religija

Rađanje bogova Novog Doba

od

“Bog je mrtav!”  F. Nietsche

Bezboštvo na zemlji, koje je konstatirao Nietsche, nije dugo trajalo. U razmaku od deset godina, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izlaze na svjetlo dana, tri knjiga S.Freud-a.  “Tumačenje snova” je izašlo 5 godina poslije knjige o Psihoanalizi. Pet godina poslije “snova“ izlazi knjiga o seksualnosti. Te knjige su svjedočile o energetskoj promjeni kozmičkih razmjera. One su dokumentirale kako se promjenio “duh vremena” i kako su shodno toj promjeni, rođena božanstva, adekvatna novoj energetskoj situaciji na zemlji.

Tako su na prijelomu ta dva stoljeća, rođena tri božanstva Novog Doba. Nova disciplina usmjerene pažnje na samo jednu individuu, prozvana psihoanaliza, svjedočila je rođenju Boga zvanog Svijest. Disciplina oštrog promatranja snova, potaknula je rođenje Boga zvanog Sloboda. Na kraju je disciplina usmjerene pažnje na seksualnost, donijela na svijet Boga sa imenom Individualnost. Ta tri Božanstva su sa vremenom prepoznati kao temeljne vrijednosti novog čovjeka, novog društva, novog vremena, koje je tada bilo na pomolu. To novo sveto trojstvo zapravo čini novo sveto jedinstvo: svjesni slobodni individualac.

Vratimo se samom spektaklu rođenja Bogova. Prvo je na kauču prvog psihoanalitičara, ali ne iz prvog pokušaja, rođeno božanstvo Svijesti. Prvi pokušaj začeća i rođenja svijesti se nije posrećio. Pacijent je umro, nakon što je dobio smrtonosan koktel opijata. Freud se, kao tipični pripadnik onih samopouzdanih pojedinaca, koji nisu bili raskoljeni ranim traumama u djetinstvu, time nije dao obeshrabriti. Nije ni prihvatio, tada kod francuskih liječnika omiljenu, metodu liječenja hipnozom, koja nije bila dovoljno trezvena da omogući rađanje svjesti. Freud je zapravo igrom slučajnosti, kao što se to obično događa kod svih veliih otkrića, dobio ideju za novu “metodu kauča” od jedne svoje vrlo samosvjesne pacijentice. Ta metoda podaruje osjećaj povjerenja, intimnosti, sigurnosti i opuštenosti, osposobljavajući pacijenta da uđe u svijet onstran društvene moralnosti. Sa vremenom je “kauč” postao legendarna mašina za podupiranje buđenja najdubljih skrivenih sjećanja skrivenih u podsvijesti ili tjelesnoj svijesti. Terapeut je sebe ograničio samo na glas podrške iza leđa pacijenta, svjedoka koji promatra bez osuda i vrednovanja. Samo u takvo nježnoj, bezvremenskoj i harmoničnoj okolini, u toj atmosferi vakuuma društvenih vrijednosti, vlastite važnosti, srama i straha, moglo je doći do rođenja jednog novog božanstva.

Otkriće svijesti usko je vezano sa otkrićem osobne povijesti. Naime, Freud je shvatio, da upravo osobna povijest ima moć zarobiti svijest trikom traumatičnog iskustva. Putovanje u osobnu povijest, postao je avantura, otvor u novu dimenziju, jedan novi paraleni svijet, živ i pun energije. Stoljećima prije Freuda, stare su civilizacije poznavale ljekoviti i prosvijetljujući karakter putovanja u vlastitu prošlost. Svijesno putovanje u taj svijet, lišavalo je putnika bremena njegove osobnosti i postepeno, gotovo neprimjetno ga pretvaralo u nad-čovjeka. Svjesno uranjanje u taj svijet je ulazak u drevni svijet mitova, legendi, bogova i polu-bogova, koji zapravo nikad nisu ni prestali postojati. Oni su samo ispali iz našeg fokusa, kao posljedica marifetluka naše civilizacije i njenih manipulacija: izvrtanja prirodnih vrijednosti. Doslovno je izvršena tajna i ilegalna zamjena bogova, tokom koje su oni umjetno-mentalni, zamijenili one prirodno-energetske.

Nakon božanstva svijesti je rođeno božanstvo Slobode, koju simboliziraju snovi. Svijet snova je svijet slobode, ili barem vrata u slobodu svijesti. Snovi su dio onog dijela našeg bića koji nikad nije potpao pod potpunu kontrolu našeg “društvenog Ja”. Snovi su vrata u slobodu naše individualnosti, neopterećenu dogmama, zakonima i društvenim moralom. Snovi postoje samo onda, ako postoji njihov svijesni svjedok: svijest. Pionirski pothvat analiziranja snova, u svoj legali tadašnjeg medicinskog miljea, napravio je mostobran, iskorak u područje iznad onog društvenog Ja. Snovi su postali neoborivi dokaz o mogućnosti postojanja i dosezanja slobodne svijesti. Tako je rođeno je novo božanstvo slobode, izronivši iz paralelnog svijeta snova.

Kao što za svaki fenomen stabilnosti trebaju najmanje tri stupa ili tri noge, tako je na kraju rođeno i treće božanstvo, sveta individualnost. Za Freuda je sve ono mentalno bilo apriori loše. Za njega je to bio onaj društveni dio nas, kojem je cilj da nas zatruje, manipulira i kontrolira. Shvatio je da ni ono mentalno kao ni ono društveno Ja nje autentično, te ne može biti osnova individualnosti. To može biti samo jedna jaka prirodna sila, naša seksualnost. Freud je bio dovoljno trezven i hrabar da uvidi da svi izražaji individualnosti izviru iz naše seksualnosti. Kako bi i moglo biti drugačije? Da li dijete nastaje tako da ga donesu rode, potpisivanjem nekog formulara ili energetsko-životinjskim aktom začeća? Potkopavanjem seksualnosti kao naših energetskih temelja, dolazi do destabilizacije naše istinske individualnosti. Ima li išta debilnije od ignoriranja i demoniziranja procesa vlastitog postanka?

Ta tri nova Božanstva su potresla stabilnost tadašnjeg, moralom ograničenog društva. Mnogo je bilo onih, koji su iz kukavičluka u odnosu prema vlastitoj “osobnoj povijesti”, našli snage da bjesomučno kritiziraju metode Freudove psihoanalize. Ipak, njena efikasnost je bila bez premca i dobar glas se brzo proširio među onim eksperimentalno nastrojenim dijelom stanovništva. Ubrzo je gomila obožavatelja, žednih individualizma, slobode i svijesti, u stopu pratila Freuda, tako da i tokom ljetnog odmora nije imao „živa mira“.

Duh ili božanstva vremena su sile koje se ne daju potisnuti, premda je moguće utjecati na smjer njihovog toka. Prvi ozbiljan napad na Freuda i tri nova božanstva, došao je iz njegovih najbližih krugova. C.G.Jung je svijetu ponudio jedan drugačiji, lakše probavljiviji, iako nadasve impotentan sistem za praktičnu primjenu. Omađijani njegovim novim pojmovima, konceptima i lijepim etiketama, znanstveni krugovi do dana današnjeg orgijaju sa Jungovim mentalnim konceptima. Oni su bili i ostali lažni ili umjetni bogovi, namjenjeni perverznom svijetu univerziteta. Slična sudbina je gotovo istovremeno zadesila i Teslu. Veličina i snaga njegove ne-osobnosti je toliko uplašila one sile koje upravljaju društvom, da je ka protuudar osmišljen projekt zaštite od „elementarne nepogode zvane Tesla“. Taj projekt je, podržan koordiniranim radom medija i korumpiranih znanstvenih institucija, nažalost uspio. Danas ga poznajemo kao “projekt Albert Einstein”.

Patološka slika jednog narcisa

od

“Samo bolesno oko vidi samo sebe!”  – Viktor Frankl

Da li je ogledalo nadomjestak bolesti našem zdravom oku? Koliko vremena traćimo misleći teške misli o sebi? Zašto su narcizam i pojam “živog čovjeka” dvije potpuno oprečne stvari?

Nitko ne voli biti okarakteriziran i prozvan narcisom. Taj izraz se ugnjezdio u društenoj svijesti kao uvreda, ponižavajuća etiketa koja se lijepi na sebične, samoljubne, asocijalne, gotovo perverzne individue. Nitko ne priželjkuje narcisa kao bližnjeg svoga. Svima nama je narcis uvijek netko drugi, naš partner ili naš šef ili kolega na poslu. Tko je zapravo narcis i što ga karakterizira? Da li je zdravo biti narcis? Da li je politički korektno biti narcis?

Narcisoidnost nije temperament, već karakterna osobina. Sa temperamentom se rađamo i umiremo, dok karakter sami izgrađujemo kroz život. Naš karakter je ono što smo od sebe napravili ili nismo napravili. Promjena karaktera je moguća i za to je potrebna volja, intencionalnost. Narcis može ponovno postati čovjek, ako to namjerava. Za to je prvenstveno potrebno stvoriti unutarnji red i spremnost za suradnju sa svojom okolinom, njemu jednakovrijednim kolegama, bez hijerarhijske predrasude.

Narcizam se ne bazira samo na ljepoti nečijeg fizičkog izgleda. On se može izraziti i na mentalnom planu, ukoliko je libido narcisa usmjeren u intelektualnom smjeru. Poznati su ljudi koji govore samo da bi slušali ton svog glasa. Oni nemaju pažnju i strpljenje saslušati sugovornika. Oni upadaju u riječ ili čak govore istovremeno sa onim nasuprot njih. Narcis zapravo ni ne potrebuje sugovornika. On uvijek razgovara sa samim sobom. Narodna definicija ludila je upravo glasno razgovaranje sa samim sobom. Tiho razgovaranje u sebi sa samim sobom je definicija mišljenja ili aktivitet uma, koji u Indiji zovu majmunskim mozgom. Još i danas neka djeca ne mogu čitatu „u sebi“ bez da pomiču usne, tj. šapuću.  E.Tolle je taj mehanizam dekonstruirao onim legendarnim pitanjem: “Koliko nas to ima u meni?”. B.Fuller je desetljećima zapisivao svaku svoju misao. Da li je to tajne njegovog genijaliteta i njegovih 47 počasnih doktorata?

Iako doslovce svi ljudi konstantno razgovaraju sa samim sobom, narcis je specifičan sa obzirom na temu svog  unutrašnjeg dijaloga. Mišljenje narcisa je uvijek “pozitivno”. On se konstantno hvali, izdiže u nebesa i onda sve to sam sebi potvrđuje. Problem sa tim pozitivnim unutrašnjim blebetanjem je taj,  što je on gotovo neizlječiv. Osjećaj seksualne ugode koju proizvodi prepuštanje toj „pozitivi“ (poput sočnih pohvala koje dobivamo iz okoline), stvara oko narcisa gotovo neprobojan zaštitni obruč, koji apstraktne evolutivne sile prirode ne mogu probiti. Dijagnoza: “Narcis ima crvene oči i unutrašnja tišina mu neće doći.”

Jedna posebna aureola čini narcisa voljenim i popularanim u društvu oko njega. Pošto je narcisoidnost češća kod muškaraca, to je obično onaj „šupak“ o kojem žene sanjaju. Narcis je nepokolebljivo samopouzdan i uvjeren da je bolji od svih ostalih. To mu daje onaj sjaj i šarm, onu robusnost i “snagu karaktera” za kojim žene žude. Taj fenomen je najbolje prikazan i dokazan popularnošću knjige i filma “50 shades of grey”, koja je, vidi čuda, napisana od strane jedne žene. Narcis političar biva obožavan od puka, koji se divi njegovoj odlučnosti i samopouzdanju. Nikoga ne zanima činjenica da taj isti političar nema namjeru nekome pomoći, niti situaciju promjeniti nabolje. Hraneći individualni narcizam kod svojih obožavatelja, on održava status quo i cijelo društvo vodi u degradaciju i propast, istovremeno dajući sebi pohvale i nagrade. Nesklonost narcisa prema samo-analizi se ogledava u tromosti puka prema konstruktivnoj kritici svojih vođa. Obožavati nekoga je najlakše, ne zahtjeva nikakav napor analitičkog uma. Tko je toliko lud da radi na sebi, umjesto da radi da bi zaradio pare?

Narcis je hrabar iz jednostavnog razloga jer se ne boji greške. Greške se ne boji jer taj pojam ili  solucija za njega ne postoji. Sve što on učini je savršeno i nema alternative. To je tajna globalnog uspjeha i globalnog neuspjeha društva u kojem vladaju nepisani zakoni narcizma.

“Oni me nisu shvatili!”, odgovara on na kritike. “Ti kritičari su samo zavidni na moj veliki uspjeh i grandioznost moje ličnosti.”

Sad dolazimo do ključnog momenta, koji opravdava sav trud za ovu analizu narcizma, a to je pojam ljubavi. Narcisu ne manjka ljubavi. Dapače, on je ima za izvoz. On prekomjerno voli, ali samo sebe i eventualno one koji mu služe i ono što njemu služi. Narcis doslovno obožava samog sebe i taj višak ljubavi ne uspjeva preusmjeriti na van. Njegova seksualna energija (libido) ostaje začahurena unutar njegovih granica osobnosti i u službi njegova visočanstva. Moderni socijalni mediji upravo podržavaju narcisoidnost i digitalnu atomizaciju. Poznajete li nagon koji vas tjera da provjerite koliko je lajkova pristiglo u posljednjih 5 minuta, otkako sam izložio svoj novi “selfie”. Fenomenalizam narcizma dokazuje da “ljubav” nije sveopći lijek i rješenje za sve bolesti svijeta. Ljubav nije čin, već samo puka interpretacija onog popratnog pratioca koji se javlja kao posljedica djelovanja iz srca (tj. koherencije svih vitalnih organa tijela i te sladne cjeline sa umom).

“Jao kako sam genijalan. Najbolji sam, jedini pravi! Dobro je samo ono što je dobro za mene. Ja sam mjera svih vrijednosti. Sve je tu samo da služi mojoj „velikosti“.”

Narcis sve gleda odozgo, sve obezvrijeđuje. To je tajni recept njegove uzvišenosti, uzdizanja sebe iznad okoline. Ništa nije iznad njega i ništa mu nije sveto, čak ni Bog. Cijeli svijet je pod njegovim nogama. Na osnovu svih tih razloga on zaslužuje privilegije. On je rođeni plemić, vođa, političar, papa. Dobro razvijeni narcis ima veliki potencijal postati psihički bolestan ili učiniti ljude oko sebe psihičkim bolesnicima. Nesposobnost transcendiranja, nadilaženje samog sebe je njegovo tragično prokletstvo. Zatvoren u sebe, začahuren, on je dobar samo prema onima koji ga obožavaju. Narcis je potencijalni psihopat, biće rođeno da vlada i zloupotrebi tu moć. Zamislite si osobu koja je samu sebe zaključala u sobu sa ogledalima i izgubila ključ.

Kako se postaje narcisom? Kako odgajati dijete da bi ono izraslo u narcisa? Istraživanje fenomena “milenium generacije” je donekle pojasnila odgojne procese koji pojačavaju mogućnost da dijete postane ono što zapravo nitko ne želi, narcis. Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca iz te generacije (rođena od 1980.-te do 2000.-te godine), gotovo zatrpavana pohvalama i obožavanjima, što se tada roditeljima savjetovalo. Djeca iz tog vremena su bila istrajno bombardirana porukama njihove okoline da su nešto posebno. Još u ranom razdoblju su ta djeca dobila osjećaj da su nešto do sad neviđeno na ovoj zemlji. Danas su to odrasli ljudi, koji su usprkos prividnom uspjehu, vrlo nesretne i nestabilne osobe. Njihov problem, kao i problem svih narcisa je, da su “pobucali lončiće”. Njihovi životni prioriteti su izokrenuti. Posljedica toga je naglašeni karijerizam, nesposobnost dugotrajnih veza, mnogo više razvoda brakova, manje djece i puno skrivenih frustracija unutar njih samih.

Nema dobrog narcizma, kao što i nema dobrog nacizma. To je bolest ili izvitoperenost ljudskog karaktera. Narcizam energetski zatvara pojedinca i onemogućava mu duhovni rast, razvoj, transcedenciju, mogućnost da se samoga sebe posmotri iz jedne druge perspektive. Narcis je doslovno zabetoniran, proklet u svojoj iluziji posebnosti. Osjetiti sebe dijelom jedne globalne ljudske familije i kao suvereni individuum biti njen skladni, sastavni dio je nešto, što narcisi nisu u stanju niti sanjati, a kamoli utjeloviti.

Biti ili ne biti lud? Biti ili ne biti umjetnik?

od

Najveća uvreda jednom umjetniku je osporiti njegovu originalnost, autentičnost  njegovog izraza.

Najveća uvreda jednoj osobi je osporiti njenu normalnost, kompatibilnost do njene društvene okoline.

Umjetnici su oduvijek bili smatrani luđacima. Okolina ih se divi, zavideći im na njihovoj slobodi, hrabrosti i nekonformizmu, dok ih istovremeno prezire i mrzi zbog njihove nepredviljivosti i neuračunljivosti. Pogledajmo iskreno u sebe i osjetimo, koji dio nas obožava, a koji satanizira umjetnost i umjetnike. Koji dio nas se boji ludosti, neprihvaćenosti i neshvaćanja okoline. Koji dio nas se tako ustrajno trudi da nas odvuče i od same pomisli na ludost umjetnosti?

Što je zapravo ludost umjetnika? Za njegovu okolinu je to etiketa. Za njega samog je to fenomen. Ludost je za umjetnika (=čovjeka) garant njegove slobode, garant distanciranosti od normi društva.  Moral i društvena pravila su za njega samo ograničenja koja služe da osoba ostane osoba, tj. da rob ostane rob. Umjetnik prvenstveno doživljava sebe kao individuu. Pritisak pripadnosti nekom kolektivu je za njega sekundarna, uprvavo marginalni nagon i dokaz nezrelosti osobe. Ludost je njemu poput magične formule,  frekvencije koja ga obavija,  štiteći ga od porobljavajućih utjecaja  njegove društvene okoline. Zanimljivo da takvi utjecaji ne dolaze iz prirode same.

Jedini problem koji umjetnik sam ima sa svojom ludošću je pitanje kontrole, tj. prepuštanja njoj. Kontrolira li ludost njega, ili on kontrolira ludost? Umijeće ili disciplina umjetnika je naučiti kontrolirati svoju ludost i ne pretvoriti osjećaj kreativnosti, slobode i lakoće, koje ona donosi, u osjećaj samovažnosti, posebnosti, ekskluzivnosti, nadmoći, besmrtnosti. Biti drugačiji i živjeti bez potpore i razumijevanja okoline, 24 sata na dan, je naporan pothvat koji ne teraje sat-dva, dan ili mjesec, već cijeli život. Napraviti most između dva kontineta, svoje iracionalnosti i „smislenosti“ društva je izazov svakog umjetnika ponaosob. Umijeće kontrolirane ludosti je disciplina koja našu individualnost i čovječnost pouzdano i dugoročno štiti od tiranije kolektiva. To umijeće je vrlo individualna stvar. Umjetnik ga izgrađuje cijeli svoj život, pažljivo njegujući  njegovu vrlo ranjivu ravnotežu.

Genijalnost umjetnika se svodi na njegovu sposobnost da prilaže jedan svijet, drugačiji od onoga koji poznajemo. U suštini umjetnik doima isti svijet kao prosječna osoba, ali je njegov sistem interpretacije potpuno drugačiji. Dok je za osobu sve što nas okružuje poznato i stoga dosadno, njenim  životom vlada rutinska i sa vremenom postaje depresivana. Depresivnost je direktna posljedica manjka energije, koju promatrač crpi iz svog kontakta sa svijetom, promatrajući-doživljavajući ga kao bez predrasuda, kao fenomen. Etiketiranje ili ne-doživljavanje svijeta nas osuđuje na ono isto-dosadno-mrtvo zakukuljeno sopstvo odvojeno barijerom ega-osobe.

Nasuprot tome umjetnik nastoji vidjeti svijet kao čudo, kao misteriju koju nikad neće dokučiti i raduje se svakom milimetru i svakoj sekudni svoje interakcije sa njim. On svijet ne interpretira po pravilima i normativima društva. Za njega su pravila i norme društva samo religija, ideologija robova, onih normiranih, normalnih. On nije i ne smije biti normalan. Da bi bio umjetnik, on mora biti lud, kontrolirano lud.

Razlika između umjetnika i prosječne osobe je u hrabrosti i istrajnosti. Umjetnik vjeruje u ono što direkno percipira svojim čulima, svojim cjelokupnim bićem,  te svim srcem voli svoje autentično perceptivno iskustvo. Njegova golema hrabrost se očituje u tome, što se on ne srami da je drugačiji, što svijet vidi drugačije, što misli svoje misli i govori svoje riječi. On se ne srami što nije normalan, što je drugačiji.  On je sam na svijetu i ne boji se svoje samoće. Umjetnik nema i ne smije imati istomišljenika, jer nitko na svijetu nema njegove oči i ne polaže pravo na njegovu svijesno iskustvo. On ponosno nosi svoje žive hlače, živo srce i živa usta, jer zna kolika je njihova vrijednost i koju cijenu on za njih plaća. Njegovo najveće bogatstvo je sloboda, sloboda od nemtnutih pravila društva, sloboda od svakojake prisile izvana. Njegov najveće blago su njegovo tijelo i njegova svijest, kao baza i garant slobodne percepcije. Njegovo doimanje trenutka jest i mora ostati  na nivou doimanja čistog fenomena. U protivnom njegovo iskustvo ne crpi energetski udar iz doživljenog i on nema što poručiti, što prenijeti sa svojih „putovanja“ onim normalnim. U protivnom njegova djela nemaju snagu i autentičnost, koja je toliko simptomatična za svaki istinski umjetnički rad. Fascinacija umjetničkog djela je energetska  informacija pohranjena u taj materijalni artefakt. Umjetničko djelo je poput kompjuterskog stika za pohranjivanje, osim što za njegovo čitanje nije potreban kompjuter već svijest. Biološki kvantni kompjuter nije ništa drugo do čovjekovo tijelo, a umjetničko djelo kvantni stik za pohranjivanje perceptivnih podataka.

Između osobe i umjetnika se nalazi bezdan koje nastanjuje čudovište, zvano Ego. Ego je program definiranja samog sebe kroz prizmu društvenih normi, vrijednosti i polažaja. Ego može opstati samo u socijaliziranom svijetu. Transformacija od osobe do umjetnika je proces desocijalizacije. Osoba ne može biti i ostati sama. Ona svoje postojanje bazira na konstantnoj interakciji sa društvenom okolinom. To je proces koji zovemo mišljenje i podsjeća me na neprestano kooperiranje mobilnog telefona sa odašiljačem. Vrijednost osobe se mjeri količinom misli, kao što se kvalitet mobilnog telefona cijeni preko brzini i učestalošću njegove komunikacije sa „stupom“.

Da bi bio i ostao svoj i time kreativan u svom radu, umjetnik stalno mora biti „offline“ od „clouda“ društva. Njegovo zdravlje i sloboda je proporcionalna njegovoj umjetničkoj disciplini, toj vjernosti samom sebi i nepokolebljivosti u svoju autentičnost i suverenitet. Bolje je biti i gladan, nego se prostituirati za ciljeve osobe, tj. ciljeve društvene normalosti. Njegov rad je njegov talisman protiv transhumanističkih trendova, koji sve nastoji pretvoriti u podobne osobne, spremne za daljnju „evoluciju“ u bio-robote.

Umjetnik je živi čovjek, koji svoju čovječnost ne dokazuje svojim intelektualnim cinizmom, već skromnošću svoje genijalnosti u različitosti. Potvrda njegove čovječnosti su njegova djela, koja odišu inspiracijom, živom energijom, a ne mrtvom digitalnom valutom. Ono čega se on zaista boji je gubitak slobode i pad u svijet normaliteta. On se boji da će zaboraviti činjenicu, da je on sam i svijet oko njega čudo, koje nikad neće shvatiti, ali koje može doživjeti i prenijeti svoje iskustvo u svoja djela. On se boji da će izgubiti privilegiju doimanja stvarnosti izvan ograničavajućeg normaliteta osobe, naroda, države, religije i znanosti. On se boji pada u ropstvo  egregora i sljepilo ideologija. Njegov osnovni postulat je postulat čovjeka, a on glasi: totalna sloboda totaliteta bića i njegove precepcije. Umjetnik  je fenomenalist u praksi, dakle apsolutni anti-romantičar. Njegova sloboda je ono najvrijednije što posjeduje, sloboda od bilo kakve uvjetovanosti.

Pronađimo i gajimo našu vlastitu ludost, našu umjetnost! Ako ustupimo slobodu na svoju ludost u zamjenu za sigurnost, na kraju gubimo oboje.

Propast katoličke crkve

od

O ovome sam već pisao OVDJE, a sad se polako pokazuje da religije neće imati mjesta u slobodnim društvima sutrašnjice.

Kako li je samo simbolično izgledalo rušenje tornja zagrebačke katedrale, ako znamo da je toranj preslika moći (dužine muškog spolnog organa) i čiji je već taj vlada. Toranj se srušio, najprije prirodnim, neki kažu i umjetnim, potresom, pa onda kontroliranom detonacijom. Sada izgledaju krnjavi.

Korona je možda i bogomdana da se neke stvari iščiste. Močvara organizirane poslovno – religijske elite jedna je od predmeta istog pročišćenja. Svećenstvo već i javno izlazi sa prozivkama „velikodostojnika“ da su prodali dušu đavolu i prakticiraju sotonizam na dnevnoj bazi, pa je raskol unutar vatikanskog poslovnog carstva veći možda nego ikada.

RKC je za vrijeme tzv. pandemije zatvorila vrata crkava i onemogućila vjernicima da svetkuju dan gospodnji kako je Bog zapovjedio u Bibliji, a povinovala se svjetovnim autoritetima izjavljujući tako čiji je autoritet veći u Vatikanskim očima. Bog je propao, a lokalne vlade i vlastodršci su preuzeli autoritet i svakom smislu, a  crkva se odrekla Boga i vjere u istog. Čestitam, pokazali ste svoje pravo lice. Vjera je nestala, a zamijenjena je sigurnosno-političko-epidemiološkim besmislicama u režiji nevažnih birokrate koji ispunjavaju svaku smjernicu u nadi da će ih netko potapšati po glavi i reći: „Bili ste dobri, zaslužujete pohvalu!“

Šteta u neku ruku. U Crkvama je uvijek bilo izuzetnih ljudi , ali nije bilo hrabrosti, srčanosti! Tako još više cijenim svećenika, mojeg susjeda sa Barutane, Josipa Delaša, koji je, koliko god grez i nesuptilan bio, ipak hrabar i odvažan, nije izgubio vjeru. Kapa dolje!

Sada kad organizirana religija propada, da li to znači i da vjera u Isusa nema više smisla? Nikako! Sad je to aktualnije nego ikada. Isus i jest zakovan na križ od strane svećenstva, kako onda tako i danas, pa je nestanak ovakvih, korak naprijed u shvaćanju i prakticiranju Isusovog nauka. Stoga nemojte trčati odmah u drugu crkvu ili religiju koja se pomoli iza ćoše nakon raspada ove, stanite koji godinu, možda i desetljeće da malo razmislite i provarite ovo 13-stoljetno organizirano pranje mozga.

Vizija uskrsnuća i transhumanizam

od

Ne treba biti nikakav prorok za predvidjeti svijet koji nadolazi. Budućnost ne postoji, samo tok intenziteta sadašnjosti. Dovoljno je samo trezveno i sveobuhvatno sagledati sve karakteristike aktualno stanja i bliska proročanstva se počinju manifestirati pred nama poput holograma kvantnih mogućnosti.

Besmisleno se boriti protiv vjetrenjača. Uzaludno je pokušati zaustaviti tok duha vremena. Ipak, lagano preusmjeravati njegov tok u već pripremljene kalupe ili kanale, je nadasve moguće i u domenu izvedivog. Taj majstorski podvig preusmjeravanja toka energije i karaktera duha vremena u željenom smjeru je umijeće onih čarobnjaka romantike, koji lijenu masu društvene ne-svijesti ili egregor svih društvenih bića (osoba, ega), vješto oblikuju u njima prikladnu formu i smještaju u adekvatni kokošinjac. Na kraju se obično ispostavi, da je konačni rezultat tog “laganog preusmjeravanja”, u potpunosti različit od prvobitnog cilja. Dugoročni projekti tog tipa, su nešto što nadaleko prevazilazi dosege uobičajenog principa linearnog razmišljanja, mogućnost njihovog razumijevanja i na koncu dekonstruiranja njihove manipulativne nakane.

Transhumanizam, u pozitivno-evolutivnom značenju tog pojma, je definitivno naredba aktualnog “duha vremena”, kao što je religija bila to isto za prethodno razdoblje. Odmah na početku je potrebno razdvojiti dvije osnovne vrste transhumanizma, onaj tehnološki i onaj biološki. Na raskrižju gdje se ta dva smjera razdvajaju stoji čovjekova lijenost. Upravo je ona presudna za odluku koju svaki pojedinac donosi. Razmotrimo situaciju tokom prethodnog eona religije. Lijenost individue je odredila hoće li on prihvatiti interpretaciju religije za mase ili će se potruditi i napraviti svoju vlastitu. Kratkoročno, prva solucija izgleda isplativija, dugoročno, ona je fatalna. Ista lijenost koja nas danas spriječava da investiramo naše vrijeme u vlastita istraživanja, u cilju spoznaje tko zapravo laže u našem informativnom svijetu, sudbonosno će utjecati na izbor smjera našeg budućeg razvoja. Cinizam kojim odbacujemo sve alternativne izvore informacija, nije naš cinizam, već onaj posuđeni. Iza njega stoji moćan egregor svih ljenivaca ovog svijeta, koje manipulira nekolicina lukavih marljivaca. Istraživači koji nam nude alternativnu verziju povijesti su marljive individue čiji probavni sistem odbija probavljati umjetnu hranu koju nam nude službeni mediji, kao jedinu zdravu alternativu.

Zamislimo si da stojimo na raskrižju na kojemu imamo dva smjera ka opciju. Jedan smjer je tehnološki transhumanizam, a drugi onaj biološki. Koji dio našeg bića će donijeti odluku? Onaj lijeni i preplašeni, koji bira sigurno i ugodno ili onaj hrabri i avanturistički dio nas? Najvjerovatnije će odlučiti inercija naše svakodnevnice. Ona određuje položaj našeg težišta i njen magnetizam će nas u slučaju “pogrešne” odluke vrlo brzo pravilno pozicionirati. To nije neka misaoni ili emocionalni postupak. Težište o kojem govorim se nalazi onstran tog nivoa iluzije dvojnosti, u polju gdje postoje samo vibracija i energija.

Uvjeren sam da je besmislen svaki otpor protiv transumanizma. Ako se osvrnemo na sudbinu onih koji su se nekad davno odvažili suprotstaviti širenju religija, usprkos njihovoj društvenoj moći (Dioklecijan), jasno je koliko je to uzaludan posao. Efikasnije je istu energiju iskoristiti u proces redefiniranja pojma i ciljeva transhumanizma, te oruđa za njihovo dosezanje. Da bi osoba postala živi čovjek, njoj je potreban transhumanizam u procesu nadilaženja osobe. Tu se podrazumjeva akcija, rad, učenje, osvještavanje, buđenje, oslobađanje, deidentifikacija. Pritom govorimo o individualnom bio-transhumanizmu. Bio-transhumanizam je naš put evolucije, mudrosti, naš put srca, jedinstven i unikatan. Takvu vrstu transhumanizma ne nude kao opciju ni institucije znanosti ni religije. Prva nudi osobi tehnološki transhumanizam i obećava joj se uskrsnuće u boljem tijelu, vječni život u stroju poput robota. Druga nudi obećanje o uskrsnuću tijela poslije smrti. Za obje spomenute verzije treba prvo umrijeti i tek onda uskrsnuti. Nije li sumljiva sličnost ta dva koncepta? Kao da dolaze iz istog izvora.  Nisu li se vjerski ciljevi samo preveli u znanstveni narativ? Tehnološki transhumanizam je konačno izgladio sve one bračne nesuglasice između znanosti i religije i stopio ih u jedinstveno tijelo NSP-a (NWO). Lažni dualizam njih dvoje nije više, ni kao pro-forma, potreban.

Prava opcija tehnološkom transhumanizmu, koji se sve agresivnije nameće, je onaj biološki. On zastupa mišljenje da čovjek, kao svjesno-energetsko biće, ima potencijal razviti se od osobe-roba u čovjeka, suvereno magično biće neograničenih (božanskih + nadnaravnih = čovjekovih) sposobnosti. Sve mističke tradicije čovječanstva (od yoge i šamanizma do alkemije i kvantne filozofije) nisu ništa drugo do sistemi bio-transhumanizma. Svi oni ne nude spas kao rezultat poklona, već kao rezultat vlastitih napora.

Dakle, sudbonosnu odluku u izboru transhumanizma donosi ukupna suma naše individualne moći. Nju sakupljamo, pored ostalog, donoseći naše individualne odluke i radeći ono što sami namjeravamo, a ne ono što nam se naredi. Nitko ne može simulirati snagu svoje čovječnosti. Njena znamenitost se uvijek ogledava u specifičnoj nježnosti prema fenomenu svijesti i života, te nemilosrdnost prema prepuštanju vlastitim slabostima (romantizmu). Odluku o izboru transhumanizma donosimo kontinuirano, čak i u ovom trenutku dok čitamo ovaj tekst, odobravajući ili raskrinkavajući karakter toka događaja kojima smo svjedoci.

Tokom srednjeg vijeka, nije mi poznat podatak, da su represivne sile tadašnje vlasti išle po selima i gradovima i prisiljavali ljude da postanu alkemičari. Suprotno je bilo u slučaju širenja kršćanstva i ostalih masovnih religija. Onaj tko nije htio milom, morao je vjeru prihvatiti silom. Bio-transhumanizam nam nitko neće niti nuditi, niti nas na njega prisiljavati. Tech-transhumanizam, po drugoj strani, nećemo morati ni birati. On će napraviti izbor umjesto nas, bilo dekretom, prevarom ili otvorenom prijetnjom i prisilom.  Ukoliko smo slijepi, gluhi i nadasve lijeni odgonetnuti dugoročne namjere te opcije, posljedice naše ne-odgovornosti će u jednom trenutku prevazići mogućnost reverzibilnosti. Svaka odluka je monumentalni, gotovo sveti čin svijesnosti i u svojoj suštini ne može biti pogrešna, ukoliko je zasnovana na njenom visočanstvu s(a)vjesti.

 

Sretan vam digitalni Uskrs!

od

 

Vjerski praznici su obično trenuci kad se ljudi sreću, sastaju, druže, čestitaju jedni drugima, grle se i zbližavaju. Sticajem aktualnih okolnosti, dovedeni smo u situaciju da je sve to postalo zabranjeno. Viša sila je suspendirala onu nižu. Spriječavanje zaraze je postalo važnije od svih rituala na koje je većina navikla. Naredbe medicinske znanosti su prebacile one religiozne u drugi plan. Postalo je jasno tko zapravo vlada i usmjerava društvenu zajednicu.

Šok, koji većina nas sada doživljava, je zapravo usavršavanje ili doškolovavanje za vrijeme koje dolazi.  Doba koje dolazi ne treba djetinjaste religiozne rituale, koji u sebi nose još nešto od one paganske ideje: veze čovjeka sa prirodom. Kršćanstvo je dva protekla tisućljeća nastojalo sve te veze raskinuti, odvojiti umjesto sjediniti. Ne samo da se čovjek odvojio od Boga, nego je prisilno odvojen i od prirode i prirodnih sila, od zemlje i na koncu konca od svog vlastitog tijela. Veličao se samo “duhovni princip” u kojem je Bog duhovan i kojem čovjek treba stremiti. Što se iza te duhovnosti krije, nije se smjelo ispitivati i neposluh se rigorozno kažnjavao.

Manjak kontakta sa vlastitim tijelom je stvarao unutrašnju frustraciju raskola i on se nadoknađivao društvenim kontaktima u porodici i crkvi. Posjet crkvi je imao zadatak da nadoknadi i čovjekov manjak kontakta s energijom/inteligencijom zemlje. Crkve su redom građene na svetim mjestima koje su štovali i paganski narodi, jer su oni znali i poštivali energetski potencijal (=svetost) tih mjesta. Ljudi su stoljećima posjećivali određena mjesta u određeno vrijeme i time održavali kulturu jedinstva čovjeka i prirode. Kršćanstvo je taj ritual preuzelo, sveta mjesta preimenovalo i posjete prozvalo hodočašćenje. To se dogodilo i svim ostalim prirodnim/astronomskim praznicima. Kakve veze ima zec i jaje sa pričom o uskrsnuću Isusa? To su paganski simboli plodnosti prigodni za vrijeme kad se priroda budi iz zimskog sna i štuje se plodnost.

Upravo na ovogodišnji Uskrs je sve drugačije. Plodnost je tabu tema, jer ne želimo štovati ideju koja može podržati aktualni virus da bude još plodniji i zarazi još više ljudi. Kolektivno slavljenje Uskrsa je također tabu, jer ne želimo bliskošću poduprijeti širenje zaraze. Svi vjerski atributi su okrenuti na glavu, isključeni, reprogramirani. Da li je slučajno da smo baš sada prisiljeni da se zatvaramo, kad je prirodno da se otvaramo i uživamo u slici prirode koja se budi, cvjeta i buja? Onaj tko vjeruje u teoriju slučajnosti i spontaniteta je dobar vjernik i poslušan građanin, ali po drugoj strani loše informirana individua sklona manipulaciji.

Pojava aktualne pandemije se podudara sa bujanjem svijesti ljudi i buđenje iz induciranog sna romantike. Upravo je ova pandemija ispraznila crkve i svetišta i dokazala tko je pravi gazda. Onaj pravi šef je uvijek “duh vremena”, a pravi vladar onaj, tko taj “duh vremena” osvijesti i primjeni, sa ili bez dodatnih marifetluka. Da li su sada svi religiozni egregori osuđeni na proljetno gladovanje? Hoće li i oni zbog ove pandemije umrijeti od gladi usljed izostanka energetske “lemuzine”. Bez brige, sve ide po planu! Onu su se odavno pripremili sa selidbu iz religioznih u znanstvene institucije. Stoljećima se od strane jezuita priprema novi Vatikan, koji će biti još sigurniji i još bogatiji. Za zbunjenu raju je sve ostalo isto. Strah iz neznanja je ostao strah, samo se prebacio sa boga na virusa. Ako se ima struje, vode, sirnice bez sira i igara na televiziji, sve je u najboljem redu. Raja uvijek misli kratkoročno. Njeni manipulatori uvijek dugoročno.

Koje su dugoročne implikacije našeg prisilnog odvajanja od druženja izvan vlastitog doma i zabrane putovanja (hodočašća)? Isti trend je vidljiv u ideologiji transhumanizma, koji zapravo samo nastavlja trend kršćanstva. Tijelo za transhumanizam nije prljavo i đavolje, jer to je iracionalno prosuđivanje. Ono je samo nedovoljno dobro, nesavršeno. Transumanizam kao rješenje ne predlaže sistem biološke evolucije (psiho-fizički trening), već ono tehnološko. Zamislite pticu koja pristaje da joj izvade mozak (i svijest u njemu!) i prebace ga u dron. Kakav divan primjer evolucije i napretka. Zamislite sad dva drona kako se reproduciraju. Reprodukcija je za transhumanizam uvijek ne-privatna stvar, kao i kod genetski obrađenog sjemena, koji je neplodan. Zanimljivo da je i seks kao tabu, također nasljeđen od prethodne ideologije romantike. Seks je tjelesno-energetsko-duhovno-individualna stvar i mora se pod svaku cijenu izvitoperiti, kontrolirati i suzbiti.

Zašto sam sa uskrsa preskočio na transhumanizam? Zato jer je ovogodišnji uskrs sudbonosan za konačni skok iz ere religije u znanost, iliti konačna pobjeda transhumanizma i svega što iza njega stoji. Pobjeda zvuči ipak previše dramatično, jer prave borbe između ta dva rivala nije ni bilo. Samo je izvana tako izgledalo, dok se promatrala lažna politička borba između demokrata i republikanaca, ljevice i desnice, socijalista i konzervativaca.

Nakon ekonomske krize koja nam predstoji, neophodno ćemo ući u društvene uređenje jednog novog autoritativnog totalitarizma socijalističkog tipa, koji će biti krajnje racionalan i pozitivistički nastrojen, ali fatalan za sve koji namjeravaju i dalje misliti drugačije, ili misliti svojom glavom. Aktualna pandemija, kojoj smo svjedoci, je kamuflirani globalni napad na čovječanstvo, čije razmjere prevazilaze sve one prethodne. To je jedno pravo remek djelo umijeće osvajanja. Tko napada čovječanstvo? Onaj tko osjeća da gubi moć, zbog njegovog buđenja iz priglupe poslušnosti, nesvjesnog ropstva. Ukoliko je tim osvajačima cilj tehnološki transhumanizam, a Hefest (Howking!) je sa razlogom izbačen sa Olimpa, onda u cijelom tom procesu nema ničega što bi moglo biti sveto ili dobro za čovječanstvo. Perzefona je nasilno odvedena u podzemlje. Globalni pandemijski napad je ilegalni i stoga kriminalni čin. One optimistične poruke koje šire oni sa glavom u pijesku su samo poziv koji podmazuje naš legendarni pasivitet vjernika u spontano dobro. Dobro nam se ne piše! Dobro možemo samo sami napisati, a za to treba prvo dignuti dupe sa sofe!

Duh zapada

od

 

Zašto su zapadnjaci toliko drugačiji od istočnjaka? Zašto su stanovnici Evrope i Amerike toliko drugačiji od azijata? Najnovije studije upućuju na činjenicu da  uzrok  nije u klimatskim i ekonomskim razlikama, već u onim religioznim. Koja društvena pravila i koje religiozne dogme su prouzročile  formiranje tolike različitosti između istoka i zapada?

Za fenomen atomizacije pojedinca najvjerovatnije je odgovoran utjecaja Kršćanstva. Da li nas je institucija Crkve, stvarajući „dušu zapada“, učinila individualistima? (Science, 7.11.2019)

Tipičan zapadnjak je obrazovan, bogat, samostalan i analitičan individualist, manje poslušan i slabije prilagođen socijalnoj okolini od istočnjaka. Znanstvenici su došli do spoznaje da je upravo Crkva odgovorna za formiranje specifičnog duha zapadnjaka, prvenstveno sa svojom politikom sklapanja brakova. Zašto je u srednjem vijeku stvoren tabu incesta i zašto su zabranjeni brakovi izmedu rođaka? Postoje teorije, da je crkva time automatski nasljeđivala imanja porodica bez nasljednika. U slučaju velikih porodica ili klanova, to svakako nebi bilo moguće. Klanovi imaju tendeciju stvaranje paralelnog društva, gotovo paralelne države. Oni unutar sebe reguliraju i bankarske poslove, pa se radije  uzima kredit od rođaka nego od banke. Na sličan način i danas funkcionira strategija kineske ekonomske ekspanzije.  Na sličan način je stvorena i mreža “makedonskih” slastičarni po nekadašnjoj “Jugi”.

Kršćanstvo je zapadni svijet, izvan svake sumlje,  suštinski i dugročno promjenilo. Strategija podržavanja malih nezavisnih  porodica, sačinjenih od dvoje zaljubljenih „stranaca“, stvorio je svijet slobode mišljenja, razuma i navike preispitivanja. Kao indirektna posljedica te politike, omogućen je procvat znanosti i  imperijalizma. Tako stvorena tehnološka nadmoć zemalja zapada omogućila je  njihovom duhu da zavlada cijelim svijetom.

Uvijek me fascinirala intelektualna skučenost i sporost muškaraca (sa ženama stranci po običaju nemaju kontakt) u muslimanskom državama, njihova nekritičnost do svog društvenog nasljeđa i tradicije, te poslušnost koja granici fanatizmu. Jednoumlje, anti-individualizam i sljepa poslušnost prema autoritetima, uvijek mi je bio znak mentalnog invaliditeta.

Možemo li povjerovati u spoznaju da su sve te slobodarske tekovine zapada, posljedica crkvene zabrane sklapanja brakova izmedu rođaka prvog i drugog koljena. Pogotovo nama, koji smo odrasli u (pseudo)kršćansko-fundamentalističkoj zemlji, ne ide u glavu da je 30% brakova u Iranu “incestuozne” naravi, dok ih je u Pakistanu čak 50%. Nevjernik ili onaj koji je odbacio “financiranje” religioznih egregora, će to uzeti kao čistu informaciju, bez emocionalnog balasta. Oni drugi,  automatski će upasti u modus osuđivanja drugačijih tj. krivovjernika. Udaljenost od osude do izvršenja kazne nikada nije velika. Dok  nekome sudimo, automatski se uzdižemo iznad njega i gradimo svoje pravo da odlučujemo o njegovoj sudbini. Promotrimo malo naš „privatni“ mentalni svijet svakodnevnice. Ima li u njemu išta drugo od pukog etiketiranja i osuđivanja? Svi smo mi ovisnici onog osjećaja ugode, koji je posljedica napumpavanja naše samovažnosti, nakon degradirajuće osude bližnjeg svoga. Taj bezvrijedni opijum vlastite važnosti plaćamo  onim najvrijednijim što imamo i što ne možemo nigdje kupiti, našom ulaznicom u raj ili stanje slobodne percepcije. Ljubi ili sudi bližnjem svom, izbor je svakog od nas ponaosob. Suditi je lako, jer se prepuštamo automatskom pilotu. Ljubiti ili percipirati percipirano bez sudova i predrasuda je podvig nakon napornog vježbanja.  Ljenost ili tromost pažnje je ono

Svjedoci smo činjenice da je upravo znanstveno potvrđena Marx-ova izreka, da su religije opijum za narod. Američki neurolozi su snimanjem aktiviteta mozga kod “religiozno inspiriranih” mormona nakon čitanja adekvatne literature, ustanovili sličnost sa “kemijski inspiriranim” drogašima ili onim ludo zaljubljenim. Zanimljivo da takva aktivnost mozga podstiče potrebu za moralnim procjenjivanjem onih drugačijih od nas samih  i njihovim osuđivanjem. Pozitivna nuspojava takvog stanja svijesti je pak sposobnost usmjerene pažnje. Obećana nagrada za pripadnost jednoumlju i apsolutnoj poslušnosti čini nas sretnim, koncentriranijim i sposobnijim da radvojimo sjeme od kukolja. Vrlo je zanimljiva ta lančana reakcija, koju religiozna praksa stvara u mozgu (zasipanje dogmatskim idejama, ekplozija osjećaja sreće vezanih za isčekivanje nagrade, iskupljenja, spasenja).

Danas na zapadu religija ima sporedno značenje.  Trend atomizacije pojedinca je podkopala osnovu za stvaranje stabilne mikro porodice, što opet neminovno vodi do stagnacije prirasta stanovništva. Sklonost žrtvovanja za društvo nauštrb vlastitog blagostanja je na tom istom zapadu svedena na minimum. Ono što pak bolje funcionira nego kod istočnjaka su trans-personalni kolektivi: državne institucije, kompanije, udruge, pokreti.

Na kraju se moramo zapitati, kamo nas je dovela sloboda izbora iz ljubavi jednog “egzotičnog” bračnog partnera i kamo će nas odvesti medijska podrška suzbijanja polariteta polova, te podrška aseksualnosti, mentalnoj hiperseksualnosti (pornografija) i shvaćanju homoseksualnosti kao nečeg normalnog i zdravog? Nije li slično stanje i sa autizmom kod djece, čiji porast više liči na eksploziju, i koji je već na pragu da se prihvati kao nešto uobičajeno? Potrebno je samo  naviknuti se i naučiti kako sa sa tim novim izazovom odnositi u svakodnevnici. Što je uzrok tome, je pitanje koje nije „zdravo“ postaviti.