društvena

Fenomen tjelesnog dodira

od

“… sposobnosti, mogućnosti i dostignuća čarobnjaštva, od najjednostavnijih do onih najčudnijih, nalaze se u samom ljudskom tijelu.” Carlos Castaneda, Orlov Dar

Aktualne zabrane rukovanja, grljena ili bliskog pozdravljanja, stvaraju upravo neodoljivu želju za dodirivanjem. Zabrane u svim religijama služe izazivanju potrebe, stvaranju frustracije te na koncu mogućnosti kažnjavanja i generiranja osjećaja krivice. Grijeh nije ništa drugo do kršenje dogovora, pisanog zakona. Svaki zakon je zločin protiv slobode odlučivanja pojedinca. Lišavajući nas mogućnosti odlučivanja, zakon nas lišava i osjećaja odgovornosti (Kako je samo vizionarska bila ideja “socijalističkog samoupravljanja!).  Odlučivanje i prihvaćanje odgovornosti su temelji slobode i suvereniteta pojedinca.

Automatski pilot je samo drugo ime za umjetnu inteligenciju. Oba rade na osnovu zakona, protokola. Svako biće koje je taj sistem prihvatilo kao način života je sebe odrezalo od sadašnjeg trenutka, osjećanja stvarnosti, energije i životnosti. Živi čovjek živi i djeluje na osnovu savjesti koja se zasniva na svjesnosti sadašnjeg trenutka. Osoba djeluje po zakonu i pravilima koja su unaprijed postavljena i ostaje mrtva, umjetna inteligencija u biološkom tijelu. Istinsko uskrsnuće je proces umiranja osobe (AI, uma) i rađanje čovjekove iskonske svijesti u njegovom biološkom tijelu.

Stvarni rat koja hara u sjeni pseudo-pandemije virusa je ofenziva na našu tjelesnost. Gubitak tjelesnosti, koji nam se sad naređuje,  je kolektivni šok koji doživljavamo i prema kojem se treba odnositi kao prema ozbiljnoj rani,  traumi kojoj treba pristupiti stručno i bez podcjenjivanja. Biti poslušan i poštivati (i)legalne naredbe, koji su sada na snazi, zapravo  znači direktno podupirati globalni plan tehnološkog transhumanizm. Njegovi korijeni su duboko u temeljima naše civilizacije, čije težište je na intelektu. To je opet direktna posljedica njenog oslanjanja na starogrčku filozofiju, osobito Platona. Filozofija za koju je znanje i razumijevanje svijeta moguće samo kroz intelekt (etiketiranje i vrednovanje u odnosu na praktičnu upotrebu), koji je pak sebe proglasio duhom i dobio auerolu svetosti, uzeo si je za pravo da strogo sudi o “nesavršenosti” (grešnosti) tijela i obznani svoj krajnji cilj u njegovom prevazilaženju, da ne kažem ostranjivanju, poput smeća. Kršćanska teologija, koja je u “ratu sa tijelom” od svojih početaka do danas, doslovno prati smjernice te vrlo ograničene filozofije i time potvrđuje svoje rodoslovlje. Iako i u samoj Bibliji stoji : “Logos je postao meso!”, Crkva je to slučajno previdjela, kao uostalom i naša pseudo-materijalistička znanost. Nezdrav odnos Crkve sa tijelom, direktno se oslikava u skandalima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Bolestan odnos znanosti prema tijelu se pak direktno oslikava u njenom ignoriranju kvantne filozofije, fenomena svijesti, silovanju cijepljenjem i trovanjem lijekovima.

Strah, koji sada postaje dio naše genetske osnove, dok poštivamo zabrane dodira i sastajanja, znak je naše nezrelosti, nerazumijevanja i nadasve nedostojnosti posjedovanja ovog energetsko-biološkog čuda, koji zovemo tijelo. Slijepo poštivanje hijerarhije koja razdvaja i uzdiže iintelekt iznad tijela, odražava se u eksploziji neuroloških i svih ostalih modernih bolesti. Slijedeći tu filozofiju samožrtvovanja ili samoubistva na rate, mi doslovno osakaćujemo naš imunski sistem. Jeste li primjetili da intelekt uvjek provodi strategiju razdvajanja (suprotno od sjedinjavanja, religio)? Ili smo u ratu sa đavolom, “bratskim” vjerama naših susjeda, nevjernicima i hereticima ili pak u ratu sa teroristima, virusima, klimatskim promjenama… Jeste li primjetili da je narativ naređenja u religiji i zanosti uvijek narativ rata.

Blagodati dodira su neizmjerne, pogotovo oni dodira koji nas umiruju, opuštaju i time podstiču proces regeneracije. Upravo je masaža izuzetna podrška imunskom sistemu. Zločin trenutnog izgladnjivanja masera i maserki je dio globalnog plana otuđivanja od vlastitog tijela. Imao sam sreću, netom prije uvedenih anti-imunoloških mjera, iskusiti “intenziv masaže” (3 thai masaže u tjedan dana). Rezultat je bio stanje bića vrlo blisko onom koje opisuju mistici. Osjećaj tjelesnog blaženstva, mentalnog mira i gotovo svete povezanosti sa svim ljudima, kao jedne velike ljudske familije. Sve je postalo jedno i moje cjelokupno biće je postalo dio tog jedinstva. To divno stanje je postajalo skoro tjedan dana i uvijek ga se mogu prisjetiti i aktivirati njegove blagodati.

Jesmo li se u školi učili kako da masiramo sebe i svoje bližnje? Jesmo li učili kako da se sjedinimo sa svojim tijelom? Jesmo li učili da je tijelo svetinja, život, božansko? Jesmo li učili da je princip sjedinjavanja božanski princip ljubavi, a razdvajanja princip mržnje i ugnjetavanja? Nismo, ali nikad nije kasno, dok god dišemo ovu smiješnu, nevidljivu tvar i čujemo kucanje vlastitog srca.

Znanost i religija nisu nikakvi protivnici, već pobornici transhumanizma. Oboje su ideologije anti-individualne i anti-tjelesne orijentacije. Tjelesnost je uvijek bila i ostala baza individualnosti, slobode, razvoja, života, evolucije. Tjelesnost nije nikad bila u suprotnosti sa duhom, ukoliko duh očistimo od lažnih etiketa. Istinska duhovnost je uvijek bila i ostala tjelesnost, proširena na na nivo percipiranja energije, a istinski duh uvijek bio i ostalo naše individualno energetsko tijelo, naš anđeo u vječnom izgnanstvu, zaboravljeni brat u konstantnom izbjeglištvu.

Budimo nježni prema sebi i svijetu oko nas! Budimo oprezni! Izgubimo li tjelesnost, automatski gubimo i duhovnost. Tijelo je dio duha (energetskog tijela), njegov malo masivniji brat.

Brigu na stranu jer sve ide po planu!

od

„Kad slon zbog straha od miša skoči u provaliju! …Više će ljudi umrijeti od gladi i depresije (samoubistava) kao posljedica ekonomske krize koja slijedi, nego od samog virusa.“

Ovo su riječi jednog uglednog liječnika kojima on opisuje stanje i reakciju državnih vlasti na aktualno zdravstveno stanje čovječanstva. Nažalost, sve je više slučajeva javnog ismijavanja onih medicinskih stručnjaka,koji misle drugačije, od strane medija. Nedavno se jedan pravnik, legalnim pravnim postupkom, pobunio protiv protuzakonitog ukidanja demokracije i ljudskih prava, i kao odgovor je dobio ekspresnu protu-optužnicu od strane državnog tužiteljstva. Za sve moderne heretike našeg globalnog kokošinjca nije predviđena javna lomača na središnjem trgu, kao u vrijeme inkvizicije. Njima je osiguran dostup u jedan ekskluzivni paralelni svijet, nešto kao “rajski vrt za za one koje misli svojom glavom”. Za sve klimatske i ove aktualne virusne heretike rezervirano je mjesto u najbližoj psihijatrijskoj instituciji, odakle neće više moći trovati svoju okolinu svojim griješnim razmišljanjem i gdje će ubrzo zaboraviti svoje vizije o slobodi živog čovjeka.

Naš svijet je u vrlo kratkom roku od svega nekoliko tjedana, iz jednog blagog izvanrednog stanja, zbog ugroženosti „terorizmom“, skliznuo u jedno globalno totalitarno izvanredno stanje, zbog ugroženosti od „virusa“. One prethodne prijetnje (svinjska, ptičja &co.)  nisu bile besmislene (dokazano je da je da su bile umjetno inscenirane!). To su bile generalne probe, na čijim se primjerima kovao zanat. Jesmo li toliko senilni da vjerujemo ovoj novoj prijetnji? Jesmo li toliko naivni da vjerujemo da je režiserima ovog stanja stalo za boljitak čovjeka, biljaka, životinja i same planete zemlje? Ako jeste, zašto se onda ne razglašavaju prirodne metode za jačanje otpornosti organizma prema virusima? Do sada su nas uvijek lagali i baš sada je došao trenutak da počnu govoriti istinu i busati se čovjekoljubljem.

Doba koje smo nazivali postdemokracijom je  zamjenjeno  diktaturom. Prava čovjeka nestala su preko noći. Ušli smo u totalitarizam bez puno vike i skike, bez prosvjeda i ratova i bez odobrenja birača. Sad je divno vrijeme da svi naivni birači i vjernici u (pseudo)demokraciju shvate da su uvijek birali između dva zla. Bira se samo između predstavnika elite, kojima nije ni na kraj pameti da reprezentiraju stvarne interese birača.

Za ovako radikalnu promjenu društvenog stanja mora se ponuditi neko opravdanje, jer bi se obespravljeni ljudi mogli u protivnom pobuniti. (Kontrola stanovništva represivnim aparatom je skupa i nedostatna, što je pokazao francuski slučaj sa „žutim prslucima“. Potrebno je naći jeftinije rješenje.) Opravdanje je uspješno nađeno u strahu od jednog sićušnog, ali zloćudnog ne-bića.

Koja je osnovna karakteristika aktualnog stanja? Globalni medijski inducirani strah od bolesti, patnje i smrti. Pošto smo svi potencijalno opasni za društvo-narod, moramo se samo-ekskomunicirati i to zovemo karantena ili dobrovoljni kućni pritvor. Nije li prisilna karantena najbolji način da se spriječe svi javni prosvjedi? Nije li napuhani strah od svog bližnjeg, najbolji i najjednostavniji način društvene kontrole? Danas ti ne treba puno policajaca kad susjed susjeda prijavljuje policiji za „smrtni grijeh“. Svaki prestrašeni vjernik je agent vladajućeg sistema. Uvijek je tako i bilo. Nisu li tokom inkvizicije i nacizma susjedi prijavljivali susjeda za herezu, iako je razlog bio sasvim nešto drugo (od duga do zavisti)? Nije li i tada vladao totalitarizam kao i danas? Koja je razlika? Danas vjerujemo u strah od virusa, kao što smo tada vjerovali u strah od Božje kazne. Da li je ikad itko vidio ili dokazao da postoji Bog, koji nema pametnijeg posla, nego da kažnjava neposlušne, tj. one koje misle drugačije, samostalno? Da li je itko vidio i dokazao da postoji virus? Da li je virusna ideologija uopće dokazana? Naravno da nije!

Medicinari su oni koji u ovom aktualnom izvanrednom stanju imaju zadnju riječ. Tako nam barem kažu političari (koji naravno nikad ne lažu!), ne bi li sa sebe skinuli breme odgovornosti za drastične odluke koje su donijeli. WHO (Who is behind WHO?) je zapravo onaj globalni medicinski mozak, koji ima prvu i zadnju  riječ, a kojeg nekim slučajem financira upravo slatka i čovjekoljubna porodica Gates, koja se opet onako slučajno bavi proizvodnjom i prodajom cjepiva.  WHO je proglasio pandemiju jer je navodno cjelokupno stanovništvo zemlje ugroženo. Od koga ugroženo? Od zlih vanzemaljaca? Ne, od bića koje nitko nije vidio svojim okom. Od bića za koje ne nezna jesu li živa ili nisu. To nešto što zovemo virusima, do dana današnjega još nema jasne definicije. Od tog nečega, što ne znam što je, mi smo u smrtnoj opasnosti i moramo vjerovati da je to istina i slušati one koji još nisu definirali uzrok našeg straha. Naravno, bit ćemo dobri i učiniti sve što nam naš veliki brat (TKO? Pa rekao sam ti: WHO!) „predloži“.

Kao i tokom (pseudo)religioznog totalitarizma, tako i danas, tokom (pseudo) znanstvenog totalitarizma, samo su pripadnici sekte znanstvenih mantijaša u stanju da vide, razumiju i tumače istinu. Običan pojedinac je dobar samo ukoliko konzumira te istine bez preispitivanja. Kao što su nas nekada uvjeravali da nema spasenja od pakla bez Crkve, kao „legalnog“ predstavnika Isusa, sina božjeg na zemlji, tako nas danas uvjeravaju da nema spasa od bolesti i smrti bez cjepiva koje nam nudi medicinska znanost. I danas, u doba znanstvenog ludila, isto kao i u doba religioznog ludila, naglasak je uvijek bio na principu stada ili ne individualnom pristupu do istine. Kao što tokom crkvene diktature nisi mogao biti vjernik u svoju individualnu religiju, a da te pritom ne proglase za heretika i javno linčuju, tako i danas nije dozvoljeno biti praktikant svoje individualne znanosti, a da te opet ne proglase za heretika, javno medijski  linčuju ili tajno likvidiraju. To se naime događa svim onim znanstvenicima koji posumljaju u „priznatu istinu“. Postoji li ijedan nezavisni laboratorij koji smije ispitati sastav cjepiva i taj podatak objaviti? Svi koji su to pokušali sada „odozdo gledaju travu“, a njih nije bilo malo. Tko danas posumlja u ispravnost mjera protiv pandemije, postaje opasan po društvo i meta gnjeva svih onih fanatičnih vjernika. Ima li boljeg načina da se uništi pokret protivnika u cjepljenje od izvanrednog stanja. Ima li boljeg načina da se spriječi otpor protiv sistematskog ignoriranja prava čovjeka od izvanrednog stanja tj. stanja rata protiv izmišljenog neprijatelja.

Stvarnu moć u nekoj državi ima upravo onaj koji vlada i donosi mjere tokom izvanrednog stanja i to zasigurno nisu oni političari koje poznajemo.  Jeli se netko sjeća da smo demokratski birali i izabrali kućni pritvor? Demokracija, kakva god da je bila, je ukinuta! Svaka čast, vrlo lukavo! Poslušno smo se odrekli svih naših prava zbog višeg cilja i dobrovoljno zaključali u kućni pritvor, iako bi oni pravnici najvjerovatnije rekli da je postupak bio protuzakonit. Naš pravi neprijatelj je sada naš bližnji, kojeg smo do jučer trebali ljubiti i voljeti. Da ne zvuči kao zatvor, pritvor nazivamo „kućni ured“. Pod svaku cijenu moramo zaštititi društvo od nas samih. Svatko od nas ponaosob je potencijalna opasnost za svoju  okolinu, jer sam mogući rasadnik tih virusa. Svi fizički kontakti su nepoželjni ili zabranjeni. Društvo zemlje se raspalo na svoje sastavne dijelove. Proces fragmentacija je došao do kraja. Sva druženja i sastajanja su zabranjena. Svakom trezvenom čovjeku je jasno da planirani kućnog pritvor od najmanje mjesec dana  prijeti uništiti cijeli ekonomski sistem male privrede. Dok velike korporacije ili zapošljavaju tisuće novih radnika (poput Amazona) ili dobijaju potpore države (živio korporativni socijalizam), oni mali su osuđeni na propast ili potpunu ovisnost od državne milostinje.

Kao direktna posljedica prisilne samo-izolacije svi se prosvjedi postali nazamislivi. Kome će uopće i pasti na pamet da prosvjeduje protiv službene medicine i svih onih koji u nju vjeruju? Postoji li uopće još ikakva legalna mogućnost prosvjeda i pobune? Na osnovu kojeg uvjerenja bi to uopće netko i radio? Pa oni su tu da nas spase od tih ne-bića. Kad su već stvorili i patentirali virus koji nas ugrožava, moraju osmisliti i patentirati lijek protiv njega, inače sve to ne bi imalo smisla. Oni su tu da nas cijepe, a cjepivo isporučuje industrija lijekova, kojoj je cilj da što više ljudi bude bolesno, jer će tako najviše zaraditi i uz to sve cijepljene digitalno “tetovirati”. Kod pandemije je situacija još bolja. Svi smo potencijalni bolesnici i svi se moramo cijepiti, po dekretu ili iz solidarnosti prema zajednici. Ipak za neke je ta solidarnost zapravo samo sudjelovanje u postepenom kolektivnom samoubistvu ili sistemu uspavljivanja iz kojeg nema buđenja.  Kako to da većina vjeruju u cjepivo, iako je tajna što se sve u njemu nalazi? Zašto postoje dvije vrste cjepiva, ono masovno i ono za elitu? Jesam li već spomenuo da svi nezavisni laboratoriji koji ispituju sadržaj cjepiva, nekim čudnim slučajem, onako spontano, bivaju likvidirani, skupa sa medicinskim osobljem? Jesam i vrijedno je ponavljanja!

Otkazivanje IV konvencija živih ljudi!

od

Samo formalno, mada je svima jasno i bez da objavim, IV kokvencija živih ljudi je otkazana do daljnjeg. O novom datumu konvencije bit će te naknadno obavješteni.

Postoji mogućnost da se konvencija održi online preko zoom platforme gdje smo trenutno u fazi dogovora i organizacije o čemu ćete također biti obavješteni naknadno.

Živjeli ljudi i nedajte da vam virusi prodiru u umove!

Tri pitanja za one koji upravljaju korona krizom u Hrvatskoj

od

Za početak. Onda slijede i druga pitanja.

Građani Hrvatske svjedoci su uvođenja dosad neviđenih restriktivnih i represivnih mjera u vezi s epidemijom korona virusa. Riječ je o mjerama koje suspendiraju temeljna ljudska prava i slobode i imat će velike i nesagledive štetne posljedice na tjelesno i psihičko zdravlje, individualno i kolektivno bogatstvo, obrazovanje, međuljudske odnose te društveni ustroj i demokraciju.

Donositelji ovih odluka ili su medicinski stručnjaci ili se na njih pozivaju. Uvedene mjere, dakle, temelje se na stavovima liječničke struke, točnije epidemiologa i infektologa predstavljenih u osobama ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i ravnateljice Klinike za infektivne bolesti.

Nakon početnog šoka i paralize od spoznaje da smo se preko noći našli u orvelijanskoj totalitarnoj diktaturi, pomalo se počinju javljati neslaganja i kritike, koje će, nadam se, biti uvod u javnu raspravu o aktualnim događanjima. A diskusija o bilo kojoj temi, jer to je najvažniji uvjet za njenu smislenost i plodnost, mora krenuti od merituma. Ovdje se radi o složenom i višeslojnom problemu, no prije rasprave o svim drugim aspektima, jasno i do detalja mora biti rasvijetljen njen osnovni predmet. A to je sama epidemija, točnije bolest zbog koje su mjere donesene.

Nadležni autoriteti uvjeravaju nas da su mjere koje po restriktivnosti nadmašuju i one kakve smo imali za vrijeme rata, donesene s namjerom da se zaštiti zdravlje pučanstva. No to obrazlažu tek s nekoliko šturih informacija o prirodi bolesti (koja je realno blaga), bez jasnih podataka, objašnjenja i argumentacije koji bi potkrijepili i obrazložili uvođenje tako velikih ograničenja i drastičnih promjena ponašanja i života.

Stoga kao pojedinac pogođen ovim mjerama, ali i kao liječnik u čije su ime donesene, nadležnima postavljam sljedeća pitanja:

  1. O kakvoj se bolesti radi?

Koja su obilježja bolesti uzrokovane COVID-om 19? Koliko je ona opasna s obzirom na kliničku sliku, komplikacije i smrtnost? Kojom brzinom se širi i koliki joj je dio populacije podložan? Kratko rečeno, koliko je relevantna za javno zdravlje?

Svake sezone čitav niz virusa uzrokuje respiratornu bolest koju nazivamo prehladom ili bolešću sličnoj gripi. Znatan dio tih virusa nije ni poznat, odnosno identificiran, jer je bolest trivijalna. Za korona viruse se zna da uzrokuju prosječno oko 10 % od svih prehlada. Kao i drugi slični virusi, stalno se mijenjaju (mutiraju) i pojavljuju se novi tipovi. Dva takva bili su prilično opasni SARS i MERS.

Dosadašnja saznanja o novom virusu COVID-19 pokazuju da je riječ o bolesti koja nije pretjerano zarazna (za razliku od ospica, primjerice) i većinom je blagog tijeka – više od 80 % zaraženih preboli je kao prehladu ili uopće ne razvije simptome. Komplikacije, najčešće plućne, javljaju se gotovo isključivo u starijih i teže kronično bolesnih ljudi, a umre, prema najnovijoj studiji koja se odnosi na kineski grad Wuhan, 1,4 % onih koji su razvili simptome. Podaci (do sredine ožujka) iz provincije Hubei koja je bila pogođena zarazom pokazuju da je vjerojatnost smrti od ove bolesti u općoj populaciji iznimno niska – 0,000054 ili 5-6 ljudi na 100 000 stanovnika. Riječ je o smrtnosti koja je mala i među starijima i bolesnima, a pogotovo u zdravih ljudi mlađe i srednje dobi gdje je zanemariva; drugim riječima, jednaka je ili nebitno veća od smrtnosti od bilo koje druge prehlade. Naime, u svakoj sezoni akutnih respiratornih bolesti bilježe se povećane stope smrtnosti jer se bilo koja virusna prehlada u imunološki oštećenih ljudi nerijetko komplicira i dovodi do smrti. Ono što je ovdje bitno zapaziti jest eventualni porast (višak) pobola i smrtnosti koji odudara od uobičajenih sezonskih statistika. Do sada ni za jednu zemlju nema takvih pokazatelja. I stručnjaci se slažu da se ovog proljeća u tom smislu ne događa ništa neobično.

Italija, točnije njezina pokrajina Lombardija, bilježi veći broj oboljelih i umrlih nego drugdje. Spominju se specifične stope smrtnosti i preko 7 %, no one su nerealne jer su testirani većinom teži bolesnici, i još važnije, tamošnji nadležni naglašavaju da uključuju sve umrle u kojih je dokazan COVID-19, što ne znači da su svi od njega i umrli. Naime, većina njih nije umrla od virusa, nego s njim; uzročnost je dokazana u svega 12 % umrlih. Pri tom se gotovo isključivo radilo o starim i kronično bolesnim ljudima – prema talijanskom Nacionalnom institutu za zdravlje prosječna starost umrlih bila je 79,5 godina, a 99,2 % imalo je barem jednu popratnu kroničnu bolest, od čega skoro polovina tri ili više bolesti. Od 355 umrlih svega tri bolesnika nisu imala pratećih bolesti.

Dakle, slika stvorena o bolesti u Italiji preuveličana je, što ne znači da bolest u susjednoj zemlji nije bila ozbiljnija nego drugdje. I to vjerojatno radi lokalnih specifičnosti; Italija godinama ima izrazitiji višak smrti od gripe u odnosu na druge europske države. Nude se sljedeća objašnjenja – visoka dob stanovništva, veći broj pušača, najveća otpornost na antibiotike u Europi, specifičnosti zdravstvenog sustava te velika zagađenost zraka i gusta 5G mreža u Lombardiji (slično kao u Wuhanu). U Španjolskoj bi jedan od razloga povećane smrtnosti mogao biti nedostatak njege u domovima za starije; tamošnji zdravstveni radnici priznali su da nisu pripremljeni da se nose s korona virusom.

Neki liječnici smrtnost u ovoj epidemiji povezuju i s agresivnom terapijom – teški bolesnici u Kini (opisano u časopisu Lancet), kao i u Italiji, dobivali su toksične koktele antibiotika, antivirusnih lijekova (premda je stav SZO-a da nema specifičnog lijeka za terapiju COVID-a 19) i kortikosteroida; daje se i klorokin, zasad bez znanstvenih dokaza o učinkovitosti. Česta je primjena respiratora; neka istraživanja pokazala su veće umiranje na tom uređaju, nego bez njega.

U ostatku svijeta smrtnost od COVID-a 19, barem zasad, je niska. Prema britanskom epidemiologu Tomu Jeffersonu niža je od drugih korona virusa. Svuda je bitno manja od obične gripe – od nekoliko puta do nekoliko desetaka puta (gripa godišnje uzme 250 000 – 500 000 života), da ne govorimo o drugim zaraznim (npr. tuberkuloza) i nezaraznim bolestima, primjerice srčanožilnima i raku. Stoga se s pravom postavlja pitanje što je u ovoj prehladi tako posebno da je navelo nadležne na neviđeno uzbunjivanje i rigorozno postupanje, toliko drugačije i potpuno suprotno uobičajenoj ravnodušnosti vezanoj uz prehlade? Moguće je da je i prošlih sezona kružio neki sličan korona virus, ali nije prepoznat jer ga se nije niti tražilo. Zanima me koliko je ovih dana više teških bolesnika u jedinicama intenzivne skrbi; je li korištenje respiratora veće nego obično u ovo doba godine? Hrvatska medicinska struka i politika dužna je još odgovoriti i na pitanje zašto je baš Hrvatska, prema istraživanju Sveučilišta u Oxfordu, prva na svijetu po indeksu strogoće uvedenih mjera (najrigoroznije u odnosu na broj zaraženih).

  1. Koji su točni podaci o broju zaraženih, oboljelih i umrlih?

Podaci o zaraženima i umrlima od korona virusa koji nam se prezentiraju nisu pouzdani. Broj zaraženih veći je od onog koji nam se predočuje – zaraza često ne stvara nikakve tegobe, pa se takvi ljudi ne testiraju (osim ako nisu bili u kontaktu s bolesnicima). Ne testiraju se ni mnogi ljudi sa simptomima prehlade, od kojih dio sasvim sigurno otpada na koronu. Dr. Marty Makary s američkog Sveučilišta Johns Hopkins tvrdi da na svakog testiranog pozitivnog, još vjerojatno 25-30 ima virus. Jedno istraživanje, odnosno model napravljen od znanstvenika s Oxforda ukazuje na mogućnost da je u protekla dva mjeseca čak polovina Britanaca zaražena COVID-om 19. Treba reći i da prokuženost virusom ovisi o populaciji koju testiramo – nije jednaka u općoj i teško bolesnoj populaciji.

Za procjenu značaja bolesti, više od broja zaraženih govorio bi broj oboljelih (jer nisu svi zaraženi bolesni). Taj nam se podatak ne prezentira. No da je i dostupan, i on bi bio neprecizan. Bolest nema specifičnih simptoma po kojima bi se mogla prepoznati i odvojiti od drugih respiratornih bolesti. Postoje sumnje da se ponegdje samo na temelju kliničke slike slučajevi uvode u statistiku zaraženih. Međutim, niti dokaz korona virusa ne znači da je taj virus i uzrokovao bolest; COVID može biti tek popratna pojava (kolonizacija), a bolest uzrokovana drugim virusom ili bakterijom. Moguće je, smatra makedonski infektolog Velo Markovski, da ljudski organizam uopće ne reagira na ovaj virus. Da je bolest, kao posljedica imunološke reakcije tijela na virus, uzrokovana specifičnim uzročnikom, dokazuje se nalazom antitijela protiv tog virusa u krvi (serologija), a to se radi vrlo rijetko, i također s testovima koji nisu validirani.

Nadalje, test (PCR) koji se koristi za dokazivanje COVID-a 19 u obriscima sekreta uzetih od ispitanika, nov je i nije primjereno evaluiran. Ne zna se kolika mu je osjetljivost i specifičnost, što znači da nije pouzdan. Kineski su znanstvenici našli da je u gotovo polovine ispitanika davao lažno pozitivne rezultate. Glavnoj američkoj ustanovi za javno zdravstvo (CDC) prigovara se da provodi testiranje potpuno neadekvatnim testom. U izradi su nove vrste testova, ovaj čas još manje pouzdane. Dakle, testom koji je aktualno u primjeni često se detektira ono što nije korona-virusna bolest, a ne traži se i ne mjeri ono što vjerojatno jest. Postavlja se pitanje čemu uopće služi takvo testiranje, tj. koliko ono uopće ima smisla.

Kad je riječ o broju umrlih, zanimljivo je da u većine umrlih u Francuskoj nije dokazan kineski, već neki drugi tip korona virusa. Već je spomenuto da se umrli s korona virusom često poistovjećuju s umrlima od korona virusa, ne samo u Italiji. Dokaz COVID-a u umrlog pacijenta sa srčanim popuštanjem ili karcinomom, ne znači da ga je ubio virus, nego njegova osnovna bolest. Koliko je virus pridonio smrtnom ishodu, i može li se i pod kojim uvjetima smatrati uzročnikom smrti, slabo je definirano i vrlo rastezljivo; po riječima dr. Wolfganda Wodarga u teško bolesnih i umirućih ljudi taj je sud nemoguće donijeti. Tendencija da se smrti neopravdano pripisuju virusu daje, naravno, lažno visoku smrtnost od virusa.

Dakle, brojke koje svakodnevno pratimo u sredstvima priopćavanja tek su približne. Njihov je značaj, naročito u stvarnom vremenu, ograničen i diskutabilan. Dok ne budu točne i pouzdane, svakodnevno bombardiranje brojkama zaraženih i umrlih treba smatrati ne samo neprimjerenim i nepotrebnim, već oblikom psihoemocionalnog zlostavljanja.

  1. Gdje su dokazi o efikasnosti uvedenih mjera?

Kad se donose mjere s velikim utjecajem na život ljudi, one moraju imati čvrsta i jasna uporišta. Nadležni su bili dužni predočiti znanstvene ili empirijske dokaze o učinkovitosti u suzbijanju epidemija za svaku pojedinu donesenu mjeru.

U obraćanju javnosti pozvali su se na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. U dokumentu pod nazivom „Strateški plan za spremnost i odgovor“ (2019 Novel Coronavirus: Strategic Preparedness and Response Plan) donesenom u veljači ove godine s ciljem zaustavljanja epidemije COVID-om 19 i ublažavanja njenih posljedica, SZO procjenjuje da se radi o „vrlo visokom riziku“ za Kinu i „visokom riziku“ za ostatak svijeta. Kad govori o mogućem utjecaju na zdravlje, navodi „mnoge nepoznanice“. U vezi s mjerama koje preporučuje poziva se na kinesko iskustvo uvođenja strogih mjera, no u vrijeme objavljivanja dokumenta njihovi efekti još nisu bili poznati („Bit će važno kontinuirano ocjenjivati učinkovitost mjera“). U dijelu vezanom za promet, primjerice, navodi se da ograničavanje kretanja ljudi i dobara može biti neučinkovito, pa i štetno, no u okolnostima nesigurnosti privremeno možda može biti korisno kako bi se dobilo na vremenu za druge aktivnosti i ograničilo širenje bolesti. „U takvim situacijama, prije implementacije restrikcija, zemlje trebaju napraviti analize rizika te analize koristi i isplativosti, kako bi se utvrdilo da je korist veća od štete.“ Molim nadležne da nam predoče ove analize jer ćemo u protivnom uvođenje ograničenja kretanja smatrati masovnim socijalnim eksperimentom.

U ovom, a i drugim dokumentima SZO vezanim uz ovu temu, nije navedena nikakva znanstvena literatura koja bi podupirala ocjene, stavove i preporuke. No sredinom ožujka SZO i nekoliko drugih organizacija među kojima londonski Imperial College, izdaju dokument u formi znanstvenog rada pod nazivom „Utjecaj nefarmaceutskih intervencija na smanjenje smrtnosti i zdravstvenih potreba vezanih uz COVID-19“ (Impact of non-pharmaceutical interventions to reduce COVID19 mortality and healthcare demand). Veća skupina autora u tom je matematičkom epidemiološkom modelu procijenila da će ako izostanu restriktivne mjere i promjena ponašanja biti inficirano 81 % britanske i američke populacije te će umrijeti 510 000 ljudi u Velikoj Britaniji i 2,2 milijuna u SAD-u. Ponudili su dvije strategije – a) ublažavanje, kojim se usporava širenje i smanjuju posljedice epidemije, te b) obuzdavanje, kojim se širenje epidemije zaustavlja, broj zaraženih spušta na nisku razinu i to održava do daljnjega. Kao bolju opciju preporučuju obuzdavanje. Ono uključuje stroge i mnogostruke mjere ograničenja poput održavanja socijalne distance za cijelu populaciju, kućnu izolaciju i karantenu zaraženih i članova njihovih obitelji te zatvaranje škola i sveučilišta. Te bi mjere trebalo zadržati tijekom 18 mjeseci u kojem razdoblju će se omogućiti dostupnost cjepiva.

Dakle, umjesto da u okolnostima mnogih nejasnoća i nesigurnosti preporuče promatranje, blaže mjere ili zaštitu i izolaciju ranjivih skupina, autori ovog utjecajnog rada predlažu agresivne i neselektivne postupke koji predstavljaju socijalni inženjering širokih razmjera. I to na podlozi nepouzdanog, teorijskog matematičkog modela. U čijem su izvještaju riječi „pretpostavka/predviđanje“ („assume“, „predict“, „estimate“ i „expect“), odnosno njihove izvedenice, spomenute ni manje ni više nego 67 puta. Unatoč tome, rad je bio ključan za pooštravanje restriktivnih mjera u SAD-u i Britaniji. Utjecao je na britansku vladu koja je napustila prethodni stav da je slobodno širenje virusa u populaciji poželjno jer podiže kolektivni imunitet i sposobnost prilagodbe stanovništva te ga čini spremnijim za buduće suočavanje s korona virusima. Time su Britanija i ostatak svijeta koji provodi spomenute mjere, odstupili od stoljetne temeljne postavke u epidemiologiji i infektologiji – ideje o korisnosti prirodnog kolektivnog imuniteta koja kaže da široko prebolijevanje zarazne bolesti gradi otpornost čitavog stanovništva i štiti njene najosjetljivije članove, zbog čega velika većina prirodnih virusnih infekcija i ne dovodi do težih posljedica.

U zaključku, treba naglasiti da u ovoj ozbiljnoj situaciji kao društvo, a tu su novinari posebno važni, moramo inzistirati na odgovorima na ova elementarna pitanja. Tek tada možemo početi raspravljati o ostalome. Kako nam se ne bi dogodilo da se represija i destrukcija nastave unedogled, ili da popuste da bi se ponovo pojavile s novim, još „ubojitijim“ virusom i novim, još oštrijim mjerama – obaveznim cijepljenjem, na primjer. Godinama od nadležnih tražim dokaze za korist od cjepiva i dokaze za potrebu obveznog cijepljenja djece u Hrvatskoj. I godinama ne dobivam odgovor. A roditelji kao hipnotizirani prelaze preko te praznine u znanju i izlažu svoju djecu postupku za koji nam nisu predočene ni osnovne vjerodostojne informacije. Ne dopustimo da nas i u ovom predmetu hipnotiziraju. I da zbog bolesti o kojoj postoji puno nejasnoća i koja se ne čini značajno opasnija od obične prehlade, prihvatimo društveni eksperiment s neizbježnim destruktivnim posljedicama. I da se nepostojeća korona kriza pretvori u onu vrlo realnu i devastirajuću. Odgovorna medicinska struka i državna administracija u svojim se odlukama ne vode strahom i nekritičkim preuzimanjem tuđih naloga, već racionalnim i sveobuhvatnim promišljanjem motiviranim interesom i dobrobiti naroda koji im je povjerio upravljanje. Jasno i odlučno postavimo neophodna pitanja i zahtijevajmo precizne odgovore. Shvatimo da je ovo možda ključni trenutak za opstanak i budućnost čitave naše civilizacije. Odgovornost je na svakome od nas.

 

Lidija Gajski

 

 

Ka istinskoj duhovnosti usprkos cinizmu romantike

od

Pažljivost ili potčinjenost pametnim savjetnicima, pitanje je sada? Tko donosi moje odluke?  Kome vjerujem? Da li više vjerujem svom osjećaju ili algoritmu uređaja kojeg koristim?

Uzmimo sport kao primjer. Opsjednutost i ovisnost o pametnim telefonima u svakodnevnom životu se odrazila kao opsjednutost i ovisnost o pametnim satovima tokom bavljenja sporta. Danas čak i mnoge bakice, tokom šetnji poslje nedjeljne mise, „broje“ korake. Vježbanje bez tog uređaja je za ambicioniranog  sportaša amatera, vrijeme bačeno u vjetar. One vrhunske sportaše nećemo ni spominjati. Ako nema digitalne potvrde, nema niti digitalnog sjećanja na trening. On se dogodio u analognoj pustoši individualne nesvijesti i ostao tamo izoliran, bez mogućnosti da dobije pažnju digitalne publike. Usmjerenost pažnje na vlastito tijelo i prirodu oko nas je postalo nezanimljivo. Svoju analognu stvarnost rado mijenjamo za digitalni surogat stvarnosti. Da li je vrijednost te dvije stvarnosti ekvivalentna?

Postoje ipak i živi ljudi i njih je iz dana u dan sve više, koji više cijene feeback tijela (čitaj: najviša bio-technologija) od objektivnih podataka. Upravo bi sport, pogotovo kao aktivan boravak u prirodi, trebao biti biti suprotan uobičajenim radnim i društvenim aktivnostima. Ako tada moramo biti online, onda bi baš sport trebao biti vrijeme  kad smo offline.  Umjesto da odgovornost percipiranja i odlučivanja prebacujemo na elektronske aparate, mogli bi zauzvrat uključiti bio-energetski „internet“ naše tjelesne inteligencije. Tako bavljenje sportom može postati doživljaj direktnog religioznog iskustva, tj.ponovnog povezivanja sa nama samima i sa prirodom.

Ukoliko pažnju usmjerimo samo na digitalna pomagala, bit ćemo uskraćeni za ono direktno iskustvo bivanja  u toku (flow), što će se drastično odraziti na naš energetski nivo i kvalitetu vježbe. Takva pažnja ne može stvoriti onaj osjećaj ugode, koji prati tjelesnu svjesnost. Analogno iskustvo gibanja ili tjelesne vježbe u prirodi je čin povratka u stvarni život. Proces u kojem našu usmjerenu pažnju „rastežemo“ na neuobičajene nivoe frekvencije našeg srca, je proces u kojemu vježbamo fleksibilnost naše svjesnosti. Pažnja koja prati samo jedan uzak spektar srčane frekvencije je kruta i ograničena pažnja, koja s vremenom redovito sklizne u prepuštanje dosadi i depresiji. Posezanje za stimulativnim sredstvima je odgovor naše civilizacije na problem dosade i depresije. Tko je i zašto tabuizirao mogućnost mijenjanja nivoa svijesnosti i time automatski stvorilo temelj za frustraciju? Kome je u interesu da sloboda svijesti nije čak ni predmet društvene rasprave? Svijesnost je bačena u tamnicu sa pečatom političkog kriminalca, onog neprijatelja društva broj 1, čije je pomilovanje  čista utopija. Na ispražnjeno prijestolje koje po prirodi pripada individualnoj svijesti je ustoličen konstrukt kolektivne umjetne svijesti. Ono božansko-abstraktno je svrgnuto aktom ilegalnog puča i zamjenjeno konkretnim strojem.

Živi čovjek je biće istraživanja, biće koje je svjesno svoje magičnosti i koje potrebe za njom ne zamjenjuje digitalnim surogatom industrije zabave. Čak i najbanalnija šetnja u prirodi, tokom koje je pažnja fokusirana na vlastito tijelo i prirodnu okolinu, je sofisticirana praksa meditacije, koja vodi umirenju toka misli i emocija. Ta „beznačajna“ i preglupa šetnja u šumi, uz obalu mora ili rijeke, može biti avenija koja vodi ka unutrašnjoj tišini, ukoliko se suzdržimo od korištenja mikro-bio ili makro-tehno interneta. Ukoliko se pažljivo i dosljedno provodi, ta šetnja postaje čista-sveta fenomenološka praksa. Početak je naravno težak.  Naša preciznost i upornost biti će kad tad nagrađeni ulaskom u „flow“, ili osjećajem posebne ugode, nakon uključivanja u prirodni „internet“ direktne energetske komunikacije. Dovoljno je samo ozamjeniti pričanje (u sebi i na van) sa tihom usmjerenom pažnjom na tjelesna čula i „besmislene“ poruke koje dolaze od njih. Kad u jednom trenutku prestanemo pričati sa samim sobom, komentirajući sve i svašta, možemo se prepustiti životu i prozvati se svetim-živom čovjekom. Vrata ka direktnom doimanju energetske srži stvarnosti postaju tada širom otvorena za nas.

Čim pređemo u svijet energije i frekvencije, riječi nestaju i ostaje nam samo osjećaj. Po prvi put naše blaženo tijelo osjeća samog sebe i svijet oko sebe. Cenzura ili reprezentativna percepcija ustupa mjesto direknom doimanju stvarnog svijeta. Unutrašnja tišina nas je dovela do tog stanja i dala nam moć da svoju percepciju proširimo na novo područje onstran uma i onog mrtvog arhiva poznatih pojmova. Um ne zanimaju stvarni objekti već pojmovi, imena, količina (poput matematike koju ne zanimaju brojevi sami, već samo odnosi između njih). Kakav odmor je ući u svijet bez imena, bez riječi (magični svijet prije biblije i biblijskog boga) i bez ciničnih komentara! Kakav odmor je ući u svijet tekućih osjećaja. „Nemam pojma“ je čarobna formula za otvaranje svog bića ka unutrašnjoj tišini. „Znam!“ ili „Zna se!“ je čarobna formula za zatvaranje sebe prema svojoj  prirodnoj, iskonskoj svijesti. Za izgovaranje te formule treba imati hrabro srce i pogodno tijelo. Svaka duhovnost, u pravom smislu te riječi,  je bez to dvoje puka romantična lakrdija.

Vraćanje fokusa pažnje na tijelo, sa vremenom liječi tjelesno-senzornu amneziju, nastalu opsesivnom konzumacijom digitalnih pomagala. Prvi korak je uvijek vraćanje fokusa pažnje na tijelo. Preko tijela i tjelesne pažnje dolazimo do meditativnog stanja unutrašnje tišine i dostupa do istinske duhovnosti, dostupa do našeg energetskog tijela. Sve je u tijelu! U glavi je uglavnom nagomilano društveno smeće, koje vremenom biva očišćeno energetskom detoksikacijom. Trenutak kad ostatak tijela „siluje“ glavu je onaj moment istjerivanja stranog agenta iz našeg mikrokozmosa i rađanje suverenog magičnog bića, koji na ovim stranicama zovemo živi čovjek.

Naš moderni svijet je tako koncipiran, da nas prisiljava da fokus pažne odvojimo o tijela i prebacimo na um, ukoliko želimo biti uspješni. Računati, kupiti, prodati, investirati, dobiti više od uloženog, zaraditi. Pravo pitanje jest: šta ćeš onda sa tim društvenim bogatstvom, ako si na putu do njega izgubio svoje individualno bogatstvo (tijelo i energiju=dušu)? Kao i sve u našem lažnom romantičnom svijetu, tako i alegoriju „prodavanja duše đavolu“ moramo okrenuti na glavu. Nije đavo naše tijelo, već sav mehanizam socijalizacije (od religije do znanosti), koji nas sistematski udaljava od njega. Tijelo bez pažnje je lak pljen grabljivaca, kojima upravo vrvi naš  svemir „ljubavi“.

Egocentričnost nije ništa drugo do postavljanje uma ispred tijela,  „umske svijesti“ ispred tjelesne svijesti, digitalne svijesti ispred one bio-analogne, društvene (socijalizirane) svijesti ispred individualne- tjelesne svijesti. Novac, društvo, um i osoba su napravljeni kao zamjenska sredstva za zlato, prirodu, svijest i živog čovjeka. Um ima onoliko veze sa duhovnošću koliko i mogućnost plaćanja sa kunama na jednoj drugoj planeti. Preko školovanja uma (memoriranja pojmova i ljepljenja etiketa) u najbolju ruku možemo doći do njegovog izvora, egregora umjetne inteligencije.

Duh zapada

od

 

Zašto su zapadnjaci toliko drugačiji od istočnjaka? Zašto su stanovnici Evrope i Amerike toliko drugačiji od azijata? Najnovije studije upućuju na činjenicu da  uzrok  nije u klimatskim i ekonomskim razlikama, već u onim religioznim. Koja društvena pravila i koje religiozne dogme su prouzročile  formiranje tolike različitosti između istoka i zapada?

Za fenomen atomizacije pojedinca najvjerovatnije je odgovoran utjecaja Kršćanstva. Da li nas je institucija Crkve, stvarajući „dušu zapada“, učinila individualistima? (Science, 7.11.2019)

Tipičan zapadnjak je obrazovan, bogat, samostalan i analitičan individualist, manje poslušan i slabije prilagođen socijalnoj okolini od istočnjaka. Znanstvenici su došli do spoznaje da je upravo Crkva odgovorna za formiranje specifičnog duha zapadnjaka, prvenstveno sa svojom politikom sklapanja brakova. Zašto je u srednjem vijeku stvoren tabu incesta i zašto su zabranjeni brakovi izmedu rođaka? Postoje teorije, da je crkva time automatski nasljeđivala imanja porodica bez nasljednika. U slučaju velikih porodica ili klanova, to svakako nebi bilo moguće. Klanovi imaju tendeciju stvaranje paralelnog društva, gotovo paralelne države. Oni unutar sebe reguliraju i bankarske poslove, pa se radije  uzima kredit od rođaka nego od banke. Na sličan način i danas funkcionira strategija kineske ekonomske ekspanzije.  Na sličan način je stvorena i mreža “makedonskih” slastičarni po nekadašnjoj “Jugi”.

Kršćanstvo je zapadni svijet, izvan svake sumlje,  suštinski i dugročno promjenilo. Strategija podržavanja malih nezavisnih  porodica, sačinjenih od dvoje zaljubljenih „stranaca“, stvorio je svijet slobode mišljenja, razuma i navike preispitivanja. Kao indirektna posljedica te politike, omogućen je procvat znanosti i  imperijalizma. Tako stvorena tehnološka nadmoć zemalja zapada omogućila je  njihovom duhu da zavlada cijelim svijetom.

Uvijek me fascinirala intelektualna skučenost i sporost muškaraca (sa ženama stranci po običaju nemaju kontakt) u muslimanskom državama, njihova nekritičnost do svog društvenog nasljeđa i tradicije, te poslušnost koja granici fanatizmu. Jednoumlje, anti-individualizam i sljepa poslušnost prema autoritetima, uvijek mi je bio znak mentalnog invaliditeta.

Možemo li povjerovati u spoznaju da su sve te slobodarske tekovine zapada, posljedica crkvene zabrane sklapanja brakova izmedu rođaka prvog i drugog koljena. Pogotovo nama, koji smo odrasli u (pseudo)kršćansko-fundamentalističkoj zemlji, ne ide u glavu da je 30% brakova u Iranu “incestuozne” naravi, dok ih je u Pakistanu čak 50%. Nevjernik ili onaj koji je odbacio “financiranje” religioznih egregora, će to uzeti kao čistu informaciju, bez emocionalnog balasta. Oni drugi,  automatski će upasti u modus osuđivanja drugačijih tj. krivovjernika. Udaljenost od osude do izvršenja kazne nikada nije velika. Dok  nekome sudimo, automatski se uzdižemo iznad njega i gradimo svoje pravo da odlučujemo o njegovoj sudbini. Promotrimo malo naš „privatni“ mentalni svijet svakodnevnice. Ima li u njemu išta drugo od pukog etiketiranja i osuđivanja? Svi smo mi ovisnici onog osjećaja ugode, koji je posljedica napumpavanja naše samovažnosti, nakon degradirajuće osude bližnjeg svoga. Taj bezvrijedni opijum vlastite važnosti plaćamo  onim najvrijednijim što imamo i što ne možemo nigdje kupiti, našom ulaznicom u raj ili stanje slobodne percepcije. Ljubi ili sudi bližnjem svom, izbor je svakog od nas ponaosob. Suditi je lako, jer se prepuštamo automatskom pilotu. Ljubiti ili percipirati percipirano bez sudova i predrasuda je podvig nakon napornog vježbanja.  Ljenost ili tromost pažnje je ono

Svjedoci smo činjenice da je upravo znanstveno potvrđena Marx-ova izreka, da su religije opijum za narod. Američki neurolozi su snimanjem aktiviteta mozga kod “religiozno inspiriranih” mormona nakon čitanja adekvatne literature, ustanovili sličnost sa “kemijski inspiriranim” drogašima ili onim ludo zaljubljenim. Zanimljivo da takva aktivnost mozga podstiče potrebu za moralnim procjenjivanjem onih drugačijih od nas samih  i njihovim osuđivanjem. Pozitivna nuspojava takvog stanja svijesti je pak sposobnost usmjerene pažnje. Obećana nagrada za pripadnost jednoumlju i apsolutnoj poslušnosti čini nas sretnim, koncentriranijim i sposobnijim da radvojimo sjeme od kukolja. Vrlo je zanimljiva ta lančana reakcija, koju religiozna praksa stvara u mozgu (zasipanje dogmatskim idejama, ekplozija osjećaja sreće vezanih za isčekivanje nagrade, iskupljenja, spasenja).

Danas na zapadu religija ima sporedno značenje.  Trend atomizacije pojedinca je podkopala osnovu za stvaranje stabilne mikro porodice, što opet neminovno vodi do stagnacije prirasta stanovništva. Sklonost žrtvovanja za društvo nauštrb vlastitog blagostanja je na tom istom zapadu svedena na minimum. Ono što pak bolje funcionira nego kod istočnjaka su trans-personalni kolektivi: državne institucije, kompanije, udruge, pokreti.

Na kraju se moramo zapitati, kamo nas je dovela sloboda izbora iz ljubavi jednog “egzotičnog” bračnog partnera i kamo će nas odvesti medijska podrška suzbijanja polariteta polova, te podrška aseksualnosti, mentalnoj hiperseksualnosti (pornografija) i shvaćanju homoseksualnosti kao nečeg normalnog i zdravog? Nije li slično stanje i sa autizmom kod djece, čiji porast više liči na eksploziju, i koji je već na pragu da se prihvati kao nešto uobičajeno? Potrebno je samo  naviknuti se i naučiti kako sa sa tim novim izazovom odnositi u svakodnevnici. Što je uzrok tome, je pitanje koje nije „zdravo“ postaviti.