iluzija

Ljepota: putokaz ili varka, znamen ili zabluda?

od

Da li je ljepota tj. naš estetski doživljaj važan faktor u našem životu? Da li ljepotu možemo smatrati ukazanjem duha, božanske sile koja nas usmjerava? Da li se estetski doživljaj može smatrati životnim putokazom? Evo jednog mog iskustva na tu temu. Vraćam se pred neki dan, kasno uveče, iz posjete prijatelju i krenem u krivom smjeru, potpuno uvjeren da sam na pravom putu. Krajičkom oka, u djeliću sekunde,  primjetim kantun neke kuće, koji me opčini svojom ljepotom. Okrenem se i stanem promatrati tu ljepotu, pokušavajući sebi objasniti uzrok tog estetskog doživljaja. Nakon neuspjeha se okrenem i nastavim dalje hodati u krivom smjeru, nebi li nakon desetak metara spoznao da sam zalutao. Okrenem se, odem do tog objekta, koji mi je podario taj osjećaj estetske ugode i spoznam da je to referentna točka ispravnog puta.

Da li je dovoljno imati lijepu ženu/muža da bi bili sretni? Da li je garancija sreće živjeti u lijepoj kući i voziti se u lijepom autu? Da li je lijep političar pošten, nepodmitljiv i odan narodu? Da li su jedostavne i lijepe teze, jednadžbe, teorije, modeli i zakoni fizike ujedno i ispravni zakoni prirode? Da li lijepe religiozne poruke dobronamjerne?

Razmotrimo pobliže problematiku estetike unutar krememoderne znanosti: teroetskoj fizici. Do šire javnosti još nije doprla informacija da današnja znanost koristi fiziku koja je prevazišla ograničenja einsteinnovih teorija (e=m²c). Iako su se Einsteinove teorije pokazale neadekvatnim, da ne kažemo pogrešnim, još uvijek im se slijepo klanja većina populacije, iako nemaju pojma što ti mentalni modeli predstavljaju.  Tko uopće smije šta reći protiv takve jednostavnosti, ljepote? Tko smije išta reći protiv njenog stvoritelja? Sram, stid i strah od ismijavanja i izopćavanja iz kolektiva muči mnoge iskrene i trezvene znanstvenike koji su uvidjeli da brzina svjetlosti nije najveća moguća brzina.  Ali mi još vjerujemo da je  svijetlost  Bog  i tko smije biti brži od samog Boga? Ipak te neupitne znanstvene ljepotice i danas sputavaju napredak teoretske fizike i znanosti uopće. Zapravo se znanost od Einsteina naovamo nije pomakla ni makac. Kao da je ljepota njegovih teorija opčinila i pasivizirala sve naučnike koji su došli poslije njega. Einstein je mrzio kvantnu mehaniku zbog njene ružnoće, neelegancije i zbog toga jer je isuviše komplicirana. Unutar teoretske fizike, tog intelektualno-duhovnog krova naše civilizacije, važnija je ljepa i elegancija nekog teoretskog modela, nego njegova istinitost i praktična upotrebljivost. Jednostavnost, simetrija, prirodnost (Bog stvara samo lijepo, Bog se nikad ne kocka!) nisu samo primarne značajke teorije estetike, već i znanosti i religije. Teorija estetike kao da  je nadređena istini.  Nije li to pervezija par exellence? Zato se, sve češće, sa pravom spominje kriza znanosti, zbog njene opijensti ljepotom vlastitih zabluda. Lijepa laž je nadređena ružnoj istini!

Pogledajmo sada  tematiku ljepote unutar religije. Znanost nas uči da je energija neuništiva. Kako jednostavno, kompaktno i estetski sročeno! „Sve je energija“ je prekrasna mantra.  Ali nije li to samo izvedenica onog prekrasnog religioznog vjerovanja u vječni život, kojeg je new age ezoterija zabetonirala u našu društvenu svijest? Nisu li i sve one slatke teorije moderne znanosti  (od string teorije preko crnih rupa do anti materije i tamne energije) također samo prašina u oči naivnog puka. Što prosječna individua može sa njima napraviti? Koja je njihova praktična vrijednost u svakodnevnici jednog smrtnika?

Uzmimo prvo za primjer onu ikonu među religioznim parolama: Bog je ljubav!

Divno! Zaista prekrasno, kratko. elegantno i jasno! Zašto onda  starozavjetni jevrejski biblijski bog zahtjeva žrtvu, naređuje genocid „nevjernika“ i prijeti kaznom? Nije li to samo novo-zavjetni prijevod mitološke izreke „Bog proždire svoju djecu!“  (najvjerovatnije iz prevelike ljubavi!?)? Zar se obično ne kaže: „Ovo dijete je toliko slatko da bi ga najradije pojela od dragosti!“? U kontekstu vremena kao eona, izreka „Bog je ljubav!“ je samo jedna mantra prilagođena modi ili duhu našeg vremena u svrhu lakše manipulacije ili hipnoze mase. Izvan konteksta društvene (ne)stvarnosti, izreka „Bog je ljubav!“ nema nikakvu težinu niti aspiraciju da bude globalna istina ili prirodni zakon.

„Život vječni“ je religiozni pandan one znanstvene o neuništivosti energije. Ova laž se bazira na pogrešnom prijevodu Biblije. „Vječnost „ kao pojam ne postoji u narativu jezika u kojem je pisana.

Ipak prosječan um doslobno svršava kad ponavlja ovu prekrasnu mantru. Tko nam je oduzeo trezvenost suvereniteta? Tko nam je ubacio estetski filter između očiju i mozga koji reintepretira doživljenu stvarnost? Kako povratiti suverenitet čiste ružne percepcije?

Da li su lijepe i jednostavne religiozne poruke zaista dobronamjerne? Zašto je onda povijest naše civilizacije povijest religioznih ratova? Da li je ljepota odraz istine ili portal zablude? Da li je ljepota temelj prevare romantike? Sve tkz. istine našeg balona socijalizacije su redom puke lakrdije izvan granica društvene stvarnosti. Živimo u romantičnom svijetu lijepih laži. U sve možemo posumljati, ali u ljepotu nikako. Sve naše „apsolutne istine“ su samo  lijepe-laži.

Mala Laž

od

Jednom je jedan mudrac izjavio: „Kako gore, tako dole!“. Kasnije su  filozofi i mistici tu izreku preveli u: „Mikrokosmos je točna kopija makrokosmosa!“.

Prethodni prilog je bio posvećen tematici laži na makro planu i svi  smo se  na njegovom koncu jednoglasno složili da je sve laž. Naš svjetonazor, koji nam društvena svijest nameće je laž. Pošto smo mi kao pojedinac dio tog društva i njegovog svjetonazora, postavlja se logičko pitanje, kakav je slučaj sa nama samima? Da li smo i mi sami laž? Da li je naša osobnost laž? Da li je tvorevina  „fizička osoba“ laž? Da li su naše misli laž? Da li su naše emocije laž? Da li je naša ljubav lažna? Da li je naš um laž? Da li je naša svijest laž? Što je uopće istinito u onome što zovem „JA“? Ako je vela (makro) laž posvuda oko nas, sa čime se svi oni trezveni i probuženi slažu,  onda je mala (mikro) laž, posvuda u nama?

Kako to da se netko osjeća prinuđen da preispituje i dekonstruira laži, dok drugi poslušno slušaju naredbe globalnih lažljivaca? Situacija ma mikro planu je ista kao i ona na makro planu, nivou države. Tko u nama igra ulogu predsjednika, a tko vlasti? Uloga predsjednika je da zaštiti narod od zloupotrebe vlasti. Vlast je naša osobnost, ego, važnost, položaj, ono socijalno ja. Mediji, kojima upravlja vlast su „naš intelekt“. Ukratko, cijeli sistem vlast (zajedno sa egzekutivom i medijima, dakle svim onim neupitnim poslušnicima) predstavlja naš ljudski oblik. Predsjednik je svijest,  a vrhovni sud savjest. Ako savjest i svijest ne reagira na politiku vlasti, onda reagira narod. Narod je naša podsvijest, naši osjećaji, naša intuicija, naša veza sa onim nižim ili višim ili širim JA, tj. našim vitalnim i energetskim tijelom.

Poznata je činjenica  da je naš veliki Brat veliki pobornik i zaljubljenik u spiritualnu astroligiju. Tako je i bilo za očekivati da ću u jednom trenutu dobiti naredbu da se posvetim, iako nevoljno,  studiju te nauke. Pošto ja ne volim ništa što je lažno, tako me i studij te pseudo-astronomije i pseudo-psihologije, uopće nije privlačio. Ali i ovaj se put pokazala mudrost i dubina duha našeg vođe:

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki liječnik vol, koji ne poznaje astrologiju?“

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki arhitekt samo obrtnik-zidar, ukoliko ne poznaje astrologiju?“

Buljio sam u njega kao tele:

„Žao mi je, ali nemam pojma šefe.“

„Prvi je onaj na kojeg se zaklinju medicinari, a drugi je onaj kojeg citiraju arhitekti.“

„Akademsko znanje preuzima samo ono što odgovara aktualnom svjetonazoru ili znanstvenoj modi,  ostalo jednostavno ignoriraju i onda sve skupa zovu egzaktnom teorijom znanosti. Kakva sramota za trezven um!“  Rekavši to, ostavio me da se sam hrvam sa svim tim mudrostim, koje je onako iz rukava porazbacao naokolo, dok se on povukao u odaje za meditaciju, sa svojim svetim konkubinama.

Tako sam se ja, prisiljen silom zakona jačeg, prihvatio studija te pseudo-znanosti. Proučavao sam ja te barake, kuće i vile, tražio utočište, smisao, sreću, bogatstvo, moć, ljubav, seks, sigurnost…  Vjerovatno bi i dalje tražio da me moj naredbodavac nije mlatnuo i naredio da se ostavim romantike tj. ćorava posla i isključivo se posvetim traženju duha, apstraktnog, onog višeg od ljudskog, onog trans-humanog. Zagonetka je dugo izgleda nerješiva. Ipak, malo po malo, počelo je svitati razumijevanje.  U okrilju te, naizgled pseudo-znanosti , počelo se razotkrivati praktično znanje za dekonstrukciju makro i mikro uma ili globalne i pojedinačne osobe. Gledao sam u nevjerici  njene, golom oku,  skrivene kodove za razotkrivanje i dekonstrukciju osobe, onog našeg lažnog, socijaliziranog, društvenog ja.  Padao sam u ekstazu  otkrivajući ono našeg istinsko, prirodno sopstvo. I na kraju se, poput korone svetaca, koja okružuje cijelu ovu zemaljsku ploču, to praktično znanje počelo skladno sklapati sa metodama drugih civilizacija, naizgled potpuno stranih našem pseudo-znanstvenom nasljeđu.

Ja sam takav i takav. To je moj karakter. To sam ja!

Moja osobna povijest je neupitna. Moje porijeklo, moja rodbina. To sam ja!

Moj bračni ugovor je stvaran. Moja ljubav prema mom partneru također. To sam ja!

Svi znaju tko sam i što sam. Moja karijera i položaj u društvu su neupitni. To sam ja!

Ako sva ta četiri „mala JA“ pomiješate zajedno, stavite u metalni ili silikonski „oblik“ za pečenje, te pečete pola sata na temperaturi od 180°C, dobit ćete, kažu eksperti, svoju osobnost, svoje jako i samouvjereno JA.

Tako razgoljen, pred fokusom trezvene ekspermentalne pažnje, raspao se u jednom trenutku i onaj moj mikro-svijet ili barem ono što sam mislio da sam ja. Vidio sam svoju osobnost kao strukturu, konstrukt laži, nametnut kao specifičnu, ego-orijentiranu interpretaciju svijeta. Osjetio sam se kao mikro laž, točna projekcija one makro-globalne laži.  Osjećao sam male laži kako plaze posvuda po meni, poput nano-parazita. Pitao sam se, što drži sve te laži skupa i od njih čini jednu svjesnu silu, vođenu stranom namjerom? Sjetio sam se onih new age bajki, koje skladno propovjedaju da je dovoljno postati svjestan problema i on je rješen. Da, tako se i jedan autist riješio autizma, kad je postano svjestan svoje „nadarenosti“.  Egzorcizam laži je poput detoksa teških metala iz tijela ili istjerivanja svih onih nepoželjnih podstanara i parazita: dug i mukotrpan proces.

„Fuck“ duhovnost!

od

„Čovjek spaja, a osoba djeli.

Um djeli, a svjesna pažnja spaja.

Duhovnost je ideja, koncept stvoren od uma.

Ideja duhovnost je sjeme samovažnosti.

Samovažnost je temelj osobnosti.

Osoba je duhovna, čovjek je svjestan.

Osoba je meki samozaljubljeni debeljko,

a čovjek žilava zvijer sa sedam života.“ (i.p.b.3.dio pov.2.)

Vjerovatno nijedna ideja nije toliko prostituirana i zloupotrebljena tokom prošlosti kao ideja duhovnosti. Upravo iz tog razloga opravdano je pisati o duhovnosti u stilu Vedrane Rudan, jer bez radikalizma njenog narativa, nije moguće probuditi uspavanu pažnju modernih spavača romantičara i svih onih pritajenih obožavalaca uma. Za raskrinkavanje koncepta duhovnosti potrebno je prvo strategiju porobljavanja na kolektivnom nivou, prevesti na onaj individualni. Ideja duhovnosti je trojanski konj koji se implantira u naše biće procesom socijalizacije, sa ciljem dezintegracije istog po principu podijeli, zavadi i vladaj. On biva uveden sa pompom i počastima, očekivanjima i obožavanjem. Što slijedi kasnije, učili smo u povijesti. Propast Troje nije samo propast jednog velebnog grada. To je simbol kako se lukavštinom uma može prevariti i pokoriti moćniji, gotovo nepobijedivi protivnik. Uzmimo Troju kao simbol svijeta bez „kulture“ robovlasništva i izrabljivanja. Njoj se suprostavila „kultura uma“, „kultura“ odvojena od tijela i zemlje, „kultura“ koja je sve sveto proglasila za manje vrijedno, đavolje i pagansko. Rat tih dviju civilizacija je zapravo i aktualni rat dobra i zla, svjetla i tame, slobode i „sigurnosti“, čovjeka i osobe.

Osoba ne može postojati i opstati bez koncepta samovažnosti i svoje osobne povijesti. Osobna važnost je osjećaj koji nas dijeli od onih manje važnih, manje duhovnih od nas. Ja sam bolji, duhovniji i važniji, tako da na koncu mogu odlučivati o sudbini mog bližnjeg. Na osnovu osobne važnosti se gradi cijeli hijerarhijski sistem društva. Bez osobe nema važnosti, bez važnosti nema hijerarhije, a bez hijerarhije nema države i ostalih institucija porobljavanaja.

Nasuprot tome čovjek je tabula raza, biće bez osobne povijesti i osobne važnosti. Pažnja jednog čovjeka nije vrijednija od pažnje drugog čovjeka. Nijedan čovjek nije važniji od drugog. Koncept važnosti je suštinski vezan za koncept osobe, kao maske, lažnog ja.

Kako se riješiti dubljih korjena nametnika, koji zovemo osobnost, pored one birokratsko-pravne procedure? Molitvom ili istjerivanjem demona? Molitva je disciplina kojom robovi obožavaju sistem osobnosti i Velikog Osobenjaka. Kako osoba može istjerati demona kojem se istovremeno moli, kojeg se boji i kojeg istovremeno obožava? Zašto da uopće primjenjujemo tehniku osvajača? Primjenimo suprotnu strategiju! Ne odvajajte osobu od sebe. Pojebite vlastitu osobnost, vlastitu važnost, ratočivši je pažnjom u svom tijelu. Posrčite potom energiju, koju vam je osobnost i vaša važnost do sada otuđivala i izvozila.

Isto napravite i sa umom. Ne odvajate um od tijela. Pojebite um svojom oštrom, usmjerenom pažnjom i ratočite ga u elektrone vaše krvi. Pojebite svoju duhovnu važnost i rastopite njenu mast u energiju vaših mišića. Osobna važnost je poput naslaga masti, koju gomilate i sa sobom posvuda nosite. Više prtljage, više tromosti, više pasivnosti, više gluposti, više poslušnosti i naravno lijenosti pažnje.

Ali što poslije, kad ostanemo sami, bez naših osobnih robovlasnika? Kako ćemo preživjeti bez naših vladara, naših „mudrih“ savjetodavaca, na koje smo se toliko navikli? Vrlo jednostavno, pozovite svog vlastitog vladara, koji je nekad davno bio protjeran iz svojih ognjišta. Dopustite da vas pojebe ili bolje pojede vaš ne-um. Dopustite da vas preplavi vaša unutrašnja tišina, poput nekog masivnog crnog vala, koji guta pred sobom sva značenja i sve važnosti. Ukoliko pritom imate razmaženo i mekano tijelo, bojim se da će vas „šutljivi silovatelj“ rastaviti na sastavne djelove.

Duhovnost je koncept proizašao iz duha vremena eona riba. Duhovnost je dijete Neptuna, tog maga prevare i zablude. Larpurlatistički intelektualizam riba, platonovska ljubav, riječi pune emocija nastalih nakon  ispraznog umovanja i moraliziranja, … Zašto je znanje astrologije tako važno upravo u vremennima promjena? Jer nam nudi uvid u cikličnost vremena, razotkriva nam duh vremena i može pomoći u sprečavanju da se hakira i korumpira naša sadašnjost. Upravo danas kad polit-medicinski teror žar i pali po svijetu, vrijeme je da i medicinare podsjetimo na Hipokrata i njegovu zakletvu. Sam Hipokrat je rekao da je liječnik, koji ne poznaje astrologiju, vol.

Vrijeme je da konačno pojebemo i požderemo duhovnost i posvetimo se istinskom svijetu, svijetu energije i svjesne pažnje. Vrijeme je da konačno isključimo interpretacijski sistem i osobnu važnost te direktno  tj. tjelesno percipiramo okolinu. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani interpretacijski sistem, koji nam šapuće što je stvarno i istinito, a što nije. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani osjećaj vlastite važnosti, koji nas napuhuje poput žabe i zamagljuje našu percepciju. Zašto vjerovati tom majstoru iluzije? Uvjerimo se sami, direktno, individualnim iskustvom.

5. konvencija u Visokom – “O Živom čovjeku i imaginarnim svjetovima”

od

Obzirom da je život stvaran/ono što jest/vječno/sveprisutno onda je i živi čovjek isti takav. Njegovo obilježje jest da ne okreće enrgiju/životnu silu u imaginarne svjetove, ili barem minimalno koliko je potrebno u tim svjetovima. Mnogi danas nemaju ikakvu ideju ili informaciju o tome što je stvarnost kako se ona percipira i da li je čovjek uopće živ tj. živi li u stvarnom ili imaginarnom svijetu. Nažalost većina je u potpunosti upala u takve svjetove i nemogu iz njega izići jednostavno jer ne znaju niti da se u njemu nalaze. Tako su zamjenili živo neživim pa možemo reći da samo preživljavaju u takvim svjetovima. Kao i uvijek rješenje se nalazi u znanju o tome tko/što je čovjek i što je i kako se manifestira svijet u kojem se on nalazi.

Jadan kratki, ali sveobuhvatni presjek stvarnosti i imaginarnih svjetova napravio sam na uvodnom predavanju 5 konvencije živih ljudi koja se održala u Visokom od 18-20.9.2020. U njemu sam se obraćao ljudima koji se po prvi puta susreću s ovom temom kako bi im bilo jasnije da živi čovjek nije onaj koji ima papire, nego onaj koji razumije ove stvari.

4. virtualna konvencija živih ljudi – Delegalizacija, izlazak iz sistema

od

Iako sam o delegalizaciji već pisao i govorio na 4 konvenciji sam želio zaključiti ovu temu kako se zajednica živih ljudi (ili barem ja) ne bi više bavio pravnim pitanjima, jer je to trošenje vremena i sredstava, ali i pažnje. Umorio sam se od prevelikih analiza sistema koji i tako ne postoji i kojeg tumači svatko kako mu paše, a što je najgore tvoje tumačenje nema nikakvu pravnu snagu, jer nisi ovlašten za tumačenje. Ukratko sistem je jedna velika laž i obmana, te u njemu tražiti istinu ili se referirati na njega je kao da najveću istinu ugraviraš u led a zatim je prineseš vatri. Beskrajni zakoni, norme, deklaracije, ugovori koji su toliko kontradiktorni kao da su kreirani da izvuku tvoju životnu silu svakim paragrafom kojim se baviš. Mazohističan je to posao. Koliko je vladavina prava pravedan i na činjenicama utemeljen postupak možete vidjeti sada u “pandemiji” korona virusa. Vladavina prava je silovanje, i kolko god bila dobra ideja samo je ideja, koja bez duha i pravog znanja nikada neće dati zadovoljavajuće rezultate.

Kako god. U ovom videu je i slikovito objašnjeno što je sistem, kako funkcionira i kako u generalnim crtama čovjek može napustiti isti. Ova tema je značajna mnogim ljudima i mnogi misle da se rješenje nalazi unutar nje i slobodni su da to misle, kao što sam i ja slobodan da mislim drugačije. Stoga ovo je ostavština mojeg pravnog znanja skupljenog zadnjih 7-8 godina ubačena u jednostavnu priču koju svatko može razumjeti. Njome se svečano oslobađam uroka pravnog systema i neću se istim više baviti tj.neću mu pridavati pažnju.