znanost

Radio Brač o svijesti, nanotehnologiji, pedofiliji i drugo

od

Nakon skoro pet godina na Radio Braču broj emisija se popeo na broj od skoro 60-ak. To je izvanredno velik broj, jer se nisam nadao niti u snu da će to trajati toliko dugo. Kažu ljudi da se kod mene vidi napredak u promišljanju i razumjevanje u ovih pet godina, a bogami se vidi i kod Vedrana. Barem ga ja vidim. Vjerojatno je ovo i nekakva dobitna kombinacija da se o bitnim temama, “ozbiljnima” priča iz ovakve neozbiljne pozicije kroz zajebanciju, i malo sprdačine. kako god tk postajem svjetan da jako velik broj ljudi sluša ove emisije i da su im super. Nitko sretniji od mene.

ovom turom opet o svemu i svačemu!

 

Asimptomatična upala mozga

od

Izbori su završili i sad je vrijeme ponovne eskalacije korona virusa! Tko je znao da će biti tako neka digne ruku! Svi? Eto vidite kako je to prozirno! A i ti virusi nisu što su nekad bili, previše su predvidljivi. U vrijeme kad Vakula ne može pogoditi današnju prognozu vremena naši epidemiolozi u sat i dan znaju kad će i koliko narasti broj zaraženih. Točno se zna i kad će drugi val! (Znam i ja, došapnula mi cura iz laboratorija jednog poznatog doktora).Bogami struka je to, znaju ljudi! Velike su fakultete izučili…. Ili je sve ovo dogovoreno unaprijed!

Kontroliranje mozgova narodnih masa nikad nije bilo jednostavnije. Postoje mediji masovnog dezinformiranja i Himlerovska metoda po kojoj laž koja se ponavlja dovoljno dugo na kraju postaje istina, vrlo je laka za implementiranje. Alka Vuica bi rekla: Laži, laži, laži me ti to radiš najbolje!

U svijetu uma istina ionako ne postoji, postoji samo dogma tj. dogovoreno vjerovanje. Ako većina kaže da je danas ponedjeljak onda je ponedjeljak, a ne postoji ikakav način da bi se ijednom metodom dokazalo da je danas zaista ponedjeljak. Znači samo je potrebno većinu uvjeriti u istinitost određenih informacija i to se smatra doktrinom, činjenicama. To što se one ne mogu dokazati, provjeriti, istražiti ili izmjeriti još je i bolje, jer tako laži mogu vječno ostati doktrine, zamjena za istinu.

Danas je prvi dan kako se uvode strože mjere nošenja maski u zatvorenim prostorima u tzv. Hrvatskoj. U sred ljeta kad su temperature preko 30 stupnjeva! Pa kad je ijedan „virus“ preživio na toj temperaturi. Nije li prehlada zimska bolest kada se tijelo čisti kao i sve u prirodi da bi dočekalo proljeće i buđenje života očišćeno i zdravo. Ovakva pitanja koja slamaju logiku prehlade usred ljeta nisu baš primljena sa odobravanjem, a uvijek postoje dežurni politički znanstvenici koji će dati nekakav solomunski zaključak i objašnjenje koje nitko pa valjda niti on sam ne razumije. Ovakvi se politički znanstvenici povode za nikad dokazanom ali u praksi ispitanoj činjenici da se ovce puno lakše šišaju kad ništa ne razumiju. Oni su zadivljeni i očarani mudrošću dežurnog propagatora po formuli da je vjerodostojnost obrnuto proporcionalna razumijevanju ili laički: „Joj što je ovaj čovik pametan, pa ja ne razumin ništa što ovaj govori!“

Političari su sad malo ispali iz igre jer im se više ne vjeruje bez obzira koliko su nerazumljivi pa je sistem da bi opravdao pooštravanje mjera pozvao u pomoć provjerene agente sistema apolitične (ako ćemo lagat) Aleksandra Stankovića i doktora Đikića.

Nećemo o liku i djelu ove dvojice, ali se možemo osvrnuti na samo neke činjenice. Aleksandar Stanković vodi jadnu od najgledanijih i najutjecajnijih emisija “Nedjeljom u dva” već skoro 20 godina i nema koga nije pozvao u goste. Ipak činjenica je da njegova dugovječnost u jednoj od najkorumpiranijih TV kuća u Europi nikako nije dokaz njegove novinarske veličine ili utjecaja već, ako mene pitate, obrnuto. Ništa pametnog taj nije napravio u 20 godina. Češkao je političare i kriminalce po jajima i nije im se zamjerao, jer da jest sigurno ne bi toliko dugo vodio ovu emisiju. Kad se podsjetim Denisa Latina i njegovih emisija te kontroverzi koje su izazivale ne mogu da ih ne usporedim. Latin je naravno zabranjen i ukinut bez obzira na izuzetnu gledanost, a eto Aco je ostao. Na kraju krajeva ipak je to talk show, čovjek se bavi zabavnim programom, žutilom.

Isto tako i Dr. Đikić čija biografija pokazuje nebrojene nagrade koje je isti dobivao od raznih državnih sveučilišta i zaklada koje su ga ujedno i financirale u njegovim istraživanjima. Đikić nije otkrio išta revolucionarno ili oslobađajuće što bi oslobodilo narod od jarma medicine ili znanosti. Mnogi drugi koji su otkrili takve revolucionarne stvari nisu bili poželjni sistemu, nitko ih nije financirao, promovirao, ili na ijedan način nagrađivao. Dapače mnogi su završili jadnim životima, šikanirani, zaboravljeni, financijski uništeni. Stoga, da li Đikić radi u korist čovječanstva ili sistema, meni je potpuno jasno.

Ja tu emisiju nisam gledao, ali kako nemoš izbjeć obavezne informacije za um svakog građanina načuo sam u nekoj emisiji iz segmenta razgovora kako Đikić govori o korona virusu kao asimptomatičnoj bolesti.

Ma daj, asimptomačina bolest, ma nemoj me jebat!

Zamislite da dođete u doktora i kažete mu:

„Doktore pomagajte!“

On kaže: „što vam je!“

Ti: „pa ništa!“

D: „Kako ništa, pa gdje vas boli“

T: „Pa ne boli me nigdje.“

D: „jeli se umarate, pod stresom, kako spavate, imate li kondicije.“

T: „ma ne umaram se, nisam pod stresom, spavam ko beba, imam kondicije upravo sam odigrao teniski meč od tri ure.“

D: „pa je li imate kakve smetnje, ili simptome!“

T: „ne nemam nikakve smetnje ni simptome, ali bih svejedno želio znati koju bolest imam!“

D: „čekaj je li ti to mene jebeš, nište te ne boli, nemaš ikakve simptome smetnje, trčiš ko Abebe Bikilla i tvrdiš da si bolestan.“

T: „znate doktor Đikić je rekao da postoje bolesti koje nemaju nikakvih simptoma, da su to asimptomatične bolesti i da su takve najopasnije i treba ih se čuvati zato sam se uplašio!“

D: „Slušaj sinko, kod mene su ti sljedeća pravila, nema simptoma, nema bolesti, a za sve dodatne informacije obrati se Dr. Đikiću, a sad odjebi, mene si doša zajebavat jebote Đikić u guzicu!“

Uf što trljaju ruke arkoni i demoni na ovakve podvale! Hmmmmmmmmmm, nosiš bolest a nemaš ikakve simptome, interesantno! Pa to se može fenomenalno iskoristiti u političke svrhe.  Samo trebamo napraviti test koji će pokazati da su svi nositelji bolesti.

Evala, Ti misliš da si zdrav, a zdrav si kurac! Priključe te na glupi aparat ili na kakav falši kineski test i on kaže: „Bolestan si rođo! Ili da budemo precizniji nisi bolestan jer nemaš nikakve simptome, ali si zaražen.“ Pa to je fenomenalna prevara! Koda je problem danas biti zaražen. S čime su nas sve sprejali i što su nam sve stavljali u vodu u posljednjih 50 godina sam Bog zna, onaj ko nije zaražen sa tim nečim je čista anomalija.

Dakle došli smo do točke u vremenu i prostoru gdje je prehlada smrtonosna bolest koju se ne može ikako otkriti, jer eto jebiga podmukla je pa nema simptoma. Jedina nada su nam lažni korona testovi kod kojih su i koze i papaje nosioci virusa. Brojevi koje nam trube po radiju su samo brojevi iz guzice izvađeni ko da će ih iko ikada provjeravati.

Doktori i medicinska struka stoga nam više te trebaju jer kako liječiti bolest koja nije bolest i zašto bi se zapravo iko i liječio od toga! Bolest se po definiciji uvijek i vezala za simptome, pa se po njima i prepoznavala, bez simptoma nema bolesti, pa tako pozitivni na korona virus nisu „oboljeli“, već samo pozitivni. I ja sam pozitivan na šećer i sladoled, i što sad.

Ono što mene mnogo više intrigira je danas sveprisutna asomptomatična upala mozga, koje je zaista jedna duhovna bolest, ona u kojoj je čovjek prestao koristiti ikakve vijuge koje mu je Bog dao te se zbog pretjerane neupotrebe razvio upalni proces  koji je uništi veliki broj neurona i neuronskih veza, bacio u smeće veliku količinu DNK koda i kalcificirao dušu. Naoko i nauho nevidljivi su simptomi te bolesti, aparati ništa ne pokazuju, ali ako percipirate osjećajem osjetit ćete jednu energetsku hladnoću i logičku crnu rupu ali i strah koji se pojavi čim se počne preispitivati priroda ludnice u kojoj počivaju asimptomatični nositelji virusa koji prouzrokuje upalu mozga. E, to je prava pandemija koju niko nikad neće proglasiti!

Biti ili ne biti lud? Biti ili ne biti umjetnik?

od

Najveća uvreda jednom umjetniku je osporiti njegovu originalnost, autentičnost  njegovog izraza.

Najveća uvreda jednoj osobi je osporiti njenu normalnost, kompatibilnost do njene društvene okoline.

Umjetnici su oduvijek bili smatrani luđacima. Okolina ih se divi, zavideći im na njihovoj slobodi, hrabrosti i nekonformizmu, dok ih istovremeno prezire i mrzi zbog njihove nepredviljivosti i neuračunljivosti. Pogledajmo iskreno u sebe i osjetimo, koji dio nas obožava, a koji satanizira umjetnost i umjetnike. Koji dio nas se boji ludosti, neprihvaćenosti i neshvaćanja okoline. Koji dio nas se tako ustrajno trudi da nas odvuče i od same pomisli na ludost umjetnosti?

Što je zapravo ludost umjetnika? Za njegovu okolinu je to etiketa. Za njega samog je to fenomen. Ludost je za umjetnika (=čovjeka) garant njegove slobode, garant distanciranosti od normi društva.  Moral i društvena pravila su za njega samo ograničenja koja služe da osoba ostane osoba, tj. da rob ostane rob. Umjetnik prvenstveno doživljava sebe kao individuu. Pritisak pripadnosti nekom kolektivu je za njega sekundarna, uprvavo marginalni nagon i dokaz nezrelosti osobe. Ludost je njemu poput magične formule,  frekvencije koja ga obavija,  štiteći ga od porobljavajućih utjecaja  njegove društvene okoline. Zanimljivo da takvi utjecaji ne dolaze iz prirode same.

Jedini problem koji umjetnik sam ima sa svojom ludošću je pitanje kontrole, tj. prepuštanja njoj. Kontrolira li ludost njega, ili on kontrolira ludost? Umijeće ili disciplina umjetnika je naučiti kontrolirati svoju ludost i ne pretvoriti osjećaj kreativnosti, slobode i lakoće, koje ona donosi, u osjećaj samovažnosti, posebnosti, ekskluzivnosti, nadmoći, besmrtnosti. Biti drugačiji i živjeti bez potpore i razumijevanja okoline, 24 sata na dan, je naporan pothvat koji ne teraje sat-dva, dan ili mjesec, već cijeli život. Napraviti most između dva kontineta, svoje iracionalnosti i „smislenosti“ društva je izazov svakog umjetnika ponaosob. Umijeće kontrolirane ludosti je disciplina koja našu individualnost i čovječnost pouzdano i dugoročno štiti od tiranije kolektiva. To umijeće je vrlo individualna stvar. Umjetnik ga izgrađuje cijeli svoj život, pažljivo njegujući  njegovu vrlo ranjivu ravnotežu.

Genijalnost umjetnika se svodi na njegovu sposobnost da prilaže jedan svijet, drugačiji od onoga koji poznajemo. U suštini umjetnik doima isti svijet kao prosječna osoba, ali je njegov sistem interpretacije potpuno drugačiji. Dok je za osobu sve što nas okružuje poznato i stoga dosadno, njenim  životom vlada rutinska i sa vremenom postaje depresivana. Depresivnost je direktna posljedica manjka energije, koju promatrač crpi iz svog kontakta sa svijetom, promatrajući-doživljavajući ga kao bez predrasuda, kao fenomen. Etiketiranje ili ne-doživljavanje svijeta nas osuđuje na ono isto-dosadno-mrtvo zakukuljeno sopstvo odvojeno barijerom ega-osobe.

Nasuprot tome umjetnik nastoji vidjeti svijet kao čudo, kao misteriju koju nikad neće dokučiti i raduje se svakom milimetru i svakoj sekudni svoje interakcije sa njim. On svijet ne interpretira po pravilima i normativima društva. Za njega su pravila i norme društva samo religija, ideologija robova, onih normiranih, normalnih. On nije i ne smije biti normalan. Da bi bio umjetnik, on mora biti lud, kontrolirano lud.

Razlika između umjetnika i prosječne osobe je u hrabrosti i istrajnosti. Umjetnik vjeruje u ono što direkno percipira svojim čulima, svojim cjelokupnim bićem,  te svim srcem voli svoje autentično perceptivno iskustvo. Njegova golema hrabrost se očituje u tome, što se on ne srami da je drugačiji, što svijet vidi drugačije, što misli svoje misli i govori svoje riječi. On se ne srami što nije normalan, što je drugačiji.  On je sam na svijetu i ne boji se svoje samoće. Umjetnik nema i ne smije imati istomišljenika, jer nitko na svijetu nema njegove oči i ne polaže pravo na njegovu svijesno iskustvo. On ponosno nosi svoje žive hlače, živo srce i živa usta, jer zna kolika je njihova vrijednost i koju cijenu on za njih plaća. Njegovo najveće bogatstvo je sloboda, sloboda od nemtnutih pravila društva, sloboda od svakojake prisile izvana. Njegov najveće blago su njegovo tijelo i njegova svijest, kao baza i garant slobodne percepcije. Njegovo doimanje trenutka jest i mora ostati  na nivou doimanja čistog fenomena. U protivnom njegovo iskustvo ne crpi energetski udar iz doživljenog i on nema što poručiti, što prenijeti sa svojih „putovanja“ onim normalnim. U protivnom njegova djela nemaju snagu i autentičnost, koja je toliko simptomatična za svaki istinski umjetnički rad. Fascinacija umjetničkog djela je energetska  informacija pohranjena u taj materijalni artefakt. Umjetničko djelo je poput kompjuterskog stika za pohranjivanje, osim što za njegovo čitanje nije potreban kompjuter već svijest. Biološki kvantni kompjuter nije ništa drugo do čovjekovo tijelo, a umjetničko djelo kvantni stik za pohranjivanje perceptivnih podataka.

Između osobe i umjetnika se nalazi bezdan koje nastanjuje čudovište, zvano Ego. Ego je program definiranja samog sebe kroz prizmu društvenih normi, vrijednosti i polažaja. Ego može opstati samo u socijaliziranom svijetu. Transformacija od osobe do umjetnika je proces desocijalizacije. Osoba ne može biti i ostati sama. Ona svoje postojanje bazira na konstantnoj interakciji sa društvenom okolinom. To je proces koji zovemo mišljenje i podsjeća me na neprestano kooperiranje mobilnog telefona sa odašiljačem. Vrijednost osobe se mjeri količinom misli, kao što se kvalitet mobilnog telefona cijeni preko brzini i učestalošću njegove komunikacije sa „stupom“.

Da bi bio i ostao svoj i time kreativan u svom radu, umjetnik stalno mora biti „offline“ od „clouda“ društva. Njegovo zdravlje i sloboda je proporcionalna njegovoj umjetničkoj disciplini, toj vjernosti samom sebi i nepokolebljivosti u svoju autentičnost i suverenitet. Bolje je biti i gladan, nego se prostituirati za ciljeve osobe, tj. ciljeve društvene normalosti. Njegov rad je njegov talisman protiv transhumanističkih trendova, koji sve nastoji pretvoriti u podobne osobne, spremne za daljnju „evoluciju“ u bio-robote.

Umjetnik je živi čovjek, koji svoju čovječnost ne dokazuje svojim intelektualnim cinizmom, već skromnošću svoje genijalnosti u različitosti. Potvrda njegove čovječnosti su njegova djela, koja odišu inspiracijom, živom energijom, a ne mrtvom digitalnom valutom. Ono čega se on zaista boji je gubitak slobode i pad u svijet normaliteta. On se boji da će zaboraviti činjenicu, da je on sam i svijet oko njega čudo, koje nikad neće shvatiti, ali koje može doživjeti i prenijeti svoje iskustvo u svoja djela. On se boji da će izgubiti privilegiju doimanja stvarnosti izvan ograničavajućeg normaliteta osobe, naroda, države, religije i znanosti. On se boji pada u ropstvo  egregora i sljepilo ideologija. Njegov osnovni postulat je postulat čovjeka, a on glasi: totalna sloboda totaliteta bića i njegove precepcije. Umjetnik  je fenomenalist u praksi, dakle apsolutni anti-romantičar. Njegova sloboda je ono najvrijednije što posjeduje, sloboda od bilo kakve uvjetovanosti.

Pronađimo i gajimo našu vlastitu ludost, našu umjetnost! Ako ustupimo slobodu na svoju ludost u zamjenu za sigurnost, na kraju gubimo oboje.

Državizam, opasna religija jednoumlja

od

“Molimo se za narod i otadžbinu, na kraju svake mise!”

Car je gol! Kako je virus razgolitio Cara? Jedan od pozitivnih posljedica aktualne pandemije je razotkrivanje našeg društveno-ekonomskog sistema. Virus nije donio ništa novo. On je samo pojačao ono što je ionako već postojalo i ubrzao demaskiranje pravog stanja. Svijet se nije promjenio, samo je postao iskreniji. Tako sad u čudu ustanovljavamo da ipak živimo u ne-liberalnom socijalizmu (mnogo gorem od onog kojeg se još sjećamo), a ne u liberalnom kapitalizmu, kako nes uvjeravaju. Kako je inače moguće da država otkupljuje ili pomaže posrnulim poduzećima?

Otkrilo nam se novo lice državizma, te religije nepogrešivih autoriteta, direktnih poslanika Boga na zemlji. Država je izgleda konačno i globalno izašla iz braka sa religijom. Prazna svetišta svih svjetskih religija su dokaz da je ideologija religija izgubila moć potpune kontrole nad stanovništvom. Državi je sada privlačnija moć medija, koji svoju propagandu  zasnivaju na ideologiji znanosti. Aktualni razvod neodoljivo podsjeća na nešto što se zbilo prije skoro sto godina. Svojim ugovorom sa Vatikanom iz 1933. godine, Hitler je u potpunosti onemogućio politički angažman katoličke crkve, koja je prije toga, sa svojom narodnom strankom, imala veliki utjecaj u opoziciji. Crkva se potpisivanjem ovog ugovora nadala da neće neslavno proći kao ostala opozicija (komunisti i sociajalni demokrati), koji su brutalno razbijeni. Hitler je ugovorom dobio apsolutnu moć u državi i slobodan menvarski prostor da da ponudi brak medijima i znanosti, koji kao miraz, moraju odustati od svoje slobode i potpuno se moraju povinuti naređenjima vlasti. Malo je poznato da je taj ugovor sa Vatikanom još na snazi, čak i do današnjeg dana. Sličnost sa trenutnom situacijom u cijelom svijetu je naprosto zapanjujuća. Tko se danas usuđuje javno suprostaviti državnim medijima i “istinama” državne znanosti.

Opozicija ne smije postojati. Drugačije mišljenje se pod svaku cijenu mora suzbiti.  Hitler je došao na vlast demokratskim putem, da bi tu istu demokraciju u kratkom roku zamijenio diktaturom. Ne podsjeća li nas taj prelaz pomalo na oval aktualni, u kojem je iskorišten strah od virusa, za ekpresnu suspenziju demokracije i uspostavu diktature korumpiranih virologa.

Tako je “svečano” sklopljen novi globalni brak, brak države i znanosti. Tu se naravno ne radi o braku iz ljubavi, već samo iz prisile i straha. Ukoliko želi ući u sigurne bračne vode, znanost se mora odreći svoje slobode i svoje ciljeve podvrgnuti i uskladiti sa ciljevima državne vlasti. Stvorena je tako jedna kopija znanosti, tkz. državoljubna znanost, kojom upravlja politika i birokratski aparat države. Državna znanost je svojim brakom potpunosti zamijenila dominaciju državne religije. Znanstveno dokazana opasnost od virusa je jača od straha od božje kazne i neodlaska u crkvu. Crkva naravno mora poštovati svjetovnu vlast države, kao je to jasno definirano u hitlerovom konkordatu. Meni se zapravo čini, da je državna znanost samo prerušena državna religija. Možda je razvod i novo vjenčanje samo popagandni trik obmane? Zašto bi inače bilo normalno da jedan profesor dobije otkaz na fakultetu, ako izađe iz katoličke crkve (primjer Austrija), još i u vremenu nakon drugog svjetskog rata. To jasno pokazuje religiozne korjene znanosti. Zapravo državna religija je kao sistem masovne hipnoze, planski i sistematski zamjenjena državnom znanošću. Pritom se nije desila nikakva revolucija. Prelaz je bio gotovo neprimjetan, klizni. Još je moja profesorica u srednjoj školi naglašavala, da su svi znanstvenici vjernici, vrlo religiozni ljudi. Mnogi citati Einsteina to potvrđuju. Raskol znanosti i religije je potpuno neprirodan i umjetno induciran, kao i propaganda o raskolu tijela i duha. U stvarnosti postoji samo znanost, neograničena dogmama i tabuima. Sve ono što zovemo religija, magija, natprirodno itd. uopće ne postoji. Postoji samo slobodna znanost. Nažalost, to nije znanost koja se udala za državu.

Ista državna znanost stoji i iza ideologije kimatskih promjena. Projekt “zeleni” je vješti manevar osvajanja i porobljavanje onih “lijevih birača” i njihovo neprimjetno translatiranje u krajnju desnicu, u slijepe i gluhe robove države i globalnih interesa NWO-a. Kako inače objasniti skladan brak zelenih i konzervativnih narodnjaka u vladi Austrije, ljevice i desnice, tokom najnovijeg projekta globalne pandemije? Našao se zajednički neprijatelj cijelog stanovništa i svi moraju krenuti u boj, bez iznimke, ukoliko ne žele da se proglase dezerterima.

“Mi smo u ratu!”, jednoglasno ponavljaju najmoćnije vođe evropskih država. Tko im je napisao govor? Tko je svim stožerima svijeta prosljedio naređenje što da rade i kako da se ponašaju?  Svi smo u ratu protiv virusa, tog novog neprjatelja svih ljudi na zemlji! Virus je tako postao novi Sotona, đavo koji rado ispunjava sve želje vladajuće elite.

  1. Virus, genijalni ubojica ljudskih sloboda i prava Čovjeka.
  2. Virus, genijalni ubojica papirnatog novca, jednog važnog faktora slobode.
  3. Virus, genijalni ubojica prava na slobodu mišljenja.
  4. Virus, genijalni ubojica prava na odustajanje od prisilnog cijepljenja.
  5. Virus, razlog za uvođenje izvanrednog stanja, nove diktature, koja se slatko naziva “novi normalitet”.

 

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

od

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.