskoj barabi koja je skinula tablice s auta i stavila neke druge, da ne mora plaćat tehnički. Još priča da nam ne treba država i razne gluposti koje nisam ni razumio. Pa majku ti božju, je l on živi u Rvackoj ili na Marsu?! Ubio bih svakog tko ne cijeni prolivenu krv naših predaka i hrvatski kruv koji jede. To sve treba dovest na goli otok, zajedno sa Srbima i pederima, pa nek tucaju kamen dok se ne opamete. Za besanih noći sam dosta razmišljao o tom probisvjetu koji nam oće rušit državu i smislio nekoliko zajebanih pitanja za njega. Evo, tu me reži ako bi znao odgovorit:

Da majka država nije obukla radni kombinezon i izgradila ceste, po čemu bi, dangubo, vozio svoju krntiju, koju si maznio boktepita gdje?

Da nema državnih doktora, tko bi ti davao tablete kad oboliš?

Ako si tako pametan, zašto ne osnuješ svoju stranku pa ćemo vidjet koliko ćeš glasova dobit?

Bez pisanih zakona, kako će čovjek znat šta se smije, šta ne smije?

Nadam se da će mufljuz pročitati ovo što diktiram, aktivirati dio mozga kojeg mu droga još uvijek nije pojela i shvatiti da je država iznad svega. Dobro, sad je još uvijek mlad i lud, ali šta će kad dođe u moje godine? Bilo bi šteta da mu život bude jadan i neispunjen…

Duh zapada

od

 

Zašto su zapadnjaci toliko drugačiji od istočnjaka? Zašto su stanovnici Evrope i Amerike toliko drugačiji od azijata? Najnovije studije upućuju na činjenicu da  uzrok  nije u klimatskim i ekonomskim razlikama, već u onim religioznim. Koja društvena pravila i koje religiozne dogme su prouzročile  formiranje tolike različitosti između istoka i zapada?

Za fenomen atomizacije pojedinca najvjerovatnije je odgovoran utjecaja Kršćanstva. Da li nas je institucija Crkve, stvarajući „dušu zapada“, učinila individualistima? (Science, 7.11.2019)

Tipičan zapadnjak je obrazovan, bogat, samostalan i analitičan individualist, manje poslušan i slabije prilagođen socijalnoj okolini od istočnjaka. Znanstvenici su došli do spoznaje da je upravo Crkva odgovorna za formiranje specifičnog duha zapadnjaka, prvenstveno sa svojom politikom sklapanja brakova. Zašto je u srednjem vijeku stvoren tabu incesta i zašto su zabranjeni brakovi izmedu rođaka? Postoje teorije, da je crkva time automatski nasljeđivala imanja porodica bez nasljednika. U slučaju velikih porodica ili klanova, to svakako nebi bilo moguće. Klanovi imaju tendeciju stvaranje paralelnog društva, gotovo paralelne države. Oni unutar sebe reguliraju i bankarske poslove, pa se radije  uzima kredit od rođaka nego od banke. Na sličan način i danas funkcionira strategija kineske ekonomske ekspanzije.  Na sličan način je stvorena i mreža “makedonskih” slastičarni po nekadašnjoj “Jugi”.

Kršćanstvo je zapadni svijet, izvan svake sumlje,  suštinski i dugročno promjenilo. Strategija podržavanja malih nezavisnih  porodica, sačinjenih od dvoje zaljubljenih „stranaca“, stvorio je svijet slobode mišljenja, razuma i navike preispitivanja. Kao indirektna posljedica te politike, omogućen je procvat znanosti i  imperijalizma. Tako stvorena tehnološka nadmoć zemalja zapada omogućila je  njihovom duhu da zavlada cijelim svijetom.

Uvijek me fascinirala intelektualna skučenost i sporost muškaraca (sa ženama stranci po običaju nemaju kontakt) u muslimanskom državama, njihova nekritičnost do svog društvenog nasljeđa i tradicije, te poslušnost koja granici fanatizmu. Jednoumlje, anti-individualizam i sljepa poslušnost prema autoritetima, uvijek mi je bio znak mentalnog invaliditeta.

Možemo li povjerovati u spoznaju da su sve te slobodarske tekovine zapada, posljedica crkvene zabrane sklapanja brakova izmedu rođaka prvog i drugog koljena. Pogotovo nama, koji smo odrasli u (pseudo)kršćansko-fundamentalističkoj zemlji, ne ide u glavu da je 30% brakova u Iranu “incestuozne” naravi, dok ih je u Pakistanu čak 50%. Nevjernik ili onaj koji je odbacio “financiranje” religioznih egregora, će to uzeti kao čistu informaciju, bez emocionalnog balasta. Oni drugi,  automatski će upasti u modus osuđivanja drugačijih tj. krivovjernika. Udaljenost od osude do izvršenja kazne nikada nije velika. Dok  nekome sudimo, automatski se uzdižemo iznad njega i gradimo svoje pravo da odlučujemo o njegovoj sudbini. Promotrimo malo naš „privatni“ mentalni svijet svakodnevnice. Ima li u njemu išta drugo od pukog etiketiranja i osuđivanja? Svi smo mi ovisnici onog osjećaja ugode, koji je posljedica napumpavanja naše samovažnosti, nakon degradirajuće osude bližnjeg svoga. Taj bezvrijedni opijum vlastite važnosti plaćamo  onim najvrijednijim što imamo i što ne možemo nigdje kupiti, našom ulaznicom u raj ili stanje slobodne percepcije. Ljubi ili sudi bližnjem svom, izbor je svakog od nas ponaosob. Suditi je lako, jer se prepuštamo automatskom pilotu. Ljubiti ili percipirati percipirano bez sudova i predrasuda je podvig nakon napornog vježbanja.  Ljenost ili tromost pažnje je ono

Svjedoci smo činjenice da je upravo znanstveno potvrđena Marx-ova izreka, da su religije opijum za narod. Američki neurolozi su snimanjem aktiviteta mozga kod “religiozno inspiriranih” mormona nakon čitanja adekvatne literature, ustanovili sličnost sa “kemijski inspiriranim” drogašima ili onim ludo zaljubljenim. Zanimljivo da takva aktivnost mozga podstiče potrebu za moralnim procjenjivanjem onih drugačijih od nas samih  i njihovim osuđivanjem. Pozitivna nuspojava takvog stanja svijesti je pak sposobnost usmjerene pažnje. Obećana nagrada za pripadnost jednoumlju i apsolutnoj poslušnosti čini nas sretnim, koncentriranijim i sposobnijim da radvojimo sjeme od kukolja. Vrlo je zanimljiva ta lančana reakcija, koju religiozna praksa stvara u mozgu (zasipanje dogmatskim idejama, ekplozija osjećaja sreće vezanih za isčekivanje nagrade, iskupljenja, spasenja).

Danas na zapadu religija ima sporedno značenje.  Trend atomizacije pojedinca je podkopala osnovu za stvaranje stabilne mikro porodice, što opet neminovno vodi do stagnacije prirasta stanovništva. Sklonost žrtvovanja za društvo nauštrb vlastitog blagostanja je na tom istom zapadu svedena na minimum. Ono što pak bolje funcionira nego kod istočnjaka su trans-personalni kolektivi: državne institucije, kompanije, udruge, pokreti.

Na kraju se moramo zapitati, kamo nas je dovela sloboda izbora iz ljubavi jednog “egzotičnog” bračnog partnera i kamo će nas odvesti medijska podrška suzbijanja polariteta polova, te podrška aseksualnosti, mentalnoj hiperseksualnosti (pornografija) i shvaćanju homoseksualnosti kao nečeg normalnog i zdravog? Nije li slično stanje i sa autizmom kod djece, čiji porast više liči na eksploziju, i koji je već na pragu da se prihvati kao nešto uobičajeno? Potrebno je samo  naviknuti se i naučiti kako sa sa tim novim izazovom odnositi u svakodnevnici. Što je uzrok tome, je pitanje koje nije „zdravo“ postaviti.

 

Privatizacija znanosti – prešućeni fenomen

od

Piše : Lidija Gajski

Sažetak
Privatizacija je jedan od najznačajnijih fenomena i obilježja suvremene znanosti, no vjerojatno i njena najveća devijacija. Kroz rastuće financiranje istraživanja od strane privatnih kompanija, znanost se sve više koristi za stvaranje zarade, odnosno instrumentalizira svodeći na marketinški alat.
U medicini danas većinu primjenjenih istraživanja sponzoriraju proizvođači sredstava i opreme za dijagnostiku i liječenje. Kroz manipulaciju metodologijom istraživanja, prezentacijom rezultata i selektivnim publiciranjem, proizvode nalaze koji su nevaljani i pristrani. Predmet istraživanja sve je manje relevantan za zdravlje i dobrobit stanovništva.
Uz privatiziranu medicinsku znanost slabi su izgledi za značajnija otkrića i napredak u liječenju i sprječavanju bolesti. Izvjestan je rast troškova, pad dostupnosti zdravstvenih usluga i urušavanje povjerenja u znanost i znanstvenike.

Ključne riječi
privatizacija znanosti, komercijalizacija znanosti, manipulacije znanstvenim istraživanjima, sukob interesa u medicini

Privatizacija znanosti fenomen je o kojem se vrlo malo govori. Zaslužuje veću pozornost jer može imati značajne posljedice na prirodu i vrsnoću znanstvenih nalaza i relevantan je u društvenom i kulturnom kontekstu.

Privatni sektor ulaže u znanost

Države različito investiraju u znanstvena istraživanja. Podaci govore da jedna od vodećih, Sjedinjene američke države, ulaže 400 milijarda dolara godišnje, što iznosi 2,7 % BDP-a. Po broju stanovnika značajno veća Europska unija za znanost izdvaja oko 80 % američkih ulaganja, odnosno oko 300 milijarda eura ili prosječno oko 2 % svog BDP-a. Novac koji SAD i EU izdvajaju za istraživanje i razvoj (R&D), odnosno njegov udio u BDP-u rastao je desetljećima. Zadnje vrijeme, međutim, bilježi stagnaciju (Kennedy, 2012; Dorsey, de Roulet i Thompson, 2010; Eurostat, 2017).
Financiranje za istraživanje i razvoj dolazi većinom iz dva izvora – iz sredstava države i od privatnih poduzeća, odnosno osoba. U SAD-u je do osamdesetih godina prošlog stoljeća udio javnog i privatnog novca u financiranju znanosti bio podjednak. S uspostavljanjem liberalističke ekonomske doktrine, privatni sektor brže ulazi u znanost i udio industrijskog novca za istraživanje i razvoj se povećava. 2009. godine iznosi 62 %, u odnosu na 31 % iz javnog sektora. Od svih znanstvenih istraživanja, 70,5 % izvode privatne kompanije (Kennedy, 2012). Izdvajanje države za znanost smanjuje se u relativnom, ali i u apsolutnom smislu. U pet godina nakon 2009. palo je sa 180 na 140 milijarda dolara godišnje i predviđa se da će se taj trend nastaviti (Jahnke, 2015).
Odnos privatnog i državnog investiranja u znanost još je više pomaknut na stranu privatnog u azijskim ekonomijama poput Kine, Japana i Južne Koreje. Tamo gotovo ¾ ukupnih ulaganja u znanost otpada na privatni biznis (Eurostat, 2017).
U Europi su znanstvena djelatnost i rad sveučilišta tradicionalno bili vezani uz javno financiranje. Danas 55,3 % istraživanja u EU plaća privatni, a 32,3 % javni sektor. Udio sredstava iz javnih izvora se smanjuje. S ciljem povećanja globalne konkurentnosti Europske unije, Europska komisija planira snažnije povezivanje javnog i privatnog sektora te povećanje privatnih investicija, kako bi se struktura ulaganja u znanost približila onoj SAD-a i azijskih zemalja (Eurostat, 2017).
Ekonomski slabe i zadužene zemlje za znanost odvajaju skromna sredstva. Hrvatska ih uz to još i smanjuje, upozoravaju iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, te je s 0,85 % BDP-a ne samo daleko ispod europskog prosjeka, nego i ispod prosjeka europskih tranzicijskih država. U takvim okolnostima znanstvenici sve više ovise o novcu privatnih kompanija, a i vlada RH potiče privatni sektor na ulaganje u istraživanje i razvoj (Ribić i Kroflin, 2016).
Premda „Strategija Europa 2020.“ i projekt „Obzor 2020.“ predviđaju povećanje ukupnog izdvajanja za istraživanje i razvoj, europske znanstvene asocijacije zabrinute dosadašnjim padom financiranja i nezadovoljne količinom planiranih sredstava, traže veća ulaganja u znanost (Reillon, 2015). Udruženje američkih sveučilišta zahtijeva zaustavljanje rezova u znanstvenom proračunu i očekuje veće investicije u istraživanja. U okolnostima oskudice, američka su sveučilišta kao prioritet postavila nalaženje novih izvora financiranja i sve se više okreću privatnom sektoru. Na Harvardskom sveučilištu od 2006. do 2013. utrostručen je iznos privatnog ulaganja u istraživačku djelatnost (Jahnke, 2015). Znanstveni se pogoni odvajaju od institucija i privatiziraju od strane kompanija ili vodećih istraživača.
Temeljna istraživanja, kao i ona iz društveno-humanističke sfere ostala su pretežno u domeni države; biznis je poglavito zainteresiran za istraživanja iz područja primjenjene znanosti. Biomedicina je jedno od najpropulzivnijih. Vera-Badillo et al. (2013) pozivaju se na autore koji su našli da se u razdoblju od 30 godina udio farmaceutske industrije u financiranju kliničkih pokusa s lijekovima (faze III) povećao s 24 na 72 %. Kidwell et al. (2001) nalaze da je između 60-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća financiranje studija s pripravcima koji se primjenjuju u terapiji moždanog udara, od strane njihovih proizvođača, poraslo s 38 na 68 %.
Javni i privatni sektor bitno se razlikuju u ciljevima i etici. U prvom slučaju to je opće dobro i blagostanje zajednice. Privatnom je poduzetništvu, s druge strane, primarni interes što veća i brža zarada vlasnika. To je obilježje privatnog sektora dovelo do povećanja investicija u znanost i bez sumnje pridonijelo tehnološkom i ekonomskom rastu i razvoju. No, imalo je i negativne posljedice.

Vrsnoća znanstvenih istraživanja

U današnje vrijeme očekivalo bi se da se znanstvena istraživanja odlikuju metodološkom vrsnoćom i vjerodostojnošću nalaza. No to nije tako. Čsta su iskrivljenja na različitim mjestima u metodologiji i dizajnu. U kliničkim pokusima u medicini, primjerice, izabire se uzorak ispitanika na kojem je lakše potvrditi učinak ili hipotezu, te veliki uzorak na kojem se može dokazati i trivijalni efekt (Jochmann et al., 2005; Rochon, 1998); provodi se neadekvatna randomizacija i blinding (Hewitt et al., 2005); uzima se komparator u usporedbi s kojim postupak izgleda bolji (Johansen i Gøtzsche, 1999); zanemaruje se gubitak ispitanika (Cranney et al., 2002; Kirsch et al., 2002); trajanje studije podešava se prema rezultatima (Jüni, Rutjes i Dieppe, 2002); biraju se prikladne statističke metode (Lang, 2004); mjere se zamjenski ishodi poput krvnog tlaka ili šećera, a ne klinički poput pojavnosti bolesti i duljine života, i prikladno se kombiniraju u združeni ishod (Fleming i DeMets, 1996; Temple, 1999).
Manipulira se prezentacijom i tumačenjem rezultata – ističe se relativna redukcija rizika kojom se efekt u jednog od 100 ispitanika pretvara u učinak od 40 % (Lang, 2004). U raspravi i formulaciji zaključaka rabe se različite manipulativne tehnike (preuveličavanje, umanjivanje, prešućivanje, ponavljanje, poopćavanje, skretanje pozornosti) prozvane spin-om u izvještavanju o znanstvenim nalazima (Vera-Badillo et al., 2013). Konačno, češće se objavljuju radovi s pozitivnim rezultatima nego oni s negativnim, što se odražava na nalaze sustavnih pregleda (Scherer, Langenberg i von Elm, 2007). Znanstvena zajednica odavno je svjesna ovih problema i nastoji ih prevladati, no uspjesi su vrlo ograničeni.
Analize većinom ne uspijevaju dokazati vezu između izvora financiranja i metodološke kvalitete znanstvenih radova. Razlog je vjerojatno u tome što je manipulacija suptilna i na teško je prepoznatljivoj razini dizajna istraživanja. Jer kako inače, uz uvažavanje činjenice da privatni sektor a priori testira postupke za koje očekuje pozitivan rezultat, objasniti zaključke više sustavnih pregleda koji su pokazali da privatno financirana biomedicinska istraživanja imaju značajno češće nalaze u korist sponzora, nego istraživanja financirana iz drugih, pretežno javnih izvora (Bekelman, Li i Gross, 2003; Lexchin et al., 2003; Lundh et al., 2017). Isto vrijedi za istraživanja na drugim područjima, primjerice u vezi s prehrambenim proizvodima (Lesser et al., 2007; Nestle, 2016).
Ima znanstvenika, poput epidemiologa Johna Ioannidisa (2005) i bivšeg urednika časopisa Lancet Richarda Hortona (2015), koji smatraju da je većina nalaza današnjih znanstvenih istraživanja pogrešna. Objavljen je čitav niz knjiga koje kritiziraju modernu znanost (Milloy, 2001; McGarity i Wagner, 2008; Goldacre, 2008; Gajski, 2009; Evans et al., 2011). Slaba je vjerodostojnost i konzistentnost rezultata; postoji čak časopis koji se bavi kontradiktornim znanstvenim nalazima (Journal of Contradicting Results in Science). Sama paradigma medicine utemeljene na dokazima (EBM) ozbiljno je dovedena u pitanje (Every-Palmer i Howick, 2014). Na temelju tobožnje učinkovitosti i sigurnosti proizvodi i postupci ulaze u praksu, da bi ih kasnija istraživanja demantirala, pa i dovela do njihova povlačenja. Povlače se proizvodi, ali i izvještaji o istraživanjima; prema Retraction Watch-u (Retraction Watch) godišnje njih više stotina. Razlozi povlačenja su razne znanstvene pogreške, no trećina su čiste prevare. I tu se proces recenzije, u znanstvenoj zajednici smatran „svetim pismom“, otkriva kao itekako podložan površnosti i pristranosti, do korupcije (Retraction Watch, 2014).

Distribucija znanstvenih nalaza

Nevaljano izvedeni i recenzirani radovi objavljuju se u znanstvenim časopisima. Mnogi ispravni i inovativni bivaju odbijeni. Nobelovci Randy Schekman (Schekman, 2013) i Sydney Brenner (Retraction Watch, 2014) tvrde da vodeći znanstveni časopisi poput Science i Nature svojom kulturom i politikom uništavaju znanost i odbijaju najvažnija, pionirska istraživanja koja preispituju i izazivaju vladajuće teorije.
O tome što će se, a što se neće publicirati odlučuju uredništva i vlasnici znanstvenih časopisa. A oni su značajnim dijelom financirani od proizvođača sredstava za dijagnostiku i liječenje – izravno putem oglasa i otkupa pretisaka studija, ili neizravno preko izdavača i urednika povezanih s medicinskom industrijom (Smith, 2005; Collier 2009). Irski znanstvenik David Healy (2001) tvrdi da je barem polovina članaka o efikasnosti lijekova u najvećim medicinskim časopisima kao BMJ, Lancet i NEJM u stvari napisana od farmaceutskih kompanija.
Distribucija znanstvenih spoznaja – publiciranje znanstvene literature, u privatnom je vlasništu i u novije se vrijeme okrupnjavanjem pretvorilo u oligopol nekoliko izdavačkih kuća (Lariviere, Haustein i Mongeon, 2015). Zahvaljujući visokoj pretplati koja je narasla tri puta više od cijene drugih roba i usluga, posluju s iznimnim profitom; Elsevier sa čak 34 %. Neopravdano, obzirom da znanstvene radove dobivaju besplatno, a potražnja je zajamčena (Barić et al., 2017). Pokret za otvorenim pristupom znanstvenoj literaturi (open access) trebao je to korigirati, no neki su izdavači doskočili tražeći od autora plaćanje objavljivanja. To je dovelo do nove devijacije – pojave tzv. predatorskih časopisa, biznis modelu u kojem njihovi vlasnici zarađuju na publiciranju radova niske vrsnoće (Bowman, 2014). Neki su autori u takve časopise namjerno poslali sasvim besmislene radove i oni su bili objavljeni (Retraction Watch, 2013).
Nalazi znanstvenih istraživanja do korisnika uglavnom dolaze putem profesionalne edukacije (pregledni članci, predavanja, simpoziji). U medicini je značajan i najviše konzumirani dio liječničke izobrazbe preuzela medicinska industrija i pretvorila ga u marketing svojih proizvoda (Gajski, 2009: 224-262). Farmaceutske kompanije platile su milijarde dolara kazna za prevare u marketinškoj praksi (Groeger, 2014). Do javnosti pak znanstveni nalazi dolaze posredstvom medija, čiji su vlasnici ujedno i vlasnici kompanija koje proizvode sredstva za dijagnostiku i liječenje.

Znanstvenici u sukobu interesa

Dokazano je da su brojni znanstvenici u utjecajnim časopisima objavljivali izmišljene radove. Scott Reuben gotovo je 13 godina publicirao studije s analgeticima s golemim utjecajem na globalnu kliničku praksu. Istraživanja nije nikad izveo (Borrell, 2009).
Japanski znanstvenik Yoshitaka Fujji u dvadesetak je godina u vodećim medicinskim časopisima objavio više od 180 radova, većinom s lijekovima protiv povraćanja. Velika većina su bile čiste izmišljotine (Marcus i Oransky, 2015).
Don Poldermans vodio je pokuse s beta blokatorima u vezi sa zaštitom srca tijekom operativnih zahvata. Nalazi su bili krivotvoreni i povezuju se s tisućama smrti od tih lijekova (Husten, 2013).
Danski epidemiolog Poul Thorsen jedan je od autora niza istraživanja koja se citiraju kao argument za nepostojanje veze cjepiva i autizma. Studije su čista krivotvorina, a Thorsen se zbog krađe novca za istraživanja nalazi na tjeralici američkog ministarstva zdravstva (Atlanta Business Chronicle, 2011).
Bili znanstvenici zaposlenici farmaceutske tvrtke, radili kao suradnici na privatno plaćenim istraživanjima, ili u javnom sektoru ali drugim načinima financijski povezani s kompanijama, sukob interesa je neminovan. I najčešće rezultira izborom osobnog financijskog i profesionalnog probitka, na štetu znanstvene istine i dobrobiti za društvo i pacijenta (Gajski, 2012). Žrtve se broje u stotinama tisuća; ne radi se o procjeni, već o izračunu temeljenom na nalazima kliničkih studija (Gøtzsche, 2013).
Postoji drugi tip znanstvenika čija sudbina također svjedoči o korupciji medicinske znanosti. Oni su izgubili znanstvene projekte, unaprijeđenje i ugled zbog nesuradljivosti s tvrtkama-sponzorima, kritike znanstvene prakse i znanstvene djelatnosti koja se ne poklapa s glavnom strujom i vladajućom paradigmom (Schafer, 2004). Premda su temeljna obilježja znanosti sloboda mišljenja, rasprava, stalno preispitivanje i kritika, sustav ih obeshrabruje uskraćujući novac za istraživanje, odbijajući publiciranje radova i ignorirajući nalaze, a kreativni i slobodnomisleći dio znanstvene zajednice, kao i kritičare izvan znanstvenog sustava etiketira kao nekompetentne i pseudoznanstvenike (Wakefield, 2011).

Predmet znanstvenih istraživanja

Kad se sudi o znanstvenom radu, treba razmotriti i njegov predmet. Koliko je u javnozdravstvenom smislu relevantno pitanje koje postavljaju korporativna biomedicinska istraživanja i koliko pridonose poboljšanju zdravlja ljudi?
Glavni vlasnik medicinske znanosti istražuje ono što se isplati, i to u kratkom roku – patentabilna sredstva za liječenje prikladna za dugotrajnu primjenu u velikim populacijama, ili ona vrlo skupa za rijetke bolesti (Angell, 2004). Dokazuje učinkovitost intervencija u blagim poremećajima i fiziološkim stanjima šireći granice bolesti (Welch, Schwartz i Woloshin, 2012). Izvodi farmakoekonomske studije koje uvijek dokazuju isplativost, opservacijske koje „pronalaze“ rizične populacije, epidemiološke koje preuveličavaju dimenzije i značaj komercijalno zanimljivih bolesti ili prate potrošnju lijekova, te temeljna istraživanja koja tumače patofiziologiju bolesti onako kako odgovara sponzoru (Gajski, 2014). Istražuje ljudski genom ne bi li se objasnile nasljedne bolesti, ali i zaradilo na dijagnostičkim testovima i skupim intervencijama. Testira postupke za tjelesno i kognitivno „poboljšanje“, na rubu perverzije, no naplative od bogate manjine.
Rezultat? Mnoštvo suvišnih medicinskih proizvoda i postupaka (Mandrola, 2016), kroz hiperprodukciju znanstvenih radova (samo baza podataka Medline izbaci nekoliko tisuća novih članaka dnevno), među kojima samo mali dio zadovoljava objektivne kriterije relevantnosti. Velika većina su trivijalna značaja, neinventivni, besmisleni i beskorisni u društvenom kontekstu; namijenjeni samo dobiti kompanija i gradnji profesionalnih karijera istraživača (Barić et al., 2017; Ioannidis, 2016). Pri tom aktualna bibliometrija, odnosno scientometrija deformira i urušava normalnu akademsku hijerarhiju i sustav vrijednosti (Lariviere, Haustein i Mongeon, 2015; Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, 2012).
Znanost kojoj je cilj zarada proizvođača medicinske tehnologije ima malo izgleda da unaprijedi zdravlje ljudi. Ulaganja u biomedicinska istraživanja rastu, no broj novih lijekova za različita patološka stanja stagnira ili pada (Dorsey et al., 2009; The Associated Press, 2005). Ne pronalaze se, primjerice, antibiotici za kojima vapi klinička medicina (neprofitabilni su zbog kratke primjene) (Bach, 2014), niti lijekovi za bolesti Trećeg svijeta (ne mogu se naplatiti) (Pheage, 2016-2017). Nedostatno se testiraju postupci koji nisu vezani uz tehnologiju, a potencijalno su ili dokazano efikasni – prirodni lijekovi, nefarmakološka terapija i prevencija bolesti. Nema zanimanja za štetu od medicinske tehnologije, koja poprima goleme razmjere (Gajski, 2015). Sve to ne samo stoga što medicinska industrija na tome ne zarađuje, već i zato što je na današnjem stupnju njezine ekspanzije izlječenje bolesti u izravnoj konfrontaciji s njenim prioritetom. Eradikacija bolesti smanjuje tržište za medicinske proizvode. Pa cilj postaje održavanje bolesti kroničnima i umjetno stvaranje novih (Gajski, 2014). Slijedom toga kompanije ne istražuju ni stvarne uzroke bolesti, one unutar biomedicinskog modela i dominantnih paradigma, a još manje one izvan njih. U takvim okolnostima teško je, primjerice, afirmirati postavku da su društvene okolnosti (siromaštvo, nejednakost, nepravda) jedna od vodećih determinanta zdravlja (Kawachi, Kennedy i Wilkinson, 1999).

Znanost kao sredstvo i znanje kao roba

Privatno poduzetništvo znanstveni je rad od potrage za istinom pretvorilo u sredstvo za prodaju, marketinški alat. Znanstveni je uradak poprimio karakteristike robe – po svome sadržaju i po formi. Osmišljen da proizvod prikaže u što boljem svjetlu, po dovršetku se „pakira“ u privlačnu ambalažu, reklamira i dostavlja konzumentima – u medicini liječnicima. Korporacijski PR smišlja upečatljive akronime studija i inscenira njihovo ranije prekidanje zbog tobože jasnog benefita. Nove se studije najavljuju unaprijed i nalaze mjesta na novinskim naslovnicama. Estradne ih zvijezde predstavljaju na medicinskim kongresima, o njima se piše u popularnim časopisima i govori u emisijama o zdravlju. Baš kao mnogi obični proizvodi, imaju svoje internetske stranice (Gajski, 2014).
Kad je znanost u posjedu kompanija koje se natječu na tržištu, njen proizvod, tj. znanje nije više svima dostupno, već predstavlja poslovnu tajnu. Istraživači imaju ograničen pristup podacima, ugovori ih obvezuju na šutnju o svim aspektima istraživanja i zabranjuju iznošenje rezultata do trenutka patentiranja proizvoda (Bodenheimer, 2000; Healy, 2003). Vlasnici znanstvenih časopisa visokim pretplatama ograničavaju dostupnost informacija. Sve je to u suprotnosti s načelima znanstvene etike i slobodnog pristupa znanju kao javnom dobru, i nesporno usporava znanstveni i društveni napredak (Rosenberg, 1996).
Komercijalizacija znanosti tržišnim je mjerilima podvrgnula znanstvenike i znanstvene ustanove. Nekad je dobar i uspješan znanstvenik bio onaj s originalnim radovima, samozatajnošću i čestitošću; danas je to onaj sa sposobnošću da znanje pretvori u profitabilni proizvod, čovjek koji sveučilištu donosi novac. Bavljenje znanošću postaje neodvojivo od poduzetništva, a znanstvenici se promeću u biznismene. Istraživački instituti funkcioniraju kao profitna poduzeća, a akademska medicinska središta kao korporacije čija se uspješnost mjeri brojem ugovora s industrijom (Angell, 2004; Krimsky, 2004).
Svjedoci smo bitne i dalekosežne transformacije kojom se uspostavlja novi sustav normi, novi ethos, nova znanstvena i akademska kultura. U civilizaciji koja je znanosti povjerila potragu za istinom, te se promjene nužno odražavaju na društvenoj i civilizacijskoj razini. Privatizacija i komodifikacija znanja oduzima znanosti njezin epistemološki karakter. Sloboda i autonomija znanstvene djelatnosti bitno se ograničavaju. Posjedovati znanost znači posjedovati istinu i moći njome usmjeravati sustav vrijednosti i društvene tokove. Ekonomski principi i tržišna logika afirmiraju kapitalističke umjesto humanističkih vrijednosti. Korporativno vlasništvo nad znanošću vodi njenoj zlouporabi na štetu javnog dobra. I u mnogim područjima života, uključujući medicinu i zdravstvo, ima za posljedicu smanjenje efikasnosti i pravednosti, rast troškova, otvaranje etičkih dvojbi i pad povjerenja u znanost i znanstvenike (Krimsky, 2004; Bok, 2004; Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, 2012).

Literatura

1. Kennedy, JV. (2012) The sources and uses of U.S. science funding. The New Atlantis, 36. URL: http://www.thenewatlantis.com/publications/the-sources-and-uses-of-us-science-funding (2019-10-3)
2. Dorsey, ER. et al. (2010) Funding of US biomedical research, 2003-2008. JAMA, 303, str. 137-143.
3. R&D expenditure (2017). Eurostat. URL: http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/R_%26_D_expenditure (2018-01-15)
4. Jahnke, A. (2015) Who picks the tab for science?: For half a century, the government funded research. Times are changing. Boston University, URL: http://www.bu.edu/research/articles/funding-for-scientific-research/ (2019-10-3)
5. Ribić, V.; Kroflin, M. (2016) Što nam je trenutno važnije – vojska ili znanost ? URL: http://www.nsz.hr/analize-i-istrazivanja/programski-dokumenti-i-analize/sto-nam-je-trenutno-vaznije-vojska-ili-znanost/ (2019-10-3)
6. Reillon, V. (2015) European Parliament Horizon 2020 budget and implementation. URL: http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/IDAN/2015/571312/EPRS_IDA%282015%29571312_EN.pdf (2019-10-3)
7. Vera-Badillo, FE. et al. (2013) Bias in reporting of end points of efficacy and toxicity in randomized, clinical trials for women with breast cancer. Ann Oncol, 24, str. 1238-1244.
8. Kidwell, CS. et al. (2001) Trends in acute ischemic stroke trials through the 20th century. Stroke, 32, str. 1349-1359.
9. Jochmann, N. et al. (2005) Female specific aspects in the pharmacotherapy of chronic cardiovascular diseases. Eur Heart J, 26, str. 1585-1595.
10. Rochon, PA. (1998) The evaluation of clinical trials: inclusion and representation. CMAJ, 159, str. 1373-1374.
11. Hewitt, C. et al. (2005) Adequacy and reporting of allocation concealment: review of recent trials published in four general medical journals. BMJ, 330, str. 1057-1058.
12. Johansen, HK.; Gøtzsche, PC. (1999) Problems in the design and reporting of trials of antifungal agents encountered during meta-analysis. JAMA, 282, str. 1752-1759.
13. Cranney, A. et al. (2002) IX: Summary of meta-analyses of therapies for postmenopausal osteoporosis. Endocr Rev, 23, str. 570-578.
14. Kirsch, I. et al. (2002) The Emperor´s new drugs: an analysis of antidepressant medication data submitted to the U.S. Food and Drug Administration. Prevention & Treatment, 5, Article 23. URL: https://www.researchgate.net/publication/228550299_The_Emperor’s_New_Drugs_An_Analysis_of_Antidepressant_Medication_Data_Submitted_to_the_US_Food_and_Drug_Administration (2019-10-3)
15. Jüni, P.; Rutjes, AWS.; Dieppe, PA. (2002) Are selective COX 2 inhibitors superior to traditional non steroidal anti-inflammatory drugs? BMJ, 324, str. 1287-1288.
16. Lang, T. (2004) Twenty statistical errors even YOU can find in biomedical research articles. Croat Med J, 45, str. 361-370.
17. Fleming, TR; DeMets, DL. (1996) Surrogate end points in clinical trials. Ann Intern Med, 125, str. 605-613.
18. Temple, R. (1999) Are surrogate markers adequate to assess cardiovascular disease drugs? JAMA, 282, str. 790-795.
19. Scherer, RW.; Langenberg, P.; von Elm, E. (2007) Full publication of results initially presented in abstracts. Cochrane Database Syst Rev, 2, MR000005. URL: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/17443628 (2019-10-3)
20. Bekelman, JE.; Li, Y.; Gross, CP. (2003) Scope and impact of financial conflict of interest in biomedical research: a systematic review. JAMA, 289, str. 454-465.
21. Lexchin, J. et al. (2003) Pharmaceutical industry sponsorship and research outcome and quality: systematic review. BMJ, 326, str. 1167-1170.
22. Lundh, A. et al. (2017) Industry sponsorship and research outcome. Cochrane Database Syst Rev, 2, MR000033. URL: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/28207928 (2019-10-3)
23. Lesser, LI. et al. (2007) Relationship between funding source and conclusion among nutrition-related scientific articles. PLoS Med, 4, e5. URL: http://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.0040005 (2019-10-3)
24. Nestle, M. (2016) Another five industry-funded studies with sponsor-favorable results. The score: 145/12. Food Politics. URL: http://www.foodpolitics.com/2016/03/another-five-industry-funded-studies-with-sponsor-favorable-results-the-score-14512/ (2019-10-3)
25. Ioannidis, JP. (2005) Why most published research findings are false. PLoS Med, 2, e124. URL: http://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.0020124 (2019-10-3)
26. Horton, R. (2015) Offline: What is medicine’s 5 sigma? Lancet, 385, str. 1380.
27. Milloy, S. (2001) Junk science judo. Washington: Cato Institute.
28. McGarity, TO.; Wagner, W. (2008) Bending science. Cambridge: Harvard University Press.
29. Goldacre, B. (2008) Bad science. London: Fourth Estate.
30. Gajski, L. (2009) Lijekovi ili priča o obmani. Zagreb: Pergamena.
31. Evans, I. et al. (2011) Gdje su dokazi? Zagreb: Profil knjiga.
32. Journal of Contradicting Results in Science. URL: http://www.jcrsci.org/browse/index.php/jcrsci/ (2018-1-21)
33. Every-Palmer, S.; Howick J. (2014) How evidence-based medicine is failing due to biased trials and selective publication. J Eval Clin Pract, 20, str. 908-914.
34. Retraction Watch. URL: http://retractionwatch.com/ (2019-10-4)
35. Nobel Prize winner calls peer review “very distorted,” “completely corrupt,” and “simply a regression to the mean” (2014). URL: http://retractionwatch.com/2014/03/03/nobel-prize-winner-calls-peer-review-very-distorted-completely-corrupt-and-simply-a-regression-to-the-mean/ (2019-10-4)
36. Schekman, R. (2013) How journals like Nature, Cell and Science are damaging science. The Guardian. URL: https://www.theguardian.com/commentisfree/2013/dec/09/how-journals-nature-science-cell-damage-science (2019-10-4)
37. Smith, R. (2005) Medical journals are an extension of the marketing arm of pharmaceutical companies. PloS Med, 2, e138. URL: http://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.0020138 (2019-10-4)
38. Collier, R. (2009) Medical literature, made to order. CMAJ, 181, str. 254-256.
39. Healy, D. (2001) The dilemmas posed by new and fashionable treatments. Adv Psychiatr Treat, 7, str. 322-327.
40. Lariviere, V.; Haustein, S.; Mongeon, P. (2015) The oligopoly of academic publishers in the digital era. PLoS One, 10, e0127502. URL: http://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0127502 (2019-10-4)
41. Barić, H. et al. (2017) Why scholarly publishing might be a bubble. Croat Med J, 58, str. 1-3.
42. Bowman, JD. (2014) Predatory publishing, questionable peer review, and fraudulent conferences. Am J Pharm Educ, 78, str. 176.
43. A Serbian Sokal? Authors spoof pub with Ron Jeremy and Michael Jackson references. (2013) Retraction Watch. URL: http://retractionwatch.com/2013/09/23/a-serbian-sokal-authors-spoof-pub-with-ron-jeremy-and-michael-jackson-references/ (2019-10-4)
44. Groeger, L. (2014) Big Pharma’s big fines. ProPublica. URL: http://projects.propublica.org/graphics/bigpharma (2019-10-4)
45. Borrell, B. (2009) A medical madoff: anesthesiologist faked data in 21 studies. Scientific American. URL: https://www.scientificamerican.com/article/a-medical-madoff-anesthestesiologist-faked-data/ (2019-10-4)
46. Marcus, A.; Oransky, I. (2015) How the biggest fabricator in science got caught. Nautilus. URL: http://nautil.us/issue/24/error/how-the-biggest-fabricator-in-science-got-caught (2019-10-4)
47. Husten, L. (2013) How heart guidelines based on disgraced research may have caused thousands of deaths. Forbes. URL: https://www.forbes.com/sites/larryhusten/2013/07/31/european-heart-guidelines-based-on-disgraced-research-may-have-caused-thousands-of-deaths/#7c392fca2e33 (2019-10-4)
48. Dane indicted for defrauding CDC (2011). Atlanta Business Chronicle. URL: https://www.bizjournals.com/atlanta/news/2011/04/13/dane-indicted-for-defrauding-cdc.html (2019-10-4)
49. Gajski, L. (2012) Farmaceutska industrija i sukob interesa u medicini. U: Šarić, M.; Kovačić, L., ur. Zdravstvo u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, str. 87-99.
50. Gøtzsche, P. (2013) Deadly medicines and organized crime. Boca Raton: CRC Press.
51. Schafer, A. (2004) Biomedical conflicts of interest: a defence of the sequestration thesis-learning from the cases of Nancy Olivieri and David Healy. J Med Ethics, 30, str. 8-24.
52. Wakefield, A. (2011) Callous disregard. New York: Skyhorse Publishing.
53. Angell, M. (2004) The truth about the drug companies: how they deceive us and what to do about it. New York: Random House.
54. Welch, HG.; Schwartz, L.; Woloshin, S. (2012) Overdiagnosed. Boston: Beacon Press.
55. Gajski, L. (2014) Medical science serving corporate interests. U: Schweidler, W.; Zeidler, KW., ur. Bioethik und Bildung. Sankt Augustin: Academia Verlag, str. 155-174.
56. Mandrola, JM. (2016) The best decision may not be what the guidelines say.Medscape. URL: http://www.medscape.com/viewarticle/860576?nlid=102616_3863&src=WNL_mdplsfeat_160322_mscpedit_card&uac=98463AJ&spon=2&impID=1032383&faf=1 (2019-10-4)
57. Ioannidis, JP. (2016) The mass production of redundant, misleading, and conflicted systematic reviews and meta-analyses. Milbank Q, 94, str. 485-514.
58. Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost. (2012) Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju. Zagreb: Akademska solidarnost.
59. Dorsey, ER. et al. (2009) Financing of U.S. biomedical research and new drug approvals across therapeutic areas. PLoS One, 4, e7015. URL: https://doi.org/10.1371/journal.pone.0007015 (2019-10-4)
60. $95 billion a year spent on medical research (2005). The Associated Press. URL: http://www.nbcnews.com/id/9407342/ns/health-health_care/t/billion-year-spent-medical-research/#.WnA_TWnwbIU (2019-10-4)
61. Bach, B. (2014) The end of antibiotics? Researchers warn of critical shortages. Scope. URL: http://scopeblog.stanford.edu/2014/10/13/the-end-of-antibiotics-researchers-warn-of-critical-shortages/ (2019-10-4)
62. Pheage, T. (2016-2017) Dying from lack of medicines. Africa Renewal. URL: http://www.un.org/africarenewal/magazine/december-2016-march-2017/dying-lack-medicines (2019-10-4)
63. Gajski, L. (2015) Što se dogodilo s „Prvo ne škoditi“? H-alter. URL: http://h-alter.org/vijesti/sto-se-dogodilo-s-prvo-ne-skoditi (2019-10-4)
64. Kawachi, I.; Kennedy, B.; Wilkinson, RG., ed. (1999) The Society and Population Health Reader: Income inequality and health. New York: New Press.
65. Bodenheimer, T. (2000) Uneasy alliance: clinical investigators and the pharmaceutical industry. N Engl J Med, 342, 1539-1544.
66. Healy, D. (2003) Is academic psychiatry for sale? Br J Psychiatry, 182, str. 388-390.
67. Rosenberg, SA. (1996) Secrecy in medical research. N Engl J Med, 334, str. 392-394.
68. Krimsky, Sh. (2004) Science in the private interest: has the lure of profits corrupted biomedical research? Lanham: Rowman & Littlefield.
69. Bok, D. (2004) Universities in the marketplace. Princeton: Princeton University Press.

O čoeku

od

Uvjetno se može reći da sam rođen prije nekih 14 milijardi godina, sasvim slučajno, kada je, Velikim praskom, ništa eksplodiralo i sve nastalo. Ima već dosta dugo otkad sam ispuzao iz vode, razvio udove i postao sisavac. Polako sam napredovao, a budući da je svijet vrlo negostoljubivo mjesto, preselio sam u pećinu i ubijao životinje da bih preživio u pustom, neplodnom okolišu. Pošto sam tada još uvijek bio prilično glup, na kamenje sam klesao raznorazne beznačajne i nerazumljive znakove, iz dosade i uz pomoć robova gradio čudne, niškorisne građevine te na taj način hinio da se kužim u umjetnost i arhitekturu.

Moj istinski procvat startao je s renesansom, kada sam konačno shvatio da živim na samo jednoj od bezbroj kamenčina koje tutnje kroz beskrajni svemir. To mi je pomoglo da shvatim svoju beznačajnost u ovom univerzumu i napokon osvijestim potrebu da pripadam nečemu većem od sebe – sustavu.

S obzirom na svoju stalnu evoluciju, nastojim činiti sve da bih je ubrzao i usavršio se. Zato redovito primam cjepiva i gutam tablete – treba popraviti ono što priroda nije učinila optimalnim. Srećom, oko mene su ljudi s još jačim diplomama i skupljim odijelima, tako da se ne moram zamarati otkrivajući stvari koje je znanost već “zašarafila”.

Netko mudar je zaključio da je čovjek čovjeku vuk, pa sam se naučio boriti za svoje mjesto pod Suncem. Dobijem blagu erekciju kad naiđem na bilo kakav natječaj (npr. za posao), jer natjecanje je ono što nas tjera naprijed. Bez lažne skromnosti, za sebe mogu reći da spadam među uspješne, među pobjednike i malo se naživciram kad čujem sirotinju koja kuka da je društvo nepravedno, a nisu shvatili da jači kači. Da su sposobniji, našli bi načina da zarade više novca, jer u njemu je prava vrijednost (ipak iza njega stoji zlato). Jebiga, nisu dovoljno dugo išli u školu i sad se koprcaju u blatu vlastitog neznanja. Npr. zlopate se po vrtovima da bi uzgojili voće i povrće, a sve imaju u dućanima, još čišće, ljepše i bez crva.

Drugi pametan čovjek je rekao da, ako se mi ne bavimo politikom, ona će se baviti nama. Ne volim biti instrument u tuđim rukama, tako da sam se učlanio u vodeću partiju, što mi znatno pomaže u plivanju ovim bazenom punim ajkula, kojeg nazivamo životom. S ponosom mogu tvrditi da sam, kroz godine plaćanja poreza, dao zamjetan doprinos državnom budžetu i vraćanju ogromnoga vanjskog duga, nastalog zbog nerada i nesposobnosti onih koji još uvijek misle da žive u socijalizmu, iako smo odavno prešli na najveće dostignuće civilizacije – demokratski sustav, gdje svaki građanin odlučuje sam o svojoj sudbini. Ali šta reći kad veliki dio biračkog tijela još uvijek ne shvaća važnost izbora vlastitih predstavnika u organima vlasti. Ili ne kapiraju da je hijerarhija nužna (u protivnom bi vladala anarhija) ili su jednostavno nezainteresirani za vlastitu dobrobit.

Molim vas da me poštedite priča o postojanju nečega što se ne može osjetiti pomoću naših pet čula, kao i postojanju nečega što se ne može kupiti novcem. Te bapske priče odavno se nalaze samo u bajkama i legendama naših primitivnih predaka, a stvarni svijet je nešto sasvim drugo. U tom stvarnom svijetu postoje ljudi koji još uvijek žive na selima (iako sve manje, da kucnem o mahagonij), kao da ne žele svojoj djeci priuštiti veličanstveni sjaj urbanih sredina. Ako netko ne prepoznaje prednosti civilizacije, blato pretpostavlja asfaltu, a drveće rasvjetnim stupovima, ja mu ne mogu pomoći. Neka i dalje mete svoje dvorište puno lišća i ptičjih govana, ali ja komfor svog stana ne bih mijenjao za odavno prevaziđene tvorbe tzv. prirode, pritom se odričući blizine trgovačkog centra, bolnice, škole, restorana, kafića itd.

Dragi moji sugrađani, pamet u glavu, pogled prema Europi, cestu pod točkove i pravac sloboda!

Slobodan čovjek premostitelj svjetova

od

Kakve veze ima pemostitelj svijetova sa biti slobodnim čovjekom?

Biti slobodnim čovjekom plemeniti je cilj. Jednostavno rečeno, ali kako izgleda slobodan Čovjek u nečijem svakodnevnom životu?

Nema primjera, nema razvoja

Valjda je to razlog zašto je na ovoj web stranici slobodnog  čovjeka citirano toliko nadahnjujućih ljudi? Mnogi nadahnjujući ljudi više ne žive među nama. Podsjeća me kako me u prošlosti izazivao moj vodič kad je rekao; “Svi veliki ljudi su otišli, sada je na vama red! Ali što ovo traži od mene?

Ne možete riješiti problem na istoj razini koju je stvorio, rekao je Einstein

Zbog ovog citata postavljam dva pitanja.

  1. Za rješavanje bilo čega moram vidjeti ​​u čemu je problem?
  2. I moram ispitivati ​​na kojoj je razini problem stvoren tako da znam do koje razine moram doći da bih uopće išta riješilo?

Koji je problem današnje stvarnosti?

Na ovo pitanje nije moguće odgovoriti u nekoliko rečenica. To zaslužuje više dijaloga i pažljivih formulacija, ali zarad ovog pisanja sažimam ono do čega sam došla svojim istraživanjem, životnim iskustvom i procjenama.

Da dodam, živimo u stvarnosti koja se raspada. Čovječanstvo je razdvojeno više nego ikad prije, a kontakt među ljudima više ne postoji ili je plitak. Povrh svega toga vidim da je većina ljudi izgubila vezu s prirodom i uvjetovana je da se boji sunčeve svjetlosti. Umjesto toga, ljudi su razvili bližu vezu sa umjetnim digitalnim signalom koji dolazi sa svjetske mreže, nego kontakt sa vlastitim tijelom, umom i osjećajima.

Trend kojem svjedočim je da su mnogi mladi u dobnoj kategoriji između 3 i 35 godina usisani u svoje pametne telefone i video igre, a mnogi stariji od 35 godina provode malo slobodnog vremena koje imaju gledajući televiziju. Kad ljudi smatraju sebe istraživačima svijesti, onda racionaliziraju bilo koji komentar da gledaju samo nevine programe poput sportskih ili dokumentarnih filmova o prirodi.

Tko još može tvrditi da on ili ona gospodari nad vlastitim umom, emocijama i postupcima? Što odlučuje; vi ili elektronički uređaj? Tko se usuđuje biti nemilosrdno iskren u vezi ovog?

Što znam o instaliranim tehnologijama na našim digitalnim elektroničkim uređajima?

Ono čega se uvijek pitam je koliko ljudi zapravo zna o instaliranoj tehnologiji u svim tim elektroničkim uređajima koji nas danas okružuju? Govorim o tehnologiji kojoj je jedina svrha učiniti svakog čovjeka digitalnim ovisnikom na način da Čovjek može biti daljinski upravljan da služi sustavu dominacije i kontrole? Stvarnost ili znanstvena fantastika ili je stvarnost čak i čudnija od fantazije?

Gdje mogu pronaći stvarne informacije o ovoj temi?

Ovo je škakljivo pitanje jer znam da je u načelu svo znanje o tim tehnologijama namjerno dostupno na Internetu kako bi se proizvođači tih tehnologija oslobodili od karme. Na ovaj način mogu reći da smo sve  mogli znati da smo to željeli. Činjenica da mnogi od nas neznaju naša je greška i zato smo dali svoj prešutni pristanak da se manipulira i programira prema njihovom scenariju.

Osobno sam naučila puno o svim tim međusobnim povezivanjima mnogih tehnologija preko njemačkog znanstvenika Haralda Kautz-Vella. Njegova su objašnjenja jasna i temelje se na dokazima, jasnom razmišljanju i činjenicama. Čini se da ništa nije slučajno, od geoinženjerstva, prskanja chemtrails-a i vojne pametne prašine, do aditiva u našoj hrani, umjetnih gnojiva, GMO-a, čipova u našim mobitelima i kamera na računalnim ekranima, pametnih brojila u našim domovima i elektronskih odašiljača svugdje prisutnih elektronike u našim automobilima, sve su komplementarne tehnologije fino prilagođene jedna drugoj s ishodom koji na Čovječanstvo nesvjesno utječe do te mjere da u potpunosti gubimo kontrolu nad sobom, ali s druge strane još uvijek imamo snažno i čvrsto uvjerenje da u potpunosti kontroliramo i da je ono što radimo u životu naša vlastita odluka. Da, točno ste pročitali da je ovo užasan scenarij za one koji žele postati slobodni.

Koja je razina na kojoj je nastao problem?

To nije novo i većina čitatelja već to zna i reklo je nekoliko sjajnih učitelja čovječanstva; „Najveće siromaštvo na ovom planetu je NEZNANJE“. Sva patnja na ovome svijetu uzrokovana je neznanjem utemeljenim na dobroj vjeri i naivnosti. Previše jednostavno vjerujemo u ono što je rečeno i teško provjeravamo i istražujemo je li ono što se govori poluistina ili cijela laž?

Mora da postoji neki izlaz odavde?

Bio je redak u tekstu “Uzduž stražarske kule” jedna od najdražih mi pjesama Boba Dylana šezdesetih! Koliko su ljudi danas sposobni da okrenu ludilo koje šiba po našem planetu? Mislim da se od suvremenog Čovjeka traži da odluči kako da zaustavi ovu destruktivnu energiju koja uzrokuje sve više haosa i zbrke. Vrijeme je da sebi pojasnim što želim promovirati i što treba prilagoditi ili zaustaviti?

Moram biti gospodar nad svojim umom, tijelom i emocije koje se mogu širiti; Ljubav, nada, posvećenost, disciplina, nadahnuće, stjecanje objektivnih znanja o djelovanju prirode, dizajnu ljudskog tijela i zakonima svemira. Ukratko, govorim o putu da nadiđemo svoja samo nametnuta ograničenja izražena kao uvjerenja ili sustav vjerovanja!

Koja je druga razina u kojoj bi mogla postojati rješenja?

Rješenja se mogu naći u našem dizajnu. Svi znamo od znanstvenih istraživača da čovjek koristi vrlo mali dio svog mozga. Moramo naučiti razmišljati.

Naš dizajn bi nas mogao voditi u pravom smjeru. Neutralan je teritorij u kojim nema informacija o nacionalnosti, religiji ili bilo kojem drugom duhovnom učenju. Bez obzira na boju naše kože, bez obzira na podrijetlo, religiju ili obrazovanje, svi imamo kostur, krv, srce, mišiće i mozak i ona funkcionira za svakog čovjeka isto. Možda je dobro polazište za ponovno povezivanje?

Gledajući u naše glave vidimo prostor sličan maternici u ženi za svrhu stvoranja. Oboje su šalice. Možda trebamo početi shvaćati da je mozak u našoj glavi zapravo sjeme kosmosa zasađenog na ovom planetu? Ali isto tako, s bilo kojom drugom opremom, morate biti uključeni u da bi upalili!

Pitanje je kako se Čovjek priključi i uključuje?

Ovo pitanje mi se vraća natrag. Nema primjera, nema razvoja. Moram se povezati s dva primjera u koja se pokazalo da imamo povjerenja. Tko je uvijek tu, bez obzira koliko sjebane stvari bile? To su naš majka planet Zemlja i naš otac Sunce. Zemlja-majka, ona nastavlja proizvoditi povrće i voće, a otac izlazi svako jutro i to rade BESPLATNO. Nikad nam ništa ne naplaćuju! Nikada ne uskraćujte svoje darove. Zapravo onog trenutka kada uložim u vrt, iz godine u godinu dobivam sve više i više zauzvrat. Priroda znači obilje.

Usporedite to sa strukturama društva koje je stvorio čovjek. Tu je obrnuto, trebamo raditi napornije za manje svake godine, a nagrada je na kraju da se smjestimo u dom za starije i čekamo da umremo bolesni i u mukama. Kako to da zatvaramo oči pred ovom stvarnošću? Samo za 1% svjetske populacije ovaj sustav djeluje, a za ostale mi prije ili kasnije patimo na ovaj ili onaj način. Da, znam da ovo nije slika koju volimo. Slažem se s tobom. Zbog toga pišem da promijenim ovu sliku ZAJEDNO.

Prelazak preko vlastitih granice!

Moram preuzeti za sebe odgovornost nazad i naučiti ovladavati sposobnošću reagiranja pažnjom, točnošću i suosjećanjem i svaki dan iznova učiti. Trebam li prevladati svoja nametnuta ograničenja koja se razvijaju oko pojma TKO sam Ja? Sustavi označavanja koje svi dobro poznajemo, poput uloga koje igramo na temelju svog spola ili onoga što nam je dopušteno raditi na temelju naše fizičke dobi ili statusa stečenog školovanjem i podrijetlom, prednosti ili nedostatka pripadnosti određenoj religija i tako dalje. Umjesto toga, moram proučiti ŠTO SAM JA da bih postati ovaj slobodan čovjek.

Dijeliti je voditi brigu

U trenutku kad se oslobodimo sustava označavanja, imam nešto za dijeliti sa svojim kolegom. Upravo zajedničkim snagama stvaramo most između mjesta na kojem danas živimo i sutra možemo postati premostitelji svijetova.

Gdje započeti?

Taj proces uvijek započinje priznanjem da nitko od nas ne zna sve. Svi imamo djelomičan pogled, ali zajedno bismo mogli dobiti više uvida u cjelovitiju sliku i što izabrati. Ovo započinje najprije prepoznavanjem da je nešto u čovjeku u osnovi izvan ravnoteže. Otpuštanje stiska držanja svih pravila i propisa dio je postupka oslobađanja.

Ako vi ne upravljate svojim brodom, nešto drugo hoće!

Naučila sam da je moja dužnost i moja obveza osigurati da sam gospodar nad plovilom koje mi je povjereno cijeli život, jer ako ne budem, onda će nešto drugo to učiniti! Meni je jasno vidljivo kada ljudi koriste svoje pametne telefone da više nisu u svojim tijelima, da su otišli u virtualnu stvarnost. Ovo je za mene zastrašujuće i pitam se kuda će to čovječanstvo odvesti? Što dominira nad nama kada nesvjesno dopuštamo potpunu kontrolu ovoj umjetnoj inteligenciji? Za mene je program ove umjetne inteligencije nesiguran i zasnovan na dvodimenzionalnoj stvarnosti, vrijednosti 1 i 0. Ono je bez ikakvih osjećaja i svi smo se susreli s beskompromisnom krutošću ovog sustava. Crno i bijelo i ne poznaju milosti. Slijediti ovu inteligenciju znači izroditi se iz 3D organskog bića u 2D polu čovjeka, pola robota. U što bismo se mogli razviti ako surađujemo s organskom, zemaljskom majkom i ocem suncem i uključimo naš kozmički mozak?
Zbog toga mislim da se danas radi o izboru koji svatko od nas mora učiniti nesvjesno ili svjesno. Radije biram svjesno i provodim svoju slobodnu volju. Možda je ovo jedini stvarni izbor koji svako mora učiniti u ovom životnom vremenu, gdje da predamo svoju slobodu?

A što je s tobom?

Rose članica My Happy Femily

Powered by  GDPR Cookie Compliance
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.