energija

Prevencija kajanja

od

Naučili smo da je bijes vitalna reakcija našeg bića na situaciju u okolini. Naučili smo da treba spriječiti da bijes postane  inner job i da nas pojede iznutra. Uzmimo kao primjer da smo donijeli odluku koja se pokazala neekonomičnom ili štetnom po zdravlje. Što učiniti? Kako se postaviti? Dali se prepustiti našem intimnom građanskom ratu i ekploziji bijesa ili trezveno sve staviti na papir i sagledati situaciju. Na kraju krajeva, još smo živi. To nam daje priliku da koliko toliko popravimo situaciju.

Situacija je uvijek teža ukoliko odluku nismo donijeli samostalno. Netko nas je gurao i nagovarao i mi smo pod pritiskom pristali. Takva situacija se dogodila i trebamo je probaviti. Najveća pouka koju možemo izvući iz jednog takvog iskustva je da se ubuduće više ne smijemo dozvoljavati „lukzus“ da se netko drugi upliće u donošenje naših odluka.

Proces donošenja odluka je svetinja. Svaka odluka može biti ona zadnja u našem životu. Zato nema ni malih ni velikih odluka. To je čista kvantna fizika, čisto čarobnjaštvo. Mi odlučivanjem sudjelujemo u oblikovanju stvarnosti. Važnost tog akta se nikako ne može precijeniti. Duhovno-energetski aspekt donošenja odluka jest i mora ostati primaran onom ekonomsko-materijanom. Energija uvijek vidi dalje u budućnost, ima širu sliku i bolje razumjevanje kompleksnih situacija. Sve mogućnosti se moraju trezveno sagledati i vrlo ozbiljno razmotriti.

Vremenski pritisak u vrijeme donošenja odluka nije pozeljan, ali je ponekad neminovan. Zato je poželjno stvoriti svoj ritual centriranja, par pokreta i disanja kojima fokusiramo svu našu paznju u sadašnji trenutak. Potrebno nam je doeseći stanje da odluku donese naše kompletno biće, a ne jedan njegov fragmenti ili nekoliko njih. Jedan od primjera je da samo računamo moguću kratkotrajnu dobit ili se potpuno prepuštamo osjećajima.

Trezvenost i cjelovitost su dva stupa na kojima počiva svaka odluka zbog koje se nećemo naknadno žaliti. Taj naknadni proces samokažnjavanja je ono sto doslovno ruinira naše vitalno biće. Stvara se raskol u vremenu i prostoru naseg energetskog bića. Pokušavamo vratiti vrijeme unazad i otjerati onaj dio sebe koji je učinio grešku. Greške u suštini niti ne postoje. Postoje samo odluke i iskustvo na osnovu lojeg učimo i rastemo u svjesnosti. Jedino što se moće smatrati greškom je bijes prema samom sebi, koji se može manifestirati kao kajanje, žaljenje, mržnja ili čak i euforija.

Studij ratnih strategija i školovanja vojnika može se pokazati kao vrlo koristan u cilju jačanja integracije svog duha. Život vojnika je sveden samo na ono najosnovnije. Nema viška odjeće, obuće, vremena ili hrane. Nema vremena za žaljenje, samo za donošenje odluka- nareženja i njihovo kasnije bezpogovorno izvršavanje. Razlka između vojnika i duhovnog ratnika je samo u tome tko donosi naređenja. Ratnik nema nadređenog osim apstrakne sile namjere, koju možemo zvati duh svemira.

Dobra vojna škola je poput dobre obuke vrhunskih sportaša. Mentalni trening je kod sportaša važniji, jer je kod njih naglašeniji ego i sloboda kretanja. Kod vojnika je mentalni trening uplementiran u ritual svakodnevnice.

Čarobnjaci drevnih civilacija su odavno primjetili koliko je važan naš stav i ponašanje u svakodnevnici. Oni su doslovno vidjeli da društveno uređenje oko nas srše svu našu raspoloživu energiju. Prosječnom čovjeku na kraju dana ne preostane ni trunke energije za sječanje snova ili svjesno sanjanje. Bilo kakav duhovni napredak ili rast njegove energije je onemogućen samom činjenicom da smo društveno biće.

Kako skovati adekvatnu vojnu strategiju za preživljavanje i napredak u doba ovog aktualnog totalnog ali nevidljivog rata? Ignoriranje činjenica i romantiziranje situacije je pogubno i poražava nas već u startu. Ogromna većina ljudi je do kraja 2020-te godine tiho odlučila podržati nametnutu agendu ili zločin potiv čovječanstva. Njihova taktika je priznati svoju nemoć i prepustiti se toku događaja. Osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti je lako prizvati. Svi smo nekad bili djeca ili smo bili bolesni, jako umorni ili pospani. Da li se ti bio-roboti kojibespogovorno slijede i podržavaju sile koje su u ratu sa čovjecanstvom sjećaju kad su potpisali svoje ugovore o suradnji?

Izmedu stanja pasivne bespomoćnosti i stanja moći, prvo se javlja bijes. On nas podsjeća da smo živi i da imamo energiju za borbu, za donošenje vlastitih odlukai da imamo snage za neposlušnost naspram institucija društvene zajednice. Neposluh prema kolektivu jedan od osnovnih karakteristika suverenog čovjeka. Stari čarobnjaci su slobodu definirali kao slobodu od kandži društvenog sistema. Bili su u pravu! Danas se protiv čovjecanstva vodi vojno-magijski rat. Obrambena strategija mora biti uskladena sa onom napadačkom, dakle individualac se takoder brani vojno-magijskim metodama.

Nije li slučajno da je prvi korak u učenju čarobnjaštva (ili subjetivne kvantne fizike) pastajanje ratnikom? Samo kao ratnik, čovjek može opstatii u ovom svijetu grabežljivaca. Do 2020-te godine smo se lako mogli zavaravati da živimo u svijetu humanosti. Danas je to moguće samo osobama ili bićima zamagljena uma. Razotkrivanje malih i velikih laži koje nas okružuju i truju,  je poput rastjerivanja magle u našim glavama, otrovne magle.

Očekivati skori kraj ovog rata je kontraproduktivno. On zapravo nikad ne smije prestati, jer će nas to lišiti onih dragocjenih mučitelja, koji nas iz dana u dan, iz minute u minutu, podsjećaju da ukoliko ne uzmemo naše živote u svoje ruke, oni ne vrijede ni pišljiva boba. Najveći poklon koji nam je darovala ova neugodna situacija globalnih razmjera je upravo taj globalni mučitelj u obliku zakona, normi, ograničenja, prijetnji, neizvjesnosti i još štošta drugog.

Prevencija kajanja je prevencija fragmentacije bića.

Ljudski oblik ili naš križ svagdašnji

od

Svatko od nas osijeća da ima neki zadatak u ovom životu. Svatko od nas želi biti sretan. Sreća nije osjećaj, kao ni ljubav, već zahvala našeg bića za izvršavanje našeg  životnog zadatka. Ne postoje mali i veliki zadaci, male i velike životne misije. Sve su jednako važne u energetskoj mreži svemira u kojoj one aktivno stvaranju stvarnosti.

Kao što postoji osoba, kao društveno nametnuta maska ili oblik kroz koji svaki čovjek mora funkcionirati, ukoliko hoće živjeti društveni život tj. trgovati, tako postoji i energetska maska, koju svatko od nas dobija rođenjem, kad se naš energetski oblik odvaja od majčinog i postaje samostalan.

Drevni čarobnjaci tu energetsku masku zovu ljudski oblik. Njihova prdanja govore o tkz.  energetskim presema, koje štancaju ljudske oblike. Moderan opis procesa dobivanja ljudskog oblika je opisan od izumitelja mind-walkinga, koji govori od procesu zamagljivanja i zaborava, dok se biće nalazi na putu ra rođenju i prolazi kroz umjetnostvoreni filter koji  hakira, deprogramira  i izvitoperava izvornu naredbu životne misije. Ljudski oblik je energetski ekvivalenat onog birokratskog, tj. osobe. Može se predstaviti kao  rešetkasta strukture, ili kaveza, koji nas drži u zarobljeništvu cijeli život. To je ujedno i ono što zovemo naše „društveno biće“, ono socijalizirano „ja“, tj. umjetno stvorena kopija našeg prirodnog energetskog  „ja“. Svatko tko podsvijesno želi biti slobodno i suvereno biće, mora kad tad odbaciti taj oblik, tu nametnutu formu, koju nosimo poput ljušture, identificiramo se sa njom i poklanjamo joj svu našu životnu energiju. Ipak samo oni disciplinirani i nepokolebljivi pojedinci, ne-romantični ratnici čelične volje, strpljenja i umijeća, uspijevaju tokom života odbaciti sa sebe tu nametnutu strukturu ropstva.

Alegorija Isusa koji nosi križ na brdo Golgota, simbolično predstavlja svakog od nas.  Svi mi nosimo taj križ kroz život i na kraju na ili pod njim umiremo. Križ je poput lažne životne misije kaja nam se nemeće rodjenjem. On nas tjera da zaboravimo sebe, da umjetnu inteligenciju uma prihvatimo kao svoju, da se prepustimo zbunjenosti i opsesivno se vežemo za trivijalne stvari u životu. To je naredba stvoritelja  koja je hakirana i zaokrenuta od sila koje upravljaju ljudima.

Dugo sam tražio ključ za lociranje tog križa i metodu njegove dekonstrukcije, istraživao različite tradicije i znanja, dok se nedavno sve nije posložilo. Tradicija srednjoameričkih čarobnjaka, sa svojim majanskim kalendarom i tehnikama uzgajanja svijesti, preklopila se da astrološkom tradicijom naše „zapadne“ (iako smo mi strogo gledano zapravo istočno od njih) kulture u svoj svojoj ljepoti i potpunosti. Četiri tjedna je trajao proces postepenog rastavljanja strukture ljudskog oblika, dok na kraju nije kulminiralo u jedinstven osjećaj lakoće i slobode.

Još od djetinstva koristim sistem skiciranja kao metodu za učenje i raskrinkavanje nepoznanica. On me ni sad nije iznevjerila. Crtam ja tako krug i napravim križ u njemu. Što predstavlja križ? Kaznu zajednice za promoviranje ideologije koja ruši postojeći  sistem. Ako si već odbio da budeš osoba tj. prekižen kao čovjek, onda ćeš bit javno razapet kao čovjek. Isusova priča služi kao otvorena prijetnja zajednice (egregora) individualcu. Krštenje i ostali rituali su svečana obaveza ili ugovor po kojem odustajemo od svog suvereniteta, svoje  životnosti i od svog životnog zadatka. Simbol Isusa razapetog na križu je javno strašilo za ljudske slobodarske duše. Ako se samo usudiš, zadesit će te sudbina ovog nesrećnika.

„Tvoj zadatak je da se uklopiš, postaneš poslušni dio kolektiva, fizička osoba, fantom, bio-robot. To je tvoje božje poslanstvo, to je naređenje svevišnjeg.“

Isusovo primarno poslanstvo  nije bilo iskupljivanje nikakvog  makro-grijeha, koji će nas spasiti na individualnom planu. Upravo suprotno! On je pokazao što se događa, tj. kako kolektiv tretira živog čovjeka, ukoliko se usudi da osvijesti svoju pravu prirodu, svoje poslanstvo na zemlji. Zato je i stvorena ideologija poslušnosti,  čekanja spasenja i života poslije smrti. Živi čovjek djeluje sada, u ovom obliku, u ovoj svijesti, na ovoj prekrasnoj zemlji. Osoba poslušno radi i biva nagrađena „digitalnim rajem“, nakon što um pojede sve resurse fizičko-energetskog tijela.

Crtam ja dalje kvadrat, kao praktičnu apstrakciju kruga, pa križ u njemu i prepoznajem piramidu. Sve dobija odjednom treću dimenziju. Vidim hijerarhijski sistem, dualizam dobra i zla, gore i dole, svijetlo i tamu. Vidim sunce koje obasjava piramidu i sjenu koju ta piramida baca na njene dvije strane i tlo iza nje. Nastojim podijeliti krug na dvanaest djelova. Ne uspjeva mi. Vraćam se kvadratu i voala! Sve se uklapa i skladno izgleda. Jasno i jednostavno. Sve me podsjeća na prizmu koja raspršuje svjetlost. Onda se sve pretvara u kaleidoskop. Jedna piramida je postala dvanaest malih piramida, dvanaest malih prizmi, dvanaest malih otvora u svijet, dvanaest maski, dvanaest očala, dvanaest sfera djelovanja, dvanaest astroloških kuća.

Čarobnjaci romantike su uspjeli redikulizirati sve ono istinito na svijetu, sve ono što je zapravo vrijedno života. Astrologija se od drevne mudrosti preobrazila  u šprdačina za neozbiljne dnevne novine. Ona se nije promijenila. Promijenio se naš interpretacijski sistem svijeta. Netko nam je nabio očale na oči da ne vidimo svijet onakav kakav je, već da o njenu sudimo u skladu sa usađenim protokolom, sistemom interpretacije koji nije iskonski naš. Svatko od nas dobija jednog privatnog fact-checkera, koji nam viče što je istinito, a što lažno. To je naš um ili unutrašnji dijalog, koji ne prestaje klepetati od jutra do mraka, od mladosti do starosti.

Kavez u obliku križa, pečat, maska,

očale kroz koje gledamo svijet.

Ja kao model osobe sa kojom sam stopljen.

Ja kao model interpretacije svijeta.

Ja kao ljudski oblik, kao socijalna maska.

Ja kao lažna misija na zemlji.

Sloboda od samog sebe je rezultat

dekonstrukcija svog ljudskog oblika.

Krađa pažnje, krađa energije, krađa duše

od

Energija prati tok pažnje! To nije slatka new-age parola. To je činjenica! Da li ste primjetili kako se vaš nivo energije mijenja sa obzirom na kvalitetu vaše pažnje? Ne obraćajte pažnju na energiju. Obratite pažnju kamo ide tok vaše pažnje. Energija će onda automatski doći.

Našu pažnju garantira naša tjelesnost i naša fizička aktivnost. Zato su dragocjene one vježbe meditacije u pokretu poput tai-chi-a i Tensegrity-a. Ukoliko smo bolesni ili umorni naša pažnja je slaba. Tada se po pravilu ne možemo koncentrirati, ne možemo ništa raditi, samo spavati i odmarati se. Kada tijelo zaspe, nestane i budne pažnje. Smrt je poput stanja sna. Suludo je vjerovati i nadati se svjesnom životu poslje smrti organskog tijela, a za života ne da nismo ovladali našom pažnjom tokom sna, već smo to stanje bića, u kojem provodimo trećinu našeg života, u potpunosti zanemarili. Umijeće umiranja je umijeće sanjanja. Naša civilizacija sistematski ignorira realnost i smrti i sna, da bi onda nastalu prazninu popunila religioznim i znanstvenim obećanjima ili pak ispraznim teorijama duhovnosti o vječnosti duše. Duša je pažnja i ako je ne dosegneš za života, nećeš je imati prilike dosegnuti ni nakon života. Lijena pažnja je stvorila sve sulude laži o besmrtnosti duše.

„Tokom života nikad nisam bio u stanju istrčati sto metara, ali kad umrem, svaki dan ću trčati maraton.“

Sport, fizički rad i ostale tjelesne aktivnosti imaju vrlinu da osnažuju našu prvu ili dnevnu pažnju i stapaju je sa našim fizičkim i vitalno-energetskim tijelom. Svi mi uživamo gledati vitruozne plesače i vrhunske sportaše, nazivajući ih majstorima i čarobnjacima u njihovoj disciplini.

Proširenje i uzdizanje svijesti ne tiče se nikakve meta-fizike ili duhovnih nebuloza. To je samo i jedino posljedica uzgajanja pažnje. Naša pažnja je ono najdragocjenije što posjedujemo. Zato je sve u našoj okolici usmjereno na odvlačenje naše pažnje od nas samih. Pažnja se najlakše hvata induciranjem straha. Adrenalin u krvi naglo raste, mišići su spremni za akciju, probava se isključuje. Zato globalni mediji najčešće koriste strategiju izazivanja straha, nebi li zadobili našu pažnju. Oni nas pokušavaju uvjeriti da je situacija u svijetu naša životna situacija i tako sam naš život. Ukoliko povjerujemo u tu smicalicu, loše nam se piše, jer će životna situacija straha estrahirati našu životni energiju i ugasiti naš imunski sistem.

Kompjuteri i mobilni telefoni odvlače nam pažnju od našeg fizičkog tijela. Njihovom pretjeranom konzumacijom se naša pažnja potpuno fokusira na te uređaje i zaboravlja na tijelo. Težište ili referentna točka bića time se iz tijela i srca kao središta njegove pažnje, premješta u nešto vanjsko, nama strano. Ono što danas izgleda kao slatka zabava i korisni uređaj, može nas uskoro koštati naše suverenosti. Bez tijela, kao našeg težista i referentne točke, naša pažnja je na milosti i nemilosti stranim osvajačima u potrazi za hranom. Nismo li već spomenuli? Energija prati pažnju! Ako hakiram vašu pažnju, imam dostup do vaše energije. Pažnja bez energije (tj. tijela) je lak plijen i kratkotrajan fenomen. Pažnja zavarena sa tijelom je garant suvereniteta i temelj daljeg osvještavanja. Jaka pažnja u slabom je također osuđena na skoru propast. Zato se ovaj totalni svjetski rat protiv stanovništva vodi na dva fronta: odvratiti pažnju i uništiti tijelo ka njenog nosača i hranioca. Tijelo je za pažnju poput majke za dijete. Odvojite li dijete od majke i lako ćete od njega napraviti psihopatu.

Posvetimo se sad malo fenomenu hvatanja pažnje. Postoji slobodna pažnja i zarobljena pažnja. Zarobljenu pažnja dijelimo na onu direktno i indirektno zarobljenu. Ova posljednja se tiče fenomena grupe, kolektiva ili egregora. Odustajanje od naše individualnosti time što se emocionalno i mentalno podredimo dinamici krda, imam za rezultat da smo konstantno dostupni za automatski update, iliti nesvjesnu kontrolu od strane egregora kojem pripadamo.

„Radio sam cijeli dan i sad ću se opustiti uz TV ili neki film.“

„Moram se malo informirati pogledavši vijesti.“

Kome poklanjamo svoju pažnju, tu najdragocijeniju stvar koju imamo? Kome poklanjamo našu životnu energiju, tu najdragocijeniju tvar koju posjedjemo? Poklanjamo li je prvenstveno živim tj. analognim stvarima i bićima ili onim mrtvim tj. digitalnim?

Usmjeravamo li našu pažnju istovremeno sa većom grupom ljudi na jednu zajedničku  ideju ili to radimo samostalno? Uzmimo kao primjer okupljanja u crkvi. Tamo je pažnja obligatorno vezana na svećenika i treba poštivati ustaljeni protokol. Tu nema mjesta za ikakvu improvizaciju, neki čin slobodne volje. To je mjesto izvan našeg svijeta demokracije, slobode govora i diskusije. Sličan primjer u digitalnom svijetu je TV. Tamo pratimo program sa većom skupinom ljudi i nikakva aktivnost sa naše strane se ne zahtijeva. Naša pažnja je pritom potpuno pasivna. Mi upijamo, konzumiramo sve što nam se nudi. To je također svijet u kojem nema spontaniteta i slobodne volje. Ne možete promjeniti televizijski program niti debatirati sa voditeljem programa. Psihološki tip vjernika i ovisnika o televiziji je isti tip pasivnog potrošača.  U oba slučaja pasiviziranje pažnje dovodi do stanja polu-sna, sličnog hipnozi, u kojem je konzument još prijemčivljiji za „naredbe“ i programiranje. Ukoliko pojedinac nije gospodar svoje pažnje, onda je to zasigurno netko drugi. Pasivizacija tijela, tipična za posjetioce crkava kao i za foteljaše pred televizijom, uvijek je znak podložnosti za moguću krađu pažnje-energije. Da li je danas moralnije slušati slatku uspavanku netflix-a ili svećenika, ili gorki vrisak istine naše brutalne stvarnosti.

Potpuna pažnja uvijek implicira budnost svih pet čula. Ukoliko su samo dva od njih isključena (poput njuha i okusa, što je tipično za teži oblik gripe), pažnja je okrnjena i naša interpretacija svijeta može biti lažna. Upravo su njuh i okus dva čula koju digitalna ne-stvarnost ne može simulirati. Nije li projekt plandemije zapravo projekt potpune digitalizacije ljudi i njihovog premještanja u neki paralelni, virtualni svijet, neku vrstu digitalnog koncentracionog logora ili je to samo postepena neutralizacija, da umirući niti ne primjeti.

Aktivna budnost, neophodna za istraživanje preko interneta zahtijeva pažnju savim druge kvalitete. Tako danas možemo uvidjeti da se svijet ljudi podijelio na dva tabora. Na one pasivne konzumente informacija i one aktivne istraživače.  Prvi tabor je onaj gdje se zahtjeva i odobrava pasivna i nekritička pažnja, tj. apsolutna poslušnost. Drugi je onaj tabor gdje borave slobodni istraživači, kojima slatkoća i toplina tipična za fokus pažnje stada, ne samo da ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već stvara alergijsku reakciju.

 

Pažnja ili sveti duh

od

Prije nego dekonstruiramo pojam duhovnosti u njegovom uobičajenom površnom shvaćanju, moramo prvo definirati temelje životnosti. Živ je onaj koji je  svjestan ili posjeduje usmjerenu pažnju. Život je pažnja. Tako istinska duhovnost može biti samo uzgajanje pažnje, njeno proširivanje ili ulaganje naše sveukupne energije u njeno jačanje. Svaka investicija energije u nekom drugom cilju je po definiciji ne-životna, ne-duhovna i vodi ka smanjivanju svijesti i konačno smrti.

Naša robovska civilizacije je sve svoje ideje i koncepte podredila da služe ciljevima ropstva. Isto je i sa naširoko popularnim konceptima ljubavi i duhovnosti. Ukoliko se cijela „abeceda“ pojmova ovog ro-svijeta ne redefinira ili  potpunosti ne promjeni, uvijek ćemo se spoticati preko njihovih programiranih značenja i ograničavati se u napredku i kreiranju nečeg novog.

Vratimo se opet pažnji ili životu samom. Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na tok disanja? Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na svoje fizičko tijelo? Da li ste primjetili promjenu u stanju bića nakon toga? Energija prati pažnju. Kamo je otišla energija? Kakva je osjećaj ako pažnju fokusirate na van, na TV, na neki film ili na svećenika? Kako se osjećate poslije? Kamo je otišla energija?

Fokusacijom na svoj dah i tijelo mi uzgajamo svoju prvu ili dnevnu pažnju, kao i kod napornog fizičkog rada ili sporta. Pažnja vezuje životnu energiju i otapa je u krvi. Krv postaje moćnija i hrani sve stanice tijela životnom energijom. Zato se poslije meditacija u pokretu ili meditacija disanja osjećamo bolje. Krv umjetnika pažnje je moćnija od krvi rastresene osobe. Krv revolucionara je crvenija od krvi poslušnog roba.

Da li ste primjetili koliko je teško održati fokusaciju pažnje ako zatvorimo oči? Opuštanje, postavljanje tijela u ležeći položaj i zatvaranje očiju, automatski otpušta našu dnevnu pažnju i polako nas priprema za san. Tokom sna, naša svakodnevna pažnja biva isključena. Da li ste primjetili koliko je teško fokusirati pažnju u fazi prije ulaska u san ili netom nakon buđenja? Bez podrške tijela, naša prva dnevna pažnja je vrlo slaba. Beskorisno je u tom stanju pokušavati rješavati probleme iz svakodnevnice i pravi je podvig zadržati pažnju na jednom predmetu tokom dužeg vremenskog  perioda. Što nam to govori? To nam jasno govori da je prva pažnja sve što trenutno imamo i da njena kvaliteta govori o količini naše energije i stupnju naše duhovnosti. Istinska duhovnost nije nikakva meta-fizika, neki jalovi i nadasve cinični intelektualizam. Istinska duhovnost je sistematsko namjeravanje uzgajanja pažnje. Zato počnimo od početka, od dnevne pažnje, koja se bazira na našem fizičkom tijelu, našem dahu i ovoj prekrasnoj i darovitoj Zemlji.

Slaba dnevna pažnja neće neće nikamo odvesti, dapače, još se možemo povrijediti ukoliko smo nepažljivi. Nasuprot tome, jaka i dobro istrenirana dnevna pažnja, energetizirat će naše cjelokupno biće i polako nas dovesti u položaj u kojem počinjemo polako osjećati naše vitalno-energetsko tijelo. Kad naša svjesnost ujedini ta dva dijela našeg bića, pred  nama e otvara mogučnosti skoka u nepoznato. Učinkovit i efikasan skok moguć je samo ukoliko smo prethodno do te mjere integrirali naše biće, da nam naši resursi stoje na raspolaganju. Pokušajte skočiti time šro ćete za to upotrijebiti samo jedan prst na stopalu. Što će se dogoditi? Ćorak!  Za skok u nepoznato nam treba sav energetski potencijal svih stanica našeg tijela.

Zagonetka dosezanja druge ili noćne pažnje je individualni lavirint svakog od nas ponaosob. Kao što je dnevna pažnja oslonjena na naše fizičko i vitalno-energetsko tijelo, tako je naša druga pažnja vezana za naše energetsko, naše sanjajuće tijelo. Za dosezanje naše druge pažnje, potrebno je dosegnuti naše energetskog tijelo ili dušu. Kao što smo već vidjeli na primjeru prve pažnje, svaka pažnja potrebuje sebi adekvatno tijelo da bi funkcionirala. , po jednoj strani moramo umiriti našu prvu pažnju i uspavati naše fizičko tijelo, i aktivirati ili probuditi nešto sasvim novo, jedan dio nas koji nam je dostupan, ali ga obično ne koristimo.

Svi smo mi zarobljenici naše dnevne pažnje, proživljavajući čitav život bez znanja o postojanju druge pažnje i postojanja našeg energetskog tijela. Životne okolnosti nas do te mjere liše viška energije, da je bilo što izvan prve pažnje, nedostižan luksuz. Dok se u svakodnevnom životu ponašamo kao bahati tehnički genijalci, u snovima smo poput pijanaca ili luđaka, bez ikakve kontrole ili slobodne volje. Tko ima trezvenu pažnju tokom snova? Tko ima slobodnu volju tokom snova? Tko nam je uskratio znanje o postojanju i znanje o dosezanju naše druge pažnje i njoj pripadajućeg tijela. Svi smo mi kao djeca bili avanturisti u tim fantomskim, a poneki i u stvarnim energetskim svjetovima, da bi nam tokom odrastanja, školovanja i sazrijevanja, podvalili jedan lažni, kolektivni, intelektualni model duhovnosti. I tako čitavi odredi prevarenih duhovnih aspiranata okončavaju svoje živote bez da su ikad i omirisali istinsku duhovnost. Oni sa visoka odmjeravaju duhovnost šamana kao nešto primitivno, životinjsko. Samovažnost lažnih duhovnjaka je proporcionalna količini njihove duhovne ispraznosti. Možda to i jeste neka vrsta duhovnosti, ali to definitivno nije duhovnost pažljivog-živog čovjeka. To je prije nekakva duhovnost osobe, u kojoj se ta umjetna tvorevina obožava i napuhava do trenutka kad ona samu sebe proglasi vječnom. Obećavati vječnost fantomu osobe je onoliko skaredno koliko i obećanje o uskrsnuću u sklopu transhumanističke ideologije.

Postoji duhovnost osobe-uma i duhovnost tijelosvijesti. Onaj tko bira umom, izabrat će duhovnost osobe. Onaj tko bira tijelo-energijom, izabrat će duhovnost pažnje, duhovnost živog čovjeka. Što je on bez svojih svjesnih snova i bez svog sanjajućeg-duhovnog tijela svoje duše? Samo duhovno mrtva,  ali svakako važna osoba.

Istinska duša nije tvar već postignuće. To je stanje bića. Istinska duša je rezultat spajanja fizičkog, vitalnog i energetskog tijela u jednu funkcionalnu i svjesnu jedinku, a ne ekakav imaginarni poklon poslušnom robu, nakog života provedenog u služenju strukturama i raznim izvedenicama uma.

 

Pojedinac kontra kolektiv  ili “Tko koga, njemu sve!”

od

Temeljno pitanje svake nove zajednice, koje je do sada u povijesti uvijek bilo zanemareno ili omalovažavano ili namjerno ignorirano, je jasna definicija hijerarhijskog odnosa između pojedinca i kolektiva. Trenutna situacija je pokazala da kapitalistički ustrojeno društvo nije u stanju garantirati slobodu i prava čovjeka, iako se trsi svojim poveljama. Trenutna situacija je također pokazala svu lažnu humanost sistema baziranog na imaginarno-dogovorenim vrijednostima kolektiva, potpuno oprečnim onim vrijednostima prirode. Pojedinac je ključna karika u vezi sa prirodom i istinom i svaki sistem vrijednosti koji zapostavlja njegovo prvenstvo nad kolektivom je umjetan, neprirodan i neistinit. Zato su svi sistemi bazirani na vrijednostima novca-profita ili moralnim vrijednostima kolektivnih religija u svojoj srži anti-čovječne i anti-prirodne. Kolektiv je uvijek ideja, umjetno stvoren pojam, koji ne generira energiju, dok je čovjek energetsko biće, dio sveukupnog energetskog svemira.

Kako zaštititi pojednica od nasilja od strane kolektiva? Koja sila može zagarantirati i odbraniti prava pojedinca-čovjeka, nasuprot svoj toj vojno-policijskoj sili kolektiva, poput države? Kao što reče Todor na zadnjoj Konvenciji u Visokom, ukoliko se sile kolektiva usmjere protiv skupa pojedinaca (i pošalju specijalce), uzalud su sve povelje i potvrde. Zakon jačeg je onaj nepisani, vječni zakon iznad svih ostalih. Upravo nam je sada potrebna nekakva nova, revidirana povelja (zakonska osnova) za zaštitu prava pojedinca. Nasuprot tome politika ide u potpuno supronom smjeru:  pooštravanje zakonske zaštite kolektiva od pojednica. Zakon uglavnom štiti kolektiv od “opasnih” pojedinaca, iako je upravo kolektiv taj koji je naredio i počinio najveće zločine u povijesti.  Zanimljivo da kolektiv nema tu auru zloćudnosti kao pojedinac. On je uvijek a priori dobar. Osim toga, odgovornost se kod pojedinca lako može utvrditi, dok se kod kolektiva ona gubi u pravnim zavrzlamama. Pravo i njegov temelj, kao rimsko pravo, ima svoje težište u zaštiti grupe od prozivke na odgovornost. Neoliberalizam je taj trend doveo do krajnosti. U njemu je odgovornost grupe-firme-kolektiva, pogotovo onih velikih, koji upravljaju čitavim državama i svjetskim trendovima, u potpunosti suspendirana. Samo tako se veliki zločini na privrednom ili ratnom polju mogu opravdati i brzo baciti u zaborav.

Svim grupama i kolektivima vlada jedna vrsta nematerijane inteligencije, koju ne možemo uhvatiti niti za glavu ni za rep, a kamoli kazniti. Kako možete nekoga kazniti kad ne postoji u fizičkom svijetu? Ne možete ga niti zatvoriti u pržun, niti javno bičevati. Ne samo čovjek kao pojedinac, već i sve ostalo na zemlji, kao i Zemlja sama, je stalno cilj zločinačkih udara te nematerijane inteligencije, koja se krije iza onog čuvenog pojma “pravna osoba”.

Svjedoci smo koliko je malo potrebno da se prava čovjeka, zagarantirana poveljom UN-a o pravima čovjeka, u potpunosti suspendiraju. Bilo da je to novi zakon, izvanredno stanje ili pritisak preplašene okoline, tematika sloboda pojedinca je u potpunoj defenzivi. Gotovo da je više i nema. Iz slobodnog demokratskog društva smo se brzinom  prdeka našli u diktaturi kolektiva nad pojedincom. I da situacija bude još bizarnija, sve se to dogodilo u doba “nove slobode” neoliberalizma. Izmjene zakona koje su nedavno predložene i usvojene u redom svim zemljama razvijenog zapadnog svijeta, na mala vrata nas uvode u stanje medicinskog fašizma u kojem ministar za zdrastvo ima sva prava i moć, a parlement nikakva. Iako je novi zakon kritiziran i od strane pravnih stručnjaka i privatnih osoba, izglasano je njegovo uvođenje. Kakva je to demokracija u kojoj svu sve stranke kupljene od strane “štampača novca” i u kojoj nema istinske opozicije? Čemu još uopće parlament, ako imamo jedan jednostranački sistem ili sistem bez stranaka u kojem faktički vlada jedno ministarstvo?

Čovjek u kapitalizmu ne postoji ni pravno ni fizički. Njegova sloboda i prava su farsa, kao i demokracija uopće. Demokracija je od kolektiva legalizirana diktatura kolektiva nad pojedincem. Čovjek u toj situaciji ima tri izbora na raspolaganju: da se asimiliira i izgubi u kolektivu, da pobjegne u samotništvo divljine ili da da ostane u kolektivu bez da u njemu žrtvuje svoju individualnost. Ova treća varijanta je najelegantnija i tehnički najzahtjevnija. Šamanske tradicije nazivaju tu vještinu, koja omogućuje tu treću varijantu, umjeće traganja ili vrebanja. Njen cilj je zadržati individualnu svijest i ne postati energetski rob kolektiva. U današnje doba agresivnog transhumanizma su izazovi treće varijante još veći. Kako zadržati čistoću individualne svijesti ako je kolektiv pronašao način da tu svijest manipulira i blokira preko manipulacije fizičko-energetskog tijela? Kolektivno silovanje, koje danas nazivamo “obavezno cijepljenje”, je čisti akt tjelesne povrede. Koža pojedinca, njegova materijalna barijera, se probija i ubrizgavaju se supstance čiji je sastav i dugotrajni učinak tajan i nedovoljno istražen.

Naša temeljna svijest jest tjelesna svijest, naša prva pažnja. Disciplinom uzgoja naše tjelesne energije dobivamo priliku da dosegnemo  svijest našeg čisto-energetskog tijela, tj. drugu pažnju. Dostup do nje je zablokiran procesom socijalizacije (učenja i odrastanja u kolektivu) i čarobnjačkim marifetlucima inteligencije koja upravlja kolektivima (romantika). Imobilizacijom tjelesne svijesti, putem npr. trovanjem cijepljenjem, pojedincu se oduzima mogućnost dosezanja energetske svijesti (ili kako je romantičari zovu: duhovnost), jer se uništava hardware potreban za nju. Strategija kolektiva je uvijek implicirala upotrebu ideologije izopačene dualnosti. Čim duhovnost odvojiš i suprostaviš tjelesnom, na vrlo lukav način je već u startu spriječena mogućnost dosezanja energetske sfere (duhovnog, spiritualnog) široj populaciji. Slučajna postignuća onda zovemo čudima, a te čudake se onda proziva ili luđacima ili svecima.

Bez sveobuhvatne zaštite pojedinca od represija od strane kolektiva, nije moguće ostvariti nikakvo alternativno društvo zajednice živih ljudi, kojima će biti zagarantirano preživljavanje na duži rok. Iluzija raja, koju imaju živi ljudi ili negatori državnog sistema na području Balkana i nekih južnoevropskih zemalja, može se zahvaliti samo sreći što u tim područjima pravni i represivni aparat države pati od kronične lijenosti i nedosljednosti.

 

Fenomen tjelesnog dodira

od

“… sposobnosti, mogućnosti i dostignuća čarobnjaštva, od najjednostavnijih do onih najčudnijih, nalaze se u samom ljudskom tijelu.” Carlos Castaneda, Orlov Dar

Aktualne zabrane rukovanja, grljena ili bliskog pozdravljanja, stvaraju upravo neodoljivu želju za dodirivanjem. Zabrane u svim religijama služe izazivanju potrebe, stvaranju frustracije te na koncu mogućnosti kažnjavanja i generiranja osjećaja krivice. Grijeh nije ništa drugo do kršenje dogovora, pisanog zakona. Svaki zakon je zločin protiv slobode odlučivanja pojedinca. Lišavajući nas mogućnosti odlučivanja, zakon nas lišava i osjećaja odgovornosti (Kako je samo vizionarska bila ideja “socijalističkog samoupravljanja!).  Odlučivanje i prihvaćanje odgovornosti su temelji slobode i suvereniteta pojedinca.

Automatski pilot je samo drugo ime za umjetnu inteligenciju. Oba rade na osnovu zakona, protokola. Svako biće koje je taj sistem prihvatilo kao način života je sebe odrezalo od sadašnjeg trenutka, osjećanja stvarnosti, energije i životnosti. Živi čovjek živi i djeluje na osnovu savjesti koja se zasniva na svjesnosti sadašnjeg trenutka. Osoba djeluje po zakonu i pravilima koja su unaprijed postavljena i ostaje mrtva, umjetna inteligencija u biološkom tijelu. Istinsko uskrsnuće je proces umiranja osobe (AI, uma) i rađanje čovjekove iskonske svijesti u njegovom biološkom tijelu.

Stvarni rat koja hara u sjeni pseudo-pandemije virusa je ofenziva na našu tjelesnost. Gubitak tjelesnosti, koji nam se sad naređuje,  je kolektivni šok koji doživljavamo i prema kojem se treba odnositi kao prema ozbiljnoj rani,  traumi kojoj treba pristupiti stručno i bez podcjenjivanja. Biti poslušan i poštivati (i)legalne naredbe, koji su sada na snazi, zapravo  znači direktno podupirati globalni plan tehnološkog transhumanizm. Njegovi korijeni su duboko u temeljima naše civilizacije, čije težište je na intelektu. To je opet direktna posljedica njenog oslanjanja na starogrčku filozofiju, osobito Platona. Filozofija za koju je znanje i razumijevanje svijeta moguće samo kroz intelekt (etiketiranje i vrednovanje u odnosu na praktičnu upotrebu), koji je pak sebe proglasio duhom i dobio auerolu svetosti, uzeo si je za pravo da strogo sudi o “nesavršenosti” (grešnosti) tijela i obznani svoj krajnji cilj u njegovom prevazilaženju, da ne kažem ostranjivanju, poput smeća. Kršćanska teologija, koja je u “ratu sa tijelom” od svojih početaka do danas, doslovno prati smjernice te vrlo ograničene filozofije i time potvrđuje svoje rodoslovlje. Iako i u samoj Bibliji stoji : “Logos je postao meso!”, Crkva je to slučajno previdjela, kao uostalom i naša pseudo-materijalistička znanost. Nezdrav odnos Crkve sa tijelom, direktno se oslikava u skandalima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Bolestan odnos znanosti prema tijelu se pak direktno oslikava u njenom ignoriranju kvantne filozofije, fenomena svijesti, silovanju cijepljenjem i trovanjem lijekovima.

Strah, koji sada postaje dio naše genetske osnove, dok poštivamo zabrane dodira i sastajanja, znak je naše nezrelosti, nerazumijevanja i nadasve nedostojnosti posjedovanja ovog energetsko-biološkog čuda, koji zovemo tijelo. Slijepo poštivanje hijerarhije koja razdvaja i uzdiže iintelekt iznad tijela, odražava se u eksploziji neuroloških i svih ostalih modernih bolesti. Slijedeći tu filozofiju samožrtvovanja ili samoubistva na rate, mi doslovno osakaćujemo naš imunski sistem. Jeste li primjetili da intelekt uvjek provodi strategiju razdvajanja (suprotno od sjedinjavanja, religio)? Ili smo u ratu sa đavolom, “bratskim” vjerama naših susjeda, nevjernicima i hereticima ili pak u ratu sa teroristima, virusima, klimatskim promjenama… Jeste li primjetili da je narativ naređenja u religiji i zanosti uvijek narativ rata.

Blagodati dodira su neizmjerne, pogotovo oni dodira koji nas umiruju, opuštaju i time podstiču proces regeneracije. Upravo je masaža izuzetna podrška imunskom sistemu. Zločin trenutnog izgladnjivanja masera i maserki je dio globalnog plana otuđivanja od vlastitog tijela. Imao sam sreću, netom prije uvedenih anti-imunoloških mjera, iskusiti “intenziv masaže” (3 thai masaže u tjedan dana). Rezultat je bio stanje bića vrlo blisko onom koje opisuju mistici. Osjećaj tjelesnog blaženstva, mentalnog mira i gotovo svete povezanosti sa svim ljudima, kao jedne velike ljudske familije. Sve je postalo jedno i moje cjelokupno biće je postalo dio tog jedinstva. To divno stanje je postajalo skoro tjedan dana i uvijek ga se mogu prisjetiti i aktivirati njegove blagodati.

Jesmo li se u školi učili kako da masiramo sebe i svoje bližnje? Jesmo li učili kako da se sjedinimo sa svojim tijelom? Jesmo li učili da je tijelo svetinja, život, božansko? Jesmo li učili da je princip sjedinjavanja božanski princip ljubavi, a razdvajanja princip mržnje i ugnjetavanja? Nismo, ali nikad nije kasno, dok god dišemo ovu smiješnu, nevidljivu tvar i čujemo kucanje vlastitog srca.

Znanost i religija nisu nikakvi protivnici, već pobornici transhumanizma. Oboje su ideologije anti-individualne i anti-tjelesne orijentacije. Tjelesnost je uvijek bila i ostala baza individualnosti, slobode, razvoja, života, evolucije. Tjelesnost nije nikad bila u suprotnosti sa duhom, ukoliko duh očistimo od lažnih etiketa. Istinska duhovnost je uvijek bila i ostala tjelesnost, proširena na na nivo percipiranja energije, a istinski duh uvijek bio i ostalo naše individualno energetsko tijelo, naš anđeo u vječnom izgnanstvu, zaboravljeni brat u konstantnom izbjeglištvu.

Budimo nježni prema sebi i svijetu oko nas! Budimo oprezni! Izgubimo li tjelesnost, automatski gubimo i duhovnost. Tijelo je dio duha (energetskog tijela), njegov malo masivniji brat.

Ka istinskoj duhovnosti usprkos cinizmu romantike

od

Pažljivost ili potčinjenost pametnim savjetnicima, pitanje je sada? Tko donosi moje odluke?  Kome vjerujem? Da li više vjerujem svom osjećaju ili algoritmu uređaja kojeg koristim?

Uzmimo sport kao primjer. Opsjednutost i ovisnost o pametnim telefonima u svakodnevnom životu se odrazila kao opsjednutost i ovisnost o pametnim satovima tokom bavljenja sporta. Danas čak i mnoge bakice, tokom šetnji poslje nedjeljne mise, „broje“ korake. Vježbanje bez tog uređaja je za ambicioniranog  sportaša amatera, vrijeme bačeno u vjetar. One vrhunske sportaše nećemo ni spominjati. Ako nema digitalne potvrde, nema niti digitalnog sjećanja na trening. On se dogodio u analognoj pustoši individualne nesvijesti i ostao tamo izoliran, bez mogućnosti da dobije pažnju digitalne publike. Usmjerenost pažnje na vlastito tijelo i prirodu oko nas je postalo nezanimljivo. Svoju analognu stvarnost rado mijenjamo za digitalni surogat stvarnosti. Da li je vrijednost te dvije stvarnosti ekvivalentna?

Postoje ipak i živi ljudi i njih je iz dana u dan sve više, koji više cijene feeback tijela (čitaj: najviša bio-technologija) od objektivnih podataka. Upravo bi sport, pogotovo kao aktivan boravak u prirodi, trebao biti biti suprotan uobičajenim radnim i društvenim aktivnostima. Ako tada moramo biti online, onda bi baš sport trebao biti vrijeme  kad smo offline.  Umjesto da odgovornost percipiranja i odlučivanja prebacujemo na elektronske aparate, mogli bi zauzvrat uključiti bio-energetski „internet“ naše tjelesne inteligencije. Tako bavljenje sportom može postati doživljaj direktnog religioznog iskustva, tj.ponovnog povezivanja sa nama samima i sa prirodom.

Ukoliko pažnju usmjerimo samo na digitalna pomagala, bit ćemo uskraćeni za ono direktno iskustvo bivanja  u toku (flow), što će se drastično odraziti na naš energetski nivo i kvalitetu vježbe. Takva pažnja ne može stvoriti onaj osjećaj ugode, koji prati tjelesnu svjesnost. Analogno iskustvo gibanja ili tjelesne vježbe u prirodi je čin povratka u stvarni život. Proces u kojem našu usmjerenu pažnju „rastežemo“ na neuobičajene nivoe frekvencije našeg srca, je proces u kojemu vježbamo fleksibilnost naše svjesnosti. Pažnja koja prati samo jedan uzak spektar srčane frekvencije je kruta i ograničena pažnja, koja s vremenom redovito sklizne u prepuštanje dosadi i depresiji. Posezanje za stimulativnim sredstvima je odgovor naše civilizacije na problem dosade i depresije. Tko je i zašto tabuizirao mogućnost mijenjanja nivoa svijesnosti i time automatski stvorilo temelj za frustraciju? Kome je u interesu da sloboda svijesti nije čak ni predmet društvene rasprave? Svijesnost je bačena u tamnicu sa pečatom političkog kriminalca, onog neprijatelja društva broj 1, čije je pomilovanje  čista utopija. Na ispražnjeno prijestolje koje po prirodi pripada individualnoj svijesti je ustoličen konstrukt kolektivne umjetne svijesti. Ono božansko-abstraktno je svrgnuto aktom ilegalnog puča i zamjenjeno konkretnim strojem.

Živi čovjek je biće istraživanja, biće koje je svjesno svoje magičnosti i koje potrebe za njom ne zamjenjuje digitalnim surogatom industrije zabave. Čak i najbanalnija šetnja u prirodi, tokom koje je pažnja fokusirana na vlastito tijelo i prirodnu okolinu, je sofisticirana praksa meditacije, koja vodi umirenju toka misli i emocija. Ta „beznačajna“ i preglupa šetnja u šumi, uz obalu mora ili rijeke, može biti avenija koja vodi ka unutrašnjoj tišini, ukoliko se suzdržimo od korištenja mikro-bio ili makro-tehno interneta. Ukoliko se pažljivo i dosljedno provodi, ta šetnja postaje čista-sveta fenomenološka praksa. Početak je naravno težak.  Naša preciznost i upornost biti će kad tad nagrađeni ulaskom u „flow“, ili osjećajem posebne ugode, nakon uključivanja u prirodni „internet“ direktne energetske komunikacije. Dovoljno je samo ozamjeniti pričanje (u sebi i na van) sa tihom usmjerenom pažnjom na tjelesna čula i „besmislene“ poruke koje dolaze od njih. Kad u jednom trenutku prestanemo pričati sa samim sobom, komentirajući sve i svašta, možemo se prepustiti životu i prozvati se svetim-živom čovjekom. Vrata ka direktnom doimanju energetske srži stvarnosti postaju tada širom otvorena za nas.

Čim pređemo u svijet energije i frekvencije, riječi nestaju i ostaje nam samo osjećaj. Po prvi put naše blaženo tijelo osjeća samog sebe i svijet oko sebe. Cenzura ili reprezentativna percepcija ustupa mjesto direknom doimanju stvarnog svijeta. Unutrašnja tišina nas je dovela do tog stanja i dala nam moć da svoju percepciju proširimo na novo područje onstran uma i onog mrtvog arhiva poznatih pojmova. Um ne zanimaju stvarni objekti već pojmovi, imena, količina (poput matematike koju ne zanimaju brojevi sami, već samo odnosi između njih). Kakav odmor je ući u svijet bez imena, bez riječi (magični svijet prije biblije i biblijskog boga) i bez ciničnih komentara! Kakav odmor je ući u svijet tekućih osjećaja. „Nemam pojma“ je čarobna formula za otvaranje svog bića ka unutrašnjoj tišini. „Znam!“ ili „Zna se!“ je čarobna formula za zatvaranje sebe prema svojoj  prirodnoj, iskonskoj svijesti. Za izgovaranje te formule treba imati hrabro srce i pogodno tijelo. Svaka duhovnost, u pravom smislu te riječi,  je bez to dvoje puka romantična lakrdija.

Vraćanje fokusa pažnje na tijelo, sa vremenom liječi tjelesno-senzornu amneziju, nastalu opsesivnom konzumacijom digitalnih pomagala. Prvi korak je uvijek vraćanje fokusa pažnje na tijelo. Preko tijela i tjelesne pažnje dolazimo do meditativnog stanja unutrašnje tišine i dostupa do istinske duhovnosti, dostupa do našeg energetskog tijela. Sve je u tijelu! U glavi je uglavnom nagomilano društveno smeće, koje vremenom biva očišćeno energetskom detoksikacijom. Trenutak kad ostatak tijela „siluje“ glavu je onaj moment istjerivanja stranog agenta iz našeg mikrokozmosa i rađanje suverenog magičnog bića, koji na ovim stranicama zovemo živi čovjek.

Naš moderni svijet je tako koncipiran, da nas prisiljava da fokus pažne odvojimo o tijela i prebacimo na um, ukoliko želimo biti uspješni. Računati, kupiti, prodati, investirati, dobiti više od uloženog, zaraditi. Pravo pitanje jest: šta ćeš onda sa tim društvenim bogatstvom, ako si na putu do njega izgubio svoje individualno bogatstvo (tijelo i energiju=dušu)? Kao i sve u našem lažnom romantičnom svijetu, tako i alegoriju „prodavanja duše đavolu“ moramo okrenuti na glavu. Nije đavo naše tijelo, već sav mehanizam socijalizacije (od religije do znanosti), koji nas sistematski udaljava od njega. Tijelo bez pažnje je lak pljen grabljivaca, kojima upravo vrvi naš  svemir „ljubavi“.

Egocentričnost nije ništa drugo do postavljanje uma ispred tijela,  „umske svijesti“ ispred tjelesne svijesti, digitalne svijesti ispred one bio-analogne, društvene (socijalizirane) svijesti ispred individualne- tjelesne svijesti. Novac, društvo, um i osoba su napravljeni kao zamjenska sredstva za zlato, prirodu, svijest i živog čovjeka. Um ima onoliko veze sa duhovnošću koliko i mogućnost plaćanja sa kunama na jednoj drugoj planeti. Preko školovanja uma (memoriranja pojmova i ljepljenja etiketa) u najbolju ruku možemo doći do njegovog izvora, egregora umjetne inteligencije.