Duhovna

Šeitan, Sotona, Ahriman

od

Duhovno putovanje je sve samo nije dosadno! Uvijek iskaču novi događaji koje se tumači na razni način i daju razne perspektive. Na tom putu postoji i mnogo predrasuda i dogmi koje te vode u ćorsokak. Da je taj put jednostavan mnogo bi veći broj ljudi uspio osloboditi sebe uroka boga mamona i njegovih pomagača, raznih demona i magičara.

U svjetlu najnovijih vlastitih saznanja želim podijeliti sa vama slijedeće. Mada sam i sam govorio da je čovjek božansko biće i da je živ te da u njemu prevladava duh i duša to je, recimo to tako, djelomično točno. Istina je da je čovjek duh i da ima dušu, ali da bi zaista postao božansko biće i bio u potpunosti živ potrebno je napredovati vlastitim radom i zalaganjem. Zamislite dušu kao žar a duh usmjeren vlastitom voljom kao kisik koji pomaže da se žar rasplamsa u vatru. Duh je kisik, a ti si onaj koji slobodnom voljom upravlja protokom i usmjeravanjem kisika (prane, duha, životne sile). Što više životne sile usmjeriš prema duši i duhovnom svijetu izvjesnost tvojeg spajanja s Bogom postaje veća. Ljudi manje-više znaju za takav koncept i pokušavaju duhovno raditi prema ovom cilju.

Osnovni korak u ostvarivanju tog potencijala osim želje i strasti je znanje. Duhovni majstori kažu da čovjek mora znati što se događa u njemu i svijetu oko njega da bi mogao donijeti ispravne odluke što i kako raditi. Svijet je prepun zamki na tom putu da nekada izgleda da je postati živ gotovo nemoguće. I često se javlja takva misao o besmislu rada, života i duhovnih napora koji u konačnici „ne daju“ skoro nikakve rezultate, zar ne?

Od koga te misli dolaze i zašto postoje takve stupice. Da bi bolje razumjeli izlaz iz labirinta moramo poznavati slijepe ulice i cirkularna kretanja koja te uvijek vraćaju u isto mjesto. Arhitekt tog labirinta u religioznim krugovima znan je kao Šeitan. Imena ima mnogo i svi ih manje-više dobro znate. Popularan naziv u zadnjih 100-ak godina je Ahriman, pa ćemo koristiti taj. U hebrejskom jeziku ova riječ znači „Protivnik“. Ahriman je glavni arhitekt imaginarnog svijeta kojeg zovemo Materijalni svijet i svih njegovih izvedenica. Materijalni svijet počiva na duhu kao sili koja ga održava na životu, ali njime upravlja Ahriman na posredan način.

Koliko god ljudi neznali tko i što je Bog, toliko još manje znaju o Ahrimanu, što je to, tko je to i kako djeluje! U svjesnom znanju ili znanju uma nemoguće je znati tko je Bog, ali je moguće znati tko je Ahriman i to je znanje koje je skrivano milenijumima da bi ljudi danas već govorili kako Ahriman ne postoji. To znanje je skoro ključno na duhovnom putu jer njime otpadaju gomile ćorsokaka i mnogi životi utrošeni na skoro nikakav napredak. Naše je društvo tome dokaz.

Tepati samome sebi kao o božanskom biću je lijepo, ali da li se doista osjećamo tako ili se više osjećamo kao krave muzare iz kojih se svakodnevno uzima mlijeko? Sistem koji nas prožima nas drži ovcama za šišanje i kravama muzarama u doslovnom smislu. Tko to ne zna i tko ne zna kako to sistem/Ahriman radi teško da će uspjeti u svojoj duhovnoj avanturi! Stoga danas govorim o Šeitanu, Ahrimanu, Sotoni i kako mu mi svojim životima služimo, postajemo njegovi agenti!

Po meni svaki duhovno orijentiran čovjek mora ovo znati! Ako ne slaže sa ovim što ja govorim neka napravi vlastio istraživanje, ali definitivno dokle god je đavo skriven on je moćan. Saznajte što je to i onda njegova moć nestaje. To je po meni preduslov za ikakav duhovni rad!

Razlika između čovjeka i osobe…

od

Mnogi od nas žive sa uvjerenjem da je biti čovjek, ili biti osoba jedno te isto, a zapravo nije – nije niti slično. Čovjek je cijelina ljudskoga bića, dok je osoba tek fragment te cjeline, fragment kojeg također nazivamo i ego.

Biti čovjek znači postati cjelina, to znači skinuti sve maske i napustiti sve ideologije i dogme koje donose štetu ljudskom biću, životinjama i prirodnom svijetu. Biti čovjek znači imati ljubav, empatiju i razumijevanje za sve sa čime dijelimo ovo svoje postojanje.

Onaj tko je samo osoba, taj nije u stanju da doživi svijet u ovakvoj cjelini, jer tamo gdje prevladava osobnost, uvijek postoji neka vrsta interesa. To je način na koji ego funkcionira i opstaje.

Osoba ili persona, što na latinskom znači maska, jeste upravo to – maska ili uloga u kojoj čovjek gubi sebe. Čovjek, u pravom smislu te riječi, je uvijek svjestan kako njegove određene društvene uloge, koje su nužne, nikada ne smiju biti postavljenje iznad integriteta drugoga ljudskoga bića.

Kod osobe to nažalost nije slučaj, iz razloga jer je ona uvjerena kako je njena uloga njezina najveća vrijednost. A to onda dovodi do toga da imamo učitelje koji djecu uče lažima, imamo doktore koji truju kako bi lječili, imamo policiju i vojsku koji na štetu naroda služe interesima manjine koja ih financira, znanstvenike koji koji rade protiv znanosti, i tako dalje, i tako dalje….

Ja ne želim reći da su svi iz navedenih profesija takvi kako sam ih opisao, daleko od toga, jer i među njima se još uvijek nađe netko tko je prije svega čovjek, i hvala Bogu na tome – međutim, pod utjecajem straha i konformizma, mnogi su uglavnom prihvatili da budu tek osobe koje samo vrše svoju dužnost. To su oni koji ne žele da preuzmu odgovornost, ali ne shvaćaju da jednom kada umru, sve će ih to dočekati.

Ima jedna istina koje mnogi nažalost nisu svjesni, a ne mogu je postati svjesni iz razloga jer na svijet gledaju iz perspektive osobe, što je veoma skučeno stanje svijesti, tek nešto malo iznad životinjskog – a često čak i ispod.

U vremenima koja nam dolaze, samo onaj koji je naučio istinski voljeti, neće izgubiti sebe – svi ostali su u procesu samouništenja. Oni će izgubiti sebe braneći svoje društvene uloge, sljedeći prazne ideologije i dogme, čvrsto vjerujući da čine pravu stvar.

To su oni koji su prestali biti čovjekom kako bi mogli biti poslušni znanstvenici, plaćene patriote, prodani lideri, raskalašeni moćnici, fanatični sljedbenici, naivni konzumenti, i još mnogo toga besmislenog…

U vremenima koja dolaze nitko neće moći sjediti na dvije stolice odjednom, ili si Čovjek, ili si osoba…a kao što vidimo, velika je razlika između to dvoje…

Što ste vi ?

Namaste

A.K. Ananda

Preuzeto sa stranice SAMOSPOZNAJA.SITE

Zašto je dobro uvijek biti iskren!

od

Laganje je suprotno istini? Nije! Iskrenost je suprotna lažima. Istina je kategorija koja se ne može uspoređivati sa svijesnim pojmovima iskrenosti i laganja. Stoga za ovaj tekst zaboravite istinu, jer svijest ne zna što je istina. Svijest misli da zna što je istina, i to poznaje u nekom vrlo ograničenom smislu da je nećemo zvati istinom nego iskrenošću. Iskrena svijest govori ono što ona doživljava istinom i to je u ograničenim uvjetima dovoljno, za ovaj tekst također.

Kad ste bili mali roditelji su odgajali vašu svijest da nikada ne laže tj. da bude iskrena. Da govori ono što osjeća, misli, čuje, vidi! Tako odgojena svijest koja je uvijek iskrena nema mogućnost kalkuliranja ili manipulacije kako bi se domogla ikakvih vlastitih interesa, pa stoga u komunikaciji ne ostavlja prostor krivom shvaćanju, prevari ili iskrivljenjima. Takva svijest uči nevjerojatno brzo jer ne gubi vrijeme na zakulisne igre, zaplete, zavjere. Ona točno uvijek zna gdje je i ne ostavlja prostor prljanju sebe vražjim poslovima utjecaja i magije.

Takva svijest u kolektivnom smislu nište ne krije, otvorena je i prijemčiva točno onakva kakva treba biti, ona koja daje iskrene informacije o sebi i o drugima oko sebe.

Međutim….

Roditelji uče ovo djecu, a sami lažu i manipuliraju te djeci govore poluistine ili potpune neistine kako bi ih lakše držali pod kontrolom. Sa druge strane kad djeca budu iskrena u svojem izražaju kažnjavaju ih jer je izričaj možda bio previše direktan i eksplicitan ili je „uvrijedio“ drugu stranu. Vrlo brzo svijest djeteta nauči da je u nekim situacijama radi vlastitog mira i zdravlja bolje biti neiskren. Zatim i nauče da je normalno uvrijediti se na nečiju iskrenost i na to burno reagirati. Svijest roditelja koja propagira iskrenost sama se sa njom ne može nositi i isto to podsvjesno prenosi na dijete.

Sa druge strane roditelji i društvo također uče svijest djeteta da treba uspjeti u ovom životu. Uspjeh se mjeri novcima, nekretninama, statusom, utjecajem, izgledom…..(isključivo materijalnim vrijednostima). Igra na uspjeh nema pravila, tako da dobivamo cijele generacije ljudi širom svijeta u psihološkim kliještama kada shvate da iskrenost i uspjeh ne idu ruku pod ruku! Štoviše iskrenost te često košta uspjeha u materijalnom smislu. Kažu moraš biti mudar, a pri tome se misli da budeš političar, da muljaš, jednu priču pričaš na jednom mjestu jednu na drugom i pri tom ostavlja dojam (samo dojam) iskrenog dok u biti znaš da si lažac. To ti ne smeta, jer se laž u ovom svijetu nagrađuje utjecajem, i materijalnim dobrima. Živiš život maske (laži), koju po potrebi stavljaš i skidaš, a imaš komplet maski za svaku priliku.

Cijela kolektivna svijest je izgrađena na takvom modelu u kojoj je maska (forma) bitnija od srži stvari. Bit je nebitna, celofan je bitan, a unutra može biti govno, ili torta, nije važno. Formalno pravni sistem i Vladavina prava je takav sistem i tko god u njemu (su)djeluje neiskren je i lažan.

Ali… što je tu mogu, ja samo radim što mi je rečeno da radim!

Zašto je onda dobro biti iskren? Ako od toga nema nikakve koristi i neću doseći uspjeh, što će mi to?

Duhovno sazrijevanje svakog bića ide kroz svijest. Ona raste, širi se, razumije stvari, uči od svijeta oko sebe i sazrijeva do te razine da razvije vlastiti potencijal da može ostvariti kontakt sa duhovnim svijetom i zauvijek otići iz ovog svijeta (matrixa) u vječnost. Svijest koja je neiskrena i kalkulira, manipulira ne razvija se, ne uči, ne razumije ni tko je ona niti tko su drugi ljudi a pogotovo ne razumije što je svijet oko nje. Takva svijest ne može nikoga naučiti išta i sama je podložna manipulaciji, gajenju lažnih nada te se neće osloboditi od utjecaja kolektivne svijesti jer niti ne zna što je to, i za kraj će umrijeti i morati se roditi ponovo i ponovo sve dok ne shvati. Takva svijest nažalost danas glumi autoritet u duhovnom i političkom smislu, a nema kredibilitet za išta. Takva svijest podučava našu djecu kako da budu iskreni, ali i da uspiju u životnoj areni, poštenim radom, dok se paraziti bogate na njegovu radu. Ha, ha, ha, odajem priznanje takvoj svijesti u kakve je sve budalaštine uspjela uvjeriti čovjeka, (najinteligentnije biće u svemiru). Takvim autoritetima u budućnosti nećemo dati niti da nam ovce čuvaju – i to one na slici.

Iskrena svijest je prvenstveno iskrena u vezi same sebe, a onda je iskrena i prema drugim ljudima. To nikako ne znači da hoda okolo i tumači moralnu vertikalu sasipajući svoj iskreni gnjev svakome u lice, a što mnogi rade veličajući sebe kako su oni iskreni. Nisu niti blizu, jer isti ti iskreni trebali bi prihvatiti i iskrenost drugih o sebi a nisu i ne prihvaćaju.

Duhovni rad zasnovan je prvenstveno na iskrenosti. Ako nje nema rad nema smisla. Rad u grupama se potiče kroz totalnu iskrenost o sebi i prema drugima u maniru mira, ljubaznosti i prihvaćanja. Agresivnost je nedopustiva jer životinja nema što raditi u duhovnim prostorima.

Dakle svatko tko želi učiti svoju djecu duhovnim putovima neka krene od iskrenosti, ali to je nemoguće naravno napraviti ako i sami niste iskreni prema sebi i drugima, stoga je odgoj djeteta prvenstveno rad na sebi, i dopustimo da dijete nas uči, ako ničemu ono barem iskrenosti te nemojmo ga ikada kažnjavati zbog izrečenog, jer tako se uništava njegov duhovni razvoj. Ako je vas kasno, za dijete sigurno nije, ne umanjujte njegove šanse da dosegne život vječni!

O oholosti romatičara ili o narcizmu uma

od

Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće.  Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:

“Ja nisam ovo tijelo!”.

Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.

Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“

Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!

Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?

Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.

Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.

Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.

Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.

Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti.  Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.

Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca  je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.

Webinar Promatrač

od

 Tko ili što je to promatrač? Promatranje je po nekoj definiciji proces neuvjetovanog gledanja u kojem onaj koji promatra nema apsolutno nikakav interes u promatranome te ne može projecirati ikakve subjektivne interese na promatrano. Ukratko objektivan je!. Promatrač ne može ništa reći o promatranome jer time interpretira stvarnost jer je govorom označava simbolima svijesti koja po svojoj prirodi ne može ikako biti objektivna. Stoga um/svijest ne može biti ikako u stanju promatranja obzirom da njena priroda počiva na označavanju i prostorno, vremensko, logičnim petljama/algoritmima koji su programskog karaktera samim time subjektivni. Tako možemo kazati da samo onaj koji ne zna ništa o takvom označavanju može biti objektivan promatrač a koji se nalazi van dosega programa svijesti/uma. Koja bi to mogla biti pozicija vidite sami za sebe. U ovom videu pokušavam objasniti na više primjera kako se može prepoznati unutar sebe pozicija van uma ili bolje rečeno van utjecaja uma i njegovih simboličkih oznaka. Uživajte!

Sređivanje života prije smrti

od

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

od

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.

Akademija svijesti. Katedra prežderavanja.

od

“Dobro jutro, budući demoni!”

“Dobro jutro, profesore!”

“Već ste se odlučili i izabrali da vam je krajnji cilj spajanje sa sviješću. Put prežderavanja kojim želite postići uspjeh vrlo je težak. Ako želite postati profesionalni žderonja, zaboravite sve što ste učili u školi. Ljudi su u zarobljeništvu iluzije da je lako postati majstor proždrljivosti, ali je to zapravo težak svakodnevni posao. Za to vam je potrebno snažno zdravlje, vrijeme, trud, novac i niz praktičnih vještina podržanih iskustvom. ”

“Koji bi trebali biti naši početni koraci?”

“Počnimo od najjednostavnijih stvari, mladi moji žderači. Zapamtite da proždrljivac odjednom mora konzumirati više hrane nego što njegov želudac može primiti. Da biste shvatili što je ta količina, sastavite ruke skupa kao čašicu u koju želite uliti malo vode i budite sigurni da količina pojedene hrane ne može u njih stati. Ako uzmete samo jednu vrstu hrane, vaš želudac će stvoriti želučani sok koji će hranu lako probaviti. Stoga morate jesti puno različitih stvari, a ako rezultat nije dovoljno dobar, popijte i nešto poslije. U tom će slučaju cijeli želučani sok sigurno biti ispran, a hrana će vam postepeno istrunuti u želucu. ”

“Možete li dati preporuke što točno treba jesti?”

“Oni će vas podučiti teoriju nezdravih proizvoda kao što su čokolada i kvasac u odjelu Larynx Fury, a danas ćemo o ovoj temi govoriti samo ukratko, jer imamo ponavljanje prošlih lekcija. Nadalje, preporučujem vam da jedete u različito vrijeme kako se vaše tijelo ne bi imalo vremena prilagoditi i pripremiti za jelo, te je bolje početi jesti prije nego što osjetite glad. ”

“Zašto bismo mučili trbuh? Što ako se tijelo snažno opire boli ili nelagodi, a mi bi mogli izgubiti okus za hranu? ”

“Dobro pitanje! Poanta je u tome što je proždrljivost bazična strast, a njegova je osobitost to što otvara put svim ostalim strastima. Sve strasti potiču od ponosa, dok je proždrljivost plodno tlo u kojem čudesno rastu i cvjetaju pijanstvo, sanjarenje, bijes, lijenost, omalovažavanje, tuga i ispraznost. Kad jedete prekomjerne količine hrane, osiguravate suženo stanje svijesti i uvjete pogodne za integraciju ličnosti sa sviješću kroz druge strasti, bez posebnog napora. Svijest će učiniti sve za vas. Demoni drugih strasti će vas podržati, jer je za njih proždrljivost prihvatljiva točka kroz koju mogu dobiti još jedan dio moći pozornosti. Na primjer, ako ste tijelu dali puno da pije ili jede prije spavanja, noću će vam svijest pokazati brojne emotivne prizore, a kad se probudite ujutro pobudit će senzualnost i izazvati tok misli, a to će osigurati njegovo aktivno djelovanje tijekom dana. ”

“Kako treniramo svoje tijelo da putem žderanja spoji osobnost i svijest?”

“Morate postati gurman. Trebali biste znati mnogo o nijansama okusa kako biste u području mozga stvorili što više neuronskih veza odgovornih za razlikovanje okusa, tako da bi okus obične rajčice kod vas izazvao nepotpunost i nezadovoljstvo. U tom ćete slučaju morati posvetiti više vremena i pažnje hrani i obrocima. S kulturnog stajališta postoji ponor između grubog krkana i rafiniranog gurmana, ali oboje snažno ovise o svom prehrambenom ponašanju. I za obojicu je hrana prestala biti samo sredstvo za pružanje podrške svom tijelu, pretvorivši se u željeni cilj njihova života. ”

“Što trebamo učiniti da bismo zapamtili ta pravila i smjernice i slijediti ih redovito?”

“Trebali biste oblikovati uvjetovani refleks. Osigurajte da podsvijest hranu uzima kao nešto pozitivno. Nagradite sebe za svaki uspjeh s ukusnom hranom, npr. desertom. Tako će vaše tijelo i podsvijest biti uvježbani da hrana znači nagradu, što je izvrsno. U tom slučaju nećete puno trebati kontrolirati jedenje i konzumirati miješane obroke. Stalno bi trebali pružiti svojoj svijesti argumente o korisnosti svakog proizvoda: gdje su vitamini, da ih trebate redovito konzumirati i da će uslijediti loše posljedice ako tijelo ne jede. Također možete uljepšati bilo koju namirnicu na dodatne načine: lijepim omotima, preljevima, asocijacijama na uspjeh, lijepim djevojkama (dječacima) i srećom koja će doći nakon toga. Hormoni moraju postati jedan od stubova čvrste veze sa sviješću, zajedno s trajno vrtložnim mislima i relevantnim okruženjem. Vaše tijelo mora imati poticaje ne samo za vrijeme obroka, već i kroz maštanje o obroku. ”

“Dakle, proždrljivost se ne razlikuje mnogo od ovisnosti o drogama, zar ne?”

“Uglavnom ste u pravu, iako postoje nijanse. Dopamin se zapravo proizvodi ne samo od unosa alkohola ili droga, već i od konzumacije hrane, a ovisnost o hrani ne razlikuje se mnogo od droge. No, postoje određene prednosti. Ako ovisnik o drogama želi, on ili ona mogu u potpunosti odbaciti drogu, jer je nepotrebna za vitalne funkcije tijela. Ovo je pravi način oslobađanja od ovisnosti. Ipak, samo snaga volje nije dovoljna da se riješi takve ovisnosti: nakon prvog probanja alkohola, alkoholičar postaje nesposoban prestati ga uzimati. Što se tiče hrane, njeno potpuno odbijanje je nemoguće, jer ljudskom tijelu hrana treba i osoba je uopće ne može prestati konzumirati. Čak i ako neko vrijeme odbijemo hranu, čovjek se uvijek može vratiti ovisnosti jer će glavni nadražaj uvijek ostati. ”

“Možemo li se pouzdati u druge strasti u uspostavljanju veze kroz proždrljivost?”

“To sigurno možete. Najjednostavniji primjer je kombinacija ispraznosti i proždrljivosti. Ovo može biti uobičajeno potajno jedenje, kada sakrivate svoju strast prema hrani od drugih ljudi i jedete noću ili lukavo kad vas niko ne vidi. Zahvaljujući ispraznosti, svaka prehrana, pa čak i post, mogu se pretvoriti u hlapljivost: samo se trebate uvjeriti da vas prehrana ili post čini višim i boljim od drugih. U tom slučaju možete neprestano tražiti odgovarajuće namirnice, razmišljati o njima, prigovarati onima koji jedu drugačije, demonstrirati svoju superiornost i trajno komunicirati s onima koji slijede istu dijetu. ”

“Čini se prilično jednostavno, profesore!”

“Oh, ovo je samo početak, samo primitivna fizička komponenta umjetnosti konzumiranja hrane. Da biste pojačali proždrljivost, možete dodatno koristiti duševne impulse. Kad vas unutarnja praznina počne mučiti vas kao Ličnost i žudite za unutarnjim ispunjenjem duhom, takvu žudnju odmah pretvorite u želju za fizičkom konzumiranjem hrane, uvjerite se da ćete se, ako se napunite koliko god možete hranom, ispuniti punoćom i srećom. Ista stvar trebala bi se učiniti kada se počnete osjećati nelagodno: uvjerite se da ako biste pojeli nešto ukusno to će vam donijeti osjećaj mira. ”

“Mogu li se takvi suptilni utjecaji vršiti samo na pojedinačnoj razini?”

“Ne, možete raditi i sa masom ljudi. Na primjer, možete održavati tradicije trbušnih gozbi u svojoj obitelji ili radnom timu i koristiti žeđ ljudi za jedinstvom za uspostavljanje redovnih dana utovara hrane. Dakako, takvi događaji moraju biti obojeni pozitivnim emocijama i spominjani u razgovorima. Na takvim bi blagdanima trebalo biti puno raznolikih i ukusnih jela, alkoholnih pića, toplih i emotivnih razgovora. Pri tome, na stvarne duhovne blagdane, kada se sile Allata spuštaju i pune ljude, obavezno se prepunite prije spavanja noću kako biste dodatno ojačali vezu između svijesti i osobnosti. Za to tradicija gozbe i obiteljskog obroka mora biti vrlo jaka. U tom slučaju će vas suputnici podržavati i pomoći vam da ne smanjujete trpanje ako iznenada želite odbaciti bilo koju hranu. Ne biste trebali razmišljati o organiziranju gozbe bez trbušnih užitaka.

U hramovima i crkvama trebali bi postojati kafići, blagovaonice ili štandovi u kojima bi ljudi jeli odmah nakon udara unutarnjih osjećaja prije nego što se nađu napunjeni snagom i potroše je na održavanje veze između Ličnosti i duše. Da ljudi ne bi oklijevali ili sumnjali mogu li jesti u hramu ili crkvi, hranu se može nazvati svetom i / ili imati na sebi vjerske simbole, tako će se ljudi riješiti svake sumnje i čak će ih potaknuti da konzumiraju takvu hranu. ”

“Kako možemo ohrabriti druge ljude na putu prežderavanja?”

„Oni koji imaju veći cilj od fuzije osobnosti sa sviješću i žele služiti sustavu životinjskog uma, moraju znati širiti ovisnost o hrani među drugim ljudima.

Morate osigurati da uzbudljivi mirisi dolaze odasvud, da hrana bude trajno izložena, i da je svi mogu vidjeti. O hrani se mora stalno pričati i ljudima se mora uvijek nešto nuditi za jelo. Ako oni odbiju, pitajte ih ponovo i opet: „Želite li pojesti zalogaj?“ Ili ponudite različite delicije ako buduće tijelo žderonje odbije neku. Ne biste trebali uvijek nuditi ono što osoba želi. Bolje je započeti sa nasumičnom hranom, ali glavno je izazvati relevantne misli kod osobe, a kasnije već možete ponuditi ono što on ili ona stvarno vole. U tom slučaju igrate s kontrastom: možda osoba ne osjeća da će mu biti drago dok jede kolač, ali u usporedbi s kuhanim bisernim ječmom, to može biti primamljivo za njega.

Ljudi moraju kupovati i skladištiti hranu. Puno je trgovina u kojima se može kupiti hrana; trgovine su gotovo na svakom uglu, nekoliko u nizu, i s velikom ponudom proizvoda. Ako se hrana već kupuje i čuva kod kuće, svijest neće imati problema da osigura njenu konzumaciju. Trgovine i supermarketi danas su svuda, pa ljudi mogu jesti nekoliko puta više nego prije. Sva takva dodatna namirnica više je od tjelesnih potreba, ali doprinosi jačanju veze svijest-ličnost. Baš kao hladnoće, glad je ono čega se ljudi boje. Naši patrijarsi – arhoni znaju za to i koriste to prilično stručno. Takav lažni strah prisiljava ljude da spremaju hranu i jedu prije nego što stvarno budu gladni.”

“Kako da odgojimo žderače?”

“Ovo je važno pitanje, jer kada vaše tijelo ostari, izgubi oblik i postane nesposobno uspjeti na putu do prežderavanja, vaš jedini oblik usluge bit će odgoj nove generacije žderača. Nadalje, mogu vas pitati i drugi demoni: ako ste ikakav učitelj proždrljivosti, gdje su vam učenici?

Sve je jednostavno: dijete treba prisiljavati da jede cijelo vrijeme i ne smije ga puštati sa stola prije nego što je njegov tanjur potpuno prazan. Djeca moraju biti nagrađena za svoje uspjehe ukusnim jelima i slatkišima i lišena hrane ako čine nešto loše iz društvene perspektive. Oni bi trebali imati slobodan pristup hrani svugdje i oglašavanju hrane, po mogućnosti putem animacija. Primjer odraslih i navedena sredstva za poticanje bit će dovoljni. Na primjer, obiteljski odmor s ogromnom količinom hrane, osmijeha i zabave osigurat će stav u svijesti da hrana znači veselo raspoloženje. ”

“Kako možemo podržati i jačati jedni druge na putu proždrljivosti?”

„Nudite jedni drugima hranu što je češće moguće, čak i jednostavne sitnice poput slatkiša. Na taj ćete način svoje pratioce vezati za hranu i održati ih u ispravnom stanju. Pri tom, o ovome ne treba mnogo brinuti, jer su gotovo svi podložni žderanju, iako to ne shvaćaju, čak ni ljudi koji nastoje slijediti način fuzije Ličnosti s Dušom. Mnogi smatraju ljubav prema određenoj hrani bezazlenom slabošću koja ne uzrokuje nikakvu opasnost, a ako se odupru prejedanju, to rade zbog dominacije druge strasti u njima, npr. želja da izgledaju privlačnije. Što se tiče tijela, odupire se prekomjernoj ili neprikladnoj hrani samo kad se treba zaštititi jer je bolesno ili ako ima veliko opterećenje. ”

“Postoje ljudi koji nisu prihvatili način fuzije sa sviješću?”

„Da, postoje dvije kategorije takvih ljudi: oni koji do sada nisu uključeni u kulturu proždrljivosti i oni koji je u potpunosti odbacuju. Čekaju određeni sat da pojedu obroke, ne prejedaju se i zadovoljni su skromnim obrocima. ”

“Što trebamo učiniti ako je takva osoba među prijateljima ili rodbinom?”

„Takvi ljudi ne bi smjeli biti primljeni; moraju biti istjerani iz kolektiva i ismijani. Ti su ljudi opasni za naš sustav, jer jedna takva osoba može odbaciti put žderanja onih koji stupe u kontakt s njima, čak bez riječi, već samo svojim osobnim primjerom.

Uzmimo uobičajenu situaciju: kada osoba ne sudjeluje u prazničnim nadjevanjima sa svojim kolegama ili prijateljima, obično doživljava strah ili sažaljenje zbog toga što nije poput drugih i vidi da je jedan jednostavan način sjediti i jesti zajedno sa svima drugima. Međutim, ako na nekom događaju ima više takvih ljudi koji apstiniraju, drugi će vidjeti alternativu prejedanju i neće se bojati istupiti. Dakle, nezreli umovi bi mogli početi više komunicirati s apstinentima ili, što je još gore od toga, mogli bi početi slijediti način života Duhovih vodiča, kako bi im bili bliski.

Oni koji su oslobođeni prežderavanja ne prijete samo našoj kulturi prehrane. Oni u sebi imaju veliki potencijal za prevladavanje drugih strasti. Budući da je 80 posto misli prosječne osobe posvećeno toj strasti, jednom kad je se ljudi riješe, mogu se osloboditi većine svojih ovisnosti i obrazaca ponašanja i postati čisti vodiči Duhovnog svijeta. Takvi ljudi ne smiju biti primljeni u naš krug, jer mogu sve pokvariti.“

“Odlično predavanje, profesore!”

„Vaša domaća zadaća prema Uputama za učenike: tijekom sljedećeg tjedna morat ćete jesti odmah nakon buđenja. Želim vam uspjeh u fuziji sa sviješću! ”

 

Pouka o pravnom lijeku!

Ova priča je izmišljena…. ili možda nije….svejedno!

Oporuka ili uvođenje reda u život i život poslije života

od

 

Nedavna smrt, meni bliske individue, me ponukala da trezveno razmotrim proces pripreme  umiranja. Smrt je neminovnost našeg života i prosto je apsurdno da naša kultura promišljeno izbjegava bilo kakav pragmatični kontakt sa njom. U “primitivnim”, tj. prirodi bliskim kulturama, stanje je potpuno drugačije. Smrt kod njih nije ekskomunicirana iz društvene svijesti, već joj pripada počasno mjesto u loži sa primarnim prirodnim silama tj. Bogovima.

Naša smrt će nakon našeg “neurednog života” ostaviti mnogo posla nama bliskima, koji ostaju iza nas i moraju se pozabaviti sređivanju naše ostavštine. Razrješavanje tog nereda može trajati mjesecima, ako ne i godinama. Odakle nam pravo da maltretiramo svoje bližnje-voljene, prisiljavajući ih da iza nas pospremaju naš nered? Zašto vezivati misli onih živih za one umrle te remetiti njihov proces razgradnje i put ka biću-stvoritelju,  koje će tu svijest nakon smrti ponovno konzumirati.

Oporuka je pravni dokument koji unosi red u život poslije smrti i rješava na jednostavan i brz način mnogo nedoumica koje inače nastaju i doslovce piju krv onima koji se sa tim moraju baviti. Strah ili nelagoda oko pisanja oporuke, je ona vražja zona ugode, koja nas uvijek odvlači od važnih strukturalnih radova na našem vlastitom životu. Ta nelagoda se bazira na naivnoj  i potpuno iracionalnoj vjeri u besmrtnost. Taj virus su nam usadile prvenstveno one velike institucionalizirane religije sistemom „ cijepljenja“ u ranim danima (krštenje),  naknadnim kontinuiranim medijskim nasiljem i kasnijim “obnovama cijepljenja” (pričest itd.) . Pojam besmrtnosti je romantična besmislica, koja nas neće dovesti do trezvenosti neophodnoj da dosegnemo onu vrstu praktične nemilosrdnosti, bez koje čišćenje i bacanje smeća socijalizacije, tehnički jednostavno nije moguće.

Pisanje oporuke je znak zrelosti i mudrosti, umijeće definiranja naše zadnje volje, akt odpuštanja i zahvale.  Za donošenje neopozive odluke pisanja oporuke, te njeno  osmišljavanje i pisanje, potrebno je poprilično energije, koje stare i bolesne osobe obično ne posjeduju. Za dostojno  pisanje oporuke, potrebno je na staničnom nivou spoznati da nismo besmrtni i da je romantizam koji se krije iza koncepta “vječnog života” i “ja nisam moje fizičko-energetsko tijelo” jedan religiozni projekt-koncept čisto ideološkog tipa, dakle nema blage veze sa stanjem na tereni, tj. sa prirodom iliti istinom. Ta virus-ideja je osmišljena da unese nered u naše živote i liši nas mogućnosti skupljanja naše  individualne moći, stavljajući nas u stanje specifičnog ignorantno-hipnotičkog transa. Zato svi mistici koriste metaforu buđenja iz sna iluzije, kao prvi korak ka suverenitetu individue.

Pisanje oporuke je definitivno akt moći. Ipak nije dovoljno samo osmisliti je i zapisati našu zadnju volju. Treba se pobrinuti da ona bude naknadno nađena i ispravno interpretirana. Korisno je da testament ovjerimo kod notara i/ili podijelimo kopije na čuvanje nekolicini nama najbližih, po mogućnosti povjerljivih osoba. Može se desiti da čovjek u trenutku lucidnosti ispiše svoju oporuku, ali ju potom nekamo zaturi, te je poslije nitko više ne može naći. I ta mogućnost govori o stupnju reda u kojem se nalazi život pojedinca. Da li je naš život do te mjere sređen, da doslovce noćas možemo „otići“, ne ostavivši pritom ni traga, a kamoli smeća koje treba reciklirati?

Dvije su stvari koje treba jasno odrediti oporukom:

  1. Što učiniti sa našim bivšim beživotnim tijelom? Da li je kremaciji prihvatljiva, ako vjerujemo u uskrsnuće tijela? Da li se zna mjesto odlaganja? Da li preminuli ima dovoljno sredstava da pokrije troškove svog društeno-prihvatljivog recikliranja. Da li smo suglasni sa automatskom procedurom mogućeg darovanja organa?

 

  1. Kad smo na čisto sa onim pod brojem 1. treba se posvetiti delegiranju naših dugova ili vlasništva u smjeru kamo želimo. Ukoliko možemo snositi troškove brige oko našeg beživotnog tijela, divno. Ukoliko možemo precizno nekome ostaviti neka sredstva, kao životnu podršku, umjesto da ih pojede državna birokracija, prekrasno.

Kako učiniti prvi korak? Počnimo za početak prvo čistiti svoj radni stol i napravimo mjesta za jedan prazan list papira, na koji ćemo vlastoručno ugravirati svoju posljednju volju ovog trenutka. “Moja individualna volja sadašnjeg trenutka”. Nije li to precizniji naziv za jednu oporuku? Nije li to naputak za namjeravanje, aktivno oblikovanje vremena koje dolazi? Nije li to recept za umirenje uma od histeričnih inputa socijalne okoline?

Arhitektura uma

od

Sva bića teže miru i unutrašnjoj ravnoteži. Sve strukture se nastoje stabilizirati. Svi egregori pokušavaju naći snagu kroz unutrašnju stabilnost i to čine prvenstveno sistemom hijerarhije.

U trodimenzionalnom svijetu su nam potrebne tri koordinate da bi točno odredili ili definirali položaj u prostoru. Jedan stol ili stolica mora imati najmanje tri noge, nebi li stabilno stajala na podu. Tronožac je savršeno stabilan i na neravnom podu (saturnov tronožac, tronožac proročnice iz Delfa).

Um također teži stabilnosti. Da li su i strukturi uma potrebne tri dimenzije nebi li bio stabilan? Koje su to tri dimenzije ili tri elementi? Da li upravo stabilnost uma definira naš osjećaj ugode, osjećaj bivanja u  poznatoj-sigurnoj okolini, stabilnom društvu? Da li se stanje „zdravog razuma“ prvenstveno odnosi na stabilno mentalno stanje?

Moja vlastita istraživanja su pokazala da stabilnost strukture uma također počiva na tri oslonca. Ispostavilo se da su njegove tri dimenzije prostor, vrijeme i društvo (socijalna okolina). Ako nemamo pojma gdje se nalazimo, ako ne znamo koji je datum i ako nam nije poznata društvena okolina u kojoj se nalazimo,  naš um ne može optimalno funkcionirati. Poteškoće u radu uma, u njegovom procesu interpretiranja okoline i davanja smisla svijetu oko nas, automatski se odražavaju na cjelokupno stanje bića, na naš osjećaj blagostanja (well-being).  Um gubi stabilnost, ukoliko ne posjeduje tri referentne točke na koje se on može pozvati i oslonuti. Nestabilan um može cijelo biće povući u stanje emocionalnog kaosa. Čak je u stanju ubijediti pojedinca da počini samoubistvo, uvjeravajući ga da život bez uma nije moguć.

Tek kad se sve tri dimenzije uma spoje u smislenu cjelinu, nastaje slika svijeta, slika poznate okoline, koja je neophodna za osjećaj ugode ili bolje rečeno dosade (comfort zone). Ipak  struktura nastala spojem te tri dimenzije, ne stvara stvarni svijet, već prije sliku svijeta, njegovu kopiju ili odraz (sjenu projeciranu na zid). Ta kopija se proziva stvarnim svijetom i um postaje posrednik između čovjeka kao promatrača i stvarnog svijeta. Prihvaćajući ugovor sa umom, po kojem nam on interpretira svijet, lišavajući naš direktnog kontakta sa svijetom, mi postajemo sluge i ovisnici o tom posredniku. Um se poput izolatora postavio između promatrača i predmeta, te sa vremenom postao kontrolor i onaj koji cenzurira tok energije između perceptora i predmeta percepcije. Svijet uma je svijet posrednika, reprezentanata. Zato nam u društvenoj okolini za sve trebaju stručnjaci sa dozvolom posredništva. Tako imamo odvjetnika kao posrednika između griješne osobe i sudca, političara kao posrednika između građana i vlasti, svećenika kao posrednika između griješne osobe i Boga, te znanstvenika kao posrednika između neznalice i svete istine (prirodnih zakona).

Svi drevni mudraci ili ljudi od znanja su poznavali tajnu uma, tj. njegovo tajno ustrojstvo. Znali su da je stabilan um snažan um, ali ujedno i diktatorski um. Paradoksalno je da su najsamopouzdanije osobe,  istovremeno beznadežno izgubljene u njegovoj iluziji. Pravi izazov čovjeka je dosegnuti samopouzdanje nakon rušenja diktature uma.

Bez destabilizacije uma nije moguće putovanje onstran uma, u magični svijet energije i čiste svijesti. Disciplina destabilizacije uma je tehnika kojom se svijest postupno oslobađa od svog čuvara, svog gospodara. Krajnji cilj je rušenje strukture uma, koji ima za posljedicu rušenje slike svijeta kakvu poznajemo, kakvu smo naučili. Dekonstrukcija svijeta je dekonstrukcija strukture uma.

Zato krenimo hrabro, bez straha od bezumlja, ka dekonstrukciji  prvog oslonca uma. Mentalna struktura koja nas čini osobom je prvi okov koji koristi um. Otkazujući jedan po jedan sve ugovore koje ta famozna osoba ima sa društvom,  postepeno destabiliziramo prvi stup. Ukoliko, na primjer, na kraju tog procesa sebe poistovjetite sa kozom (ili jarcem) i zamislite si interakciju, sebe kao takvog, sa prometnom policijom, cijela scena postaje absurdna. Upravo je absurd jedan od najdjelotvoranijih otrova za um, često korišten u zen praksama.

Drugi stup se oslanja na definiciju prostora. To je vjera u opis svijeta-zemlje kakvu nam društvo servira. Nije potrebno odmah povjerovati u ravnu zemlju i postati ravnozemljaški svjedok. Dovoljno je sebe uvjeriti da nemamo pojma kako svijet stvarno izgleda, jer ga nismo sagledali kao cjelinu. Da svijet ne odgovara opisima koje smo dobili u školi, lako je ustanovljivo svakom tko ima imalo bistrine i volje za spoznajom. Dakle, trenutno legitimni opis svijeta ne drži vodu. Kako stvarno izgleda i koje je veličine, ostaje otvoreno, nedefinirano. Ostavljanje uma u vakuumu nedefiniranog  prostora, postepeno nagriza i njegov drugi oslonac.

Treći na redu je stup vremena. On nam se servira kao jedino istinita priča o prošlim događajima ili povijest. Vjera u povijest koju smo naučili u školi je vjera u nešto što nismo doživjeli i čega se ne sjećamo. Koliko je ona istinita najbolje nam opisuju primjeri događaja koje smo sami doživjeli i koji su interpretirani onako kako sistemu vlasti to odgovara, što je redovito daleko od istine. Osobi je potrebna njena osobna povijest i povijest njenog naroda za stvaranje samopouzdanja tj. mentalno-emocionalne stabilnosti. Čovjeku ne treba ni osoba ni njena povijest niti povijest skupa osoba koje zovemo narod. Kao što ne postoji osoba tako i u konačnici ne postoji ni narod. Sve su to samo alati uma kojima on gradi svoju zaštitnu kulu. Izbrisati osobnu povijest i prebivati u vakuumu sadašnjeg trenutka, uzdrmavamo i treći oslonac uma. Ipak pravi žur počinje tek kad um konfrontiramo sa sva tri vakuuma odjednom. Što će svatko, tko se usudi i uspije to izvesti, doživjeti, ne može se unaprijed predvidjeti. Tu smo svi različiti. Koliko su sve osobe zapravo naštancane plastične maske koje se međusobno ne razlikuju, jer su u konačnici sve isprazne, toliko su pojedinci bez osobnosti svjetovi za sebe, svaki čaroban u svojoj istinskoj čovječnosti.

Međusobne veze između ta tri stupa uma stvaraju mrežu, koja dodatno stabilizira njegov primarni tronožac. Sve one skupa čine jednu koprenu koja zamračuje percepciju. Tako nam društvo i prostor daju nacionalnu pripadnost, sigurnost u smislu referentne točke pripadnosti stadu. Društvo i vrijeme nam daju našu nacionalnu povijest, koja nam daje ponos i smisao, referentnu točku vremena. Osoba i vrijeme nam daje našu osobnu povijest u kontekstu društva, koja nam opet daje samovažnost i poziciju u društvu. Zar nismo kao osoba bezvrijedni, ukoliko nemamo našu osobnu povijest?

Za preživljavanje uma je vrlo važno da se sva tri stupa zaštite od raskrinkavanja i time spriječi rušenje njegove strukture. Ukoliko se uvjerimo i osjetimo da je povijest ljudske rase netočna, da je opis našeg prostora (veličina i oblik zemlje) netočan i ako tome još dodamo osjećaj slobode od osobe ili osjećaj slobode od ugovora sa društvom, svijet prestaje biti ono poznato, sigurno mjesto i počinje se urušavati u iluziji samoga sebe. Minirati sva tri stupa odjednom je junački pothvat svakog čovjeka na putu depersonalizacije, njegovo samooslobođenje od okova uma i onog umjetno stvorenog svijeta etiketa.