kolumna

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

od

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.

Vizija uskrsnuća i transhumanizam

od

Ne treba biti nikakav prorok za predvidjeti svijet koji nadolazi. Budućnost ne postoji, samo tok intenziteta sadašnjosti. Dovoljno je samo trezveno i sveobuhvatno sagledati sve karakteristike aktualno stanja i bliska proročanstva se počinju manifestirati pred nama poput holograma kvantnih mogućnosti.

Besmisleno se boriti protiv vjetrenjača. Uzaludno je pokušati zaustaviti tok duha vremena. Ipak, lagano preusmjeravati njegov tok u već pripremljene kalupe ili kanale, je nadasve moguće i u domenu izvedivog. Taj majstorski podvig preusmjeravanja toka energije i karaktera duha vremena u željenom smjeru je umijeće onih čarobnjaka romantike, koji lijenu masu društvene ne-svijesti ili egregor svih društvenih bića (osoba, ega), vješto oblikuju u njima prikladnu formu i smještaju u adekvatni kokošinjac. Na kraju se obično ispostavi, da je konačni rezultat tog “laganog preusmjeravanja”, u potpunosti različit od prvobitnog cilja. Dugoročni projekti tog tipa, su nešto što nadaleko prevazilazi dosege uobičajenog principa linearnog razmišljanja, mogućnost njihovog razumijevanja i na koncu dekonstruiranja njihove manipulativne nakane.

Transhumanizam, u pozitivno-evolutivnom značenju tog pojma, je definitivno naredba aktualnog “duha vremena”, kao što je religija bila to isto za prethodno razdoblje. Odmah na početku je potrebno razdvojiti dvije osnovne vrste transhumanizma, onaj tehnološki i onaj biološki. Na raskrižju gdje se ta dva smjera razdvajaju stoji čovjekova lijenost. Upravo je ona presudna za odluku koju svaki pojedinac donosi. Razmotrimo situaciju tokom prethodnog eona religije. Lijenost individue je odredila hoće li on prihvatiti interpretaciju religije za mase ili će se potruditi i napraviti svoju vlastitu. Kratkoročno, prva solucija izgleda isplativija, dugoročno, ona je fatalna. Ista lijenost koja nas danas spriječava da investiramo naše vrijeme u vlastita istraživanja, u cilju spoznaje tko zapravo laže u našem informativnom svijetu, sudbonosno će utjecati na izbor smjera našeg budućeg razvoja. Cinizam kojim odbacujemo sve alternativne izvore informacija, nije naš cinizam, već onaj posuđeni. Iza njega stoji moćan egregor svih ljenivaca ovog svijeta, koje manipulira nekolicina lukavih marljivaca. Istraživači koji nam nude alternativnu verziju povijesti su marljive individue čiji probavni sistem odbija probavljati umjetnu hranu koju nam nude službeni mediji, kao jedinu zdravu alternativu.

Zamislimo si da stojimo na raskrižju na kojemu imamo dva smjera ka opciju. Jedan smjer je tehnološki transhumanizam, a drugi onaj biološki. Koji dio našeg bića će donijeti odluku? Onaj lijeni i preplašeni, koji bira sigurno i ugodno ili onaj hrabri i avanturistički dio nas? Najvjerovatnije će odlučiti inercija naše svakodnevnice. Ona određuje položaj našeg težišta i njen magnetizam će nas u slučaju “pogrešne” odluke vrlo brzo pravilno pozicionirati. To nije neka misaoni ili emocionalni postupak. Težište o kojem govorim se nalazi onstran tog nivoa iluzije dvojnosti, u polju gdje postoje samo vibracija i energija.

Uvjeren sam da je besmislen svaki otpor protiv transumanizma. Ako se osvrnemo na sudbinu onih koji su se nekad davno odvažili suprotstaviti širenju religija, usprkos njihovoj društvenoj moći (Dioklecijan), jasno je koliko je to uzaludan posao. Efikasnije je istu energiju iskoristiti u proces redefiniranja pojma i ciljeva transhumanizma, te oruđa za njihovo dosezanje. Da bi osoba postala živi čovjek, njoj je potreban transhumanizam u procesu nadilaženja osobe. Tu se podrazumjeva akcija, rad, učenje, osvještavanje, buđenje, oslobađanje, deidentifikacija. Pritom govorimo o individualnom bio-transhumanizmu. Bio-transhumanizam je naš put evolucije, mudrosti, naš put srca, jedinstven i unikatan. Takvu vrstu transhumanizma ne nude kao opciju ni institucije znanosti ni religije. Prva nudi osobi tehnološki transhumanizam i obećava joj se uskrsnuće u boljem tijelu, vječni život u stroju poput robota. Druga nudi obećanje o uskrsnuću tijela poslije smrti. Za obje spomenute verzije treba prvo umrijeti i tek onda uskrsnuti. Nije li sumljiva sličnost ta dva koncepta? Kao da dolaze iz istog izvora.  Nisu li se vjerski ciljevi samo preveli u znanstveni narativ? Tehnološki transhumanizam je konačno izgladio sve one bračne nesuglasice između znanosti i religije i stopio ih u jedinstveno tijelo NSP-a (NWO). Lažni dualizam njih dvoje nije više, ni kao pro-forma, potreban.

Prava opcija tehnološkom transhumanizmu, koji se sve agresivnije nameće, je onaj biološki. On zastupa mišljenje da čovjek, kao svjesno-energetsko biće, ima potencijal razviti se od osobe-roba u čovjeka, suvereno magično biće neograničenih (božanskih + nadnaravnih = čovjekovih) sposobnosti. Sve mističke tradicije čovječanstva (od yoge i šamanizma do alkemije i kvantne filozofije) nisu ništa drugo do sistemi bio-transhumanizma. Svi oni ne nude spas kao rezultat poklona, već kao rezultat vlastitih napora.

Dakle, sudbonosnu odluku u izboru transhumanizma donosi ukupna suma naše individualne moći. Nju sakupljamo, pored ostalog, donoseći naše individualne odluke i radeći ono što sami namjeravamo, a ne ono što nam se naredi. Nitko ne može simulirati snagu svoje čovječnosti. Njena znamenitost se uvijek ogledava u specifičnoj nježnosti prema fenomenu svijesti i života, te nemilosrdnost prema prepuštanju vlastitim slabostima (romantizmu). Odluku o izboru transhumanizma donosimo kontinuirano, čak i u ovom trenutku dok čitamo ovaj tekst, odobravajući ili raskrinkavajući karakter toka događaja kojima smo svjedoci.

Tokom srednjeg vijeka, nije mi poznat podatak, da su represivne sile tadašnje vlasti išle po selima i gradovima i prisiljavali ljude da postanu alkemičari. Suprotno je bilo u slučaju širenja kršćanstva i ostalih masovnih religija. Onaj tko nije htio milom, morao je vjeru prihvatiti silom. Bio-transhumanizam nam nitko neće niti nuditi, niti nas na njega prisiljavati. Tech-transhumanizam, po drugoj strani, nećemo morati ni birati. On će napraviti izbor umjesto nas, bilo dekretom, prevarom ili otvorenom prijetnjom i prisilom.  Ukoliko smo slijepi, gluhi i nadasve lijeni odgonetnuti dugoročne namjere te opcije, posljedice naše ne-odgovornosti će u jednom trenutku prevazići mogućnost reverzibilnosti. Svaka odluka je monumentalni, gotovo sveti čin svijesnosti i u svojoj suštini ne može biti pogrešna, ukoliko je zasnovana na njenom visočanstvu s(a)vjesti.

 

Kako preživjeti kućni pritvor?

od

„Mi smo skloniji tome da vidimo ono u što vjerujemo nego da vjerujemo u ono što vidimo.“

Ovo je izjava jednog umjetnika-heretika (kabaretiste), koji je u jednom trenutku shvatio, da je u životu važnije biti iskren prema sebi (svojim očima), nego sam sebe lagati, ulizivajući se društvenoj okolini.

Biti i ostati zdrav je tema svih tema ovih posljednjih tjedana. Za zdravlje je odgovoran imunski sistem pojedinca. Taj podsvjesni,  inteligentni sistem obrane organizma se bazira na snazi i ravnoteži elektro-magnetskog sistema pojedinca. Kako harmonizirati i ojačati taj sistem je ključna karika u procesu ozdravljenja ili ne-razboljevanja. Kako osnažiti i zaštititi naš imunski sistem u vrijeme prisilnog kućnog pritvora“, je osnovna poruka ovog teksta.

Veza bioenergetike i službene medicine je odraz odnosa kvantne filozofije i politike. Kvantna filozofija je trn u oku vladajuće ideologije romantike, jer ona predpostavlja postavljenje potpuno novog fundamenta za objašnjenje individue i svijeta oko njega. Pravi mali verbalni rat, koji možemo pratiti po komentarima pretežno alternativnih kolumni na interentu, je jedna od borbi za prevlast ta dva nazora (oni pažljiviji će uvijek primjetiti sveprisutnost otrovnih komentara profesnionalnih provokatora u tim debatama, nebili fragmentirali grupu istomišljenika). Na jednoj strani imamo zajednicu pojedinaca kojoj je jedini cilj miran suživot velike porodice čovječanstva sa ostalim bićima na zemlji i samoj zemlji kao svjesnom biću. Na drugoj strani imamo zajednicu osoba kojoj je jedini interes rat za dominacijom i ekploatacijom svega postojećeg. Ta zajednica, koju predvode čarobnjaci romantike, stvorila je sve umjetne ideologije i sisteme zablude (od religije, politike, znanosti, ekonomije, sistema financija, nacionalizme, rasizme…), nebi li nas odvojila od nas samih i prirodnog svijeta oko nas.

Živjeti kao živi čovjek, kao dio porodice svih živih ljudi,  nije postignuće poput nirvane, već konstantan svjestan napor ka distanciranje sebe od inercije osobe. Za to je neophodno redovito aktualizirati vlastitu definiciju osobe, koja se uvijek blago mijenja sa obzirom na aktualnu situaciju. Dovoljan je samo trenutak nepažnje pa da uhvatimo sebe kako „financiramo“ sistem romantike. Taman kad pomisliš da si pojam osobe zaokružio, on izmakne iz opsade u sljedećem naletu inicirane globalne panike. Što jedan živi čovjek može naučiti iz aktualne situacije, koja je toliko apsurdna da nipošto ne može biti posljedica slučaja ili spontaniteta? Strategija širenje pandemije straha je temeljna vibracija koja zagađuje naš individualni energetski sistem, baca ga iz ravnoteže, udaljava od trezvenosti i direktno oslabljuje imunski sistem. Dakle, ostani trezven pod svaku cijenu, iako opijati romantike napadaju sa svih strana.

Koje opcije ima jedan prosječni kućni pritvorenik u aktualnoj situaciji? Prva i najlakša je prepustiti se medijskoj propagandi straha, vjerovati bez sumlje i preispitivanja, biti poslušan, sjediti na sofi ispred televizije i potpuno se isključiti. Nije čak pritom ni potrebno gledati filmove o super-herojima, koji se (nad)ljudskim naporima trude da spase svijet-čovječanstvo. Svi mi sada spašavamo svijet ostajući kod kuće i odustajanjem od druženja. Manjak fizičkih kontakata i sportskih aktivnosti se zamjenjuje nasiljem unutar četiri zida. Kamo će biti sprovedena sva ta energija frustriranih pritvorenika? Što nam još spremaju naši dobrotvori u bliskoj budućnosti? Ipak ovo je divan trenutak da osjetimo kako se osjećaju sve one milijarde domaćih životinja koje cijeli svoj život provode u pritvoru „kokošinjca“.

Ukoliko se tješimo da „spašavamo svijet ne radeći ništa“, grdno se varamo. Sjedenje na sofi ispred televizije znači podržavanje i podupiranje agende straha, koja nam se servira. Ako se hranimo informacijama straha, mi sa vremenom postajemo strah. Taj strah ili opće stanje svijesti tokom izvanrednog stanja, spriječava nas da trezveno promatramo i donosimo samostalne odluke. Kad smo zadnji put donijeli neku smostalnu odluku, osim one da otrčimo u prodavaonicu jer je stigla nova pošiljka toaletnog papira? Ukoliko svoju pažnju ne odvojimo od manipulativnog kolektivnog fokusa, nećemo biti  u stanju fokusirati se na naš individualni svijet.  Bez njega nismo u mogućnosti  „sanjati“ drugačiju stvarnost, pa smo prinuđeni da budemo direktni saučesnici u ovom globalnom projektu ili nesvjesni agenti aktualne agende. Naravno da je prva opcija lakša, ali je ona za „aspriranta živog čovjeka“ neprihvatljiva. Upravo je apstinencija od utjecaja mainstream medija i treniranje fokusirane pažnje na naš unutrašnji svijet, ono najprikladnije što u ovom trenutku možemo učiniti. Isključivanje televizije je uvijek prvi korak. Fokusacija na vlastito tijelo i disanje drugi. Treći je istrajno uživanje u drugom. Paradoksalna je činjenica, da nam je upravo dok smo sami, najteže održati disciplinu fokusacije. Nema onog kontrolnog oka okoline, koje bi nas prisililo da ne posegnemo za pametnim telefonom svakim par minuta, ustanemo se da nešto prigrizemo bez osjećaja gladi ili odemo izprazniti već ionako prazan mjehur. Moderna tehnologija nam se,  i prije fizičkih implantata, doslovno uvukla pod kožu. Fascinirani njenom neodoljivošću, nismo ni primjetili da smo u međuvremenu potpuno izgubili moć fokusacije pažnje. Neka čudna nestrpljivost nas stalno tjera da konzumiramo neku još slađu medijsku poslasticu, koja u bespuću interneta, čeka da bude požderana kao „trojanski virus“.

Svi znamo za viruse i vjerujemo u njihovo postojanje, iako ih nitko od većine nas (koji nema dostup do elektronskih mikroskopa) nikada nije vidio. Mi vjerujemo u njih, jer su nam tako rekli oni kojima vjerujemo da imaju nepogrešivo znanje. U prošlim vremenima  su ljudi vjerovali  da je zemlja ravna ploča, jer je tako propagirala crkvena ideologija. Danas vjerujemo da je zemlja kugla, jer tako propagira znanstvena ideologija. (Tko je do danas imao prilike i čast da se sam uvjeri u činjenicu male spljoštenosti kuglaste zemlje?) Upravo znanost je danas izaslanstvo objektivne istine (Boga) na zemlji i na nju ima ekskluzivno pravo. Svatko tko to pravo danas ospori je heretik i biva ekskomuniciran iz društva, čak i sami znanstvenici-nevjernici, koji posumljaju u znanstvenu dogmu. Je li se stvarno išta promjenilo u psihi prosječnog čovjeka od tmine srednjeg vijeka, preko renesanse i prosvjetiteljtva do danas? Definitivno nije, jer mi i dalje više vjerujemo u ono što nam se kaže, nego u ono što vidimo vlastitim očima. Što će nam vlastite oči kad imamo tuđu vjeru? Naš sistem percepcije je više zasnovan na uvezenoj vjerskoj ideologiji, nego na našem autentičnom fenomenu opažanja. Nitko se dosad nije uvjerio u istitinost religioznih dogmi niti u istinitost onih znanstvenih. Promjenio se samo objekt naše vjere, trik iluzije je ostao isti.  Danas Bog više nije svemogući, mudri, stari muškarac koji obitava na nebu, već znanstvena dogma (dogovorena objektivna teorija istine od strane (od Jezuita) priznatih koruptnih znanstvenika).

Čarobnjaci romantike (think-tanks) i njihove političke sluge su nas opet preveslali! Prvo su testirali teren sa svinjskom i ptičjom gripom, prikupljali podatke, analizirali što funkcionira a što ne i poboljšavali strategiju. Brzina i drastičnost sa kojom su vlade svijeta reagirale na upute WHO-a, pokazala je zaprepašćujući nivo poslušnosti u NWO-u. Mora se priznati da je projekt „Covid-19“ isplaniran i odrađen za svaku pohvalu. Alternativni mediji su uglavnom nespremno dočekali ofenzivu kartela političara i medija. Ovaj put napadnuti sa svih strana, oni su doslovno ostali bez teksta. Zato je i nastanak i razvoj strategija pokreta otpora protiv ove diktature jednoumlja  trenutno u tako velikom zaostatku. Iako „žuti prsluci“ vjerovatno i dalje prosvjeduju, usprkos fake izvanrednom stanju, nitko o tome ništa neće čuti u službenim vjestima. Naši „iskreni mediji“ neće objaviti vjest o nasilju policije nad prosvjednicima, osim ako se to nije dogodilo na tlu Rusije ili se bukvalno izlažiralo. Dobrodošli u novo doba sa maskom zakamufliranog  fašizma! Vjera u spas od strane Boga znanosti i religije nas ni ovaj put neće spasiti, kao što to nije bio slučaj nikada u povijesti čovječanstva. Oživi i preživi živi čovječe!

 

Prvi među jednakima

od

Prekjučer idem prema banci, podići novi kredit (da mogu otplaćivat stari) i razmišljam o svakodnevnim pitanjima: zašto je para premalo, kako to da svi duguju i sl. Nisam napipao odgovore, ali pretpostavljam da trebamo više raditi i, ono najvažnije – ne praviti se previše pametni, ne odskakati od gomile. Čavao koji najviše strši, prvi dobije po glavi. Zato gledam šta radi većina i prema tome se ravnam, jer većina ne može biti u krivu (nisu ljudi glupi).

Dok sam bio dijete, starci su mi stalno govorili da sam niškoristan, da su radije trebali uzet psa i da neće od mene nikad bit pravog čovjeka. Da su sad živi, sigurno bi promijenili mišljenje, jer vozim Mercedesa (C klasa). Kad otvorim šiber i odvalim Narodni radio, svi okreću glave i pogledom mi se dive. Nemam uvijek za gorivo, neke dane jedem samo kifle ili eventualno ćoravi paprikaš, ali važno je ono što ljudi vide – dobar auto, sunčane cvike (čak i u zatvorenom prostoru) te markirana odjeća.

U početku svoga „buđenja“, dok sam tek počinjao shvaćati važnost imidža, zajebo sam se i kupio jaknu „Diadola“. Kad su mi rekli da je lažnjak, osramotio sam se kao nikad u životu i zato si takve propuste više neću dozvoliti. Razvio sam orlovski vid za stvari koje su u điru, tako da u zadnje vrijeme nosam dva broja kraće hlače i čarape stopalice, da bi se vidjeli goli gležnjevi iznad patika.

Svojevremeno sam se doveo u situaciju da se moram oženit. Pogađate, cura je zakačila. Da mi dijete ne bi bilo žgebe, kopile i da me okolina ne bi smatrala čudakom, izrodom, nekatolikom, oženio sam svoju napumpanu družicu. Priča se da je moja Luca nekada bila ženska sumnjivog morala (lujka), ali ja sam od nje napravio poštenu ženu, katoličnog svjetonazora (alelujka). Ne znam zašto pizdi svaki put kad spomenem da je moja mama bolje kuhala; valjda ne kuži da je to za njeno dobro.

Šogor je faca u komunalnom poduzeću pa mi je htio sredit da radim kao đubretar, ali nisam lud! Zamisli da me rulja vidi kako metem ulice ili praznim kante – morao bih se odselit. Kad pazarim u dućanu, ni ne gledam prema polici s proizvodima kojima ističe rok, da ne bi tkogod pomislio da sam sirotinja. Ako mi prdež pobjegne dok sam u gužvi, istog časa se hvatam za nos i namrštenog pogleda okolo tražim „krivca“, zato što si ne mogu priuštit da me proglase prdatorom – umro bih od bruke. Dok sam među ljudima, ostavljam da mi dugo zvoni mobitel, jer mi uvijek svira neki superhit (trenutno Miletov „Šampanjac“). Ukratko, držim do sebe i svog rejtinga u društvu.

Jako mi idu na džigericu osobe koje ne vode dovoljno računa o normama i standardima zajednice, a pogotovo oni koji se ne pridržavaju zakona. Izgleda da masa nije svjesna: ako svatko bude vukao na svoju stranu, kako će nam izgledati društvo? Evo, prijavio sam susjeda koji prodaje duhan. Nemam ništa protiv čovjeka, ali red se mora znati. Također, kad spazim murjake na cesti, namjerno neću blicanjem upozoriti nailazeće vozače; neka ih kazne, za njihovo dobro. Da se mene pita, ne bismo morali registrirat samo aute i nekretnine, nego svaki televizor, kompjuter, namještaj pa čak i skuplje komade odjeće; općenito, sve što košta iznad iljadu kuna. Na taj način bismo stupanj građanskih sloboda podigli na višu razinu, jer bilo bi manje krađa.

Ljudi moji, sve nam je dano na pladnju, staze su utabane, a na nama je samo da se krećemo zacrtanim pravcima. Iako je zakona još uvijek premalo i nisu dovoljno detaljni, a kazne su preblage, možemo se sami potruditi ispraviti manjkavosti; konkretno, trebamo sve bijele vrane ofarbati u pravu boju i stvorit ćemo raj. Višeumlje ubija…

Mandat i ja

od

Zovem se Vlado Sabo i uvijek prdim u važne fotelje, redovito one zakonodavnih i izvršnih tijela. Beskrajno sam odan svojoj političkoj stranci, osobito nakon što sam vidio kako je prošao jedan kolega koji je suviše talasao i za pogrešan zakon glasao. Odmah su mu našli sliku s kurvom i mućku s javnom nabavom. Inače, postoji partija koja nam izigrava ljutog neprijatelja na svakim izborima, ali zapravo smo dvije dugoprste ruke jednog lopovskog tijela. Nađemo bezvezne teme oko kojih se ne slažemo (antifašizam, pederska prava, ćirilične ploče…), poturimo ih glupom narodu da se svađa, a mi radimo ono što najbolje znamo – režemo svečane vrpce i pred  kamerama šetamo majice sa znakom krokodila.
Obiteljski sam čovjek, s kućom u elitnom dijelu grada, vikendicom na otoku i mnogim drugim nekretninama, od kojih ni jedna nije registrirana na moje ime. Drugovi iz stranke znaju za moje švalerke, a nedavno je i supruga saznala za jednu mladu estradnu zvijezdu kojoj pomažem na početku karijere. Izbacila mi stvari kroz prozor, slike s vjenčanja rastrgala u paramparčad i podnijela zahtjev za razvod braka. Ipak, nakon što sam nazvao svoje prijatelje iz pravosuđa, supruga je odlučila zadržati status skvo i eno je sad u kuhinji, razvlači jufke za štrudlu. Ako ćemo iskreno, moj posao je prodavanje magle, odnosno ostavljanje dojma. U tu svrhu se koristim uslugama stranačkog stilista, stručnjaka za govor tijela i onog za neuroling…ne znam kako se točno kaže. Narod ionako ne vidi ispod ambalaže, barem njegov dio koji izlazi na izbore.

Kad smo već kod  praznika demokracije, riječ je o glavnom događaju u životu osobe na mom položaju. Gnjavaža oko naručivanja anketa je na grbači kolega iz odnosa s javnošću, a meni najteže padaju predizborne
šetnje po smrdljivim ulicama, dijeljenje upaljača i ostalih pizdarija s izbornim sloganom te dodirivanje žuljevitih šapa bijednika koji misle da sam jedan od njih. Svoj lažni osmijeh sam kroz godine karijere doveo do savršenstva, o čemu svjedoči broj dobivenih glasova zadnjih godina. Odat ću vam malu tajnu: čak i neki pokojnici ne mogoše odoljeti mojim besprijekornim manirima. Nikad me nisu zabrinjavali prosvjedi ovih ili onih skupina, a isto vrijedi za štrajkove, peticije i slične tričarije. Dok god narod „svoja prava“ traži od nas „na vrhu“, nemamo se čega bojati. Ponosni demonstranti misle da su heroji, borci za bolje sutra, ali ja ih vidim kako kleče pred ovakvima kao ja i otkopčavaju nam šliceve. Također me podsjećaju na mog najmlađeg sina, koji urla i kmeči kad hoće sladoled prije ručka ili novu igračku. U svim tim slučajevima jasno je da sam ja taj koji vedri i oblači, ali
neki to još uvijek ne razumiju pa razjapljenih usta čekaju da im sa svog stola nešto ubacim unutra.

Ipak, ponekad zaista mislim na svoj narod, pogotovo kad potpisujem neki važan papir, jer ga potpisujem u ime države, odnosno njenih građana, a ja ostajem čist kao suza. Postoje ljudi koji shvaćaju prijevaru političkog sustava, ali nije ni to preveć opasno, budući da je  većina njih zarobljena unutar nekih drugih okvira (religijskih, plemenskih, prehrambenih…) pa ih lako iskontroliramo preko odgovarajućih okidača. Samo im spomenemo npr. Vukovar i mozgovi im istog trenutka prestanu funkcionirati. Činjenica da većina ljudi rado ulazi u torove je olakotna okolnost i zbog toga što im u tom slučaju treba samo obrlatiti predstavnika, primjerice glavnog sindikalca, popa, predsjednika udruge…
Sportskim i estradnim zvijezdama bih dijelio odličja za promicanje politike kao djelatnosti. Doista nam znatno olakšavaju odrađivanje posla, zato što nude dodatne mete za oči naroda. Za nas je svakako bolje da gledaju utakmicu, nego da čačkaju što se krije ispod žita u našim ambarima. Sve u svemu, život nije lak; moj je kruh sa sedam kora, ali dok mi podanici zarađuju šest, ne žalim se.

Starac i (noćne) more

od

Živim u malom slavonskom mjestu junačke prošlosti. Nisam često putovao u životu, ali više od nekoliko navrata sam bio u Osijeku. Penzija je mala, a sedamdeset godina životnog iskustva naučiše me da nema ništa preče od domovine. Ne znam koliko još imam vremena pred sobom (nadgrobna ploča sa šahovnicom je spremna), ali dok sam živ će mi iznad televizora (u boji) stajati slike Franje i Woytyle. Da njih nije bilo, odavno bi nas sve četnici poklali. Zato ne volim ni Teslu ni Đokovića – takvi su nas ubijali u ratu.

Baba mi sere ako svake nedjelje mijenjam gaće, jer veš mora kuvat u loncu (crkla mašina), a ja opet kenjam komšijama koji ne okače zastavu na praznike. Djeca su odavno utekla u Njemačku. Kažu da se možemo viđat preko ekrana, ali ja u te vradžbine ne vjerujem. Nedavno sam slomio stolicu kad je Dinamo primio gol, ali sad napokon mogu odnijet uzorak doktoru, iako ne znam šta će mu. Svaki dan pizdim dok gledam Dnevnik, jer mladići su devedesprve ginuli, a sad je ekonomija u kurcu. Jedino ne znam zašto nikad ne kažu tko je kriv – oni drugi, jebli si mater komunističku! Ne kažem, ova Vlada je dobra. Imaju sve zube, znaju pričat američki, ali nije lako izvuć kola koja su drugi strmopizdili u financijsku provaliju. Zato, kad dođu izbori, ustanem u pola pet, navučem misno odijelo i idem na biralište, ponosno obavit svoju građansku dužnost. Čekam da se otvore vrata, prvi ulazim i zaokružujem prave Hrvate.

Pišem slabo, samo velika slova, ali dosta dobro mogu pročitat i ona mala. Tako sam jedared u novinama vidio priču o dalmatinskoj barabi koja je skinula tablice s auta i stavila neke druge, da ne mora plaćat tehnički. Još priča da nam ne treba država i razne gluposti koje nisam ni razumio. Pa majku ti božju, je l on živi u Rvackoj ili na Marsu?! Ubio bih svakog tko ne cijeni prolivenu krv naših predaka i hrvatski kruv koji jede. To sve treba dovest na goli otok, zajedno sa Srbima i pederima, pa nek tucaju kamen dok se ne opamete. Za besanih noći sam dosta razmišljao o tom probisvjetu koji nam oće rušit državu i smislio nekoliko zajebanih pitanja za njega. Evo, tu me reži ako bi znao odgovorit:

Da majka država nije obukla radni kombinezon i izgradila ceste, po čemu bi, dangubo, vozio svoju krntiju, koju si maznio boktepita gdje?

Da nema državnih doktora, tko bi ti davao tablete kad oboliš?

Ako si tako pametan, zašto ne osnuješ svoju stranku pa ćemo vidjet koliko ćeš glasova dobit?

Bez pisanih zakona, kako će čovjek znat šta se smije, šta ne smije?

Nadam se da će mufljuz pročitati ovo što diktiram, aktivirati dio mozga kojeg mu droga još uvijek nije pojela i shvatiti da je država iznad svega. Dobro, sad je još uvijek mlad i lud, ali šta će kad dođe u moje godine? Bilo bi šteta da mu život bude jadan i neispunjen…

O čoeku

od

Uvjetno se može reći da sam rođen prije nekih 14 milijardi godina, sasvim slučajno, kada je, Velikim praskom, ništa eksplodiralo i sve nastalo. Ima već dosta dugo otkad sam ispuzao iz vode, razvio udove i postao sisavac. Polako sam napredovao, a budući da je svijet vrlo negostoljubivo mjesto, preselio sam u pećinu i ubijao životinje da bih preživio u pustom, neplodnom okolišu. Pošto sam tada još uvijek bio prilično glup, na kamenje sam klesao raznorazne beznačajne i nerazumljive znakove, iz dosade i uz pomoć robova gradio čudne, niškorisne građevine te na taj način hinio da se kužim u umjetnost i arhitekturu.

Moj istinski procvat startao je s renesansom, kada sam konačno shvatio da živim na samo jednoj od bezbroj kamenčina koje tutnje kroz beskrajni svemir. To mi je pomoglo da shvatim svoju beznačajnost u ovom univerzumu i napokon osvijestim potrebu da pripadam nečemu većem od sebe – sustavu.

S obzirom na svoju stalnu evoluciju, nastojim činiti sve da bih je ubrzao i usavršio se. Zato redovito primam cjepiva i gutam tablete – treba popraviti ono što priroda nije učinila optimalnim. Srećom, oko mene su ljudi s još jačim diplomama i skupljim odijelima, tako da se ne moram zamarati otkrivajući stvari koje je znanost već “zašarafila”.

Netko mudar je zaključio da je čovjek čovjeku vuk, pa sam se naučio boriti za svoje mjesto pod Suncem. Dobijem blagu erekciju kad naiđem na bilo kakav natječaj (npr. za posao), jer natjecanje je ono što nas tjera naprijed. Bez lažne skromnosti, za sebe mogu reći da spadam među uspješne, među pobjednike i malo se naživciram kad čujem sirotinju koja kuka da je društvo nepravedno, a nisu shvatili da jači kači. Da su sposobniji, našli bi načina da zarade više novca, jer u njemu je prava vrijednost (ipak iza njega stoji zlato). Jebiga, nisu dovoljno dugo išli u školu i sad se koprcaju u blatu vlastitog neznanja. Npr. zlopate se po vrtovima da bi uzgojili voće i povrće, a sve imaju u dućanima, još čišće, ljepše i bez crva.

Drugi pametan čovjek je rekao da, ako se mi ne bavimo politikom, ona će se baviti nama. Ne volim biti instrument u tuđim rukama, tako da sam se učlanio u vodeću partiju, što mi znatno pomaže u plivanju ovim bazenom punim ajkula, kojeg nazivamo životom. S ponosom mogu tvrditi da sam, kroz godine plaćanja poreza, dao zamjetan doprinos državnom budžetu i vraćanju ogromnoga vanjskog duga, nastalog zbog nerada i nesposobnosti onih koji još uvijek misle da žive u socijalizmu, iako smo odavno prešli na najveće dostignuće civilizacije – demokratski sustav, gdje svaki građanin odlučuje sam o svojoj sudbini. Ali šta reći kad veliki dio biračkog tijela još uvijek ne shvaća važnost izbora vlastitih predstavnika u organima vlasti. Ili ne kapiraju da je hijerarhija nužna (u protivnom bi vladala anarhija) ili su jednostavno nezainteresirani za vlastitu dobrobit.

Molim vas da me poštedite priča o postojanju nečega što se ne može osjetiti pomoću naših pet čula, kao i postojanju nečega što se ne može kupiti novcem. Te bapske priče odavno se nalaze samo u bajkama i legendama naših primitivnih predaka, a stvarni svijet je nešto sasvim drugo. U tom stvarnom svijetu postoje ljudi koji još uvijek žive na selima (iako sve manje, da kucnem o mahagonij), kao da ne žele svojoj djeci priuštiti veličanstveni sjaj urbanih sredina. Ako netko ne prepoznaje prednosti civilizacije, blato pretpostavlja asfaltu, a drveće rasvjetnim stupovima, ja mu ne mogu pomoći. Neka i dalje mete svoje dvorište puno lišća i ptičjih govana, ali ja komfor svog stana ne bih mijenjao za odavno prevaziđene tvorbe tzv. prirode, pritom se odričući blizine trgovačkog centra, bolnice, škole, restorana, kafića itd.

Dragi moji sugrađani, pamet u glavu, pogled prema Europi, cestu pod točkove i pravac sloboda!