religija

Provjera zabranjena ili vjera kao teorija i praksa obmane

od

“Jesi ti vjernik? Jel` viruješ?”

Ono što je nekad bio Bog kao ideja u koju se vjeruje, danas je to “nevidljivi neprijatelj”. Sistem se zapravo njie promjenio, samo objekt ili bolje rečeno ideja u koju je vjera projecirana. Strah i nada u spas, kao dvije suštine konstrukta vjere, su također i dvije osnovne metode da se zadobije poslušnost, bez puno muke i izdataka, pogotovo kod malodobnih.

Usporedimo kako koncept vjere, ili bolje rečeno, sistem duhovne manipulacije, funkcionira na primjeru dvije vrste vjere, vjere u svemogućeg antropomorfnog Boga i vjere u postojanje neživog i nevidljivog ubice – virusa.

Tko je sklon vjeri? Tko je sklon manipulaciji koja dolazi izvana, od strane društvene okoline? Tko je sklon odustajanju od svoje individualnosti, tj. onih informacija koje dolaze iznutra. Varate se ako mislite da su znanstvenici nevjernici. Oni nisu ništa bolji, niti gori, niti pametniji od onih religioznih ljudi. Obje grupe preferiraju dogovor ili društveni konsenzus, ispred vlastitog iskustva. Oni samo vjeruju u apsolutnu istinitost različitih vrsta uma, ili različitih sistema interpretacija. Oba tipa ljudi su zadrti kolektivisti i još zadrtiji anti-individualisti. Sve to dokazuje aktualna situacija. Papa se cijepi, dok se znanstvenici klanjaju ideji, kojoj nitko zbog straha, ne smije pogledati u oči. Tko se usudio preispitati koncept Boga? Tko se usudio istražiti porijeklo i vjerodostojnost koncepta virusa?

Koncept Boga je star najmanje 2000 godina. Danas se on uzima zdravo za gotovo i nitko se ne usuđuje nekom vjerniku reći da je praznovjeran, ograničen ili mentalno lijen. Vjera u koncept Boga je danas priznata od države, zakonski poštovana i financijski poduprta (ukoliko se radi o velikim institucijama vjere).

Koncept virusa je također star preko 2000 godina, iako je reanimiran tek prije šezdesetak godina u političko-znanstveno-medicinske svrhe. Što će se dogoditi sa našom civilizacijom ako u ovoj ranoj fazi ne uspijemo dekonstruirati ideju virusa na društvenom planu? Pošto danas ne možete zastrašiti većinu stanovništva parolama o grijehu i kazni gnjevnog Boga, ideja o virusu se ponudila kao genijalna zamjena, koja obećava jednu novu kolektivnu obmanu.

U antička vremena je pojam virusa nastao kao oznaka za sve one uzroke bolesti, čiji se uzroci nisu mogli objasniti. Autoritet znanja ne poznaje ispriku tipa: „Neznam! Nemam pojma!“. Pod svaku cijenu se mora naći neki razuman odgovor, koji će uvjeriti i umiriti vjernika-laika. Pošto u tim vremenima nije bilo mikroskopa, filozofi su se upuštali na putovanja u unutrašnje svijetove i vraćali se nazad sa idejama o atomima i virusima.

Danas imamo elektronske mikroskope, ali usprkos tome je teorija virusa i dalje labava znanstvena teza. Nekolicini je poznato, da ona još nije dokazana i kao ideologija sama sebe proturječi. Kako nešto može biti neživa tvar, bez izmjene tvari i istovremeno se može razmnožavati, te na kraju umrijeti? To je jedna od onih teza, idejni konstrukt bez uporišta u logici, te stoga čista ideologija. Vjerska ideologija je puna onih „svetih laži“, koje danas možemo trezveno raskrinkati i odbaciti kao obmane, jer je doba religijske diktature i njene propagande straha prošlo. Danas je ideologija virusa također ogrnuta koprenom straha te poduprta jakom medijskom propagandom i izjavama onih „novih medicinsko-znanstvenih svetaca“. Ne udaraju se time temelji jedne nove diktature. Koncept zapadne medicine, po kojem je bolest uvijek posljedica napada sićušnih „terorista“ izvana, potpuno je strana mnogim tradicionalnim konceptima očuvanja zdravlja. Ne podjeća li vas ta medicinska ideologija na političku strategiju globalnog neoliberalizma i njegovog rata protiv terorizma? Ona je onako slučajno, preskočila iz medicine u politiku.

„Nitko ne sumlja u postojanje virusa, mi smo samo protiv mjera za suzbijanje širenja virusa!“ 

Znanstevna ideologija virusa  nimalo se ne razlikuje od vjerske ideologije Boga. Obje teze su bez dokaza. Ova prva je zapravo još nebuloznija, iako potječe iz navodnih znanstvenih krugova. Teoretska znanost, od Einsteina naovamao (posebno nakon ekskomunikacije Etera iz znanstvenog diskursa), zapravo je poduhovna ili metafizička kuga, koju je mnogo teže izlječiti i iskorijeniti od one vjerske. Naime, ako izostavimo institucionaliziranu religiju i ograničimo se samo na religijsko iskustvo, kao čisti individualni fenomen sa mističnim karakterom, već smo uplovili u zdrave fenomenološke vode i doslovno smo sjedinili vjeru i znanost u jednu individualnu vještinu. Nasuprot tome, na nivou dogmatsko-ograničene egzaktne znanosti, individualno svjesno iskustvo ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona ne priznaje ni postojanje svijesti, ni vrijednost subjektivnog iskustva. Individua i njeno subjektivno iskustvo je bezvrijedno, ukoliko nije ušuškano u kontekst onog ominoznog objektivnog. Kao da postoji neko iskustvo od onog subjektivnog, da to je „osobno iskustvo odobreno od kolektiva“. Zato je danas znanstvenicima tako teško razotkriti obmane u vlastitoj kući, bivajući prethodno pažljivo raspršeni u atome usko-stručnih stručnjaka-idiota. Oni koji to uspiju prevazići, bivaju ignorirani, ismijavani, cenzurirani i, ako odu predaleko, utiho neutralizirani.

Svaki subjekt danas ima potpuno pravo  (pa bila to i jedna obična čistačica ili radnik u škveru) reći nekom korumpiranom pseudo-stručnjaku sa polja medicine-politike da je zelenaš i veleizdajnik. Ona ili on posjeduje to pravo jer osjeća da je dotični đikan neiskren, nedosljedan, nesiguran i pored svega “podmazan”. Svatko tko je čist od kolektivnih misli i njihove interpretacije u pojedincu, koje nazivamo emocije, može direktno osjetiti istinu ili pravo stanje stvari. Takvi pojednici mogu donijeti vlastite odluke i preuzeti potpunu odgovornost za svoja djela. Tko od fantoma državnih službenika ili onih procijepljuju ljude poput stoke, može preuzeti odgovornost za svoja djela? Oni sve rade po proceduri, po prethodno dogovorenom protokolu. Oni se ništa ne pitaju. Oni su bio-roboti, umjetne inteligencije u ljudskom tijelu, koji samo rade svoj posao, nebi li „nahranili“ svoju porodicu i pod svaku cijenu.

 

Dolazak velikog spasioca

od

„Samo nas moderna znanost može spasiti od virusa. Vjera nas ne može spasiti. Samo znanje i vrhunska tehnologija nas može spasiti.“ – moj, tvoj, njegov i naš Um

Kako razlikovati pravog od lažnog spasioca? Onaj lažni nas prisiljava da budemo dobri, poslušni i da se podčinimo većini. Onaj pravi nas podsjeća da ostanemo iskreni i odgovorni prema svojoj individualnosti, prema svom srcu. Poslušno podčinjavanje kolektivu vodi u uniformnost, atrofiju i propast. Poslušno podčinjavanje svojoj suštini, svom srcu, svojoj svjesnosti, nas oživljava.

Iza globalnog pokreta „zelenih spasilaca“ ponosno stoji cijela moderna znanost, koja u suštini nije onakva kavom se predstavlja: transparentna, humana, otvorena i nadasve egzaktna znanost. To je, u potpunosti od čovjeka otuđena, tehnicistička znanost sa jasnim transhumanističkim ciljevima.

„Zeleni spasioci“ (ZS) su „rano-kršćani“ našeg vremena. Oni su vrlo važni u svojoj navodnoj dobroti, suosjećajni, milosrdni. Važnost i maska neupitne dobrote su uvijek siguran znak obmane, znak da je čitav egregor pokreta hakiran od neke druge sile koja im upravlja i ima posve drugačije ciljeve. Religija „ZS-a“ je transhumanistička znanost. Nije to nikakva egzaktna znanost, nego ona prevrtljiva, mutna i prevarantska znanost. To je znanost neptunovskog tipa. Znanost obmane, prevare, hipnoze i zaluđivanja ljudi. Znanost hakirana od psihopata ili čarobnajka romantike, bez ikakvog osjećaja samilosti i poštovanja prema bilo kome i bilo čemu.

„ZS-i“ su novo kršćanstvo. Sada nam još samo fali novi Mesija, novi Isus. Pošto su sve pristalice pokreta „ZS-a“ redom napredno-demokratski orijentirane osobe, tako će vjerovatno i novi Isus biti izabran demokratskim putem. Birati će smjeti samo dobri i poslušni, dakle oni koji imaju potvrdu o redovitoj genetskoj manipulaciji cjepljenjem. Ozbiljnih kandidata za to prestižno mjesto ima dovoljno. Ako se novi spasilac i pojavi, bit će to jedan super-autist, vrstan programer i vješt sa kompjuterima. Možda je već tu, samo ga nismo prepoznali. Možda je to Bill, Veliki Bill?

Što ako se novi Isus ovaj put ipak odlučio inkarnirati u tijelu žene. Propaganda nas je već desetljećima pripremala za taj „gender skok“ svojim projektima feminizma, jednakosti žena, proporcionanoj zastupljenosti u institucijama… Možda je to slatka glavom i grudima mala Gretica? I ona je tu sa ciljem da spasi planetu, pa makar time poubijala sve živo na njoj. Čak će i biljke poumirati nakon što im se zabrani da konzumiraju ugljični dioksid. Ona je tu da nas spasi od nas samih, kao što nas je navodno Isus spasio od naših grijeha, koje smo „zaboravili“. Ona će nas vjerovatno spasiti time što će nam zabraniti disanje, netom nakon što smo se isprdili. „Heroji zelenih“ su prestali i disati i prditi. I vi ćete postati vrlo važni heroji ukoliko postanete veganci. Svatko tko podržava agendu ZS-a i nije pristalica te religije je magarac, idiot, heretik, terorist…

Papa je izjavio da se namjerava cjepiti i u međuvremenu je navodno to i učinio, vjerovatno sa svetom vodicom. Preporučio je i svim vjernicima da se cijepe. Crkva je time priznala primat znanosti tj. Bog je kapitulirao u sukobu sa virusom, tim nevidljivim neprijateljem, čije postojanje nitko ne može ili ne želi dokazati. Dvoboj nevidljivih revolveraša je okončan! „Nevidljivi neprijatelj“ je pobijedio „nevidljivog prijatelja“! Nije li to strašna „nevidljiva činjenica“? Znači li to da su nam dani odbrojani i da će nam posljedice tog „nevidljivog obračuna“ doći glave. Jesmo li spremni prihvatiti sve posljedice koje nam primjena te „nevidljive istine“ u svakodnevnom životu donosi?

Religija je viša oktava od znanosti. Vjera-uvjerenje-iskustvo pripada sferi direktnog znanja, koji je viša frekvencija od indirektnog znanja – teorije bez iskustva  tj. skupine podataka, koje zovemo znanje uma. Zato je religija bila u mogućnosti da stvori znanost.  Pošto je religija institucija, stvorila je i znanost kao instituciju. Institucija funkcionira po sistemu protokola i birokracije. Tako su institucije religije i znanosti zapravo gigantske tvorevine umjetne inteligencije. Tako je i unutar same znanosti. Vjerska znanost je moćnija od one egzaktne. Potvrda za to je trenutna situacija u svijetu, koja ima malo veze sa zdravom i trezvenom pameću. Znanost i religija su se danas spojile u jednu silu, religijsku znanost, vrhunsku i sveobuhvatnu obmanu.

Nitko osim vrhunskih znastvenika, koji opet imaju dostup do vrhunske tehnologije, ne može provjeriti znanstvene istine ili dogme. Vrhunska tehnologija je skupa i nju dobijaju samo oni dobri i poslušni znanstvenici. A novac ima onaj tko ima pravo da ga stvara njegovu vrijednost, onako iz ničega. Nije li to vrhunska magija? Nije li to vrhunska vjerska dogma?

Ta neprovjerljiva znanost vlada cijelim svijetom i nitko se ne usuđuje dovesti u pitanje njen autoritet i posumljati u njenu istinost. Tako je bilo i prije 500-tinjak godina kad je neprovjerljiva religija vladala svijetom i svatko tko se usudio da posumlja u njenu vjerodostojnost, prozvan je heretikom i završio na lomači. Znanost je danas jedini autorizirani predstavnik Boga-Istine na zemlji, a njom upravljaju čarobnjaci koji stvaraju novac. Cijeli svijet je prekriven koprenom laži i obmane, koprenom Neptuna. Iluzija je misliti kako će Uranovska energija osloboditi svijet u eri vodenjaka onako sama od sebe. Ta „slobodarska“ energija je već hakirana i već sada u sebi sadrži virus obmane, virus Neptuna. Danas ne možemo ubijediti sve ljude u jednu veliku laž vjerskog tipa. Ipak mnogo malih raspršenih uranovskih laži (virusi) zajedno daje jednu veliku laž (plandemija). U nju svi vjeruju, jer svatko osjeća strah od male laži u sebi. Svatko je danas dobio jednu pojedinačnu porciju laži, skrojenu baš na osnovu njegove osobnosti. Svatko dobiva svoju osobnu porodicu virusa i svoju osobnu porciju cjepiva. Nikad do sada nismo bili u tako direktnom i pojedinačnom kontaktu sa velikim Spasiocem.

Kako su uspjeli da obmane cijeli svijet? Za razotkrivanje obmane potrebna je specifična vrsta inteligencije, ona osjećajna (ne emocionalna!), koju je bolje nazvati intuicijom ili direktnim kontaktom sa istinom ili znanjem. Fenomenologija je prva filozofsko-znanstvena disciplina koja je priznala vrijednost subjektivnog iskustva te ponudila praktične korake za ovladavanje te, nazovimo je, vještine percipiranja istine. Samo zajednica koja se zasnovana na fenomenološkim vrijedostima, može zaista zagarantirati čovjeku njegova individualna prava. Sve ostalo je farsa.

 

Povijest naše civilizacije ili povjest ropstva

od

„Sve stvari,  koje se tiču Goim-a (ljudska stoka) su poput pustinje, i prvi čovjek koji ih uzme, može ih prisvojiti i sa njima raditi što hoće“. Babha Bathra 45.

„Dozvoljeno je Goim (ljudsku stoku) mijenjati i njom trgovati.“ Babha Kama 113b.

„Život jednog Goi i sve njegove tjelesne moći pripadaju jednom židovu.“ A. Rohl. Polemika. P.20

Pošto se naš lokalni „robovlasnik“ odnedavno potpuno posvetio duhovnim pitanjima, nastao je svojevrsni vakuum u vezi teme prava, koji me je ponukao da napravim i svoj doprinos razjašnjavnju te problematike. Trenutno smo svjedoci fundamentalnih zakonskih promjena, koje se odvijaju pod krinkom zaštite života i opće sigurnosti, a lišavaju nas svih onih krvavo stečenih ljudskih prava, kojim se ponosi naša zapadna civilizacija. Meni su individualno, pravo i sve vrste birokracije (ugovori i formular, oduvijek na neki čudan način gadili. Prinuđen da se bavim njima, ispočetka sam imao psiho-fizičke reakcije alergije. Moj vitalno energetski dio bića je u kontaktu sa tim temama reagira znakom uzbune. Tako sam ih ili ignorirao pravivši se mrtav, ili odlagao bavljenje istim, dokle god sam mogao. Na kraju sam obično tu „muku ježevu“ uvaljivao nekom drugom. Osjećaj koji me prožima dok se bavim tom temom je sličan onom kad sretnete neurednu osobu na cesti i onda je zaobilazite u velikom krugu. Odakle tako snažna negativna reakcija na temu, koja je zapravo temelj naše civilizacije? Možda sam jednostavno nestrpljiv ili nedovoljno inteligentan za tu vrhovnu nauku, rezerviranu samo za elitu.

Tek kad sam nedavno naletio na jedan članak, koji mi je prosljedio jedan dobar prijatelj, a oni su nešto vrlo vrijedno u životu svakog pojedinca, me je ta, za mene, tabu tema, toliko zaintrigirala, da sam odlučio sklepati jedan članak o tome.

Povijest naše civilizacije koju poznajemo i koja je opće prihvaćena, je zapravo povijest trgovačkog prava. Zašto je to ujedno i povijest ropstva i izrabljivanja uopće, pokušat će pojasniti riječi koje slijede.

Prva civilizacija nastaje na području između rijeka Eufrat i Tigris i to je nekim slučajem i prva civilizacija vladavine prava i nejednakosti, kao društvenog uređenja. Ako je kojim slučajem postojala neka starija civilizacija, prije babilonske i u kojoj je vladala jednakost i nedostajao pravni sistem sa pripadajućim patrijarhalnim uređenjem, onda se ta zajednicapo definiciji ne svrstava pod razvijene civilizacije, već pod one nerazvijene i primitivne.

Ta Babilonska civilizacija „pravnog ropsta“  je spoj babilonske religije, babilonskog bankarstva i babilonskog prava. Iza „Zakona“ uvijek stoji „svećenstvo“, kojie ga brani božanskim argumentima ili zabranama diskusije. Danas je to svećenstvo skriveno iza politike i nauke i vješto producira  nove religije. Kao što se iza klimatske krize ne nalazi egzaktna znanost bazirana na promatranju, tako se i iza ove aktualne corona krize također ne nalazi znanost, već religija. Religiju karakterizira slijepa vjera, autoritativnost svećenstva, tabui, zabrana preispitivanja i cenzura alternativa.

Kod (code) te babilonske civilizacije je preživio do današnjih dana, tako što se u jednom trenutku stopio sa židovskom religijom i bankarstvom. „Infekcija“ se dogodila nakon osvajanja Izraela od strane Babilona i njihove deportacija u Babilon kao roblje. Upravo su Farizejci prihvatili „kod trgovine robljem“ kao svoj osnovni religiozni kod i njime kasnije inficirali cijeli moderni svijet.

Prenosnici babilonske civilizacije na židovsku kulturu su bili Farizejci. Ta grupa svećenika zasnovala je svoj vjerski sistem na sistemu zakona koji se ne oslanjaju na povijest židova i Mosesovo učenje, već na babilonske „zakone o trgovini roblja“, koji sežu do samih početaka te civilizacije i samog Nimroda. Prevrat se dogodio nakon uništenja Solomonovog hrama, kad su Saduceji izgubili na moći i Farizejci u potpunosti preuzeli vodstvo nad cijelim židovstvom. Ti isti Farizejci su nekoliko stoljeća kasnije organizirali zavjeru kojoj je bio cilj smaknuće jednog buntovnika, koji se drznuo kritizirati i organizirati pobunu protiv zastranjenja Farizejskih zakona i njihovog svetog trojstva: religija, novac, sudstvo. Farizejstvo (rabisko židovstvo) zasnovano na babilonskom talmudu, odredilo je budućnost židovstva sve do današnjih dana. („The Babylonian Talmud“ Seder Nezikin, London, The Soncino Press, 1935).

Zakoni babilona se baziraju na formi koju zovemo „ugovor“. On svoju vjerodostojnost zasniva na „potvrdi o autentičnosti“, koju legalizraju za to zasluženi državni službenici (notari) i svjedoci putem potpisa. Sve poznate vrste ugovora koje danas poznajemo (od adoptiranja djeteta i testamenta do zajmova i kupoprodajnih ugovora), su nastali i postojali u drevnom Babilonu. Najinteresantniji među njima tiču se ugovora o radu ili ropstvu. Na primjer, jedan radnik (službenik-radna snaga) iznajmljuje sebe vlasniku radova (majstoru) i time se doslovno stavlja u položaj roba. U slučaju roba se nikada ne spominje ime oca, jer po definiciji rob nije čovjek.  Na njega se gleda kao na stoku (radna snaga) i tako ga se tretira. Ropstvo je u tadašnjem Babilonu bilo okosnica društva i zakon je bio vrlo strog. Rim je kasnije postao potpuno opsjednut babilonskim sistemom. Podsjetimo se da sve današnje civilizirane svjetske sile svoje bogatstvo i kulturu baziraju na kolonijalnom ropstvu. Sistem moderne države danas zasniva se upravo na babilonskom modelu.

Babilonsko svećenstvo je bilo kreator tih prvih trgovačkih zakona, koji su zapravo skup odredbi koji se odnose na prisilu i izrabljivanje. Ljudi, po njemu, nisu priznati kao ljudi već kao roba sa kojom se trguje. Čak i nazov za robu dolazi od imena rob. Ako rob nebi pravovremeno došao na posao, bivao bi od državne egzekutive napadnut i pritvoren. „Zakon“ se bazira na predpostavci da je pravo robovlasnika ono bogom dano pravo. Oni imaju osjećaj da im autoritet njhovog zloćudnog boga daje za pravo da ostale lažu, kontroliraju i svedu na nivo zatupljenih robova.

Institucionalizirana-državna religija tako doslovno blagosilja/legalizira robovlasništvo, kao što je to bio slučaj i kasnije, tokom kolonijalnih osvajanja evropljana. Osnova robovlasništva tako nije rasizam, već pravni postulat hladnokrvnog trgovačkog zakonika. Jeshuah naziva taj hibrid religije, bankarstva i robovlasničkog trgovačkog prava „Sinagoga Satana“ (Otkrovenje 2,9 i 3,9). Iako su se Saduceji opirali korumpiranom utjecaju Farizeja, nakon uništenja Hrama od strane Rima (70g. nakon Krista), njihovi dani su bili odbrojani. Nakon toga svi židovi koji nisu preuzeli Kršćanstvo potpadaju pod direktan utjecaj Farizeja tj. babilonskog koda, dok pokršteni židovi postaju jedina opozicija. Farizejii su tada odredili karakter i učenje židovstva i njihov utjecaj traje sve do današnjih dana.

Izrabljivačko orijentirano robovlasništvo, bilo je omiljeno kod poslovnih ljudi Starog Rima i baziralo se na istim zakonima koji su nekoć skovali babilonski svećenici. Rimljani su bili agresivna i osvajačka nacija, koja je osvojene narode redom degradirala u bespravne robove, da bi onda njima trgovala po principu kupoprodajnih ugovora. Ustanovljavanje pazara za trgovinu robljem bio je najviši prioritet. Izrabljivačko orijentirano robovlasništvo, kao suština babilonskog koda, nije bilo omiljeno u srednjovjekovnoj kršćanskoj Evropi, tako da progoni židova u mnogim zemljama u 12. I 13. stoljeću nisu bile puke povijesne slučajnosti. Nakon osvajanja Engleske od strane Normana 1066g. pod pokroviteljstvom samog Pape i financijskom podrškom židova, sistem trgovačkog prava je zarazio i keltske narode, koji su tamo živjeli. Oni nisu „otočanima“ donijeli nikakvu spiritualnost, već im je nasilno nametnut robovlasnički kodeks pod vodstvom dvojca Farizeji-Rimokatolička Crkva. Danas se taj babilonski robovlasnički zakon skriva pod pojmom „Građansko pravo“. Ono je iz Starog Rima, preko Normana, došao do Engleske i postao „Equity Jurisprudence”. Farizejski trgovački zakoni su danas osnova moderne anglo-američke „Equity“ sudske nadležnost i bukvalno kostur cijele naše globalne civilizacije.

Naš moderni neoliberalni kapitalizam je samo zadnja inačica legendarnog babilonskog božansko-trgovačkog zakona, a demokracija, kojom se toliko ponosimo, samo lukavo sročeno i dobro zapakirano robovlasništvo. Unutar krugovima majstora-robovlasnika se agresivno-izrabljivački karakter babilonsko-talmudskog-farizejskog kodeksa ponašanja nikada ne dovodi u pitanje. Time je aktualnost Jeschuah-ine poruke danas aktualnija nego ikad prije. Tada je prije 2000 godina, lukavom prevarom, jedan buntovni „razotkrivač zavjere“, ilegalno razapet i ubijen na križu. Koliko inkarnacija tog istog „duha istine“ možemo pronaći u svijetu danas?

Sređivanje života prije smrti

od

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Webinar – Rimska Crkva

od

Rimska crkva je prva državom određena službena religija. “Duhovno” i “svjetovno” se spojilo u Rimskom carstvu kao nikada prije, a svećenstvo je sada moglo upravljati svekolikim čovječanstvom bez obzira na njihovu religioznost. “Bog” se spustio na zemlju (u obliku crkve) u pokušaju da iskrivi izvorna učenja pripisivana Isusu pretvorivšio ih u organizaciju za kontrolu religioznih umova. Tako je sve do današnjeg dana kad se na tu istu crkvu ne gleda kroz prizmu čovjeka i njegove individualnosti i duha, već kroz prizmu organizacije i kolektivnog mentalnog sklopa koji na veliku žalost svih kojima je do toga možda stalo sa svjetovnim nema dodirnih točaka.

Na taj se način rimska crkva protežirala u duhovnu organizaciju čiji je glavni cilj saklupljenje svjetovnih bogatstava i osvajanje političke, i svekolike druge moći u čemu je bila prilično uspješna. ono u čemu je potpuno podbacila je nažalost ono što se smatra njenom primarnom djelatnošću, a to je “dušebrižništvo”. U ovakvom obliku crkva nikada nije niti organizirana da bude podrška oslobođenju čovjeka i spajanju sa svojim duhovnim potencijalima, već peta mentalna kolona Arimana i njegovih jataka koji u materijalnom svijetu, (kojim i upravljaju) igraju i svjetovne i duhovne uloge, poziciju i opoziciju. Stoga što god izabereš sigurno ćeš pogriješiti.

Na kraju krajeva nije li period od 13 stoljeća dovoljno dobar indikator učinkovitosti. Ako nisi uspio narod produhoviti u 13 stoljeća nećeš ga nikad ni produhoviti .

Čemu uopće crkva služi?

 

Sretan vam digitalni Uskrs!

od

 

Vjerski praznici su obično trenuci kad se ljudi sreću, sastaju, druže, čestitaju jedni drugima, grle se i zbližavaju. Sticajem aktualnih okolnosti, dovedeni smo u situaciju da je sve to postalo zabranjeno. Viša sila je suspendirala onu nižu. Spriječavanje zaraze je postalo važnije od svih rituala na koje je većina navikla. Naredbe medicinske znanosti su prebacile one religiozne u drugi plan. Postalo je jasno tko zapravo vlada i usmjerava društvenu zajednicu.

Šok, koji većina nas sada doživljava, je zapravo usavršavanje ili doškolovavanje za vrijeme koje dolazi.  Doba koje dolazi ne treba djetinjaste religiozne rituale, koji u sebi nose još nešto od one paganske ideje: veze čovjeka sa prirodom. Kršćanstvo je dva protekla tisućljeća nastojalo sve te veze raskinuti, odvojiti umjesto sjediniti. Ne samo da se čovjek odvojio od Boga, nego je prisilno odvojen i od prirode i prirodnih sila, od zemlje i na koncu konca od svog vlastitog tijela. Veličao se samo “duhovni princip” u kojem je Bog duhovan i kojem čovjek treba stremiti. Što se iza te duhovnosti krije, nije se smjelo ispitivati i neposluh se rigorozno kažnjavao.

Manjak kontakta sa vlastitim tijelom je stvarao unutrašnju frustraciju raskola i on se nadoknađivao društvenim kontaktima u porodici i crkvi. Posjet crkvi je imao zadatak da nadoknadi i čovjekov manjak kontakta s energijom/inteligencijom zemlje. Crkve su redom građene na svetim mjestima koje su štovali i paganski narodi, jer su oni znali i poštivali energetski potencijal (=svetost) tih mjesta. Ljudi su stoljećima posjećivali određena mjesta u određeno vrijeme i time održavali kulturu jedinstva čovjeka i prirode. Kršćanstvo je taj ritual preuzelo, sveta mjesta preimenovalo i posjete prozvalo hodočašćenje. To se dogodilo i svim ostalim prirodnim/astronomskim praznicima. Kakve veze ima zec i jaje sa pričom o uskrsnuću Isusa? To su paganski simboli plodnosti prigodni za vrijeme kad se priroda budi iz zimskog sna i štuje se plodnost.

Upravo na ovogodišnji Uskrs je sve drugačije. Plodnost je tabu tema, jer ne želimo štovati ideju koja može podržati aktualni virus da bude još plodniji i zarazi još više ljudi. Kolektivno slavljenje Uskrsa je također tabu, jer ne želimo bliskošću poduprijeti širenje zaraze. Svi vjerski atributi su okrenuti na glavu, isključeni, reprogramirani. Da li je slučajno da smo baš sada prisiljeni da se zatvaramo, kad je prirodno da se otvaramo i uživamo u slici prirode koja se budi, cvjeta i buja? Onaj tko vjeruje u teoriju slučajnosti i spontaniteta je dobar vjernik i poslušan građanin, ali po drugoj strani loše informirana individua sklona manipulaciji.

Pojava aktualne pandemije se podudara sa bujanjem svijesti ljudi i buđenje iz induciranog sna romantike. Upravo je ova pandemija ispraznila crkve i svetišta i dokazala tko je pravi gazda. Onaj pravi šef je uvijek “duh vremena”, a pravi vladar onaj, tko taj “duh vremena” osvijesti i primjeni, sa ili bez dodatnih marifetluka. Da li su sada svi religiozni egregori osuđeni na proljetno gladovanje? Hoće li i oni zbog ove pandemije umrijeti od gladi usljed izostanka energetske “lemuzine”. Bez brige, sve ide po planu! Onu su se odavno pripremili sa selidbu iz religioznih u znanstvene institucije. Stoljećima se od strane jezuita priprema novi Vatikan, koji će biti još sigurniji i još bogatiji. Za zbunjenu raju je sve ostalo isto. Strah iz neznanja je ostao strah, samo se prebacio sa boga na virusa. Ako se ima struje, vode, sirnice bez sira i igara na televiziji, sve je u najboljem redu. Raja uvijek misli kratkoročno. Njeni manipulatori uvijek dugoročno.

Koje su dugoročne implikacije našeg prisilnog odvajanja od druženja izvan vlastitog doma i zabrane putovanja (hodočašća)? Isti trend je vidljiv u ideologiji transhumanizma, koji zapravo samo nastavlja trend kršćanstva. Tijelo za transhumanizam nije prljavo i đavolje, jer to je iracionalno prosuđivanje. Ono je samo nedovoljno dobro, nesavršeno. Transumanizam kao rješenje ne predlaže sistem biološke evolucije (psiho-fizički trening), već ono tehnološko. Zamislite pticu koja pristaje da joj izvade mozak (i svijest u njemu!) i prebace ga u dron. Kakav divan primjer evolucije i napretka. Zamislite sad dva drona kako se reproduciraju. Reprodukcija je za transhumanizam uvijek ne-privatna stvar, kao i kod genetski obrađenog sjemena, koji je neplodan. Zanimljivo da je i seks kao tabu, također nasljeđen od prethodne ideologije romantike. Seks je tjelesno-energetsko-duhovno-individualna stvar i mora se pod svaku cijenu izvitoperiti, kontrolirati i suzbiti.

Zašto sam sa uskrsa preskočio na transhumanizam? Zato jer je ovogodišnji uskrs sudbonosan za konačni skok iz ere religije u znanost, iliti konačna pobjeda transhumanizma i svega što iza njega stoji. Pobjeda zvuči ipak previše dramatično, jer prave borbe između ta dva rivala nije ni bilo. Samo je izvana tako izgledalo, dok se promatrala lažna politička borba između demokrata i republikanaca, ljevice i desnice, socijalista i konzervativaca.

Nakon ekonomske krize koja nam predstoji, neophodno ćemo ući u društvene uređenje jednog novog autoritativnog totalitarizma socijalističkog tipa, koji će biti krajnje racionalan i pozitivistički nastrojen, ali fatalan za sve koji namjeravaju i dalje misliti drugačije, ili misliti svojom glavom. Aktualna pandemija, kojoj smo svjedoci, je kamuflirani globalni napad na čovječanstvo, čije razmjere prevazilaze sve one prethodne. To je jedno pravo remek djelo umijeće osvajanja. Tko napada čovječanstvo? Onaj tko osjeća da gubi moć, zbog njegovog buđenja iz priglupe poslušnosti, nesvjesnog ropstva. Ukoliko je tim osvajačima cilj tehnološki transhumanizam, a Hefest (Howking!) je sa razlogom izbačen sa Olimpa, onda u cijelom tom procesu nema ničega što bi moglo biti sveto ili dobro za čovječanstvo. Perzefona je nasilno odvedena u podzemlje. Globalni pandemijski napad je ilegalni i stoga kriminalni čin. One optimistične poruke koje šire oni sa glavom u pijesku su samo poziv koji podmazuje naš legendarni pasivitet vjernika u spontano dobro. Dobro nam se ne piše! Dobro možemo samo sami napisati, a za to treba prvo dignuti dupe sa sofe!