tijelo

Intencijalnost

od

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.

O oholosti romatičara ili o narcizmu uma

od

Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće.  Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:

“Ja nisam ovo tijelo!”.

Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.

Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“

Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!

Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?

Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.

Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.

Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.

Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.

Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti.  Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.

Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca  je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.

Ka istinskoj duhovnosti usprkos cinizmu romantike

od

Pažljivost ili potčinjenost pametnim savjetnicima, pitanje je sada? Tko donosi moje odluke?  Kome vjerujem? Da li više vjerujem svom osjećaju ili algoritmu uređaja kojeg koristim?

Uzmimo sport kao primjer. Opsjednutost i ovisnost o pametnim telefonima u svakodnevnom životu se odrazila kao opsjednutost i ovisnost o pametnim satovima tokom bavljenja sporta. Danas čak i mnoge bakice, tokom šetnji poslje nedjeljne mise, „broje“ korake. Vježbanje bez tog uređaja je za ambicioniranog  sportaša amatera, vrijeme bačeno u vjetar. One vrhunske sportaše nećemo ni spominjati. Ako nema digitalne potvrde, nema niti digitalnog sjećanja na trening. On se dogodio u analognoj pustoši individualne nesvijesti i ostao tamo izoliran, bez mogućnosti da dobije pažnju digitalne publike. Usmjerenost pažnje na vlastito tijelo i prirodu oko nas je postalo nezanimljivo. Svoju analognu stvarnost rado mijenjamo za digitalni surogat stvarnosti. Da li je vrijednost te dvije stvarnosti ekvivalentna?

Postoje ipak i živi ljudi i njih je iz dana u dan sve više, koji više cijene feeback tijela (čitaj: najviša bio-technologija) od objektivnih podataka. Upravo bi sport, pogotovo kao aktivan boravak u prirodi, trebao biti biti suprotan uobičajenim radnim i društvenim aktivnostima. Ako tada moramo biti online, onda bi baš sport trebao biti vrijeme  kad smo offline.  Umjesto da odgovornost percipiranja i odlučivanja prebacujemo na elektronske aparate, mogli bi zauzvrat uključiti bio-energetski „internet“ naše tjelesne inteligencije. Tako bavljenje sportom može postati doživljaj direktnog religioznog iskustva, tj.ponovnog povezivanja sa nama samima i sa prirodom.

Ukoliko pažnju usmjerimo samo na digitalna pomagala, bit ćemo uskraćeni za ono direktno iskustvo bivanja  u toku (flow), što će se drastično odraziti na naš energetski nivo i kvalitetu vježbe. Takva pažnja ne može stvoriti onaj osjećaj ugode, koji prati tjelesnu svjesnost. Analogno iskustvo gibanja ili tjelesne vježbe u prirodi je čin povratka u stvarni život. Proces u kojem našu usmjerenu pažnju „rastežemo“ na neuobičajene nivoe frekvencije našeg srca, je proces u kojemu vježbamo fleksibilnost naše svjesnosti. Pažnja koja prati samo jedan uzak spektar srčane frekvencije je kruta i ograničena pažnja, koja s vremenom redovito sklizne u prepuštanje dosadi i depresiji. Posezanje za stimulativnim sredstvima je odgovor naše civilizacije na problem dosade i depresije. Tko je i zašto tabuizirao mogućnost mijenjanja nivoa svijesnosti i time automatski stvorilo temelj za frustraciju? Kome je u interesu da sloboda svijesti nije čak ni predmet društvene rasprave? Svijesnost je bačena u tamnicu sa pečatom političkog kriminalca, onog neprijatelja društva broj 1, čije je pomilovanje  čista utopija. Na ispražnjeno prijestolje koje po prirodi pripada individualnoj svijesti je ustoličen konstrukt kolektivne umjetne svijesti. Ono božansko-abstraktno je svrgnuto aktom ilegalnog puča i zamjenjeno konkretnim strojem.

Živi čovjek je biće istraživanja, biće koje je svjesno svoje magičnosti i koje potrebe za njom ne zamjenjuje digitalnim surogatom industrije zabave. Čak i najbanalnija šetnja u prirodi, tokom koje je pažnja fokusirana na vlastito tijelo i prirodnu okolinu, je sofisticirana praksa meditacije, koja vodi umirenju toka misli i emocija. Ta „beznačajna“ i preglupa šetnja u šumi, uz obalu mora ili rijeke, može biti avenija koja vodi ka unutrašnjoj tišini, ukoliko se suzdržimo od korištenja mikro-bio ili makro-tehno interneta. Ukoliko se pažljivo i dosljedno provodi, ta šetnja postaje čista-sveta fenomenološka praksa. Početak je naravno težak.  Naša preciznost i upornost biti će kad tad nagrađeni ulaskom u „flow“, ili osjećajem posebne ugode, nakon uključivanja u prirodni „internet“ direktne energetske komunikacije. Dovoljno je samo ozamjeniti pričanje (u sebi i na van) sa tihom usmjerenom pažnjom na tjelesna čula i „besmislene“ poruke koje dolaze od njih. Kad u jednom trenutku prestanemo pričati sa samim sobom, komentirajući sve i svašta, možemo se prepustiti životu i prozvati se svetim-živom čovjekom. Vrata ka direktnom doimanju energetske srži stvarnosti postaju tada širom otvorena za nas.

Čim pređemo u svijet energije i frekvencije, riječi nestaju i ostaje nam samo osjećaj. Po prvi put naše blaženo tijelo osjeća samog sebe i svijet oko sebe. Cenzura ili reprezentativna percepcija ustupa mjesto direknom doimanju stvarnog svijeta. Unutrašnja tišina nas je dovela do tog stanja i dala nam moć da svoju percepciju proširimo na novo područje onstran uma i onog mrtvog arhiva poznatih pojmova. Um ne zanimaju stvarni objekti već pojmovi, imena, količina (poput matematike koju ne zanimaju brojevi sami, već samo odnosi između njih). Kakav odmor je ući u svijet bez imena, bez riječi (magični svijet prije biblije i biblijskog boga) i bez ciničnih komentara! Kakav odmor je ući u svijet tekućih osjećaja. „Nemam pojma“ je čarobna formula za otvaranje svog bića ka unutrašnjoj tišini. „Znam!“ ili „Zna se!“ je čarobna formula za zatvaranje sebe prema svojoj  prirodnoj, iskonskoj svijesti. Za izgovaranje te formule treba imati hrabro srce i pogodno tijelo. Svaka duhovnost, u pravom smislu te riječi,  je bez to dvoje puka romantična lakrdija.

Vraćanje fokusa pažnje na tijelo, sa vremenom liječi tjelesno-senzornu amneziju, nastalu opsesivnom konzumacijom digitalnih pomagala. Prvi korak je uvijek vraćanje fokusa pažnje na tijelo. Preko tijela i tjelesne pažnje dolazimo do meditativnog stanja unutrašnje tišine i dostupa do istinske duhovnosti, dostupa do našeg energetskog tijela. Sve je u tijelu! U glavi je uglavnom nagomilano društveno smeće, koje vremenom biva očišćeno energetskom detoksikacijom. Trenutak kad ostatak tijela „siluje“ glavu je onaj moment istjerivanja stranog agenta iz našeg mikrokozmosa i rađanje suverenog magičnog bića, koji na ovim stranicama zovemo živi čovjek.

Naš moderni svijet je tako koncipiran, da nas prisiljava da fokus pažne odvojimo o tijela i prebacimo na um, ukoliko želimo biti uspješni. Računati, kupiti, prodati, investirati, dobiti više od uloženog, zaraditi. Pravo pitanje jest: šta ćeš onda sa tim društvenim bogatstvom, ako si na putu do njega izgubio svoje individualno bogatstvo (tijelo i energiju=dušu)? Kao i sve u našem lažnom romantičnom svijetu, tako i alegoriju „prodavanja duše đavolu“ moramo okrenuti na glavu. Nije đavo naše tijelo, već sav mehanizam socijalizacije (od religije do znanosti), koji nas sistematski udaljava od njega. Tijelo bez pažnje je lak pljen grabljivaca, kojima upravo vrvi naš  svemir „ljubavi“.

Egocentričnost nije ništa drugo do postavljanje uma ispred tijela,  „umske svijesti“ ispred tjelesne svijesti, digitalne svijesti ispred one bio-analogne, društvene (socijalizirane) svijesti ispred individualne- tjelesne svijesti. Novac, društvo, um i osoba su napravljeni kao zamjenska sredstva za zlato, prirodu, svijest i živog čovjeka. Um ima onoliko veze sa duhovnošću koliko i mogućnost plaćanja sa kunama na jednoj drugoj planeti. Preko školovanja uma (memoriranja pojmova i ljepljenja etiketa) u najbolju ruku možemo doći do njegovog izvora, egregora umjetne inteligencije.