Insertio web

Dražen i Vedran na Radio Braču – korona virus, život ili smrt

od

Aktualna situcija trenutno je najaktualnija, ali ne znam koliko dugo ću se baviti njome jer jednostavno nema smisla. Ljudi koji su u panici i pokorno slušaju upute vlade te čak i upozoravaju druge da ih se drže i onako neće prihvatiti išta od onog što je u ovoj emisiji rečeno. Čujem na cesti neke komentar da sve treba zatvoriti, ograditi parkove, spaliti marjan, izrovati žnjan jer su ljudi glupi i neodogovorni što naravno šteti onima “odgovornima” do te mjere da će biti potpuno normalno prijaviti onog koji šeta ulicom za vrijeme karantene. “Zbog takvih ćemo svi poginuti, treba ih linčovati”. Nekako se u svijesti ljudi najčešće javlja ta misao koliko za sada vidim. Na moj odgovor jednoj poznanici da sve ovo ne može biti radi virusa već je nešto drugo u pitanju dotična niti čuje niti komentira već nastavlja sa pričom o neodgovornosti. Mnogi pričaju i o zlatnom dobu o tome da se sada sve mjenja na bolje. Možda, jedino što moj um zablokira pri tome jer ne vidi nijedan način na koji bi se “Odgovorni građani” mogli probuditi iz zimskog sna. možda nekad, nekako, ne znam kako.

ali eto emisije idu kao po nekom šablonu……

 

Ka istinskoj duhovnosti usprkos cinizmu romantike

od

Pažljivost ili potčinjenost pametnim savjetnicima, pitanje je sada? Tko donosi moje odluke?  Kome vjerujem? Da li više vjerujem svom osjećaju ili algoritmu uređaja kojeg koristim?

Uzmimo sport kao primjer. Opsjednutost i ovisnost o pametnim telefonima u svakodnevnom životu se odrazila kao opsjednutost i ovisnost o pametnim satovima tokom bavljenja sporta. Danas čak i mnoge bakice, tokom šetnji poslje nedjeljne mise, „broje“ korake. Vježbanje bez tog uređaja je za ambicioniranog  sportaša amatera, vrijeme bačeno u vjetar. One vrhunske sportaše nećemo ni spominjati. Ako nema digitalne potvrde, nema niti digitalnog sjećanja na trening. On se dogodio u analognoj pustoši individualne nesvijesti i ostao tamo izoliran, bez mogućnosti da dobije pažnju digitalne publike. Usmjerenost pažnje na vlastito tijelo i prirodu oko nas je postalo nezanimljivo. Svoju analognu stvarnost rado mijenjamo za digitalni surogat stvarnosti. Da li je vrijednost te dvije stvarnosti ekvivalentna?

Postoje ipak i živi ljudi i njih je iz dana u dan sve više, koji više cijene feeback tijela (čitaj: najviša bio-technologija) od objektivnih podataka. Upravo bi sport, pogotovo kao aktivan boravak u prirodi, trebao biti biti suprotan uobičajenim radnim i društvenim aktivnostima. Ako tada moramo biti online, onda bi baš sport trebao biti vrijeme  kad smo offline.  Umjesto da odgovornost percipiranja i odlučivanja prebacujemo na elektronske aparate, mogli bi zauzvrat uključiti bio-energetski „internet“ naše tjelesne inteligencije. Tako bavljenje sportom može postati doživljaj direktnog religioznog iskustva, tj.ponovnog povezivanja sa nama samima i sa prirodom.

Ukoliko pažnju usmjerimo samo na digitalna pomagala, bit ćemo uskraćeni za ono direktno iskustvo bivanja  u toku (flow), što će se drastično odraziti na naš energetski nivo i kvalitetu vježbe. Takva pažnja ne može stvoriti onaj osjećaj ugode, koji prati tjelesnu svjesnost. Analogno iskustvo gibanja ili tjelesne vježbe u prirodi je čin povratka u stvarni život. Proces u kojem našu usmjerenu pažnju „rastežemo“ na neuobičajene nivoe frekvencije našeg srca, je proces u kojemu vježbamo fleksibilnost naše svjesnosti. Pažnja koja prati samo jedan uzak spektar srčane frekvencije je kruta i ograničena pažnja, koja s vremenom redovito sklizne u prepuštanje dosadi i depresiji. Posezanje za stimulativnim sredstvima je odgovor naše civilizacije na problem dosade i depresije. Tko je i zašto tabuizirao mogućnost mijenjanja nivoa svijesnosti i time automatski stvorilo temelj za frustraciju? Kome je u interesu da sloboda svijesti nije čak ni predmet društvene rasprave? Svijesnost je bačena u tamnicu sa pečatom političkog kriminalca, onog neprijatelja društva broj 1, čije je pomilovanje  čista utopija. Na ispražnjeno prijestolje koje po prirodi pripada individualnoj svijesti je ustoličen konstrukt kolektivne umjetne svijesti. Ono božansko-abstraktno je svrgnuto aktom ilegalnog puča i zamjenjeno konkretnim strojem.

Živi čovjek je biće istraživanja, biće koje je svjesno svoje magičnosti i koje potrebe za njom ne zamjenjuje digitalnim surogatom industrije zabave. Čak i najbanalnija šetnja u prirodi, tokom koje je pažnja fokusirana na vlastito tijelo i prirodnu okolinu, je sofisticirana praksa meditacije, koja vodi umirenju toka misli i emocija. Ta „beznačajna“ i preglupa šetnja u šumi, uz obalu mora ili rijeke, može biti avenija koja vodi ka unutrašnjoj tišini, ukoliko se suzdržimo od korištenja mikro-bio ili makro-tehno interneta. Ukoliko se pažljivo i dosljedno provodi, ta šetnja postaje čista-sveta fenomenološka praksa. Početak je naravno težak.  Naša preciznost i upornost biti će kad tad nagrađeni ulaskom u „flow“, ili osjećajem posebne ugode, nakon uključivanja u prirodni „internet“ direktne energetske komunikacije. Dovoljno je samo ozamjeniti pričanje (u sebi i na van) sa tihom usmjerenom pažnjom na tjelesna čula i „besmislene“ poruke koje dolaze od njih. Kad u jednom trenutku prestanemo pričati sa samim sobom, komentirajući sve i svašta, možemo se prepustiti životu i prozvati se svetim-živom čovjekom. Vrata ka direktnom doimanju energetske srži stvarnosti postaju tada širom otvorena za nas.

Čim pređemo u svijet energije i frekvencije, riječi nestaju i ostaje nam samo osjećaj. Po prvi put naše blaženo tijelo osjeća samog sebe i svijet oko sebe. Cenzura ili reprezentativna percepcija ustupa mjesto direknom doimanju stvarnog svijeta. Unutrašnja tišina nas je dovela do tog stanja i dala nam moć da svoju percepciju proširimo na novo područje onstran uma i onog mrtvog arhiva poznatih pojmova. Um ne zanimaju stvarni objekti već pojmovi, imena, količina (poput matematike koju ne zanimaju brojevi sami, već samo odnosi između njih). Kakav odmor je ući u svijet bez imena, bez riječi (magični svijet prije biblije i biblijskog boga) i bez ciničnih komentara! Kakav odmor je ući u svijet tekućih osjećaja. „Nemam pojma“ je čarobna formula za otvaranje svog bića ka unutrašnjoj tišini. „Znam!“ ili „Zna se!“ je čarobna formula za zatvaranje sebe prema svojoj  prirodnoj, iskonskoj svijesti. Za izgovaranje te formule treba imati hrabro srce i pogodno tijelo. Svaka duhovnost, u pravom smislu te riječi,  je bez to dvoje puka romantična lakrdija.

Vraćanje fokusa pažnje na tijelo, sa vremenom liječi tjelesno-senzornu amneziju, nastalu opsesivnom konzumacijom digitalnih pomagala. Prvi korak je uvijek vraćanje fokusa pažnje na tijelo. Preko tijela i tjelesne pažnje dolazimo do meditativnog stanja unutrašnje tišine i dostupa do istinske duhovnosti, dostupa do našeg energetskog tijela. Sve je u tijelu! U glavi je uglavnom nagomilano društveno smeće, koje vremenom biva očišćeno energetskom detoksikacijom. Trenutak kad ostatak tijela „siluje“ glavu je onaj moment istjerivanja stranog agenta iz našeg mikrokozmosa i rađanje suverenog magičnog bića, koji na ovim stranicama zovemo živi čovjek.

Naš moderni svijet je tako koncipiran, da nas prisiljava da fokus pažne odvojimo o tijela i prebacimo na um, ukoliko želimo biti uspješni. Računati, kupiti, prodati, investirati, dobiti više od uloženog, zaraditi. Pravo pitanje jest: šta ćeš onda sa tim društvenim bogatstvom, ako si na putu do njega izgubio svoje individualno bogatstvo (tijelo i energiju=dušu)? Kao i sve u našem lažnom romantičnom svijetu, tako i alegoriju „prodavanja duše đavolu“ moramo okrenuti na glavu. Nije đavo naše tijelo, već sav mehanizam socijalizacije (od religije do znanosti), koji nas sistematski udaljava od njega. Tijelo bez pažnje je lak pljen grabljivaca, kojima upravo vrvi naš  svemir „ljubavi“.

Egocentričnost nije ništa drugo do postavljanje uma ispred tijela,  „umske svijesti“ ispred tjelesne svijesti, digitalne svijesti ispred one bio-analogne, društvene (socijalizirane) svijesti ispred individualne- tjelesne svijesti. Novac, društvo, um i osoba su napravljeni kao zamjenska sredstva za zlato, prirodu, svijest i živog čovjeka. Um ima onoliko veze sa duhovnošću koliko i mogućnost plaćanja sa kunama na jednoj drugoj planeti. Preko školovanja uma (memoriranja pojmova i ljepljenja etiketa) u najbolju ruku možemo doći do njegovog izvora, egregora umjetne inteligencije.

Korona virus by Harald Kautz-Vella

od

Harald Kautz-Vella trebao bi biti gost na IV konvenciji živih ljudi ako se ista održi zbog svima nam već znanih problema. Međutim to nas nije spriječilo da uspostavimo kontakt s njime i ranije te poslušamo što pametnog ima Harald za kazati, a on je već i planetarno poznat po svojem znanju i temama.

Iz nekog razloga Zajednica živih ljudi dolazi u kontakt sa ljudima i znanjem ovog profila te je to nekakav pokazatelj da bi trebali usvojiti znanje koje već neki ljudi imaju, a Harald je svakako jedan od njih.

Razgovor je vođen na engleskom jeziku, točnije hrvatsko-engleskom i njemačko-engleskom s time da je Haraldov mnogo bolji od mojeg.

Obzirom da ima ljudi koji ne razumiju engleski ukratko ću napisati što je Harald rekao o korona virusu i događajima vezanim za njega.

Naime korona virus je obični virus iz porodice gripe i ni po čemu nije opasan niti je ubitačniji od običnog virusa gripe. Međutim izgleda da je ovaj virus unaprijeđen tehnološki i da ima funkcije i programe kakve obični virus nema. Harald to naziva oružani virus. Navodno ima neke sekvence virusa side, ali to su sve informacije koje su trenutno nedostupne jer se u biti jako malo znao o ovome.

Nadalje postoji sličnost simptoma korona virusa i izloženosti tijela frekvenciji od 60 GHZ kada se takva veže za kisik u tijelu i počne ga vrtložiti na neki način čime osoba doslovno umire zbog gušenja tj. nemogućnosti disanja jer krv ne može absorbirati takav kisik. Takvi su slučajevi viđeni u Kini kad bi se ljudi jednostavno izvrnuli na ulici, a ne može se ikako dokazati da li je izloženost virusu ili radijaciji ultra-visoke frekvencije uzrok tome.

Stoga postoji sumnja da je ova pandemija vezana za 5G mrežu što je također u ovom trenutku ne dokazivo.

Načini liječenja su detoksikacija tijela sa MMS-om ili sa Nano – česticama bakra, ima još drugih alternativnih metoda i sve se mogu naći na internetu.

Iako mnogi misle da je u nekim zemljama zabranjena 5G mreža Harald to opovrgava kazavši da jeste zabranjena u nekim zemljama za civilne svrhe, ali mreža ide bez ikakvih problema za vojne, policijske, i druge komercijalno-službene svrhe. Tako da priča mnogih o tome kako je 5G mreža zaustavljena ne drži vodu.

Harald još dodaje da postoji i mogućnost da je korona virus pokrovna priča ili veo iz kojeg se zapravo krije krah bankarsko-monetarnog sistema te potpuno ukidanje novca bez pokrića što je opet u domeni špekulacija jer ikakve informacije službeno o tome ne postoje, ali da pandemija nije idealna priča za potpuni prevrat ekonomskog sistema jest. Ovo bi moglo donijeti mnogo dobrog ljudima, ali otom potom. Nadalje Harald govori kako je potrebno ne paničariti, ali se i informirati te preuzeti odgovornost u svoje ruke, nikako dati drugima da odlučuju umjesto vas, što je vrlo bitna stavka kako se agonija čovječanstva ne bi dalje produžavala.

Oprostili smo se srdačno uz dogovor da se nađemo opet.

 

Prvi među jednakima

od

Prekjučer idem prema banci, podići novi kredit (da mogu otplaćivat stari) i razmišljam o svakodnevnim pitanjima: zašto je para premalo, kako to da svi duguju i sl. Nisam napipao odgovore, ali pretpostavljam da trebamo više raditi i, ono najvažnije – ne praviti se previše pametni, ne odskakati od gomile. Čavao koji najviše strši, prvi dobije po glavi. Zato gledam šta radi većina i prema tome se ravnam, jer većina ne može biti u krivu (nisu ljudi glupi).

Dok sam bio dijete, starci su mi stalno govorili da sam niškoristan, da su radije trebali uzet psa i da neće od mene nikad bit pravog čovjeka. Da su sad živi, sigurno bi promijenili mišljenje, jer vozim Mercedesa (C klasa). Kad otvorim šiber i odvalim Narodni radio, svi okreću glave i pogledom mi se dive. Nemam uvijek za gorivo, neke dane jedem samo kifle ili eventualno ćoravi paprikaš, ali važno je ono što ljudi vide – dobar auto, sunčane cvike (čak i u zatvorenom prostoru) te markirana odjeća.

U početku svoga „buđenja“, dok sam tek počinjao shvaćati važnost imidža, zajebo sam se i kupio jaknu „Diadola“. Kad su mi rekli da je lažnjak, osramotio sam se kao nikad u životu i zato si takve propuste više neću dozvoliti. Razvio sam orlovski vid za stvari koje su u điru, tako da u zadnje vrijeme nosam dva broja kraće hlače i čarape stopalice, da bi se vidjeli goli gležnjevi iznad patika.

Svojevremeno sam se doveo u situaciju da se moram oženit. Pogađate, cura je zakačila. Da mi dijete ne bi bilo žgebe, kopile i da me okolina ne bi smatrala čudakom, izrodom, nekatolikom, oženio sam svoju napumpanu družicu. Priča se da je moja Luca nekada bila ženska sumnjivog morala (lujka), ali ja sam od nje napravio poštenu ženu, katoličnog svjetonazora (alelujka). Ne znam zašto pizdi svaki put kad spomenem da je moja mama bolje kuhala; valjda ne kuži da je to za njeno dobro.

Šogor je faca u komunalnom poduzeću pa mi je htio sredit da radim kao đubretar, ali nisam lud! Zamisli da me rulja vidi kako metem ulice ili praznim kante – morao bih se odselit. Kad pazarim u dućanu, ni ne gledam prema polici s proizvodima kojima ističe rok, da ne bi tkogod pomislio da sam sirotinja. Ako mi prdež pobjegne dok sam u gužvi, istog časa se hvatam za nos i namrštenog pogleda okolo tražim „krivca“, zato što si ne mogu priuštit da me proglase prdatorom – umro bih od bruke. Dok sam među ljudima, ostavljam da mi dugo zvoni mobitel, jer mi uvijek svira neki superhit (trenutno Miletov „Šampanjac“). Ukratko, držim do sebe i svog rejtinga u društvu.

Jako mi idu na džigericu osobe koje ne vode dovoljno računa o normama i standardima zajednice, a pogotovo oni koji se ne pridržavaju zakona. Izgleda da masa nije svjesna: ako svatko bude vukao na svoju stranu, kako će nam izgledati društvo? Evo, prijavio sam susjeda koji prodaje duhan. Nemam ništa protiv čovjeka, ali red se mora znati. Također, kad spazim murjake na cesti, namjerno neću blicanjem upozoriti nailazeće vozače; neka ih kazne, za njihovo dobro. Da se mene pita, ne bismo morali registrirat samo aute i nekretnine, nego svaki televizor, kompjuter, namještaj pa čak i skuplje komade odjeće; općenito, sve što košta iznad iljadu kuna. Na taj način bismo stupanj građanskih sloboda podigli na višu razinu, jer bilo bi manje krađa.

Ljudi moji, sve nam je dano na pladnju, staze su utabane, a na nama je samo da se krećemo zacrtanim pravcima. Iako je zakona još uvijek premalo i nisu dovoljno detaljni, a kazne su preblage, možemo se sami potruditi ispraviti manjkavosti; konkretno, trebamo sve bijele vrane ofarbati u pravu boju i stvorit ćemo raj. Višeumlje ubija…

Dražen i Vedran na Radio Braču 27.2.20.

od

Dobrodošli u još jednu emisiju koju uređuju i vode Vedran Sesartić i Dražen KAsalo. Tema ovog neobveznog čavrljanja je bila Korona virus i općenito medijska propaganda kojom se želi utjecati i na ljudske umove, njihovu svijest tj. na percepciju stvarnosti u kojoj smo uronjeni. Takvim upravljanjem percepcije može se od stada očekivati progrmabilni rezultati tj. može se predvidjeti njihovo djelovanje pogotovo ako se igra na kartu straha, zdravlja, sigurnosti. Gdje će nas kao ljdsko društvo sav taj strah i nerazumjevanje odvesti tek se treba vidjeti, ali svakako situacija je takva da moguće nekim okorjelim državistima i braniteljima sistema otvori oči.

 

Mandat i ja

od

Zovem se Vlado Sabo i uvijek prdim u važne fotelje, redovito one zakonodavnih i izvršnih tijela. Beskrajno sam odan svojoj političkoj stranci, osobito nakon što sam vidio kako je prošao jedan kolega koji je suviše talasao i za pogrešan zakon glasao. Odmah su mu našli sliku s kurvom i mućku s javnom nabavom. Inače, postoji partija koja nam izigrava ljutog neprijatelja na svakim izborima, ali zapravo smo dvije dugoprste ruke jednog lopovskog tijela. Nađemo bezvezne teme oko kojih se ne slažemo (antifašizam, pederska prava, ćirilične ploče…), poturimo ih glupom narodu da se svađa, a mi radimo ono što najbolje znamo – režemo svečane vrpce i pred  kamerama šetamo majice sa znakom krokodila.
Obiteljski sam čovjek, s kućom u elitnom dijelu grada, vikendicom na otoku i mnogim drugim nekretninama, od kojih ni jedna nije registrirana na moje ime. Drugovi iz stranke znaju za moje švalerke, a nedavno je i supruga saznala za jednu mladu estradnu zvijezdu kojoj pomažem na početku karijere. Izbacila mi stvari kroz prozor, slike s vjenčanja rastrgala u paramparčad i podnijela zahtjev za razvod braka. Ipak, nakon što sam nazvao svoje prijatelje iz pravosuđa, supruga je odlučila zadržati status skvo i eno je sad u kuhinji, razvlači jufke za štrudlu. Ako ćemo iskreno, moj posao je prodavanje magle, odnosno ostavljanje dojma. U tu svrhu se koristim uslugama stranačkog stilista, stručnjaka za govor tijela i onog za neuroling…ne znam kako se točno kaže. Narod ionako ne vidi ispod ambalaže, barem njegov dio koji izlazi na izbore.

Kad smo već kod  praznika demokracije, riječ je o glavnom događaju u životu osobe na mom položaju. Gnjavaža oko naručivanja anketa je na grbači kolega iz odnosa s javnošću, a meni najteže padaju predizborne
šetnje po smrdljivim ulicama, dijeljenje upaljača i ostalih pizdarija s izbornim sloganom te dodirivanje žuljevitih šapa bijednika koji misle da sam jedan od njih. Svoj lažni osmijeh sam kroz godine karijere doveo do savršenstva, o čemu svjedoči broj dobivenih glasova zadnjih godina. Odat ću vam malu tajnu: čak i neki pokojnici ne mogoše odoljeti mojim besprijekornim manirima. Nikad me nisu zabrinjavali prosvjedi ovih ili onih skupina, a isto vrijedi za štrajkove, peticije i slične tričarije. Dok god narod „svoja prava“ traži od nas „na vrhu“, nemamo se čega bojati. Ponosni demonstranti misle da su heroji, borci za bolje sutra, ali ja ih vidim kako kleče pred ovakvima kao ja i otkopčavaju nam šliceve. Također me podsjećaju na mog najmlađeg sina, koji urla i kmeči kad hoće sladoled prije ručka ili novu igračku. U svim tim slučajevima jasno je da sam ja taj koji vedri i oblači, ali
neki to još uvijek ne razumiju pa razjapljenih usta čekaju da im sa svog stola nešto ubacim unutra.

Ipak, ponekad zaista mislim na svoj narod, pogotovo kad potpisujem neki važan papir, jer ga potpisujem u ime države, odnosno njenih građana, a ja ostajem čist kao suza. Postoje ljudi koji shvaćaju prijevaru političkog sustava, ali nije ni to preveć opasno, budući da je  većina njih zarobljena unutar nekih drugih okvira (religijskih, plemenskih, prehrambenih…) pa ih lako iskontroliramo preko odgovarajućih okidača. Samo im spomenemo npr. Vukovar i mozgovi im istog trenutka prestanu funkcionirati. Činjenica da većina ljudi rado ulazi u torove je olakotna okolnost i zbog toga što im u tom slučaju treba samo obrlatiti predstavnika, primjerice glavnog sindikalca, popa, predsjednika udruge…
Sportskim i estradnim zvijezdama bih dijelio odličja za promicanje politike kao djelatnosti. Doista nam znatno olakšavaju odrađivanje posla, zato što nude dodatne mete za oči naroda. Za nas je svakako bolje da gledaju utakmicu, nego da čačkaju što se krije ispod žita u našim ambarima. Sve u svemu, život nije lak; moj je kruh sa sedam kora, ali dok mi podanici zarađuju šest, ne žalim se.

Četvrta konvencija Živih Ljudi

od

Dragi ljudi, obavještavam vas da smo spemni za vas organizirati četvrtu konvenciju živih ljudi. Vatra koja je upaljena prije dvije godine na prvoj konvenciji u Omišlju još se nije ugasila. Ako mene pitate čak se i rasplamsala. “Živi Čovjek” se širi i to van administrativnih granica te ovo što smo do sada napravili  ima odjeka i sa simpatijama se svugdje dočekuje. Radni naslov ove konvencije je: “Dosta je bilo zajebancije” što ovako izgleda naslov za zajebanciju ali zapravo nije. Što time želimo reći možete čuti na konvenciji ukoliko poželite na istu doći. Na ovoj konvenciji zaokružujemo pravnu priču Zajednice i njome se vjerojatno više nećemo baviti, čime otvaramo vrata za nove sfere koje ćemo predstaviti na konvenciji. Ova konvencija je i multi nacionalna jer ćemo imati više predavača iz više zemalja (Njemačke, Nizozemske, Austrije) od kojih je svakako bitno da istaknemo je gostovanje u ovim krugovima poznatog i popularnog istraživača Haralda Kautza-Welle koji je pristao sa veseljem doći na ovaj događaj. Osnovni problem svih živih ljudi je što u svojoj okolini nemaju adekvatnih drugova s kojima mogu podijeliti svoja razmišljanja i onih koje imalo zanimaju teme koje zanimaju živog čovjeka. Stoga dođite na Pag, Novalju gdje ćete naći ljude koje samo takve teme i zanimaju i provedite tri dana u temama koje sa nogometom, politikom, novcima, egzistencijom, ustašama, partizanima i četnicima nemaju ikakve veze.

Tehnikalije:

  • Hostel Zrće je hostel koji nema jednokrevetnih ili dvokrevetnih soba, već isključivo 4, 6, 8, 10 krevetne. Sve sobe imaju krevete na kat i svaka soba ima svoj wc i kupatilo. Oni kojima je izrazito bitna samoća i privatnost neka naglase ili jave o kolegama koji žele biti zajedno u sobama. Probat ćemo svima izići u susret koliko je to moguće.
  • Aranžman uključuje doručak, večeru i spavanje za tri dana, od (četvrka) 30.4 poslije podne do 3.5. (nedjelja) do podne
  • Cijena za jednog čovjeka jest 675 kn (90€), sukreatori zajednice imaju popust od 11.11% što iznosi 600 kn (80€)
  • Broj sudionika je ograničen, tko prvi uplati kotizaciju ili cijeli iznos ima prednost.
  • Uplate primamo preko računa IBAN:HR9723600003248567133, može i na Revolut na br. telefona 00385954552071
  • Također primamo (preferiramo) i keš uplate:
    • u Splitu i okolici Dražen 0954552071
    • u Zagrebu i okolici Jaka 0977074838
    • u Zadru i okolici Vedran 0915848804
    • u Beogradu i okolici Krle 0659579111
    • ukoliko niste u ijedom od ovih gradova, a plaćate isključivo kešom javite se Draženu na prvi broj telefona radi dogovora.
    • Min uplata je 150 kn, ostatak 7 dana prije početka konvencije.
  • Podaci koji su potrebni prilikom prijave su ime, email, telefon i mjesto življenja radi organizacije prijevoza do Paga.
  • Dodatne informacija na email: info@zivicovjek.org

Svi potencijalni sudionici mogu izraziti ukoliko žele da neki sadržaj na kovenciji bude organiziran o čemu možemo razgovarati preko e-maila. Eto za sada toliko, nadam se da nisam ništa izostavio. Naknande informacije o predavačima sadržaju, ili nekim novostima ćete dobiti na vrijeme.

 

 

Živi Čovjek u Beogradu 2.dio

od

Nastavljamo dalje avanturama iz Beograda u drugom djelu predstavljanja živog čovjeka u Beogradu. Kad god sam bio u Bg nikada nije bilo ikakvih problema jer nije ikad bilo ikakvih animoziteta iti zbog nacionalnosti jezika, religije ili kakvih drugih iluzornih bitnosti. Ali ovom turom umalo je do istog došlo,jer uzavrela srca ili usijani umovi žele dokazati po svaku cijenu da su u pravu ili da znaju više, pa to može kreirati kakvu barijeru ili sukob. U svakom slučaju do eskalacije nije došlo i novi rat između tzv. „hrvata“ i tzv. „srba“ nije se dogodio.

Više se i ne sjećam što sam sve govorio, ali koliko god ovo predavanje bilo dugačko obzirom da je potpuno nova paradigma i potrebno je vremena da ona u svijesti i umu čovjeka zaživi imam osjećaj da je uvijek malo. Da se moglo reći i više i jasnije. Stoga se nadam da ću možda opet doći u Beograd jer izgledno postoji publika za ovakve teme. Već dugo se proteže i priča o eventualnom gostovanju na balkan info, ali se to nikako neda realizirati. Uglavnom, uživao sam u Beogradu jer on po mentalitetu i nije mnogo različit od Splita. Zahvala svima koji su sudjelovali u organizaciji i pomogli da se ovo predstavljanje desi.

Starac i (noćne) more

od

Živim u malom slavonskom mjestu junačke prošlosti. Nisam često putovao u životu, ali više od nekoliko navrata sam bio u Osijeku. Penzija je mala, a sedamdeset godina životnog iskustva naučiše me da nema ništa preče od domovine. Ne znam koliko još imam vremena pred sobom (nadgrobna ploča sa šahovnicom je spremna), ali dok sam živ će mi iznad televizora (u boji) stajati slike Franje i Woytyle. Da njih nije bilo, odavno bi nas sve četnici poklali. Zato ne volim ni Teslu ni Đokovića – takvi su nas ubijali u ratu.

Baba mi sere ako svake nedjelje mijenjam gaće, jer veš mora kuvat u loncu (crkla mašina), a ja opet kenjam komšijama koji ne okače zastavu na praznike. Djeca su odavno utekla u Njemačku. Kažu da se možemo viđat preko ekrana, ali ja u te vradžbine ne vjerujem. Nedavno sam slomio stolicu kad je Dinamo primio gol, ali sad napokon mogu odnijet uzorak doktoru, iako ne znam šta će mu. Svaki dan pizdim dok gledam Dnevnik, jer mladići su devedesprve ginuli, a sad je ekonomija u kurcu. Jedino ne znam zašto nikad ne kažu tko je kriv – oni drugi, jebli si mater komunističku! Ne kažem, ova Vlada je dobra. Imaju sve zube, znaju pričat američki, ali nije lako izvuć kola koja su drugi strmopizdili u financijsku provaliju. Zato, kad dođu izbori, ustanem u pola pet, navučem misno odijelo i idem na biralište, ponosno obavit svoju građansku dužnost. Čekam da se otvore vrata, prvi ulazim i zaokružujem prave Hrvate.

Pišem slabo, samo velika slova, ali dosta dobro mogu pročitat i ona mala. Tako sam jedared u novinama vidio priču o dalmatinskoj barabi koja je skinula tablice s auta i stavila neke druge, da ne mora plaćat tehnički. Još priča da nam ne treba država i razne gluposti koje nisam ni razumio. Pa majku ti božju, je l on živi u Rvackoj ili na Marsu?! Ubio bih svakog tko ne cijeni prolivenu krv naših predaka i hrvatski kruv koji jede. To sve treba dovest na goli otok, zajedno sa Srbima i pederima, pa nek tucaju kamen dok se ne opamete. Za besanih noći sam dosta razmišljao o tom probisvjetu koji nam oće rušit državu i smislio nekoliko zajebanih pitanja za njega. Evo, tu me reži ako bi znao odgovorit:

Da majka država nije obukla radni kombinezon i izgradila ceste, po čemu bi, dangubo, vozio svoju krntiju, koju si maznio boktepita gdje?

Da nema državnih doktora, tko bi ti davao tablete kad oboliš?

Ako si tako pametan, zašto ne osnuješ svoju stranku pa ćemo vidjet koliko ćeš glasova dobit?

Bez pisanih zakona, kako će čovjek znat šta se smije, šta ne smije?

Nadam se da će mufljuz pročitati ovo što diktiram, aktivirati dio mozga kojeg mu droga još uvijek nije pojela i shvatiti da je država iznad svega. Dobro, sad je još uvijek mlad i lud, ali šta će kad dođe u moje godine? Bilo bi šteta da mu život bude jadan i neispunjen…

Duh zapada

od

 

Zašto su zapadnjaci toliko drugačiji od istočnjaka? Zašto su stanovnici Evrope i Amerike toliko drugačiji od azijata? Najnovije studije upućuju na činjenicu da  uzrok  nije u klimatskim i ekonomskim razlikama, već u onim religioznim. Koja društvena pravila i koje religiozne dogme su prouzročile  formiranje tolike različitosti između istoka i zapada?

Za fenomen atomizacije pojedinca najvjerovatnije je odgovoran utjecaja Kršćanstva. Da li nas je institucija Crkve, stvarajući „dušu zapada“, učinila individualistima? (Science, 7.11.2019)

Tipičan zapadnjak je obrazovan, bogat, samostalan i analitičan individualist, manje poslušan i slabije prilagođen socijalnoj okolini od istočnjaka. Znanstvenici su došli do spoznaje da je upravo Crkva odgovorna za formiranje specifičnog duha zapadnjaka, prvenstveno sa svojom politikom sklapanja brakova. Zašto je u srednjem vijeku stvoren tabu incesta i zašto su zabranjeni brakovi izmedu rođaka? Postoje teorije, da je crkva time automatski nasljeđivala imanja porodica bez nasljednika. U slučaju velikih porodica ili klanova, to svakako nebi bilo moguće. Klanovi imaju tendeciju stvaranje paralelnog društva, gotovo paralelne države. Oni unutar sebe reguliraju i bankarske poslove, pa se radije  uzima kredit od rođaka nego od banke. Na sličan način i danas funkcionira strategija kineske ekonomske ekspanzije.  Na sličan način je stvorena i mreža “makedonskih” slastičarni po nekadašnjoj “Jugi”.

Kršćanstvo je zapadni svijet, izvan svake sumlje,  suštinski i dugročno promjenilo. Strategija podržavanja malih nezavisnih  porodica, sačinjenih od dvoje zaljubljenih „stranaca“, stvorio je svijet slobode mišljenja, razuma i navike preispitivanja. Kao indirektna posljedica te politike, omogućen je procvat znanosti i  imperijalizma. Tako stvorena tehnološka nadmoć zemalja zapada omogućila je  njihovom duhu da zavlada cijelim svijetom.

Uvijek me fascinirala intelektualna skučenost i sporost muškaraca (sa ženama stranci po običaju nemaju kontakt) u muslimanskom državama, njihova nekritičnost do svog društvenog nasljeđa i tradicije, te poslušnost koja granici fanatizmu. Jednoumlje, anti-individualizam i sljepa poslušnost prema autoritetima, uvijek mi je bio znak mentalnog invaliditeta.

Možemo li povjerovati u spoznaju da su sve te slobodarske tekovine zapada, posljedica crkvene zabrane sklapanja brakova izmedu rođaka prvog i drugog koljena. Pogotovo nama, koji smo odrasli u (pseudo)kršćansko-fundamentalističkoj zemlji, ne ide u glavu da je 30% brakova u Iranu “incestuozne” naravi, dok ih je u Pakistanu čak 50%. Nevjernik ili onaj koji je odbacio “financiranje” religioznih egregora, će to uzeti kao čistu informaciju, bez emocionalnog balasta. Oni drugi,  automatski će upasti u modus osuđivanja drugačijih tj. krivovjernika. Udaljenost od osude do izvršenja kazne nikada nije velika. Dok  nekome sudimo, automatski se uzdižemo iznad njega i gradimo svoje pravo da odlučujemo o njegovoj sudbini. Promotrimo malo naš „privatni“ mentalni svijet svakodnevnice. Ima li u njemu išta drugo od pukog etiketiranja i osuđivanja? Svi smo mi ovisnici onog osjećaja ugode, koji je posljedica napumpavanja naše samovažnosti, nakon degradirajuće osude bližnjeg svoga. Taj bezvrijedni opijum vlastite važnosti plaćamo  onim najvrijednijim što imamo i što ne možemo nigdje kupiti, našom ulaznicom u raj ili stanje slobodne percepcije. Ljubi ili sudi bližnjem svom, izbor je svakog od nas ponaosob. Suditi je lako, jer se prepuštamo automatskom pilotu. Ljubiti ili percipirati percipirano bez sudova i predrasuda je podvig nakon napornog vježbanja.  Ljenost ili tromost pažnje je ono

Svjedoci smo činjenice da je upravo znanstveno potvrđena Marx-ova izreka, da su religije opijum za narod. Američki neurolozi su snimanjem aktiviteta mozga kod “religiozno inspiriranih” mormona nakon čitanja adekvatne literature, ustanovili sličnost sa “kemijski inspiriranim” drogašima ili onim ludo zaljubljenim. Zanimljivo da takva aktivnost mozga podstiče potrebu za moralnim procjenjivanjem onih drugačijih od nas samih  i njihovim osuđivanjem. Pozitivna nuspojava takvog stanja svijesti je pak sposobnost usmjerene pažnje. Obećana nagrada za pripadnost jednoumlju i apsolutnoj poslušnosti čini nas sretnim, koncentriranijim i sposobnijim da radvojimo sjeme od kukolja. Vrlo je zanimljiva ta lančana reakcija, koju religiozna praksa stvara u mozgu (zasipanje dogmatskim idejama, ekplozija osjećaja sreće vezanih za isčekivanje nagrade, iskupljenja, spasenja).

Danas na zapadu religija ima sporedno značenje.  Trend atomizacije pojedinca je podkopala osnovu za stvaranje stabilne mikro porodice, što opet neminovno vodi do stagnacije prirasta stanovništva. Sklonost žrtvovanja za društvo nauštrb vlastitog blagostanja je na tom istom zapadu svedena na minimum. Ono što pak bolje funcionira nego kod istočnjaka su trans-personalni kolektivi: državne institucije, kompanije, udruge, pokreti.

Na kraju se moramo zapitati, kamo nas je dovela sloboda izbora iz ljubavi jednog “egzotičnog” bračnog partnera i kamo će nas odvesti medijska podrška suzbijanja polariteta polova, te podrška aseksualnosti, mentalnoj hiperseksualnosti (pornografija) i shvaćanju homoseksualnosti kao nečeg normalnog i zdravog? Nije li slično stanje i sa autizmom kod djece, čiji porast više liči na eksploziju, i koji je već na pragu da se prihvati kao nešto uobičajeno? Potrebno je samo  naviknuti se i naučiti kako sa sa tim novim izazovom odnositi u svakodnevnici. Što je uzrok tome, je pitanje koje nije „zdravo“ postaviti.