Mala Laž

od

Jednom je jedan mudrac izjavio: „Kako gore, tako dole!“. Kasnije su  filozofi i mistici tu izreku preveli u: „Mikrokosmos je točna kopija makrokosmosa!“.

Prethodni prilog je bio posvećen tematici laži na makro planu i svi  smo se  na njegovom koncu jednoglasno složili da je sve laž. Naš svjetonazor, koji nam društvena svijest nameće je laž. Pošto smo mi kao pojedinac dio tog društva i njegovog svjetonazora, postavlja se logičko pitanje, kakav je slučaj sa nama samima? Da li smo i mi sami laž? Da li je naša osobnost laž? Da li je tvorevina  „fizička osoba“ laž? Da li su naše misli laž? Da li su naše emocije laž? Da li je naša ljubav lažna? Da li je naš um laž? Da li je naša svijest laž? Što je uopće istinito u onome što zovem „JA“? Ako je vela (makro) laž posvuda oko nas, sa čime se svi oni trezveni i probuženi slažu,  onda je mala (mikro) laž, posvuda u nama?

Kako to da se netko osjeća prinuđen da preispituje i dekonstruira laži, dok drugi poslušno slušaju naredbe globalnih lažljivaca? Situacija ma mikro planu je ista kao i ona na makro planu, nivou države. Tko u nama igra ulogu predsjednika, a tko vlasti? Uloga predsjednika je da zaštiti narod od zloupotrebe vlasti. Vlast je naša osobnost, ego, važnost, položaj, ono socijalno ja. Mediji, kojima upravlja vlast su „naš intelekt“. Ukratko, cijeli sistem vlast (zajedno sa egzekutivom i medijima, dakle svim onim neupitnim poslušnicima) predstavlja naš ljudski oblik. Predsjednik je svijest,  a vrhovni sud savjest. Ako savjest i svijest ne reagira na politiku vlasti, onda reagira narod. Narod je naša podsvijest, naši osjećaji, naša intuicija, naša veza sa onim nižim ili višim ili širim JA, tj. našim vitalnim i energetskim tijelom.

Poznata je činjenica  da je naš veliki Brat veliki pobornik i zaljubljenik u spiritualnu astroligiju. Tako je i bilo za očekivati da ću u jednom trenutu dobiti naredbu da se posvetim, iako nevoljno,  studiju te nauke. Pošto ja ne volim ništa što je lažno, tako me i studij te pseudo-astronomije i pseudo-psihologije, uopće nije privlačio. Ali i ovaj se put pokazala mudrost i dubina duha našeg vođe:

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki liječnik vol, koji ne poznaje astrologiju?“

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki arhitekt samo obrtnik-zidar, ukoliko ne poznaje astrologiju?“

Buljio sam u njega kao tele:

„Žao mi je, ali nemam pojma šefe.“

„Prvi je onaj na kojeg se zaklinju medicinari, a drugi je onaj kojeg citiraju arhitekti.“

„Akademsko znanje preuzima samo ono što odgovara aktualnom svjetonazoru ili znanstvenoj modi,  ostalo jednostavno ignoriraju i onda sve skupa zovu egzaktnom teorijom znanosti. Kakva sramota za trezven um!“  Rekavši to, ostavio me da se sam hrvam sa svim tim mudrostim, koje je onako iz rukava porazbacao naokolo, dok se on povukao u odaje za meditaciju, sa svojim svetim konkubinama.

Tako sam se ja, prisiljen silom zakona jačeg, prihvatio studija te pseudo-znanosti. Proučavao sam ja te barake, kuće i vile, tražio utočište, smisao, sreću, bogatstvo, moć, ljubav, seks, sigurnost…  Vjerovatno bi i dalje tražio da me moj naredbodavac nije mlatnuo i naredio da se ostavim romantike tj. ćorava posla i isključivo se posvetim traženju duha, apstraktnog, onog višeg od ljudskog, onog trans-humanog. Zagonetka je dugo izgleda nerješiva. Ipak, malo po malo, počelo je svitati razumijevanje.  U okrilju te, naizgled pseudo-znanosti , počelo se razotkrivati praktično znanje za dekonstrukciju makro i mikro uma ili globalne i pojedinačne osobe. Gledao sam u nevjerici  njene, golom oku,  skrivene kodove za razotkrivanje i dekonstrukciju osobe, onog našeg lažnog, socijaliziranog, društvenog ja.  Padao sam u ekstazu  otkrivajući ono našeg istinsko, prirodno sopstvo. I na kraju se, poput korone svetaca, koja okružuje cijelu ovu zemaljsku ploču, to praktično znanje počelo skladno sklapati sa metodama drugih civilizacija, naizgled potpuno stranih našem pseudo-znanstvenom nasljeđu.

Ja sam takav i takav. To je moj karakter. To sam ja!

Moja osobna povijest je neupitna. Moje porijeklo, moja rodbina. To sam ja!

Moj bračni ugovor je stvaran. Moja ljubav prema mom partneru također. To sam ja!

Svi znaju tko sam i što sam. Moja karijera i položaj u društvu su neupitni. To sam ja!

Ako sva ta četiri „mala JA“ pomiješate zajedno, stavite u metalni ili silikonski „oblik“ za pečenje, te pečete pola sata na temperaturi od 180°C, dobit ćete, kažu eksperti, svoju osobnost, svoje jako i samouvjereno JA.

Tako razgoljen, pred fokusom trezvene ekspermentalne pažnje, raspao se u jednom trenutku i onaj moj mikro-svijet ili barem ono što sam mislio da sam ja. Vidio sam svoju osobnost kao strukturu, konstrukt laži, nametnut kao specifičnu, ego-orijentiranu interpretaciju svijeta. Osjetio sam se kao mikro laž, točna projekcija one makro-globalne laži.  Osjećao sam male laži kako plaze posvuda po meni, poput nano-parazita. Pitao sam se, što drži sve te laži skupa i od njih čini jednu svjesnu silu, vođenu stranom namjerom? Sjetio sam se onih new age bajki, koje skladno propovjedaju da je dovoljno postati svjestan problema i on je rješen. Da, tako se i jedan autist riješio autizma, kad je postano svjestan svoje „nadarenosti“.  Egzorcizam laži je poput detoksa teških metala iz tijela ili istjerivanja svih onih nepoželjnih podstanara i parazita: dug i mukotrpan proces.

Velika laž

od

Dobra strana ove pandemije jest što nas je prisilila da razotkrijemo njenu lažnu prirodu. Onda smo silom inercije bili ponukani da raskrinkamo i lažnost cijelog jednog svjetonazora, koji je ovu pandemiju učinio mogućom, sveprisutnom i nadasve intimnim iskustvom. Potom smo spoznali da je sve ono u što smo do sada vjerovali ideologija ili umjetno stvoreni konstrukt. Ima li išta ljepše od prizora u kojem gledate svog sugovornika dok vam razgoračenih očiju saopćava: „Jebote, sve je laž! Sve što smo učili je laž, od povijesti, preko ekonomije i medicine do znanosti i religije!“? Velika laž je posvuda oko nas!

Neki među nama ipak nisu osjetili potrebu da dekonstruiraju svoj mikro-svjetonazor kao preciznu kopiju makro-svjetonazora. Na to ih nije ponukala niti činjenica, da su u tom društvenom svjetonazoru nastale ogromne pukotine. Evo jedan očiti primjer. Kako nazvati jednu državu nego ludarom, u kojoj vrhovni sud donese jednu odluku, a vlast uporno naređuje suprotno? Da li je to šizofrenija na kolektivnom nivou?

Takva situacija države-ludare imamo trenutno u BiH i Austriji. U njima postoji odluka Vrhovnog  Suda koja je suprotna naredbama vlasti ili kriznog stožera. Jedina razlika između te dve ludare je dosljednost egzekutive u odnosu na svoje nadređene. Pošto BiH nije država policijskog tipa i u kojoj narod ne vjeruje da je vlast došla direktno od Boga, te se istovremeno  smrtno boji božje kazne u obliku pendreka, situacije se rješila spontan, sama od sebe.  Nakon što je ciklično razdoblje gripe prošlo, narod se jednostavno vratio normalnom životu. Tako je zdravi narod pobjedio ludu državu.

Upravo suprotna situacije vlada u državi  sa relativno bogatom kolonijalnom tradicijom. Nažalost, u njoj narod nije toliko zdrav i uz to ima opasne sklonosti ka sado-mazo ponašanju. Ono što je nekad bio nedodirljivi sjaj i ugled carske monarhije, sada je ugled države i njene vlasti. Kako pak održati taj ugled danas, kad činjenice jasno govore o raskolu državne strukture? Svaki stanovnik „carevine“ se sad mora pitati koga mora slušati? Da li se povinuti odluci vrhovnog suda ili pak odlukama vlasti i njenim slugama-plaćenicima? Ako slušaš uredbe vlasti, izbjeći ćeš neugodnosti sa njenom egzekutivom ili živom silom. Ako si pak neposlušan, onda će te u najgoru ruku maltretirati zombiji egzekutive, pa onda prosljediti prekršajnu prijavu sudu. Ovaj će te onda, shodno odluci vrhovnog suda, morati osloboditi svake krivice.

Kako funkcionira sistem države u kojoj postoji „dvovlašće“ predjednika i kancelara? Nakon demokratskih izbora državni aparat (zajedno sa sudstvom) sklapa ugovor sa novoizabranom vladom. Taj državni aparat predstavlja lik predsjednika, koji toj vladi odobrava mandat. Time se svi stanovnici te zemlje, indirektno preko svog predsjednika, koji ih reprezentira, zavjetuju da će poštovati odluke i izvršavati naredbe vlade. Uloga predsjednika države je da kontrolira rad vlade i ukoliko uvidi zastranjenje i zloupotrebu u njenoj politici, oduzme joj mandat. Sve to zvuči vrlo razumno. U praksi je situacija ipak drugačija. Predsjednik je sa vremenom postao samo figura za promocije, čista forma bez moći i odgovornosti.

Vratimo se opet našoj carskoj državi-ludari.  Činjenica je da se jedan dio državnog aparata usprotivio odluci vlasti i proglasio njene uredbe neustavnim, protuzakonitim i time ilegalnim. Na prvi pogled bi trebala nastati vrlo nestabilna situacija. Poznato je da je  nestabilnost uvijek simptom nadolazećih  promjena. Pokušajmo onda na našem primjeru proreći mogućnosti daljeg toka događaja.

Velika većina ljudi, pogotovo onih starije dobi, uglavnom konzumira medije, koji su pod kontrolom vlasti, te za njih postoji samo jedna istina, istina državnih medija. Odluka suda o suspenziji uredaba vlade  sustavno se ignorirana od strane tih istih medija tj. vlasti i dopire samo do malog broja konzumenata onih slobodnih ili alternativnih medija.

Koliko dugo može opstati brak u kojem supružnici ne samo da ne spavaju u istom krevetu, ne jedu za istim stolom, ne žive u istom stanu i što je najgore ne dijele isti svjetonazor? Vratimo se u prošlost, kada je prije nešto više od 80 godina vladala slična situacija. Vlast je tada snagom egzekutive, a ne argumenata, likvidirala one djelove državnog aparata, koji nisu djelili njeno mišljenje, te nakon te početne čistke, promjenila zakone i cijeli sudski sistem. Tada se radilo o dolasku nacista na vlast i početku njihove diktature, koja je svojom naknadnom legalizacijom, postala legitimni monstrum na  vlasti, ali tek nakon što je rješila problem početne šizofrenije ili državnog ludila.

Danas te sile, koje ignoriraju odluke suda, sebe zovu anti-fašističkim, anti-nacionalnim. One sebe zovu globalnim spasiocima svjeta.  Što ako su  iste sile, koje su nekad osmislile ideologiju nacionalnog zla, danas stvorile ideologiju globalnog dobra? Što ako iste sile koje su nekoć stajale iza Adolfa, danas stoje iza Billa? Prvi je bio strašan, ali je mila majka u usporedbi sa onim što nastoji napraviti njegov nasljednik.

Mi se danas nalazimo u vremenu čistki svih neistomišljenika ili onih slobodno mislećih ljudi. Svi heretičari zaposleni u državnim službama redom dobivaju otkaze. Sljedeći korak je ekskomunikacija  svih onim koji su se „zaboravili“ cijepiti. Ukoliko se zaposlenici u zdravstvu ne ujedine i usprotive, te nakon njih cijeli narod (barem 10% je neophodno da se paralizira egzekutiva) ne ustane protiv nadolazeće dikatature, ne gine nam isti scenario koji se jednom već dogodio. Cijeli projekt UN-a je pokrenut sa ciljem da se spriječi jedna buduća katastrofa, nakon one koju zovemo drugi svjetski rat. Prije UN-a je postojala Liga naroda , koja je „uspješno“ spriječila nastajanje drugog svjetskog rata. Ironijom sudbine, upravo sve svjetske organizacije (od medicinskih do financijskih) danas složno rade na realizaciji jedne nove globalne katastrofe, ovaj put u obliku digitalne diktature i diktature tehnološkog transhumanizama. Nekoć  su osudili nacionalizam kao uzrok zla. Danas nam zelenaši-globalisti nude jedan novi globalni fašizam zamaskiran u uniformama bijelih mantija i pod parolama univerzalnog dobra i sveopćeg spasa. Sve laži su sada postale jedna velika, „zdrava“ laž.

Hamletovo pitanje danas glasi: „Da li se isplati vjerovati u laž i lagati samog sebe?“ . Odgovor na to pitanje ne postoji, je pojam isplativosti ne postoji izvan zelenaškog razmišljanja jedne osobe, jednog fantoma ili projekcije globalnog lažova.  Kad jednom odustaneš od slobode, odustao si od svog zdravlja i od svoje svijesti. Vidimo se uskoro ili u zombi državi poslušnika  ili u zajednici slobodnih pojedinaca!

Dva antipoda: umjetnost i kult

od

Što razlikuje vjeru od kulta? Kult u sebi nema ni trunke trezvenosti, ljubavi, strpljenja, niti mudrosti. Kult je vjera koja je sama sebi postala cilj i time faktički prestala biti vjera. Kult je  ljubav zamjenio za strah. Ljudskost je maknuta iz prvog plana i nju je zamjenio ritual, ceremonija, procedura, protokol, umjetna inteligencija. Vjernik je postao broj, baterija, topovsko meso, žrtveno janje. Kult uvijek u potpunosti zatire individualizam i kreativnost. Kult je potpuna negacija umjetnosti, inspiracije, intuicije i individualnog kontakta sa izvorom ili istinom. Kult je hladna mašina umjetne inteligencije, egregor otuđen od ljudi i rukovođen neljudskom inteligencijom.

Postavši institucionalizirana, vjera je neminovno prestala bit vjera i postala kult. U primjeru krsćanstva se kao kultni simbol uzima mrtvi božji sin, osuđen od vlasti, države, društva. Krsćanstvo nije vjera. Da je vjera nebi veličala patos žrtve, kazne, smrti i straha, već mudrost, pažnju i kritičnost indvidualca naspram kolektiva. Da je kršćanstvo vjera, nestao bi i novac i bankarski sistem, što je zapravo i bila Isusova namjera. Ali nažalost, nije. Kršćanstvo je jedan dobar primjer kulta, u kojem se pojedinac žrtvuje ideji, koju je kult prethodno umjetno stvorio.

Kršćanstvo je u drugoj fazi svog postojanja stvorilo sistem obrazovanja, koji se bazira na inteligenciji uma, a ne na inteligenciji srca. Bog i istina se mogu doseći samo razumom. Ta ideja je kasnije postala kamen temeljac jedne nove vjere, nazvane naukom, koja se sa vremenom također pretvorila u kult.

Kult je uvijek apsolutistički nastrojen. On uvijek ima apsolutno pravo. Kao što je crkva imala ekskluzivno pravo za dostup do istine, sada si to isto prisvaja znanost. Stari kult izumire i stvara novi kult. Sjeme ne pada daleko od drveta. Kult je apsolutno pravo kolektiva da linčuje neposlušnog pojedinca, heretičara.

Kult se uvijek zasniva na jednoumlju. Kult u pojedincu, koji je sa njim identificiran,  stvara osjećaj ekskluzivnosti i moći. Ja sam dio kulta i automatski sam izabran, svet, povlašten. Kult je uvijek nasilje, silovanje slobodne volje pojedinca. Kult nije nikad spreman na diskusiju i ne podnosi kritiku. On na sve ostale gleda sa visoka, smješka se dok istovremeno planira cenzure i čistke. Kult uvijek zahtijeva da odustanemo od sebe i potpuno mu se podamo.

Slobodan izbor pojedinca se uvijek svodi na izbor između kulta i umjetnosti. Umjetnost je disciplina koja zaštićuje pojedinca od manipulacije izvana.  Zaštićuje ga od jednoumlja i ispiranja mozga. Umjetnost je garant suvereniteta pojedinca. Umjetnik ne može biti osoba. On je uvijek zivi čovjek, jer samo kao takav može bit kreativan. Umjetnost služi da on kao takav prezivi, a ne da u trenutku malodušnosti poklekne i izgubi se u bespuću samosažaljenja. Umjetnost je sidro, referentna točka, bez koje nema preživljavanja duha, pogotovo u aktualnim nevremenima.

Nasilje, zastrašivanja i ograničavanja su uvijek siguran pokazatelj da se radi o kultu koji ima moć vlasti. On se njima štiti prikrivajući svoju ispraznost, svoje laži, svoje lažno pravo na superiornost.

Kult ili Umjetnost? Znanost/religija ili umjetnost? To je bazična životna odluka svakog od nas.

Mi ne živimo u demokratskom društvu. Mi živimo u kultokratskom društvu. Demokracija je kult uobraženog i izmanipuliranog kolektivizma. Kult je strateški napor za lišavanje pojedinca njegove slobodne volje, slobode mišljenja i djelovanja. Do kada će čovjek tolerirati diktature  kulta koji se skriva iza parola javnog dobra? Danas se to ulimativno javno dobro naziva briga za javno zdravlje i u njeno ime vlast ima apsolutno pravo da donese bilo koju odluku. Aureola svetosti kojom se diči ta floskula je lik i djelo AI (umjetne inteligencije), sile koja sanja našu stvarnost, jer smo mi od toga odustali. Izgubivši svoje snove, izgubili smo pravo na život u ovom divnom fizičko-energetskom tijelu i time priliku da dosegnemo slobodu. Tim pravom se koristi transhumanizam i time opravdava svoja nastojanju da preuzme naša tijela od kojih smo mi odrekli preko „narodnih novina“, postavši digitalni pseudo-duhovnjaci.

Umjetniku ne treba kult kolektivizma. On je sam sebi i bog i kult, a njegovo djelo najbolja zaštita od svih manipulacija i obmana onih naših omiljenih čarobnjaka romantike. Vrijeme je da počnemo sami sanjati i namjeravati našu stvarnost. Vrijeme je da svi odreda postanemo sanjači i umjetnici ili umjetnici sanjanja stvarnosti.

Provjera zabranjena ili vjera kao teorija i praksa obmane

od

“Jesi ti vjernik? Jel` viruješ?”

Ono što je nekad bio Bog kao ideja u koju se vjeruje, danas je to “nevidljivi neprijatelj”. Sistem se zapravo njie promjenio, samo objekt ili bolje rečeno ideja u koju je vjera projecirana. Strah i nada u spas, kao dvije suštine konstrukta vjere, su također i dvije osnovne metode da se zadobije poslušnost, bez puno muke i izdataka, pogotovo kod malodobnih.

Usporedimo kako koncept vjere, ili bolje rečeno, sistem duhovne manipulacije, funkcionira na primjeru dvije vrste vjere, vjere u svemogućeg antropomorfnog Boga i vjere u postojanje neživog i nevidljivog ubice – virusa.

Tko je sklon vjeri? Tko je sklon manipulaciji koja dolazi izvana, od strane društvene okoline? Tko je sklon odustajanju od svoje individualnosti, tj. onih informacija koje dolaze iznutra. Varate se ako mislite da su znanstvenici nevjernici. Oni nisu ništa bolji, niti gori, niti pametniji od onih religioznih ljudi. Obje grupe preferiraju dogovor ili društveni konsenzus, ispred vlastitog iskustva. Oni samo vjeruju u apsolutnu istinitost različitih vrsta uma, ili različitih sistema interpretacija. Oba tipa ljudi su zadrti kolektivisti i još zadrtiji anti-individualisti. Sve to dokazuje aktualna situacija. Papa se cijepi, dok se znanstvenici klanjaju ideji, kojoj nitko zbog straha, ne smije pogledati u oči. Tko se usudio preispitati koncept Boga? Tko se usudio istražiti porijeklo i vjerodostojnost koncepta virusa?

Koncept Boga je star najmanje 2000 godina. Danas se on uzima zdravo za gotovo i nitko se ne usuđuje nekom vjerniku reći da je praznovjeran, ograničen ili mentalno lijen. Vjera u koncept Boga je danas priznata od države, zakonski poštovana i financijski poduprta (ukoliko se radi o velikim institucijama vjere).

Koncept virusa je također star preko 2000 godina, iako je reanimiran tek prije šezdesetak godina u političko-znanstveno-medicinske svrhe. Što će se dogoditi sa našom civilizacijom ako u ovoj ranoj fazi ne uspijemo dekonstruirati ideju virusa na društvenom planu? Pošto danas ne možete zastrašiti većinu stanovništva parolama o grijehu i kazni gnjevnog Boga, ideja o virusu se ponudila kao genijalna zamjena, koja obećava jednu novu kolektivnu obmanu.

U antička vremena je pojam virusa nastao kao oznaka za sve one uzroke bolesti, čiji se uzroci nisu mogli objasniti. Autoritet znanja ne poznaje ispriku tipa: „Neznam! Nemam pojma!“. Pod svaku cijenu se mora naći neki razuman odgovor, koji će uvjeriti i umiriti vjernika-laika. Pošto u tim vremenima nije bilo mikroskopa, filozofi su se upuštali na putovanja u unutrašnje svijetove i vraćali se nazad sa idejama o atomima i virusima.

Danas imamo elektronske mikroskope, ali usprkos tome je teorija virusa i dalje labava znanstvena teza. Nekolicini je poznato, da ona još nije dokazana i kao ideologija sama sebe proturječi. Kako nešto može biti neživa tvar, bez izmjene tvari i istovremeno se može razmnožavati, te na kraju umrijeti? To je jedna od onih teza, idejni konstrukt bez uporišta u logici, te stoga čista ideologija. Vjerska ideologija je puna onih „svetih laži“, koje danas možemo trezveno raskrinkati i odbaciti kao obmane, jer je doba religijske diktature i njene propagande straha prošlo. Danas je ideologija virusa također ogrnuta koprenom straha te poduprta jakom medijskom propagandom i izjavama onih „novih medicinsko-znanstvenih svetaca“. Ne udaraju se time temelji jedne nove diktature. Koncept zapadne medicine, po kojem je bolest uvijek posljedica napada sićušnih „terorista“ izvana, potpuno je strana mnogim tradicionalnim konceptima očuvanja zdravlja. Ne podjeća li vas ta medicinska ideologija na političku strategiju globalnog neoliberalizma i njegovog rata protiv terorizma? Ona je onako slučajno, preskočila iz medicine u politiku.

„Nitko ne sumlja u postojanje virusa, mi smo samo protiv mjera za suzbijanje širenja virusa!“ 

Znanstevna ideologija virusa  nimalo se ne razlikuje od vjerske ideologije Boga. Obje teze su bez dokaza. Ova prva je zapravo još nebuloznija, iako potječe iz navodnih znanstvenih krugova. Teoretska znanost, od Einsteina naovamao (posebno nakon ekskomunikacije Etera iz znanstvenog diskursa), zapravo je poduhovna ili metafizička kuga, koju je mnogo teže izlječiti i iskorijeniti od one vjerske. Naime, ako izostavimo institucionaliziranu religiju i ograničimo se samo na religijsko iskustvo, kao čisti individualni fenomen sa mističnim karakterom, već smo uplovili u zdrave fenomenološke vode i doslovno smo sjedinili vjeru i znanost u jednu individualnu vještinu. Nasuprot tome, na nivou dogmatsko-ograničene egzaktne znanosti, individualno svjesno iskustvo ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona ne priznaje ni postojanje svijesti, ni vrijednost subjektivnog iskustva. Individua i njeno subjektivno iskustvo je bezvrijedno, ukoliko nije ušuškano u kontekst onog ominoznog objektivnog. Kao da postoji neko iskustvo od onog subjektivnog, da to je „osobno iskustvo odobreno od kolektiva“. Zato je danas znanstvenicima tako teško razotkriti obmane u vlastitoj kući, bivajući prethodno pažljivo raspršeni u atome usko-stručnih stručnjaka-idiota. Oni koji to uspiju prevazići, bivaju ignorirani, ismijavani, cenzurirani i, ako odu predaleko, utiho neutralizirani.

Svaki subjekt danas ima potpuno pravo  (pa bila to i jedna obična čistačica ili radnik u škveru) reći nekom korumpiranom pseudo-stručnjaku sa polja medicine-politike da je zelenaš i veleizdajnik. Ona ili on posjeduje to pravo jer osjeća da je dotični đikan neiskren, nedosljedan, nesiguran i pored svega “podmazan”. Svatko tko je čist od kolektivnih misli i njihove interpretacije u pojedincu, koje nazivamo emocije, može direktno osjetiti istinu ili pravo stanje stvari. Takvi pojednici mogu donijeti vlastite odluke i preuzeti potpunu odgovornost za svoja djela. Tko od fantoma državnih službenika ili onih procijepljuju ljude poput stoke, može preuzeti odgovornost za svoja djela? Oni sve rade po proceduri, po prethodno dogovorenom protokolu. Oni se ništa ne pitaju. Oni su bio-roboti, umjetne inteligencije u ljudskom tijelu, koji samo rade svoj posao, nebi li „nahranili“ svoju porodicu i pod svaku cijenu.

 

U banani smo!

od

U banana-republikama, poput Hrvatske i njenog carskog uzora Austrije, je tradicija slobodarskog duha renesanse i tolerancije na vrlo žalosnom nivou, pa se shodno tome i političari obično ponašaju poput zlovoljnih roditelja, koji rado prijete i kažnjavaju svoju vlastitu djecu.

“Razočarali ste me, niste bili poslušni!”
“Ajmo svi brzo kući i ne izlazite odatle!“

„Stavi tu brnjicu i da te ne čujem više!“
„Moram vas kazniti, za vaše dobro!“
„Ja sve ovo radim, jer vas jako volim!“

Glavni politički nosilac akualnog fašizma na globalnom planu nisu nikakvi zločesti desni ekstremisti, ultranacionalisti i patrioti, već oni na koje nitko nebi posumljao: zeleni. Taj pokret je hakiran još u ranim sedamdesetim od korporativnih proroka i danas nitko ne može, niti se usuđuje poljuljati njihovu auerolu humanosti, dobrote i svetosti. Zeleni su Marija Tereza političke scene i svi mediji koji kontroliraju javno mijenje ih podržavaju i štite.. Dovesti ih u pitanje, isto je kao i optužiti gore navedenu sveticu za zločin trgovine djecom i prodaju njihove, u krv materijalizirane pažnje. Aktualni globalni fašizam i njegov teror i maltretiranje naroda, danas dolazi iz „lijevo-humanog“ tabora, gdje cvjeta „tolerancija, suosjećanje, znanost, ljubav i istina“.

Najbolja karikatura despotske ljevice je trenutno stopljena u liku i djelu aktualnog ministra zdravstva u Austriji. On dolazi iz legla zelenih i nitko se od intelektualaca ne usuđuje dovesti u pitanje njegov humanizan, iza kojeg se krije puki neoliberalni fašizam obojen lijepim bojama i  upakiran kao božični poklon. Zeleni su u sebi uspjeli pomiriti radikalnu ljevicu sa neoliberalizmom. Pomirili su svoj humanizam sa brutalnim korporatizmom, stavivši zelenu etiketu sa natpisom bio, organski i bez GMO-a,  na bojni otrov za masovnu neutralizaciju.

Druga karikatura je sama austrijska vlada, kao simbioza “umjerene” konzervativne desnice tipa HDZ i radikalne ljevice bez samosvijesti i trezvenosti, kupljene od krajnje globalne desnice. U Hrvatskoj je HDZ prodao naivnoj i usplahirenoj biračkoj masi, predhodno podgrijanu vatikanskom propagandom,  “tortu od govana”, obljepivši je etiketom sa natpisom “klero-patriotizam”. Vjernici su dobili nacionalnu crkvu po ortodoksnom principu, koja je ne samo stvorila njihovu umjetnu samovjest, kreirajući hibridnu naciju, već ih je odmah potom kao roblje prodala globalnom korporatizmu i njegovoj agendi.

Kao što je veliki tata za austrijance nekad bio car, a sada premijer i politička vrhuška, tako je za hrvate, lišene svoje stvarne povijesti i identiteta, veliki tata sada fratar, biskup i vatikanski papa, jer svog vođu, odvojenog od kontrole vatikana, ne smiju imati. Inače bi se moglo opet desiti da ih jedan takav „hochstapler“ povede u zajednicu sa svojom ilirskom braćom, umjesto da robuju zapadnim kolonizatorima.

Upravo ti kolonizatori, koji su stoljećima pljačkali i izrabljivali kolonije po cijelom svijetu, danas nas uče dobroti i prodaju nam svoju verziju humanosti, koja je onoliko humana kao što je  humana nivea krema namazana na topovsku cijev tenka. Taj licemjerni humanizam je samo jedno vrlo učinkovito i nadasve jeftino robovlašnistvo, kao što je i ovaj aktualni treći svjetski rat, najjeftiniji, nejperfidnini i najnevidljiviji rat u povijesti (ujedno i najglobalniji).

Zar nisu i onima koji su odlazili u gasne komore govorili da idu na tuširanje i dezinfekciju?

Zar nisu one, koji su u vlakovima za Auschwitz govorili da ih vode u smrt, proglašavali budalastim teoretičarima zavjera. Kakva dobrota, kakva humana briga za higijenu i zdravlje, prije nego li ih njihov rad odvede u slobodu!

Kakve veze ima banana-republika sa renesansom? Upravo je u renesansi uništen korjen individualizma, što danas vidimo u aktualnim prisilama i osjećamo na svojoj koži. Zapravo je svjejedno živimo li u državi koja svoju društvenu svijest i zakone bazira na znanosti ili na religiji. Razlika je samo u nijansama boja ili u varijaciji smrada. I vjera i znanost su produkti uma. Svi poznati sistemi organizacije zajednice ljudi se zasnivaju na umu ili kolektivnoj svijesti, projeciranoj na nivo pojedinca. Um funkcionira preko sistema vjere tj. projekcije u budućnost ili u prošlost. On je u konstantnom konfliktu sa sadašnjošću i time sa sviješću, koja može biti samo individualna. Um se boji svijesti, kao što se kolektiv boji pojedinca. Zato je kolektiv uvijek protiv individualca, koji je samostalan i suveren.

Nebi li se malo uravnotežio i popunio vakuum individualizma, za kojim žudi svaki pojedinac, kolektiv traži jakog i karizmatičnog pojedinca za vođu. To je i razlog što postoje pape, carevi i predsjednici. Oni su tu da zamagle stvarnu sliku i tako ponude ispraznu masku individualizma, nebi li tu iskonsku glad za suverenitetom svakog pojednica nadomjestili njegovom identifikacijom sa vođom. Taj trik fake-individualizma funkcionira od pamtivijeka. Svejedno je imamo li u učionici križ ili sliku maršala. Smisao je da naša percepcija prođe kroz filter, koji u sebi sadrži interpretacijski kod, koji će izvrnuti naš prirodni sistem vrijednosti i zamijeniti ga umjetnim, javnim, kolektivnim. Vjerovati znači koristiti taj kod i odustati od sebe, svojih vlastitih očiju, vlastite pameti i vlastitog bića. Svaki vjernik je tako mentalna prostituka, koja vara svoje sopstvo kurvajući se sa tom stranom projekcijom u sebi.

Radikalnost fenomenološke paradigme se sastoji u zamjeni implantiranog uma našom sviješću na mikrokozmičkom planu i zamjeni banana-republike zajednicom autentičnih individualaca na makrokozmičkom planu. Upravo je to bila suština duha renesanse, koja se izrazila kroz djela nekolicine umjetnika i čarobnjaka. Pet stotina godina kasnije, isti se duh materijalizirao kroz Husserlovu filozofiju fenomenalizma, koja je zapravo nova paradigma za izgradnju kako pojedinca tako i nove multi-individualne zajednice.

Dolazak velikog spasioca

od

„Samo nas moderna znanost može spasiti od virusa. Vjera nas ne može spasiti. Samo znanje i vrhunska tehnologija nas može spasiti.“ – moj, tvoj, njegov i naš Um

Kako razlikovati pravog od lažnog spasioca? Onaj lažni nas prisiljava da budemo dobri, poslušni i da se podčinimo većini. Onaj pravi nas podsjeća da ostanemo iskreni i odgovorni prema svojoj individualnosti, prema svom srcu. Poslušno podčinjavanje kolektivu vodi u uniformnost, atrofiju i propast. Poslušno podčinjavanje svojoj suštini, svom srcu, svojoj svjesnosti, nas oživljava.

Iza globalnog pokreta „zelenih spasilaca“ ponosno stoji cijela moderna znanost, koja u suštini nije onakva kavom se predstavlja: transparentna, humana, otvorena i nadasve egzaktna znanost. To je, u potpunosti od čovjeka otuđena, tehnicistička znanost sa jasnim transhumanističkim ciljevima.

„Zeleni spasioci“ (ZS) su „rano-kršćani“ našeg vremena. Oni su vrlo važni u svojoj navodnoj dobroti, suosjećajni, milosrdni. Važnost i maska neupitne dobrote su uvijek siguran znak obmane, znak da je čitav egregor pokreta hakiran od neke druge sile koja im upravlja i ima posve drugačije ciljeve. Religija „ZS-a“ je transhumanistička znanost. Nije to nikakva egzaktna znanost, nego ona prevrtljiva, mutna i prevarantska znanost. To je znanost neptunovskog tipa. Znanost obmane, prevare, hipnoze i zaluđivanja ljudi. Znanost hakirana od psihopata ili čarobnajka romantike, bez ikakvog osjećaja samilosti i poštovanja prema bilo kome i bilo čemu.

„ZS-i“ su novo kršćanstvo. Sada nam još samo fali novi Mesija, novi Isus. Pošto su sve pristalice pokreta „ZS-a“ redom napredno-demokratski orijentirane osobe, tako će vjerovatno i novi Isus biti izabran demokratskim putem. Birati će smjeti samo dobri i poslušni, dakle oni koji imaju potvrdu o redovitoj genetskoj manipulaciji cjepljenjem. Ozbiljnih kandidata za to prestižno mjesto ima dovoljno. Ako se novi spasilac i pojavi, bit će to jedan super-autist, vrstan programer i vješt sa kompjuterima. Možda je već tu, samo ga nismo prepoznali. Možda je to Bill, Veliki Bill?

Što ako se novi Isus ovaj put ipak odlučio inkarnirati u tijelu žene. Propaganda nas je već desetljećima pripremala za taj „gender skok“ svojim projektima feminizma, jednakosti žena, proporcionanoj zastupljenosti u institucijama… Možda je to slatka glavom i grudima mala Gretica? I ona je tu sa ciljem da spasi planetu, pa makar time poubijala sve živo na njoj. Čak će i biljke poumirati nakon što im se zabrani da konzumiraju ugljični dioksid. Ona je tu da nas spasi od nas samih, kao što nas je navodno Isus spasio od naših grijeha, koje smo „zaboravili“. Ona će nas vjerovatno spasiti time što će nam zabraniti disanje, netom nakon što smo se isprdili. „Heroji zelenih“ su prestali i disati i prditi. I vi ćete postati vrlo važni heroji ukoliko postanete veganci. Svatko tko podržava agendu ZS-a i nije pristalica te religije je magarac, idiot, heretik, terorist…

Papa je izjavio da se namjerava cjepiti i u međuvremenu je navodno to i učinio, vjerovatno sa svetom vodicom. Preporučio je i svim vjernicima da se cijepe. Crkva je time priznala primat znanosti tj. Bog je kapitulirao u sukobu sa virusom, tim nevidljivim neprijateljem, čije postojanje nitko ne može ili ne želi dokazati. Dvoboj nevidljivih revolveraša je okončan! „Nevidljivi neprijatelj“ je pobijedio „nevidljivog prijatelja“! Nije li to strašna „nevidljiva činjenica“? Znači li to da su nam dani odbrojani i da će nam posljedice tog „nevidljivog obračuna“ doći glave. Jesmo li spremni prihvatiti sve posljedice koje nam primjena te „nevidljive istine“ u svakodnevnom životu donosi?

Religija je viša oktava od znanosti. Vjera-uvjerenje-iskustvo pripada sferi direktnog znanja, koji je viša frekvencija od indirektnog znanja – teorije bez iskustva  tj. skupine podataka, koje zovemo znanje uma. Zato je religija bila u mogućnosti da stvori znanost.  Pošto je religija institucija, stvorila je i znanost kao instituciju. Institucija funkcionira po sistemu protokola i birokracije. Tako su institucije religije i znanosti zapravo gigantske tvorevine umjetne inteligencije. Tako je i unutar same znanosti. Vjerska znanost je moćnija od one egzaktne. Potvrda za to je trenutna situacija u svijetu, koja ima malo veze sa zdravom i trezvenom pameću. Znanost i religija su se danas spojile u jednu silu, religijsku znanost, vrhunsku i sveobuhvatnu obmanu.

Nitko osim vrhunskih znastvenika, koji opet imaju dostup do vrhunske tehnologije, ne može provjeriti znanstvene istine ili dogme. Vrhunska tehnologija je skupa i nju dobijaju samo oni dobri i poslušni znanstvenici. A novac ima onaj tko ima pravo da ga stvara njegovu vrijednost, onako iz ničega. Nije li to vrhunska magija? Nije li to vrhunska vjerska dogma?

Ta neprovjerljiva znanost vlada cijelim svijetom i nitko se ne usuđuje dovesti u pitanje njen autoritet i posumljati u njenu istinost. Tako je bilo i prije 500-tinjak godina kad je neprovjerljiva religija vladala svijetom i svatko tko se usudio da posumlja u njenu vjerodostojnost, prozvan je heretikom i završio na lomači. Znanost je danas jedini autorizirani predstavnik Boga-Istine na zemlji, a njom upravljaju čarobnjaci koji stvaraju novac. Cijeli svijet je prekriven koprenom laži i obmane, koprenom Neptuna. Iluzija je misliti kako će Uranovska energija osloboditi svijet u eri vodenjaka onako sama od sebe. Ta „slobodarska“ energija je već hakirana i već sada u sebi sadrži virus obmane, virus Neptuna. Danas ne možemo ubijediti sve ljude u jednu veliku laž vjerskog tipa. Ipak mnogo malih raspršenih uranovskih laži (virusi) zajedno daje jednu veliku laž (plandemija). U nju svi vjeruju, jer svatko osjeća strah od male laži u sebi. Svatko je danas dobio jednu pojedinačnu porciju laži, skrojenu baš na osnovu njegove osobnosti. Svatko dobiva svoju osobnu porodicu virusa i svoju osobnu porciju cjepiva. Nikad do sada nismo bili u tako direktnom i pojedinačnom kontaktu sa velikim Spasiocem.

Kako su uspjeli da obmane cijeli svijet? Za razotkrivanje obmane potrebna je specifična vrsta inteligencije, ona osjećajna (ne emocionalna!), koju je bolje nazvati intuicijom ili direktnim kontaktom sa istinom ili znanjem. Fenomenologija je prva filozofsko-znanstvena disciplina koja je priznala vrijednost subjektivnog iskustva te ponudila praktične korake za ovladavanje te, nazovimo je, vještine percipiranja istine. Samo zajednica koja se zasnovana na fenomenološkim vrijedostima, može zaista zagarantirati čovjeku njegova individualna prava. Sve ostalo je farsa.

 

Autizam ili novo obožavanje redikulizma

od

Split 1968.godina

Mama pita sina: „Sine, što bi želio postati kad porasteš?“

Sin: „Mama, želio bi postati najveći i najpoznatiji redikul na svijetu!“ (prim.prev.: u Splitu, onaj koji služi za ruganje)

Mama: „Mate brzo dođi, moraš mi napravit još jedno dite! Ovaj je otišao u onu stvar i triba ga toćat u Matejušku!“ (prim. Prev.: ugušit u moru govana)

Split 2021.godina

Mama pita sina: „Sine, što bi želio postati kad budeš velik?“

Sin: „Mama, želio bi postati najveći i najpoznatiji autist na svijetu!“ (prim.prev.: stručnjak za kompjutere)

Mama: „Doktore, jeli možete mom malom Jeri dati duplu dozu cjepiva za Coronu, ka Boga vas molim?“

Počnimo od početka, ili kad je temu autisma po prvi put obradio naš veliki duhovni učitelj Hollywood.

1988. godine cijeli svijet je oduševljen filmon „Rain Man“ i glavnim glumcem Dustin Hoffman-om u glavnoj ulozi, koji za tu ulogu dobiva i Oscar-a. Ovo je bila premijera i otvorila je put do ove prestižne nagrade za mnoge buduće ekscentrike. Kao da je nakon toga postalo pravilo, što luđi to prije do Oscar-a. Ovaj film predstavlja po meni dolazak ideologije transhumanizma na svjetku pozornicu i njena popularizacija preko velikih zvona Hollywood-a, kao portala globalne podsvijesti. Preko simpatičnog lika jednog ograničeno-genijalnog autiste, ušli smo u eru diktature tehničkog transhumanizma, a da toga nismo bili ni svjesni.

Moja  averzija prema tom filmu se razvila se u averziju prema Dustin-u Hoffman-u kao glumcu, koja je ostala do današnjih dana. Taj tadašnji, čisto tjelesni osjećaj, sam držao u tajnosti, jer tko se smio usprotiviti javnom mijenju i onim starijih borcima (likova), koji su ga obožavali. Tako je taj film postao inicijacija svjetske javnosti u stanje bića u kojem smo tolerantni i sažaljivi prema budućoj, dobro isplaniranoj pandemiji autizma, koja će eksponencijalno početi rasti u godinama koje dolaze. Sasvim „slučajno“,  počinje tada moda cijepljenja protiv svega i svačega, što je danas dovelo do desetorostruko većeg broja obaveznih „uboda“, od vremena „pokislog čovjeka“ do danas. Naravno da je suludo i pseudo-znanstveno vući paralele između porasta broja cjepiva po glavi stanovnika s porastom broja autista u modernom društvu. Jedna takva studija bi mogla postati i znanstvena, ukolio bi je sponzorirala jedna tvornica cjepiva. Ipak nijednoj od njih nije ta suluda ideja pala na pamet. Pa nitko zdrave pameti nije toliko blesav da sam sebe „upuca u koljeno“, kao bi odmilja rekli razumni i efikasni germani.

Autizam je neizlječiv, kaže službena znanost. Danas je to dobra vijest za „napredne“ roditelje kojima je dijete postalo autistično ili koji su jednog jutra ustanovili da iamju novo, drugačije dijete u tijelu djeteta koji poznaju. Naravno, sve to nema nikakve veze sa prethodnim cijepljenjem. Pa tko se uostalom nebi razveselio da mu dijete odjednom postane „mali profesor“. Takvi roditelji vjerovatno niti ne žele da im njihov „mali genialac“ sutra odjednom postane obično dijete i vrati se igri sa svojim vršnjacima u onoj rupi sa pijeskom na dječjem igralištu. Naravno, ima tu i onih manje sretnih roditelja, koji su svojom krivicom napravili dijete koje nije uspjelo postati  hiperinteligentni autist, već onaj povučeni, zatvoreni, retardirani. Što reći na to? Sami su krivi, jer nisu napravili dijete kako Bog zapovjeda. Ali i u tom slučaju nas ideologijreformacije društva ne napušta. Ona tim roditeljima na mio način ukazuje na izazov i priliku za vlastiti duhovni rast koji im je ta situacija donijela. Kroz brigu o tom djetetu, koje nije u stanju samostalno odrastati, njegovi roditelji imaju jedinstvenu šansu da preko prihvaćanja i majstorskog ovladavanja novonastalih okolnosti postanu još bolji, oni super-roditelji.  Ima li većeg izazova za roditelja, nego da napusti svoj posao, svoj životni poziv, svoju karijeru i posveti se brizi oko svog autističnog djeteta u bezizlaznoj situaciji? Sjetimo se šta je radikalna desnica radila sa „nenormalnom djecom“ prije malo više od pola stoljeća. Jedan takav doktor je poslije svoje „prve karijere“ čak dobio i nobelovu nagradu, prekvalificiravši se na istraživanje životinja, nakon što je „toćavanje netalentirane dice u Matejušku“, postalo društveno neprihvaćeno.

Autizam je neizlječiv, kaže službena znanost. Sve je izlječivo, kaže intuicija živog čovjeka. Znanosti nije ni stalo da se autizam, kao ni sve ostale teške bolesti  (poput kardiovaskularnih bolesti i raka) iskorijene. Znanost pokušava samo na sociološkom, dakle pseudoznanstvenom nivou, učiniti autizam sastavnim dijelom društvene zajednice i objasniti ga kao novu-normalnost i novu budućnost našeg društva.

Što reći o nastojanjima onih roditelja koji se nisu pomirili sa novom-nenormalnošću u svojoj porodici i na sve strane traže lijek i povratak u normalu zdravlja? Ti nevjernici, ignoranti i heretici! Ipak oni koji su  u tome uspjeli, moraju se skrivati od profesionalnih zastrašivača, pa razmjenjuju i dalje šire svoja iskustva preko zatvorenih FB grupa. Ima li veće radosti za jednog roditelja, kad im se oteto ili nestalo dijete vrati kući? Kao i proces oboljevanja, tako se i izlječenje od autizma navodno događa doslovno preko noći. Normalno dijete zaspi i ujutro se probudi neko novo nenormalno biće, neka nova svijest. Bolesno dijete zaspi i ujutro se probudi zdravo, normalno dijete, kao da je sve to vrijeme bilo u komi. Autizam jako podsjeća na poremećaj opsjednutost, gdje se svijest djeteta izgurava i nadomješta drugom. Najspektakularniji je trenutak tjelesnog čišćenja, koji prethodi buđenju tj. povratku u normalu. Pritom roditelji izvještavaju o crvolikim parazitima, koji bivaju izbačeni tokom izbacivanja izmeta.

Na ovom mjestu se krug opet zatvara i autizam postaje aktualan i u ovo doba corona terora. Naime iste tvari, koji se ne smiju nazvati lijekom (jer stvarno liječe), „pomažu“ i kod cov-19 kao i kod autizma i malarije. Trezven čovjek si odmah postavlja logično pitanje: nemamo li u oba slučaja zapravo problem sa parazitima, koji se na neki način ubacuju u tijelo, bilo putem injekcija, zagađene vode, zraka, hrane ili nekim drugim putem? Nije li sumljivo da su upravo povučeni iz prodaje, zabranjeni ili proglašeni štetnim, svi oni lijekovi koji nas uspješno rješavaju parazita. Oni su redom vrlo jeftini, a neki se i sami daju napraviti jednostavnim postupkom. Jedan od takvih preparata je opisan i na ovom portalu i potvrde o njegovoj efikasnosti u borbi protiv parazita i cov-19 polako postaju legendarne (Bolivija je smanjila cov-19 smrtnost za 90%). Kako netko nepodoban nebi otkrio da se dogodilo jedno neznanstveno ozdravljenje, nešto đavolje, nešto krajnje heretično, najbolje je da se de-autizirana djeca čuvaju u kućnoj karanteni, dok ne nauče glumiti autizam u javnim prostorima.

Nova struktura društva

od

Što vam prvo pada na pamet kad vidite ovu skizu? Ima li još psihički zdravog ili nesilovanog pojedinca među nama, koji će odgovoriti nešto drugo osim „portret ili prerez nevidljivog neprijatelja“? Nažalost nema. Kad sam crtao gornju skizu, nisam imao namjeru portretirati našeg „zajedničkog prijatelja“. Sve je zapravo nastalo procesom „obrnutog inženjeringa“. Pokušao sam na praznom (u originalu je papir bijel!) slikovno prikazati strukturu društva, kojom trenutne vlasti širom svijeta teže. Male kuglice predstavljaju pojedice, veliki krug u sredini društvenu svijest, a niti između su digitalna veza pojedinca i kolektiva. Tako je nastao portret strukture atomiziranog društva.

Dva modela društva mogu prozaći nakon ovog globalnog rata protiv čovjekovog bića:

  1. onaj baziran na individui
  2. onaj baziran na atomiziranoj osobi.

Atomizacija društva je projekt društvenog inženjeringa, koji ide, ruku pod ruku, sa projektom digitalitacije čovjeka i njegovo premještanje u virtualnu stvarnost. Taj društveni eksperiment nije bezazlen i ne može se jednostavnoopozvati. To je let bez povratne karte, skok u nepoznato. Malo onih koji su svjesni činjenice da je put kojim naša civilizacija sada juri jedan jednosmjerni auto-put. Naša je slobodna volja hoćemo li se uputiti tim putem, bez obzira na koji način bivamo na to uvjeravani ili prisiljeni. Svaki put kad planiramo neki put, obično planiramo i povratak. U ovom slučaju ta opcija nije moguća, jer auto-put koji vodi od tamo nazad, ne samo da nije izgrađen, nego nije u planu da se ikada izgradi.

Razbijanje strukture društva kojeg poznajemo, odvija se na nekoliko frontova. Nametnuta fizička razdaljina i shodno tome zabrana fizičkog kontakta, ima kao posljedicu prekid toka informacija podsvjesne naravi, koje se prenose fizičkim dodirom. Ne trebamo ni spominjati što za jednog pojedinca znaći izostanak već dokazanih  dobrobiti za psihičko i fizičko zdravlje, koje stvaraju ti kontakti. Čak i oni neugodni kontakti, poput fizičkih sukoba, su čak zdraviji od izolacije ili potpune deprivacije čula opipa.

Sjetimo se filma „Fight Club“, gdje nekolicina muškaraca pronalazi alternativni put do samosvijesti i smisla života, upravo preko ekstremnog naglašavanja čula opipa. Tko može probuditi uspavanog zaposlenika u jednom osiguravajućem zavodu, uljuljkanog u savršenstvo svog života, osim brutalna šok terapija. Da li je režiser tog filma prorok ili mesija, koji nas uči nekom novom, muškom tipu joge? Svi tečajevi joge na zapadu su prebukirani ženama, dok ih se muškarci klone kao kuge. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednom sam posjetio kurs power-yoge.  Bio sam samcat sa 30-40 žena. Iako sam se tim posjetom uštedio krvarenje iz nosa, kao standardnu posljedicu „muške joge“, nisam si uštedio krvarenje iz drugog dijela tijela, nakon maltretiranja istezanjem. Ne, pišanje krvi definitivno nije znak prosvjetljenja i mnogo zlokobnije od onog ponosnog krvarenja iz nosa.

Vratimo se opet onim škrabotinama na papiru. Dakle nitko do sada nije izolirao „nevidljivog neprijatelja“. Kako to da onda od samog početka projekta pandemije kruže propagandne grafike i foto-montaže sa vrlo prepoznatljivim izgledom? Dakle tu se radi o amblemu ili znaku, a ne o znanstvenom dokazu. Tako je svima nama usađena slika čega se moramo bojati, dok se na makro-planu paralelno odvijao projekt društvene reorganizacije. Strah (bolest, materijalna neizvjesnost ili kazna za neposlušnost), gušenje vlastitim ugljičnim dioksidom i zašivanje ustiju, te zabrana svih spontanih (a sada i organiziranih) druženja, te cenzura slobodnih medija i slobodnog toka informacija, dovela je do ekspresne transformacije društva u atomizirani kolektiv. Pojedincima tog kolektiva nije dopušteno direktno kontaktirati, već samo preko društvenih digitalnih medija, koji su kontrolirani i cenzurirani od same vlasti. Pritom je najveća lakrdija ta, da se ta ista vlast kiti ordenima junaka  „borca za obranu demokracije“.

Taj atomizirani kolektiv ili jedna gigantska umjetna inteligencija, danas svaku slobodno-misleću  jedinku automatski proglašava teroristom  i fašistom. Te iste pojedince su prije nekog vremena ismijavali kao teoretičare zavjere. Onoga tko danas na demokratski način protestira protiv fašisoidne valsti i njenih mjera, proganja se poput najvećeg kriminalca. Istovremen se oni „dobri protesti“ za podršku vladi i mjerama oduzimanja sloboda, koju organiziraju oni od vlasti podržani i „lijevo“ orijentirani NGO-i, ne samo toleriraju, iako krše iste mjere zabrana, već se financiraju i štite.

Već smo na ovim prostorima spominjali kako je i kada stvoren projekt „zeleni“ i sa kojim ciljem. Danas već druga i treća generacija tih političara pojma nema tko zapravo stoji iza njihove stranke i kamo vode njihove „dobre namjere“ . Taj lukavi i strogo tajni neoliberalni projekt,  je utiho razbio političku ljevicu zapadnog svijeta i iskoristio ih kao roblje sa svoje nove, krajnje nebulozne, transhumanističke ciljeve. Uništavanjem tradicije, koja se bazira na nacionaloj svijesti, jeziku, religiji, porodici, selu, zemlji, porijeklu i predcima,  stvoren je temelj za materijalizaciju jednog novog društva, sačinjenog od digitalnih osoba bez pedigrea i bez međusobnog direktnog kontakta.

Drugi model društva se bazira na slobodi i individualnosti. Takav kolektiv  je samo spontana posljedica nakupine individualaca. Nikakva institucija nije potrebna, a kamoli da se ona učini primarnom u odnosu na pojedinca. Trend ili inercija neumitno ide ka tome da se ostvari vizija atomiziranog društva, digitalnog fašizma i tehničkog transhumanizma. Za društvo slobodnog čovjeka kao individualca, potrebno je da se dogodi čudo, bilo intervencijom izvana, od strane neke razvijenije sile, ili se mora nekim čudom dogoditi „bottom up“ revolucija. Ona je ostvarljiva samo ukoliko je to masovno buđenje na individualnom planu, te da svaki pojedinac ponaosob uvidi zavjeru i prevaru buđenjem svog trezvenog razuma (Sve ovo nema nikakvog smisla!) i osjetila njuha (Ova laž smrdi na kilometre!).

Koja struktura će se ostvariti kao model novog društva? Na stari model definitivno nema povratka. Izgled tog novog društva ovisi o odluci svakog pojedinca.  Hoće li se on prikloniti svojoj analognoj tjelesnosti ili će se opredijeliti za digitalnu osobnost, zamaskiranu u oblik jedne nove „lijeve-dobre duhovnosti“, ovisi o svakom od nas ponaosob.

 

Intencijalnost

od

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.

Živi Čovjek u Crnoj Gori

od

Svaka dobra ideja se širi, sporo ali sigurno. Ona nije hir kratkog vremenskog roka, koji se poslije mjenja sa novom „još boljom“ idejom, već osaje stalno kod ljudi kao istina na koju se treba i može čovjek osloniti. Takav je primjer sa idejom živih ljudi. Ona se širi jer mnogi prepoznaju istinitost, bitnost njenu čvrstoću. Naravno ova ideja nije za malu djecu već za ozbiljne odrasle ljude, tragaoce za slobodom i istinom.

Ideja živog čovjeka je službeno „zarazila“ susjednu nam Crnu Goru. Entuzijasti željni istine preuredili su „Objavu Slobode i Suvereniteta Živog Čovjeka“ za Crnu Goru te istu uručili trodiobnoj vlasti u toj državi.

Objava je uručena 30.12.2020 a do danas 9.2.2021 (41 dan nakon) od primatelja nije zaprimljen ikakav odgovor, te se ovom objavom smatra da pravno valjana (važeća).

Da kratko pojasnimo osnove.

Današnji pravni sistem kapitalističkog uređenja zasnovan je na trgovačko-ekonomskim odnosima, te u njemu dominira trgovačko pravo temeljeno na Rimskom građanskom pravu. Sloboda se u trgovačkim odnosima smatra pravom stupanja u ugovorne odnose. Obzirom da pravo u prirodi ne postoji, ono može biti dano od strane nekog ili primljeno od strane drugog isključivo principom slobodne volje što se utvrđuje ugovorom odnosno potpisom obje stranke. Svaki takav ugovor se smatra pravnim ugovorom jer se u njima trguje pravima. Država je pravni subjekt koji regulira ugovorne odnose i garantira svojim zakonima da će se ugovorni odnosi poštovati i daje i za to određeno garancije. Stoga pravnu osobnost na svojem administrativnom teritoriju država daje samo onima koji su upisani u njene knjige. Samo takvi registrirani ljudi postaji građani automatizmom podložni građanskom pravu. Država za njih garantira jer ima dostupne sve podatke o istoj i u svakom momentu može blokirati svi imovinu vezanu za tog građanina ukoliko ovaj ne ispoštuje potpisani ugovor. U tom smislu obzirom da je svaka država svijeta registrirana kao korporativni entitet zadužen za regulaciju trgovačkih odnosa (monopolist) smatra se da si ti vlastitom registracijom potpisao ugovor sa državom radi primanja prava (privilegija) sudjelovanja u trgovini. Te privilegije ujedno donose sa sobom i dužnosti. Stoga je svaki građanin i/ili bilo koja druga pravna osobnost podložna državi i njenim zakonima. Obzirom da je građanin degradirani čovjek, pripadnik potrošačkog društva, (konzument) obavezan je poštovati zakone. Sa druge strane čovjek je živo biće sa duhovnim potencijalima kojeg je kreirao Bog (ili neko drugo biće višeg ranga, nebitno za ovaj slučaj) ne može biti pod nadležnošću države jer je ON KREIRAO DRŽAVU, a ne obrnuto. Stoga se zakoni ikakvog trgovačkog entiteta mogu u svakoj pravnoj doktrini mogu odnositi samo na one s kojima taj entitet ima potpisan ugovor (kakve god vrste). Tako možemo asocijativno kazati da je građanin neka vrsta uposlenika države jer ista smatra da se ovaj odrekao svoje čovječje prirode upitom u matične knjige, jer je time tražio privilegije trgovačkog društva koje država nudi.

Svaki ugovor ikada potpisan vrijedi samo ako u njemu nema ništa skriveno, ako je stranka potpuno svjesno bez ikakve prisile potpisala isti i sve u dobroj namjeri. Ukoliko neki od tih stavki nisu ispoštovane ugovor se smatra ništavnim. Na kraju krajeva nijedan ugovor ne postoji vječno pa slobodan i svjestan čovjek uvijek može izići iz ugovora ukoliko je ispunio uvjete.

Objava koja je poslana korporaciji „Crna Gora“ je raskid takvog ugovora u generalnom smislu. Zašto u generalnom? Zato jer se u njemu ne spominju poimenice ljudi koji raskidaju ugovor, već se u obliku deklaracije uvodi novi pravni entitet „Živi Čovjek“ koji je iznad prava u trgovačkom smislu. Dužnost je svako čovjeka koji misli da je objava istinita i da je to i njegov stav ne mora ikada raskidati ugovor u bilateralnom smislu već se samo treba pozvati na Objavu i izjaviti da se ona poimenice odnosi i na njega. Tako u pravnom smislu postaje Živi Čovjek. To naravno ima svojih prednosti i mana i svatko tko se odluči na taj korak preuzima potpuno odgovornost za sve svoje radnje. Mnogo o tome je iztrečeno i napisano na ovoj stranici i na youtube kanalu. Tko hoće neka gleda!

Svi krediti na ovu radnju u Crnoj Gori idu na teret Dejanu MIljeviću pa tko god je zainteresiran za daljnje radnje iz Crne Gore neka se javi dotičnom. (dmiljevic@t-com.me)

CIJELA OBJAVA U “CRNOGORSKOM FORMATU”

Objava Slobode i Suverenosti – CG – finalno

Powered by  GDPR Cookie Compliance
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.