društvena

Virusi koji prenose bolesti ne postoje!

od

Da li ste ikad bili sudionik ili vidjeli epidemiju na djelu. Da li ste ikad vidjeli kako ljudi oboljevaju jedan za drugim, ruše se na ulici ili na radnom mjestu i pjena im se pojavljuje na ustima. Da li ste ikada prisustvovali pandemijskoj krizi i svjedočili ovim strašnim događajima?

Ne znam za vas, ali ja sam vidio. Vidio sam u bezbrojnim holivudskim filmovima koji nam slikovito donose panike u kriznim stožerima uz neizbježnu projekciju na platnu u kojoj smrtonosni virus guta cijelu zemlju u roku od 48-72 sata. Hrabri doktori i znanstvenici ulaze u borbu sa virusom preskačući preko mrtvih na ulicama uz neizbježnu vojsku koja ubije i pali sve koji ne slušaju zapovjedi stožera. Neizbježno od cijelog tima doktroa netko pogiba, ili neko iz njegove familije kako bi se pokazalo da su i oni samo ljudi podložni tom virusu kako god se zvao.

Često se insinuira i da je virus umjetno izazvan od neke tajne/javne organizacije, ali spas uvijek dolazi samo u obliku vakcine i nemoguće je virus pobijediti i sa ičim drugim osim toga!

Dakle ako niste znali kako izgleda epidemija, pandemija upalite si koji film i gledajte. Uz to budite svjesni da je film fikcija i ne mora imati ikakve veze sa stvarnošću, što je zapravo vrlo često i slučaj. Stoga kako bi mi ikada išta znali o zarazama i epidemijama da nema holivuda. Pa zapravo vrlo teško ili gotovo nikako! Ipak ovi filmovi imaju svoj uticaj i te kako. Ako pitate ljudi kako izgleda epidemija zarazne smrtonosne bolesti velika većina će vam odgovoriti iako nikada nije sudjelovala ili svjedočila istoj. Odakle onda znaju. Znaju iz filmova. Oni i služe za pred programiranje kako se um ne bi opirao uvođenju novih situacija tj. da to ne bi bila potpuna novost, jer um ne voli iznenađenja, a ovo mu nije iznenađenje.

Koliko je teško danas režirati online pandemiju i plasirati je globalno putem televizije i neta. Pičkin dim! Na televiziji umiru, guše se i padaju ko kruške sa stabla, a u stvarnosti iako se sada nalazimo usred „pandemije” niko ne umire, nema nikakvih scena koje smo vidjeli na filmovima. Bolničke snimke iz Italije ili Kine su točno to samo snimke, i svatko tko se poziva na njih (Alemka Markotić) nije znanstvenik nego šarlatan. Bolnice su prazne, doktori na godišnjem. Virus je selektivan, napada časne sestre i sportaše a HDZ-ovce ne napada. Ako ih i napadne, postaje aktivan tek nakon 48 sati, za razliku od drugih zaraženih, pa ako se cjepivo već mora raditi, predlažem da se antitijela uzmu iz srčike prosječnog HDZ-ovca.

Mnogo ljudi je svjesno ovih nelogičnosti i javno ili prikriveno se smiju đank znanosti i novoj stožerokraciji kako ju je nazvao Škoro. Razvijaju se javne polemike o maskama i njihovoj učinkovitosti, o socijalnoj distanci, o otvorenim i zatvorenim prostorima, o testovima na virus i njihovoj učinkovitosti. Zatim se masovno razglaba skače li virus iz ramena ili ruke, te kako netko može imati virus a nema simptome. Na mala vrate se uvodi i ideja da se ovim virusom možete rezaraziti, tj da i ako razvijete „antitijela” to ne znači da ga nećete dobiti opet. Zatim se pojavljuju nove informacije o nabildanom virusu koji skače i do 10 metara udaljenosti (marvelova verzija virusa), pa se mnogo ljudi tome smije itd… U ovim razglabanjima o tome što i kako virus može ili ne može ja ne želim sudjelovati jer i tu se opet vrtimo u krug. Virus ovo virus ono!!!!! VIRUSI NE POSTOJE!

Pročitajte ponovo i zapamtite: „VIRUSI NE POSTOJE”

Kad to usvojite sve daljnje rasprave o testovima ili maskama bit će suviše. Ključ leži u ovome. Je li vam teško povjerovati da virusi ne postoje? Zašto? Jeste li ikada vidjeli ijednog ili razgovarali sa njime? Naravno da niste! Ali znanost jest, oni su ga pronašli! Moram vas opet razočarati, ali znanost  nije nikada izolirala virus i on je i do današnjeg dana samo teorija koja nikada nije potvrđena u praksi.

NEMA DOKAZA O POSTOJANJU VIRUSA.

Nažalost ljudi imaju sklonost povjerovati svakome tko ispred imena ima kakav prefiks, nosi bijelu kutu ili odijelo i kravatu. Nelogična objašnjenja „struke” i ne mogu biti nego takva jer to je sve iluzija, magija, trgovina. U takvim nelogičnostima nekim ljudima proradi zdrav razum i počnu se oslanjati na njega dok nekima nažalost nema pomoći jer se na nelogičnosti ne obaziru i spremni su progutati sve što im bjele kute serviraju.

Onaj koji vjeruje da postoji država odlična je podloga i za teoriju o virusima. Pa kako virus ne postoji, pa od čega sam bolestan? Bolestan si od smeća kojeg unosiš u svoje tijelo.

Nevidljivi neprijatelj mokri je san svakog manipulatora željnog moći. Jerbo nevidljivi neprijatelj nas napada a samo on zna kako i gdje. Samo on zna kad će porasti broj zaraženih a kad će se smanjiti. Samo on zna koji skupinu ljudi napada i samo on zna kako se od njega obraniti. Vi to ne možete znati jer ste neuke ovce i idioti. Stoga stavi masku glupane, kad ti se kaže!

Nema dokaza o postojanju virusa, a ja ću danas razmontirati svima već poznati priču o tzv. „Španjolskoj gripi“ koja niti je bila Španjolska niti je bila gripa. O ovome postoji jako mnogo dokaza, ali nitko ne želi čitati, tražiti baviti se ičim. Za svega 20 minuta provedenih na netu i uz površno znanje engleskog jezika možete pronaći sve relevantne informacije vezano uz ovaj eksperiment kojeg je provela američka vojska uz financiranje Rockfellerovog instituta.

 

“Španjolska gripa” ubila je oko 50-100 milijuna ljudi tijekom pandemije 1918-19. Što ako priča koja nam je rečena o ovoj pandemiji nije istinita?

Što ako, umjesto toga, ubojica nije podrijetlom gripa niti je španjolska?

Novo analizirani dokumenti otkrivaju da je “španjolska gripa” možda vojni eksperiment cjepiva pošao po zlu.

Osvrnuvši se na stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata, moramo dublje zaviriti kako bismo riješili ovu misteriju.

 

  • Sažetak
  • Razlog zbog kojeg suvremena tehnologija nije uspjela utvrditi soj ubojice gripe iz ove pandemije je taj što gripa nije bila ubojica.
  • Više vojnika je umrlo tijekom Prvog svjetskog rata od bolesti nego od metaka.
  • Pandemija nije bila gripa. Procjenjuje se da 95% (ili više) smrti uzrokuje bakterijska pneumonija, a ne virus gripe.
  • Pandemija nije bila španjolska. Prvi slučajevi bakterijske upale pluća 1918. godine sežu u vojnu bazu u Fort Riley, Kansas.
  • Od 21. siječnja do 4. lipnja 1918. eksperimentalno cjepivo protiv bakterijskog meningitisa koje je uzgajao Konj, Rockefellerov institut za medicinska istraživanja u New Yorku, ubrizgano je vojnicima u Fort Riley. (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2126288/pdf/449.pdf)
  • Tijekom ostatka 1918., dok su ti vojnici – koji često žive i putuju pod lošim sanitarnim uvjetima – poslani u Europu da se bore, širili su bakterije na svakom zaustavljanju između Kanzasa i frontalnih rovova u Francuskoj.
  • Jedno istraživanje opisuje vojnike “s aktivnim infekcijama (koji) su aerosolizirali bakterije koje su kolonizirale nos i grlo, dok su druge – često u istim” prostorima za disanje “- bile podložne invaziji i naglo ih proširila kroz pluća. ili drugih “kolonizirajućih bakterija.” (https://wwwnc.cdc.gov/eid/article/14/8/07-1313_article)
  • “Španjolska gripa” napala je zdrave ljude u vrhuncu njihova života. Bakterijska pneumonija napada ljude najbolje dobi. Gripa napada mlade, stare i oslabljene životinje.
  • Kada je 11.11.1918. svjetskog rata završio 1. svjetski rat, vojnici su se vratili u svoje matične zemlje i kolonijalne ispostave šireći ubojitu bakterijsku pneumoniju širom svijeta.
  • Za vrijeme prvog svjetskog rata Institut Rockefeller također je poslao antimeningokokni serum u Englesku, Francusku, Belgiju, Italiju i druge zemlje pomažući širenju epidemije u cijelom svijetu.

 

Prema dokumentu Nacionalnog instituta za zdravstvo iz 2008. godine, bakterijska pneumonija bila je ubojica u najmanje 92,7% pregledanih obdukcija 1918-19. Vjerojatno je viša od 92,7%.

Istraživači su pregledali više od 9000 obdukcija, i “nije bilo negativnih (bakterijskih) rezultata plućne kulture.”

„… U 68 visokokvalitetnih serija obdukcije, u kojima je moguća isključiti neprijavljene negativne kulture, 92,7% obdukcijskih plućnih kultura bilo je pozitivno na ≥1 bakterije. … U jednom istraživanju na oko 9000 ispitanika koji su praćeni od kliničke prezentacije gripe do rezolucije ili obdukcije, istraživači su sterilnom tehnikom dobili kulture bilo pneumokoka ili streptokoka iz 164 od 167 uzoraka plućnog tkiva.

Bilo je 89 čistih kultura pneumokoka; 19 kultura iz kojih su oporavljeni samo streptokoki; 34 koja daje mješavine pneumokoka i / ili streptokoka; 22 koji daju mješavinu pneumokoka, streptokoka i drugih organizama (istaknuti pneumokoki i nehemolitični streptokoki); i 3, koja su dala nehemolitičke streptokoke. Nije bilo negativnih rezultata kulture pluća. ” (3)

 

U „164 od (()) 167 uzoraka plućnog tkiva“ pronađeni su pneumokoki i streptokoki. To je 98,2%. Bakterije su bile ubojice.

U 1918-19., Industrija cjepiva eksperimentirala je na vojnicima, vjerojatno s katastrofalnim rezultatima.

U 2018. godini industrija cjepiva svakodnevno eksperimentira na dojenčadi. Shema cjepiva nikada nije testirana kako se daje. Rezultati eksperimenta su u: 1 od 7 američke djece u nekom je obliku specijalnog obrazovanja, a više od 50% ima neki oblik kronične bolesti.

U 1918-19. Nije bilo sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 2018. godini praktički nema sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 1918-19. Godini, proizvođač nije preuzeo odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima.

U 2018. godini proizvođači cjepiva ne snose odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima, što je formalizirano 1986. (13)

U 1918-19. Godini, nije bilo nezavisnog istražnog praćenja koje je izazvalo službenu priču da je “španjolska gripa” nekakva misteriozna bolest koja je pala sa neba. Sumnjam da su mnogi od onih iz Instituta Rockefeller znali što se dogodilo i da su mnogi liječnici koji su davali cjepiva trupama znali što se dogodilo, ali ti ljudi su odavno mrtvi.

U 2018. godini Farmaceutska industrija najveći je donator kampanje za političare i najveći oglašivač u svim oblicima medija, pa se nije puno toga promijenilo tijekom 100 godina.

Više na: http://themillenniumreport.com/2018/11/spanish-flu-of-1918-was-really-a-bioterror-attack-on-humanity/

U prilog tvrdnji da virusi ne postoje i da je Španjolska gripa izmišljotina mogu dodati i dio iz knjige NEVIDLJIVA DUGA – Povijest električne energije i života, Arthura Firstenberga u kojoj isti prenosi službene izvještaje iz pokušaja zdravstvenih radnika da simuliraju zarazu sa obljelih na zdrave koji se događao u vrijeme „Španjolske gripe“.

Činilo se da se bolest širila nemoguće brzo. “Nema razloga pretpostaviti da je putovala brže nego što bi ljudi mogle putovati [ali] čini se da je to činila”, napisao je dr. George A. Soper, bojnik u vojsci Sjedinjenih Država (Soper 1918, str. 1901. )
Ali najviše su otkrili razni junački pokušaji da se dobrovoljnim istraživanjima dokažu zaraznu prirodu ove bolesti. Svi ti pokušaji, učinjeni u studenom i prosincu 1918. te u veljači i ožujku 1919., nisu uspjeli. Jedan medicinski tim iz Bostona, koji radi u Službi za javno zdravstvo Sjedinjenih Država, pokušao je zaraziti sto zdravih dobrovoljaca u dobi od 18 i dvadeset pet godina. Njihovi napori su bili impresivni i zabavno ih je čitati:
„Skupljali smo materijal i sluznicu iz usta, nosa i grla i bronhija iz bolesnika i to prenijeli našim volonterima. Uvijek smo sakupljali ovaj materijal na isti način. Pacijent s groznicom, u krevetu, ispred sebe je imao velik, plitki nosač nalik na ladicu i isprali smo jednu nosnicu nekim sterilnim otopinama soli, koristeći možda 5 c.c., koja je dopuštena da uđe u ladicu; i tom se nosnicom snažno puše u pladanj. To se ponavlja s drugom nosnicom. Pacijent se zatim grglja s nekom otopinom. Zatim kašljem dobivamo neku bronhijalnu sluz, a potom brisom mukozne površine svake nosnice, kao i sluznicom grla … Svaki od volontera… dobio je 6 c.c.. od miješanih stvari koje sam opisao. Primili su je u svaku nosnicu; primili su ga u grlo i na oko; a kad mislite da je 6 c.c. u svemu bilo korišteno, shvatit ćete da je dio toga progutan. Nitko se nije razbolio. “

U daljnjem eksperimentu s novim dobrovoljcima i donatorima, otopina soli je uklonjena, a pamučnim brisom materijal se prenosio izravno s nosa na nos i s grla na grlo, koristeći davatelje u prvom, drugom ili trećem danu bolesti. “Nijedan od tih dobrovoljaca koji su tako izravno primili materijal iz slučajeva nije se razbolio ni na koji način … Svi su volonteri dobili najmanje dva, a neki i tri” šuta “kako su se izrazili.”
U daljnjem eksperimentu od 20 c.c. krvi svakog od pet bolesnih davatelja je pomiješano i ubrizgano u svakog dobrovoljca. “Nijedan od njih se ni na koji način nije razbolio.”
„Tada smo sakupili mnogo sluzavog materijala iz gornjih dišnih puteva i filtrirali ga kroz Mandlerove filtere. Ovaj filtrat ubrizgan je u deset dobrovoljaca, a svaki je primio 3,5 c.c. potkožno, a ništa od toga nije prouzrokovalo bolest na bilo koji način.”
Zatim je napravljen daljnji pokušaj prenošenja bolesti „na prirodan način“, koristeći nove volontere i donatore: „Volontere su vodili do kreveta pacijenta; on je predstavljen. Sjeo je uz krevet pacijenata.
Rukovali su se, a prema uputama, približio se koliko je konvencionalno moguće i razgovarali su pet minuta. Na kraju pet minuta pacijent je izdahnuo što je jače mogao, dok je dobrovoljac njuškom u njušku (u skladu s njegovim uputama, oko dva centimetra između njih dvojice) primio ovaj izdah i istodobno udahnuo je dok je pacijent izdahnuo … Nakon što su to učinili pet puta, pacijent se zakašljao direktno u lice dobrovoljca, licem u lice, pet različitih načina … [Zatim] prešao je na sljedećeg pacijenta kojeg smo odabrali , i ponavljao ovo, i tako dalje, sve dok ovaj dobrovoljac nije imao takav kontakt s deset različitih slučajeva gripe, različite faze bolesti, uglavnom svježi slučajevi, niti jedan od njih starijih od tri dana … Nijedan od njih nije se razbolio ni na koji način.”
“U epidemiju smo ušli s napomenom da znamo uzrok bolesti i bili smo sasvim sigurni da znamo kako se ona prenosi s osobe na osobu. Možda “, zaključio je dr. Milton Rosenau,” ako smo išta naučili, to je da nismo baš sigurni što zapravo znamo o bolesti. “(Rosenau 1919. Vidi također Leake 1919; Public Health Reports 1919.)

Kažu ljudi: „Šta sad hoćeš reći da je cijeli svijet poludio i da se prevara nalazi svugdje. Pa dobro ako su naši lopovi i prevaranti, ali cijeli svijet?

Pa dobro, zašto je teško u to povjerovati? Pa tko upravlja cijelim svijetom? Koliko je teško kupiti masone i političare da seru po televiziji što god im se reče da seru? Može li se novcem danas kupiti sve? I javno mišljenje i studije i  vijesti, novine, televizija pa i cijela jedna industrija? Pa šta je u tome problem, nisu li svi na prodaju, i mater će prodati za određenu svotu? Ne samo političari, svi!!!!

 

Onda? Zanima li vas istina?

Prva lekcija: „Sve je laž?“

Oporuka ili uvođenje reda u život i život poslije života

od

 

Nedavna smrt, meni bliske individue, me ponukala da trezveno razmotrim proces pripreme  umiranja. Smrt je neminovnost našeg života i prosto je apsurdno da naša kultura promišljeno izbjegava bilo kakav pragmatični kontakt sa njom. U “primitivnim”, tj. prirodi bliskim kulturama, stanje je potpuno drugačije. Smrt kod njih nije ekskomunicirana iz društvene svijesti, već joj pripada počasno mjesto u loži sa primarnim prirodnim silama tj. Bogovima.

Naša smrt će nakon našeg “neurednog života” ostaviti mnogo posla nama bliskima, koji ostaju iza nas i moraju se pozabaviti sređivanju naše ostavštine. Razrješavanje tog nereda može trajati mjesecima, ako ne i godinama. Odakle nam pravo da maltretiramo svoje bližnje-voljene, prisiljavajući ih da iza nas pospremaju naš nered? Zašto vezivati misli onih živih za one umrle te remetiti njihov proces razgradnje i put ka biću-stvoritelju,  koje će tu svijest nakon smrti ponovno konzumirati.

Oporuka je pravni dokument koji unosi red u život poslije smrti i rješava na jednostavan i brz način mnogo nedoumica koje inače nastaju i doslovce piju krv onima koji se sa tim moraju baviti. Strah ili nelagoda oko pisanja oporuke, je ona vražja zona ugode, koja nas uvijek odvlači od važnih strukturalnih radova na našem vlastitom životu. Ta nelagoda se bazira na naivnoj  i potpuno iracionalnoj vjeri u besmrtnost. Taj virus su nam usadile prvenstveno one velike institucionalizirane religije sistemom „ cijepljenja“ u ranim danima (krštenje),  naknadnim kontinuiranim medijskim nasiljem i kasnijim “obnovama cijepljenja” (pričest itd.) . Pojam besmrtnosti je romantična besmislica, koja nas neće dovesti do trezvenosti neophodnoj da dosegnemo onu vrstu praktične nemilosrdnosti, bez koje čišćenje i bacanje smeća socijalizacije, tehnički jednostavno nije moguće.

Pisanje oporuke je znak zrelosti i mudrosti, umijeće definiranja naše zadnje volje, akt odpuštanja i zahvale.  Za donošenje neopozive odluke pisanja oporuke, te njeno  osmišljavanje i pisanje, potrebno je poprilično energije, koje stare i bolesne osobe obično ne posjeduju. Za dostojno  pisanje oporuke, potrebno je na staničnom nivou spoznati da nismo besmrtni i da je romantizam koji se krije iza koncepta “vječnog života” i “ja nisam moje fizičko-energetsko tijelo” jedan religiozni projekt-koncept čisto ideološkog tipa, dakle nema blage veze sa stanjem na tereni, tj. sa prirodom iliti istinom. Ta virus-ideja je osmišljena da unese nered u naše živote i liši nas mogućnosti skupljanja naše  individualne moći, stavljajući nas u stanje specifičnog ignorantno-hipnotičkog transa. Zato svi mistici koriste metaforu buđenja iz sna iluzije, kao prvi korak ka suverenitetu individue.

Pisanje oporuke je definitivno akt moći. Ipak nije dovoljno samo osmisliti je i zapisati našu zadnju volju. Treba se pobrinuti da ona bude naknadno nađena i ispravno interpretirana. Korisno je da testament ovjerimo kod notara i/ili podijelimo kopije na čuvanje nekolicini nama najbližih, po mogućnosti povjerljivih osoba. Može se desiti da čovjek u trenutku lucidnosti ispiše svoju oporuku, ali ju potom nekamo zaturi, te je poslije nitko više ne može naći. I ta mogućnost govori o stupnju reda u kojem se nalazi život pojedinca. Da li je naš život do te mjere sređen, da doslovce noćas možemo „otići“, ne ostavivši pritom ni traga, a kamoli smeća koje treba reciklirati?

Dvije su stvari koje treba jasno odrediti oporukom:

  1. Što učiniti sa našim bivšim beživotnim tijelom? Da li je kremaciji prihvatljiva, ako vjerujemo u uskrsnuće tijela? Da li se zna mjesto odlaganja? Da li preminuli ima dovoljno sredstava da pokrije troškove svog društeno-prihvatljivog recikliranja. Da li smo suglasni sa automatskom procedurom mogućeg darovanja organa?

 

  1. Kad smo na čisto sa onim pod brojem 1. treba se posvetiti delegiranju naših dugova ili vlasništva u smjeru kamo želimo. Ukoliko možemo snositi troškove brige oko našeg beživotnog tijela, divno. Ukoliko možemo precizno nekome ostaviti neka sredstva, kao životnu podršku, umjesto da ih pojede državna birokracija, prekrasno.

Kako učiniti prvi korak? Počnimo za početak prvo čistiti svoj radni stol i napravimo mjesta za jedan prazan list papira, na koji ćemo vlastoručno ugravirati svoju posljednju volju ovog trenutka. “Moja individualna volja sadašnjeg trenutka”. Nije li to precizniji naziv za jednu oporuku? Nije li to naputak za namjeravanje, aktivno oblikovanje vremena koje dolazi? Nije li to recept za umirenje uma od histeričnih inputa socijalne okoline?

Arhitektura uma

od

Sva bića teže miru i unutrašnjoj ravnoteži. Sve strukture se nastoje stabilizirati. Svi egregori pokušavaju naći snagu kroz unutrašnju stabilnost i to čine prvenstveno sistemom hijerarhije.

U trodimenzionalnom svijetu su nam potrebne tri koordinate da bi točno odredili ili definirali položaj u prostoru. Jedan stol ili stolica mora imati najmanje tri noge, nebi li stabilno stajala na podu. Tronožac je savršeno stabilan i na neravnom podu (saturnov tronožac, tronožac proročnice iz Delfa).

Um također teži stabilnosti. Da li su i strukturi uma potrebne tri dimenzije nebi li bio stabilan? Koje su to tri dimenzije ili tri elementi? Da li upravo stabilnost uma definira naš osjećaj ugode, osjećaj bivanja u  poznatoj-sigurnoj okolini, stabilnom društvu? Da li se stanje „zdravog razuma“ prvenstveno odnosi na stabilno mentalno stanje?

Moja vlastita istraživanja su pokazala da stabilnost strukture uma također počiva na tri oslonca. Ispostavilo se da su njegove tri dimenzije prostor, vrijeme i društvo (socijalna okolina). Ako nemamo pojma gdje se nalazimo, ako ne znamo koji je datum i ako nam nije poznata društvena okolina u kojoj se nalazimo,  naš um ne može optimalno funkcionirati. Poteškoće u radu uma, u njegovom procesu interpretiranja okoline i davanja smisla svijetu oko nas, automatski se odražavaju na cjelokupno stanje bića, na naš osjećaj blagostanja (well-being).  Um gubi stabilnost, ukoliko ne posjeduje tri referentne točke na koje se on može pozvati i oslonuti. Nestabilan um može cijelo biće povući u stanje emocionalnog kaosa. Čak je u stanju ubijediti pojedinca da počini samoubistvo, uvjeravajući ga da život bez uma nije moguć.

Tek kad se sve tri dimenzije uma spoje u smislenu cjelinu, nastaje slika svijeta, slika poznate okoline, koja je neophodna za osjećaj ugode ili bolje rečeno dosade (comfort zone). Ipak  struktura nastala spojem te tri dimenzije, ne stvara stvarni svijet, već prije sliku svijeta, njegovu kopiju ili odraz (sjenu projeciranu na zid). Ta kopija se proziva stvarnim svijetom i um postaje posrednik između čovjeka kao promatrača i stvarnog svijeta. Prihvaćajući ugovor sa umom, po kojem nam on interpretira svijet, lišavajući naš direktnog kontakta sa svijetom, mi postajemo sluge i ovisnici o tom posredniku. Um se poput izolatora postavio između promatrača i predmeta, te sa vremenom postao kontrolor i onaj koji cenzurira tok energije između perceptora i predmeta percepcije. Svijet uma je svijet posrednika, reprezentanata. Zato nam u društvenoj okolini za sve trebaju stručnjaci sa dozvolom posredništva. Tako imamo odvjetnika kao posrednika između griješne osobe i sudca, političara kao posrednika između građana i vlasti, svećenika kao posrednika između griješne osobe i Boga, te znanstvenika kao posrednika između neznalice i svete istine (prirodnih zakona).

Svi drevni mudraci ili ljudi od znanja su poznavali tajnu uma, tj. njegovo tajno ustrojstvo. Znali su da je stabilan um snažan um, ali ujedno i diktatorski um. Paradoksalno je da su najsamopouzdanije osobe,  istovremeno beznadežno izgubljene u njegovoj iluziji. Pravi izazov čovjeka je dosegnuti samopouzdanje nakon rušenja diktature uma.

Bez destabilizacije uma nije moguće putovanje onstran uma, u magični svijet energije i čiste svijesti. Disciplina destabilizacije uma je tehnika kojom se svijest postupno oslobađa od svog čuvara, svog gospodara. Krajnji cilj je rušenje strukture uma, koji ima za posljedicu rušenje slike svijeta kakvu poznajemo, kakvu smo naučili. Dekonstrukcija svijeta je dekonstrukcija strukture uma.

Zato krenimo hrabro, bez straha od bezumlja, ka dekonstrukciji  prvog oslonca uma. Mentalna struktura koja nas čini osobom je prvi okov koji koristi um. Otkazujući jedan po jedan sve ugovore koje ta famozna osoba ima sa društvom,  postepeno destabiliziramo prvi stup. Ukoliko, na primjer, na kraju tog procesa sebe poistovjetite sa kozom (ili jarcem) i zamislite si interakciju, sebe kao takvog, sa prometnom policijom, cijela scena postaje absurdna. Upravo je absurd jedan od najdjelotvoranijih otrova za um, često korišten u zen praksama.

Drugi stup se oslanja na definiciju prostora. To je vjera u opis svijeta-zemlje kakvu nam društvo servira. Nije potrebno odmah povjerovati u ravnu zemlju i postati ravnozemljaški svjedok. Dovoljno je sebe uvjeriti da nemamo pojma kako svijet stvarno izgleda, jer ga nismo sagledali kao cjelinu. Da svijet ne odgovara opisima koje smo dobili u školi, lako je ustanovljivo svakom tko ima imalo bistrine i volje za spoznajom. Dakle, trenutno legitimni opis svijeta ne drži vodu. Kako stvarno izgleda i koje je veličine, ostaje otvoreno, nedefinirano. Ostavljanje uma u vakuumu nedefiniranog  prostora, postepeno nagriza i njegov drugi oslonac.

Treći na redu je stup vremena. On nam se servira kao jedino istinita priča o prošlim događajima ili povijest. Vjera u povijest koju smo naučili u školi je vjera u nešto što nismo doživjeli i čega se ne sjećamo. Koliko je ona istinita najbolje nam opisuju primjeri događaja koje smo sami doživjeli i koji su interpretirani onako kako sistemu vlasti to odgovara, što je redovito daleko od istine. Osobi je potrebna njena osobna povijest i povijest njenog naroda za stvaranje samopouzdanja tj. mentalno-emocionalne stabilnosti. Čovjeku ne treba ni osoba ni njena povijest niti povijest skupa osoba koje zovemo narod. Kao što ne postoji osoba tako i u konačnici ne postoji ni narod. Sve su to samo alati uma kojima on gradi svoju zaštitnu kulu. Izbrisati osobnu povijest i prebivati u vakuumu sadašnjeg trenutka, uzdrmavamo i treći oslonac uma. Ipak pravi žur počinje tek kad um konfrontiramo sa sva tri vakuuma odjednom. Što će svatko, tko se usudi i uspije to izvesti, doživjeti, ne može se unaprijed predvidjeti. Tu smo svi različiti. Koliko su sve osobe zapravo naštancane plastične maske koje se međusobno ne razlikuju, jer su u konačnici sve isprazne, toliko su pojedinci bez osobnosti svjetovi za sebe, svaki čaroban u svojoj istinskoj čovječnosti.

Međusobne veze između ta tri stupa uma stvaraju mrežu, koja dodatno stabilizira njegov primarni tronožac. Sve one skupa čine jednu koprenu koja zamračuje percepciju. Tako nam društvo i prostor daju nacionalnu pripadnost, sigurnost u smislu referentne točke pripadnosti stadu. Društvo i vrijeme nam daju našu nacionalnu povijest, koja nam daje ponos i smisao, referentnu točku vremena. Osoba i vrijeme nam daje našu osobnu povijest u kontekstu društva, koja nam opet daje samovažnost i poziciju u društvu. Zar nismo kao osoba bezvrijedni, ukoliko nemamo našu osobnu povijest?

Za preživljavanje uma je vrlo važno da se sva tri stupa zaštite od raskrinkavanja i time spriječi rušenje njegove strukture. Ukoliko se uvjerimo i osjetimo da je povijest ljudske rase netočna, da je opis našeg prostora (veličina i oblik zemlje) netočan i ako tome još dodamo osjećaj slobode od osobe ili osjećaj slobode od ugovora sa društvom, svijet prestaje biti ono poznato, sigurno mjesto i počinje se urušavati u iluziji samoga sebe. Minirati sva tri stupa odjednom je junački pothvat svakog čovjeka na putu depersonalizacije, njegovo samooslobođenje od okova uma i onog umjetno stvorenog svijeta etiketa.

Webinar – Slojevi osobnosti

od

Mnogi se nisu nikada pitali koja je i da li uopće ima razlike između čovjeka i osobe. Zahvaljujući između ostalih i meni ovo pitanje je doprijelo do mnogih i mnogi su ga ozbiljno shvatili i proučavali. Kako je sve skupa počelo kroz ideju od izlaska iz sistema osobe se uvijek promatrala kao pravni koncept (što on u biti jest). zapravo u pravnim labitirtima ne postoje ljudi već samo osobe. I mnogi su tu stali misleći da us sve tajne osobe i osobnosti time razriješene i da kad se riješiš osobne iskaznice ili raskuneš ugovor koji ti je nametnuo pravnu poziciju i osobnost postaješ slobodan i živi čovjek.

Eh, nažalost mnogih to je daleko od istine. Osoba je uvijek vezana uz identitet bilo koje vrste, a mi se u životu vežemo na bezbroj raznih stvari i to jako često potpuno nesvjesno. Osim toga zbog nedostatka zanja o sebi ali i slabosti volje pristajemo biti ono što drugi od nas traže ponovo se postavljajući u poziciju osobe a zarad kakvog interesa. Dapače ti slojevi mogu ići jako duboko da samo istraživanje identiteta koja utječu na naš život traju beskonačno dugo sve dok ne otkrijemo iluziju u samom konceptu osobe i osobnosti.

 

Zdravlje je zabranjeno – Upustvo za samostalnu pripremu KDO-a (klordioksid otopine)

od

 

Uputstva koja slijede su namjenjena onima koji namjeravaju preuzeti odgovornost za svoje zdravlje, „uzeti stvar u svoje ruke“ i biti neovisan od narudži preko interneta ili kupovine prilično skupe otopine u odnosu na troškove samostalne pripreme.

Popis potrebnog materijala (vidi sliku):

  • zaštitna oprema (odjelo, naočale, rukavice)ili mirne ruke i mirno radno mjesto
  • solna kiselina (4%), natrijev klorit (NaClO2 25%), voda (pročišćena-sterilizirana)
  • staklena posuda sa poklopcem (Ikea), silikonsko brtvilo (Ikea), staklena časa (teška ili sa debelim dnom, 2 komada), mjerna posudica, lijevak, boca od smeđeg stakla (apoteka) sa crvenim kosim poklopcem

 

Postupak pripreme:

  1. Preporuča se upotreba zaštitnih rukavica, naočala i odjela. Ne preporuča se udisati plinove tokom priprave.
  2. U staklenu posudu se ulije 250ml pročišćene vode.
  3. U čašu se prvo ulije 5ml natrijeva klorita pa 5ml solne kiseline, koji u čaši naprave mješavinu žutosmeđe boje.
  4. Čaša se stavi u staklenu posudu tako da se ne pomješa voda i smjesa iz čaše.
  5. Posuda se pažljivo zatvori (mora 100% brtviti) i stavi na tamno mjesto minimalno 12 sati
  6. Nakon toga se posuda stavi u hladnjak i ostavi još najmanje 12 sati
  7. Posuda se vadi iz hladnjaka. Voda izban čaše je poprimila žutu boju. To je znak da se plin (klor dioksid) otopio u vodi.
  8. Otvara se posuda i pažljivo vadi čaša. Voda ostaje u posudi.
  9. Ponavlja se postupak sa novom čašom sa istim omjerom mješavine solne kiseline i natrijeva klorita u svrhu dobijanja potrebne koncentracije, tj. zasićenja vode plinom klor dioksida. Cijeli postupak tako traje najmanje 48 sati.
  10. Posuda se vadi iz hladnjaka, otvara i pažljivo vadi čaša.
  11. Voda iz posude, koja je sada postala jantarno žuta, se prelije u smeđu bocu, dobro zatvara i vraća u hladnjak na čuvanje i buduće korištenje.
  12. Mješavina iz čaše se može iskoristiti za dezinfekciju hladnjaka (ostavi se u hladnjaku da plin ishlapi) ili se prelije u bocu, razvodni i koristi za dezinfekciju predmeta.

 

 

 

  1. Tekućina u smeđoj boci je spremna za upotrebu. Obično se koristi razrijeđena sa vodom u omjeru 10ml na 1 Litar vode i pije se tokom dana. Takva smjesa se također mora držati u hladnjaku, jer se pri sobnoj temperaturi plin odvaja od vode i brzo ishlapi kod otvaranja boce (ponekad izbaci čep). Za one koji ne vole piti hladno, preporuča se da za svaku konzumaciju mješaju najviše 2ml KDO na 200ml mlake vode i da odmah popiju, najbolje prije jela. Nije preporučljivo išta drugo dodavati u razrijeđenu smjesu,  jer slabi učinkovitost i može kemijski reagirati. Ne preporuča se povećavati navedeni omjer. Bolje je početi sa rijeđom smjesom (ispod 1ml KDO na 100ml vode), dok se ne uvidi kako organizam reagira. Lista bolesti na koje su bolesnici „zaboravili“ kao posljedica uporebe KDO-a je duga. Trajanje kure se prilagođava potrebi, tj. dokle god postoje simptomi tj. „sjećanje“ na oboljenja.
  1. Unaprijed zahvaljujem na povratnim informacijama. Nadam se da ćemo za godinu dana imati dugu listu izvještaja o pozitivnim

 

Webinar Autoritet

od

Autoritet je nekada bio nepoznat pojam dokle se na zemlji nije pojavio iluzorni koncept civilizacije i civiliziranih društvenih uređenja. Tako i sama riječ autoritet ima svoj korijen u Rimskom pravu (auctoritas). Danas je potpuno normalno imati nada sobom autoritet ili stremiti da i sam postaneš jedan kako bi imao podanike ili sljedbenike. Da li bi i zašto bi čovjek trebao imati ikakav autoritet pitanje je koje svatko treba postaviti sam sebi. U kolektivističkom smislu svaki pristalice takve ideologije tvrdi da kolektiv treba biti vođen i da je narod bez vođe kao muva bez glave. Individualisti pak smatraju da čovjeku netreba ikakv autoritet pogotovo u društvenoj zoni, te da je to kao i svako drugo, individualno pitanje.

Danas se autoritet nameće u svim segmentima življenja jer je individualizam strogo zabranjen, a kontrola dominira. Psihološki se čovjek lomi od malih nogu kako bi bez pogovora i što jednostavnije primio bez puno prigovora bilo koji autoritet kao nešto normalno pa čak i poželjno. Ta se priča ciljano potiče kako čovjek nikada ne bi imao sebe i kako bi dovijeka ostao nesposoban odlučivati bez prisile ili pritiska o svojem vlastitom životu!

Zdravlje je zabranjeno – Kako funkcionira KD

od

U nastavku ću koristiti KD kao skraćenicu za klor dioksid. U stranim izvorima se navodi kao CD (Chlordioxid, ClO2). Otkriven je 1814 godine kao plin koji nastaje reakcijom kalijevog klorata i solne kiseline. Danas se za njegovu proizvodnju koristi natrijev klorat. Klordioksid  je plin koji je topiv u vodi i kad se to dogodi, nastaje voda žućkaste boje. Tako otopljen KD u vodi zvat ćemo KDO (O za otopinu), za razliku od CDS-a ili CDL-a kako se naziva u engleskom i njemačkom govornom području. KD se primjenjuje u industriji papira za izbjeljivanje i kao dezinfekcijsko sredstvo za pripremu pitke vode (USA, vojska,…). KD je najpoznatije dezinfekcijsko sredstvo koje se primjenjuje u medicini (konzerve krvi) i u industriji hrane kao dodatak  E976 (uzgoj riba, zaštita od pljesni kod skladištenja i transporta, itd).

KD funkcionira na principu oksidacije, tako da bakterije, viruse, parazite i ostalu gamad (koja voli kiselu okolinu) ubija sagorjevanjem. Oksidacija može biti polagana, kao u primjeru pretvaranja željeza u hrđu, ii brza kod ekplozija. KD se u kiseloj okolini stomaka djeli na kisik i sol. Kisik je najneophodnija tvar za život (bez kojeg umiremo u par minuta), kojeg u uvom slučaju „udišemo stomakom), dok sol (NaCl) upija tijelo kao neophodan elektrolit. Dakle, KD nije otrov koji baktrije i viruse ubija trovanjem već tvar koja ih spaljuje. On ne ostavlja nikakve štetne tvari u organizmu svojom razgradnjom. Čak i u slučajevima predoziranja, događa se da samo ljudi sa probavnim problemima (oštećenja sluznice u stomaku) mogu dobiti proljev ili povraćati.

Doktor i znanstvenik, koji se više od deset godina bavi istraživanjem učinka KD-a je Andreas Kalcker. U svojoj knjizi „Zdravlje je zabranjeno, neizlječivo je bilo jučer“, on opisuje svoja i iskustva ljudi širom svijeta sa upotrebom KDO-a. Ne samo da je zanimljivo njegovo poznanstvo sa Jim Huble-om (izumiteljem MMS-a), već i njegova iskustva u vezi komunikacije sa državnim uredima koje ispituju i odobravaju ljekove, te namjerna zataškavanja istraživanja koja su donijela neočekivano pozitivne rezultate. Očekivati da će medicina, kojom vlada moćna industrija lijekova, a kojoj je glavni idejni pokretač dobit i sistem burze, odobriti vrlo učinkovito sredstvo,koje doslovno ne košta ništa, je vrlo naivno. Zašto učinkovito liječiti za 5€ kad se može neučinkovito, dugotrajno i zato unosno maltretitirati pacijente za 995€? Onoga koga zanima ova tematika, a zdravlje je u 2020 godini postalo tema svih tema, toplo preporučujem knjigu i seminare spomenutog autora. Knjiga se može naručiti i preko Amazona, a moja je namjera suštinu tog učenja prenjeti u sažetom obliku, pogotovo za one koji ne vladaju stranim jezicima. Moja iskustva u vezi upotrebe KDO-a su vezana za tretiranje zaraženosti heliobakterijom, koja se bezuspješno pokušava izlječiti antibioticima. Već nakon par tjedana je mučnina zbog kiseline u stomaku znantno manja. Drugo iskustvo  vezano za konzumaciu KDO-a je vezano za znantno ublažavanje fenomena upale mišića (ili trovanjem kiselinom popularno zvanom nan našim područjima „muskulfiber“, koja nastaje nakon predugog i preintenzivnog mišičnog napora.

KD možemo nazvati legitimnim nasljednikom MMS-a. Razlika je jedino u pripremi, gdje se umjesto limunske kiseline (MMS) uzima solna (KD). Znanstvenici koji proučavaju KD (ili KDO, pošto se obično tako konzumira) govore o revoluciji stoljeća u medicini. Paradigma o štetnosti procesa oksidacije, koja je nastala u pedesetim godinama prošlog stoljeća, sa svojim pretpostavkama o povoljnom utjecaju anti-oksidanata na zdravlje, više liči na projekt zavaravanja javnog mijenja, nego na teoriju na stabilnim osnovama. Sjetimo se samo studija o negativnosti masti, koju je naručila i platila industrija šećera. Trebalo je nekoliko desetljeća, da se povoljan utjecaj masti u prehrani, polako počne vraćati na pozornicu društvene svijesti, što do danas nije u potpunosti uspjelo.

Sa povratkom masti iz ilegale na slobodu, vraća se polako i svjesnost o važnosti gibanja za zdravlje, koje je teorijom o oksidaciji također bilo prilično osporavano. I tu opet dolazimo do učinka KD-a na tijelo koje se giba. Gibanjem se primarno troše šećeri, onda masti i na kraju otrovi. Skok iz potrošnje šećera u potrošnju masti je poput preobrazbe benzinskog motora u dizel motor. Tijelo je toliko mudro i sposobno, da se u par minuta ili sati može prekvalificirati od brzog sagorjevanja šećera  do sporijeg sagorijevanja masti. Za oba procesa je potreban kisik. Zato svi ubrzano dišemo i srce nam brže kuca kad se gibamo i naprežemo, upravo iz razloga da se omogući doprema dodatnog kisika potrebnog za sagorijevanje. Kiselina koja se taloži u mišićima u tom procesu, je ono što osjećamo kao umor i na kraju bolovi u mišićima. Učinak KD-a je upravo u dopremi dodatnog kisika koji proces laktacije usporava i olakšava tegobe nakon bavljenja sportom. Postoje naravno i ljudi-fenomeni, koji su evolucijskim procesom uspjeli naučiti  tijelo da tokom gibanja stvara i istovremeno razgrađuje kiseline i time omogućava pojedincu da se doslovce beskonačno giba, kao perteuum mobile. Jedan takav fenomen je svjetski poznati  ultramaratonac Dean Karnazes (50 maratona u 50 dana u 50 država bez dana pauze), koji je porijeklom iz onog grčkog mjestanca u kojem je prema legendi živio prvi legendarni maratonac. Slučajnost ili mudrost tijela?

Zdravlje je zabranjeno – Legende ili priče

od

Jedan inženjer, amerikanac po rodu, boravi sa grupom kopača zlata u džungli Guayane. Situacija postaje kritična kad se cijela grupa osim njega razboli, a najbliža bolnica je udaljena više od 400km. Povišena temperatura je ukazivala na malariju, a ona je na glasu kao teška smrtonosna bolest.  Jedino   imaju sa sobom je „stabilizirani kisik“, koji se koristi za pripremu pitke vode. Jedan ljekaru sigurno nebi palo na pamet , niti bi se i usudio, da kao lijek isproba sredstvo za dezinfekciju. U tako bezizlaznoj situaciji, tom inženjeru nije preostalo ništa druga. Sutradan su opet svi zajedno sjedili oko logorske vatre. Uskoro se sam inženjer-pronalazač razbolio od iste bolesti, da bi i sam sebe izlječio na isti način. Bio je dovoljno inteligentan i srčan čovjek da shvati dimenzije i mogučnosti svog otkrića. Postalo mu je jasno da je slučajno pronašao lijek protiv malarije i taj trenutak je promjenio životni tok jednog prosječnog inženjera .  Svoj život je posvetio liječenju oboljelih od malarije, sa lijekom koji je otkrio i prozvao MMS. Njegovo ime je Jim Humble.

Svakih 40 sekundi umre jedno dijete od malarije. To je 2000 na dan! Smrtnost od malarije je 15 puta veća nego od AIDS-a ili Ebole. Zašto onda sve svjetske zdravstene organizacije posvećuju tako malo pažnje malariji? U našem svijetu izokrenutih vrijednosti je legalno pustiti ljude da umiru, iako se to može brzo i jeftino spriječiti. Nasuprot tome je ilegalno koristiti sredstvo, koje se pokazalo kao uspješno, samo zato što ne potiče od velikih farmaceutskih kompanija. Razuman, dobar i naivan  čovjek bi pomislio, da je potrebno samo testirati sredstvo i znanstvenom metodom utvrditi da li je ono  korisno. Ukoliko nije, sve je jasno. Što ako se rezultati uspješnih studija namjerno ignorišu i skrivaju od javnosti, samo iz jednog razloga: bogaćenje. Burzi je zarada vrednija od života samoga, bolest je unosnija od zdravlja.

Malariju uzrokuje parazit zvan Plasmodium, kojeg prenose komarci u tropskim krajevima. Od malarije oboljeva godišnje od 300 do 500 miliona ljudi, a od toga umire 3 do 5 miliona, uglavnom djece, koja teže podnose fibru. Dogodilo se da je igrom slučaja je napravljena studija o efikasnosti MMS-a (Clordioksida dalje CD-a) u lječenju malarije.  12.12.2012 je u Ugandi započeo eksperiment u kooperaciji domaćeg crvenog križa i onog interncionalnog (IFCR) i trajao je četiri dana. Testirana je 781 osoba, od kojih je 154 bilo zaraženo malarijom. Nakon jednog tretmana, koji se sastojao od 2 do 18 kapljica CD-a, ovisno od dobi oboljelog, sa dodatnom bocom mineralne vode, sutradan su 143 osobe bile zdrave. Nakon drugog tretmana se i kod preostalih 11 osoba nije mogla potvrditi zaraženost malarijom. Iako su rezultati studije spektakularni, vodstvo crvenog križa u Geneve-i  se pobrinulo, da se svi dokazi o postojanju te studije uklone. Za crveni križ i farmaceutsku industriju je puno lukrativniji posao cijepiti cijelo stanovništvo, nego liječiti samo one oboljele i to sredstvom koje zapravo toliko malo košta u usporedbi sa ljekovima, da je smiješno. Taj humani crveni križ dobiva godišnje 4.500 milona dolara za kupnju ljekova od industrije, sa kojom je u istom brodu. Ubrzo je ono jeftino, ali efikasno sredstvo za lječenje malarije zabranjeno diljem svijetskih zdravstvenih sistema.

Jedan liječnik, porijeklom iz njemačke, nalazi se tokom proljeća 2020-te godine u Južnoj Americi, tokom pandemije COVID-19, koja je tamo pokazala svoje oštrije zube, radeći u jednoj lokalnoj bolnici. Taj liječnik radi sa svojim timom u jednoj bolnici pretrpanoj bolesnicima, da bi se naposljetku i cijeli Ubrzo se cijeli njegov tim ljekara razbolio i završio na intenzivi. Poznavajući iz iskustva učinke CD-a na bakterije i viruse, usudio se, natjeran ozbiljnošću situacije, tretirati svoje oboljele kolege otopinom CD-a i to intravenoznim putem. Za par dana je cijeli tim opet bio na nogama i obavljao svoje bolničke dužnosti. Nakon što je taj njemački liječnik podijelio svoja iskustva u jednom videu, on je ubrzo nakon toga izbrisan sa you tube-a. Upravo brisanje tog videa, koji sam uspio pogledati, ali ne i podijeliti, me ponukao da pomnije istražim istinu oko ljekovitosti tog ominoznog dezinfekcijskog sredstva. I kao što je bio slučaj i sa malarijom, svjedoci smo kampanje, iza koje opet stoji farmaceutska industrija, kojoj je više u interesu da cijepi cijelo stanovništvo, nego da se na vrlo jednostavan i jeftin način liječe i izliječe samo oni koji su bolesni ili zaraženi.

Najlijepše stvari na svijetu su upravo one najednostavne i one su obično gotovo besplatne. Gore spomenuti događaji, u kojima se igrom sreće ili slučajnosti ,pronašao lijek i spasili mnogi životi, govori da  neka sila ipak uspije ponekad probiti fašisoidnu oklop „humanog“ društvenog sistema i ljudima ponuditi priliku za ozdravljenjem i zdravim životom. Za one koji vjeruju u svetost religije znanosti i medicine, sve ono jednostavno i jeftino biva obačeno brzom rekacijom ciničnog uma. Ciničan čovjek se radije odriče života samoga, nego da se odrekne služenju umu.

Zašto zdravlje mora biti privilegija samo onih bogatih ili izabranih? Zašto je normalnom, prosječnom čovjeku zabranjeno biti zdrav?

Trči- laži

od

Ovaj je izraz popularan u Dalmaciji. Označava osobu koja hoda okolo kao muva bez glave i prodaje nekakve priče koje nisu utemeljene na ičemu. Trči-laži osoba nije svjesno takva, ona je se samo ponaša programski te kao malo dijete privlači pažnju okoline pokušavajući je zadiviti svojim izmišljotinama. Kad neka osoba dobije etiketu „trči–laži” to u biti znači da je nepouzdana, lažljiva, vrti se u krug i što god kaže nemojte joj vjerovati.

Trči-laži osobi nećete dati ikakav posao da vam odradi ili da vam nešto analizira, jer ona jednostavno nema ikakav fokus da bi mogla van svojih imaginacija odraditi stvari prizemno i svrsishodno. Od nje nećete ikada dobiti stvari urađene do kraja i kvalitetno u bilo kojem smislu.

Mnogi ljudi prepoznaju ove trči-lažljivce i sebe svrstaju u drugu kategoriju, tako da nitko ikada neće sebe staviti u tu kategoriju, je je ova “odlika” duboko nesvjesna.

Kako se svijet kojeg percipiramo stvarnim malo pomalo u meni ruši, uviđam da je gotovo cijeli život prosječnog građanina jedno veliko trči-laži stanje.

Upali smo kao padobranci u njega i vrtimo se u krug vođeni društvenim i ekonomskim „moranjima”. Trčimo da ih ostvarimo što bolje i brže kako bi mogli uživati u posljedičnoj „sreći”, „slobodi” životnih „uspjeha”, a sve kako bi na kraju završili kao manje ili više lijep leš, u manje ili više raskošnom lijesu u betonskom sarkofagu pokriveni pločom i ubrzo ostavljeni u zaboravu.

Možda radimo poslove temeljito, pouzdani smo, vjerodostoji, ukratko predivni karakteri, osobe koje bi svaka majka poželjela za zeta ili za nevistu, ali za kurac sve to, jer život zasigurno vodimo po trči-laži programu.

To nije ni čudno, jer postoji entitet koji priječi ljudima saznavanje tko su oni, što je život, što je smrt i ostale za život jako bitne stvari. Štoviše, taj je entitet stvorio i upravlja cijelim sistemom laži i prevara u kojem odvraća čovjeka od stvarnosti i istine a gura ga u suprotnom smjeru. Taj se sistem prožima cijelim svijetom i skup je raznih sistema religije, znanosti, obrazovanja, politike, prava i drugih trči-laži sistema. Takav entitet jest u biti poznat kao „Sistem.” (sa veklikim slovom)

On je jedan veliki trči-laži entitet koji konstantno burgija, zuji a malo meda daje. Stalno obećava, a ništa ne izvršava. Uvijek priča o prosperitetu, a donosi težinu. Nudi znanje i smisao, ali nitko se te vode od sistema još nije napio. Komfor i civilizacijske trči-laži tekovine kojima se hvali služe isključivo za mentalno-fizičko debljanje i duhovnu bulimiju. Sistem je lažac, otac laži i ubojica od prvog trenutka.

Pa, onda dragi ljudi zapitajte se kako nekom trči-lažljivcu ne biste dali da vam uskopa vrt jer će stvari ostaviti napola i napraviti, po marfijevom zakonu, grešku tamo gdje se i ne može napraviti, a dali ste najvećem trči-lažljivcu ikada da vodi vaš život.

Svijet vođen doktrinama sistema jedno je veliko trči-laži. Cijeli vas život vodi po nekom labirintu obećavajući stalno da se izlaz nalazi iza slijedeće ćoše da bi vas na kraju doveo pred zid. I kad se konačno nađete pred zidom i uvidite da su vas pošteno naguzili bude vam žao što niste slušali sebe, već ste slušali druge. Uvijek ste imali tu mogućnost, ali možda niste bili dovoljno hrabri ili odlučni da tako i napravite.

I šta sad ?! Pa ništa, nikad nije kasno da počnete slušati sebe, ali prvo provjerite koliko ste i sami postali agent trči-laži sistema, koliko duboko je lažljivac zagrizao vaš dušu i kad slušate sebe da li iznutra govori pravo ja ili trči-agent laži-sistema!

Pobjeći od sistema nije baš jednostavno, ali svakako je moguće, stoga preporučam!

Maskenbal, svečano otvaranje “igara bez vremenskih granica”

od

Kad sam prije par dana prvi put kročio u apoteku sa maskom, nakon gotovo mjesec dana kućnog pritvora, prvo što mi je palo na pamet je bilo da kažem: „Ruke uvis, pare ili život!“. Na svu sreću apotekarka me je, unatoč mask prepoznala i oboje smo se nasmijali, ja onako veselo, a ona pomalo kiselo.

Koliko je nošenje maski opravdano iz zdravstvenih razloga? Nije li to samo gesta poslušnosti onog koji je nosi, kao izraz prihvaćanja i podupiranja aktualne politike?

Obaveza nošenja maski je mjera ušutkavanja i discipliniranja stanovništva donesena u vrlo neugodnom trenutku za donositelje. Naime, sve su analize pokazale, da su donešene mjere, kao reakcija na prijetnju od strane co-virusa, pretjerane, preagresivne i nadasve omalovažavajuće. Kako bi spriječile opći revolt napaćenih ljudi i smanjile pritisak od strane onih koji su svijesnih tih grešaka, sve vlade pribjegavaju istom scenariju. Direktan skok iz izvanrednog stanja u normalnost, bio bi doslovno javno priznanje greške, što bi opet otvorilo vrata diskusiji o odgovornosti za načinjenu štetu. Pad povjerenja javnosti si ne priželjkuje nijedna vlada na svijetu. Zato je preporučljivo djelomično nastaviti psihozu straha i maltretiranja građana. Što se groznije prikaže neprijatelj ili opća opasnost, to se više može napuhati naknadno herojstvo. Obaveza nošenja maski, unatoč svim dokazima o njenoj neučinkovitosti i štetnosti, upravo je savršeno rješenje za jednu malu pauzu.

Kakvu poruku šaljem okolini noseći masku na javnom mjestu? Strah me je, širim psihozu straha i pasivno zahtjevam da se i svi ostali solidariziraju sa mnom u nošenju maski.  Trend koji bi trebao olakšati i naviknuti nas na normalnost nošenja maski je njeno podizanje na nivo statusnog simbola. Nosim li običnu masku, masku koju sam sam izradio ili pak uradak nekog poznatog modnog kreatora? Nošenje pomodne maske je znak tihog pomirenja i dodatne podrške stanju “novog normaliteta”. Ispravno pitanje glasi: zašto nosim masku? Kako se osjećam dok je nosim? Kako se osjećam nakon pola sata nošenja maske?

Neispravno “novonormalno” pitanje glasi: „Da li ti se sviđa moja maska? Ljepotom svoje maske ja pokazujem da sam poslušniji od ostalih i potajno se nadam pohvali. Nisam li time nekao iznad onih koji nose one ružne, bezlične maske? Moram priznati da sam sa ovom divnom maskom još lijepši nego prije. Mislim das sam se zaljubio u svoje novo ja.”

Reakcija djeteta i prosječnog psihičkog bolesnika na nošenje maski u javnosti je gotovo ista. Dijete u maskiranim mladićima u autu vidi pljačkaše banaka, koji upravo idu na svoju sljedeću pljačku. Psihički bolesnik vidi u maskiranim ljudima prijetnju, osjeća nesigurnost koju oni šire. Nedvojbeno je da je naredba nošenja maski sljedeći korak plasnkog procesa ka atomizaciji (fragmentaciji) društva. Svaki pojedinac smije isključivo digitalnim putem kontaktirati sa kolektivnim “cloud-om”. Svaki kontakt između atoma je nepoželjan, jer otežava njihovu kontrolu i manipulaciju. Poslušni građanin sadašnjeg trenutka je osamljeni atom, udaljen od drugog atoma nekoliko svjetlosnih godina i bez mogućnosti dodira. Kontakt je dozvoljen samo sa centralom i svaki atom ima direktni digitalni kontak sa njom. Atomizirani pojedinac tako postaje puka projekcija ili produžetak kolektivne (umjetne) inteligencije. Fragmentirano društvo je idealno za provođenje manipulacije i kontrole nad njim.

Drugi aspekt nošenja maski je radikalno srozavanje dostojanstva civilnog stanovništva  i njegova kriminalizacija na podsvijesnom nivou. Sad smo mi sada maskirani (potencijalni) ilegalci, bez obraza, bez smješka, bez empatije i emocija. Svi smo mi sada bez-obrazni agenti “velikog brata”. Štoviše, mi smo, dobrovoljno odustajući od svoje individualnosti, odustali od sopstvenog iskustva stvarnosti. “Veliki brat” sada preko nas doživljava ono što mi doživljavamo, naše iskustvo je njegovo iskustvo, naš život je njegov život. Jesmo li samo privremeno ustupili sebe nekome drugome, samo da bi stekli osjećaj sigurnosti, ili je na pomolu najveća i najlukavija otimačina bioloških ljudskih bića u povijesti?

Obaveza nošenja maski je samo pripremni korak ka obaveznom cijepljenju, koje naravno neće biti ni obavezno ni prisilno, ali neophodno potrebno onima koji svoje preživljavanje zasnivaju na ovisnosti o društvenim resursima. Autonomnost u preživljavanju ili ti umjeće lova, polako postaje jedini garant suvereniteta pojedinca.

Maske su dodatno prouzrokovale nijemost čitavog naroda. Postali smo pravi nijemci, narod bez usta i bez glasa. “Social distancing” nije zdravstveni  več društveni projekt de-empatizacije društva. Na putu smo ka društvu u kojem nitko nikoga ne poznaje, nitko sa nikim direktno ne komunicira, nikoga nije briga za drugoga. Cilj ovog projekta je dovesti  pojedinca do stanja ravnodušnosti, kao mirne osnove za transformaciju u hladnog izvršiococa naređenja „clouda“, bez vlastitog preispitivanja i uplitanja s(a)vijesti. Koračamo ka svijetu totalne poslušnosti. Poslušnost iznad svega! Da li vam se stvarno sviđa ovaj maskenbal ili ova permanentna tiranija civilnog stanovništva? Dobrodošli u NWT, novu svjetsku tiraniju.

Matematički gledano, veća je vjerovatnost da dobijete na lotu nego da se zarazite. Ako razmotrimo aktualno stanje zaraženosti na osnovu “pouzdanih” testova, potreban je vremenski period od više od 50 godina da teoretski imate mogućnost  da se zarazite, ukoliko svakodnevno srećete 50 novih pojedinaca. Zato skinite svoju maske, kad god to nije zakonski neophodno, zbog vašeg vlastitog zdravlja i zdravlja vaših bližnjih! Sebi štetite smanjenjem dotoka kisika i trovanjem ugljičnim dioksidom, te opasnošću od infekcije onih bakterija i virusa koji su u vlažnoj klimi maske otkrili idealne uslove za rast i razmnožavanje. Drugima štetite zato što ih stalno podsjećate na prijetnju, šaljući im poruke straha govoreći im: “Mi smo u ratu!”. Vi niste kirurg koji nosi masku u sterilnoj operacionoj sali tokom otvorene operacije, koji tu istu masku baca neposredno poslije. Nošenje maske je naš javni stav kojim potvrđujemo da vjerujemo u laž i da poslušno širimo tu istu laž iz onog medijski nametnutog osjećaja sigurnosti legalnog građanina, istog onog koji nas sutra može obavezati da učinimo svakojaka, još gora, zlodjela protiv čovječnosti, pod izgovorom da činimo samo ono što društvo od nas zahtijeva.

Svim našim imunskim sistemima je nadaleko potreban stari normalitet, bez straha i udaljavanja. Učinimo korak nazad, ka zbližavanju golih, jednakovrijednih obraza!