Duhovna

Ljepota: putokaz ili varka, znamen ili zabluda?

od

Da li je ljepota tj. naš estetski doživljaj važan faktor u našem životu? Da li ljepotu možemo smatrati ukazanjem duha, božanske sile koja nas usmjerava? Da li se estetski doživljaj može smatrati životnim putokazom? Evo jednog mog iskustva na tu temu. Vraćam se pred neki dan, kasno uveče, iz posjete prijatelju i krenem u krivom smjeru, potpuno uvjeren da sam na pravom putu. Krajičkom oka, u djeliću sekunde,  primjetim kantun neke kuće, koji me opčini svojom ljepotom. Okrenem se i stanem promatrati tu ljepotu, pokušavajući sebi objasniti uzrok tog estetskog doživljaja. Nakon neuspjeha se okrenem i nastavim dalje hodati u krivom smjeru, nebi li nakon desetak metara spoznao da sam zalutao. Okrenem se, odem do tog objekta, koji mi je podario taj osjećaj estetske ugode i spoznam da je to referentna točka ispravnog puta.

Da li je dovoljno imati lijepu ženu/muža da bi bili sretni? Da li je garancija sreće živjeti u lijepoj kući i voziti se u lijepom autu? Da li je lijep političar pošten, nepodmitljiv i odan narodu? Da li su jedostavne i lijepe teze, jednadžbe, teorije, modeli i zakoni fizike ujedno i ispravni zakoni prirode? Da li lijepe religiozne poruke dobronamjerne?

Razmotrimo pobliže problematiku estetike unutar krememoderne znanosti: teroetskoj fizici. Do šire javnosti još nije doprla informacija da današnja znanost koristi fiziku koja je prevazišla ograničenja einsteinnovih teorija (e=m²c). Iako su se Einsteinove teorije pokazale neadekvatnim, da ne kažemo pogrešnim, još uvijek im se slijepo klanja većina populacije, iako nemaju pojma što ti mentalni modeli predstavljaju.  Tko uopće smije šta reći protiv takve jednostavnosti, ljepote? Tko smije išta reći protiv njenog stvoritelja? Sram, stid i strah od ismijavanja i izopćavanja iz kolektiva muči mnoge iskrene i trezvene znanstvenike koji su uvidjeli da brzina svjetlosti nije najveća moguća brzina.  Ali mi još vjerujemo da je  svijetlost  Bog  i tko smije biti brži od samog Boga? Ipak te neupitne znanstvene ljepotice i danas sputavaju napredak teoretske fizike i znanosti uopće. Zapravo se znanost od Einsteina naovamo nije pomakla ni makac. Kao da je ljepota njegovih teorija opčinila i pasivizirala sve naučnike koji su došli poslije njega. Einstein je mrzio kvantnu mehaniku zbog njene ružnoće, neelegancije i zbog toga jer je isuviše komplicirana. Unutar teoretske fizike, tog intelektualno-duhovnog krova naše civilizacije, važnija je ljepa i elegancija nekog teoretskog modela, nego njegova istinitost i praktična upotrebljivost. Jednostavnost, simetrija, prirodnost (Bog stvara samo lijepo, Bog se nikad ne kocka!) nisu samo primarne značajke teorije estetike, već i znanosti i religije. Teorija estetike kao da  je nadređena istini.  Nije li to pervezija par exellence? Zato se, sve češće, sa pravom spominje kriza znanosti, zbog njene opijensti ljepotom vlastitih zabluda. Lijepa laž je nadređena ružnoj istini!

Pogledajmo sada  tematiku ljepote unutar religije. Znanost nas uči da je energija neuništiva. Kako jednostavno, kompaktno i estetski sročeno! „Sve je energija“ je prekrasna mantra.  Ali nije li to samo izvedenica onog prekrasnog religioznog vjerovanja u vječni život, kojeg je new age ezoterija zabetonirala u našu društvenu svijest? Nisu li i sve one slatke teorije moderne znanosti  (od string teorije preko crnih rupa do anti materije i tamne energije) također samo prašina u oči naivnog puka. Što prosječna individua može sa njima napraviti? Koja je njihova praktična vrijednost u svakodnevnici jednog smrtnika?

Uzmimo prvo za primjer onu ikonu među religioznim parolama: Bog je ljubav!

Divno! Zaista prekrasno, kratko. elegantno i jasno! Zašto onda  starozavjetni jevrejski biblijski bog zahtjeva žrtvu, naređuje genocid „nevjernika“ i prijeti kaznom? Nije li to samo novo-zavjetni prijevod mitološke izreke „Bog proždire svoju djecu!“  (najvjerovatnije iz prevelike ljubavi!?)? Zar se obično ne kaže: „Ovo dijete je toliko slatko da bi ga najradije pojela od dragosti!“? U kontekstu vremena kao eona, izreka „Bog je ljubav!“ je samo jedna mantra prilagođena modi ili duhu našeg vremena u svrhu lakše manipulacije ili hipnoze mase. Izvan konteksta društvene (ne)stvarnosti, izreka „Bog je ljubav!“ nema nikakvu težinu niti aspiraciju da bude globalna istina ili prirodni zakon.

„Život vječni“ je religiozni pandan one znanstvene o neuništivosti energije. Ova laž se bazira na pogrešnom prijevodu Biblije. „Vječnost „ kao pojam ne postoji u narativu jezika u kojem je pisana.

Ipak prosječan um doslobno svršava kad ponavlja ovu prekrasnu mantru. Tko nam je oduzeo trezvenost suvereniteta? Tko nam je ubacio estetski filter između očiju i mozga koji reintepretira doživljenu stvarnost? Kako povratiti suverenitet čiste ružne percepcije?

Da li su lijepe i jednostavne religiozne poruke zaista dobronamjerne? Zašto je onda povijest naše civilizacije povijest religioznih ratova? Da li je ljepota odraz istine ili portal zablude? Da li je ljepota temelj prevare romantike? Sve tkz. istine našeg balona socijalizacije su redom puke lakrdije izvan granica društvene stvarnosti. Živimo u romantičnom svijetu lijepih laži. U sve možemo posumljati, ali u ljepotu nikako. Sve naše „apsolutne istine“ su samo  lijepe-laži.

Prevencija kajanja

od

Naučili smo da je bijes vitalna reakcija našeg bića na situaciju u okolini. Naučili smo da treba spriječiti da bijes postane  inner job i da nas pojede iznutra. Uzmimo kao primjer da smo donijeli odluku koja se pokazala neekonomičnom ili štetnom po zdravlje. Što učiniti? Kako se postaviti? Dali se prepustiti našem intimnom građanskom ratu i ekploziji bijesa ili trezveno sve staviti na papir i sagledati situaciju. Na kraju krajeva, još smo živi. To nam daje priliku da koliko toliko popravimo situaciju.

Situacija je uvijek teža ukoliko odluku nismo donijeli samostalno. Netko nas je gurao i nagovarao i mi smo pod pritiskom pristali. Takva situacija se dogodila i trebamo je probaviti. Najveća pouka koju možemo izvući iz jednog takvog iskustva je da se ubuduće više ne smijemo dozvoljavati „lukzus“ da se netko drugi upliće u donošenje naših odluka.

Proces donošenja odluka je svetinja. Svaka odluka može biti ona zadnja u našem životu. Zato nema ni malih ni velikih odluka. To je čista kvantna fizika, čisto čarobnjaštvo. Mi odlučivanjem sudjelujemo u oblikovanju stvarnosti. Važnost tog akta se nikako ne može precijeniti. Duhovno-energetski aspekt donošenja odluka jest i mora ostati primaran onom ekonomsko-materijanom. Energija uvijek vidi dalje u budućnost, ima širu sliku i bolje razumjevanje kompleksnih situacija. Sve mogućnosti se moraju trezveno sagledati i vrlo ozbiljno razmotriti.

Vremenski pritisak u vrijeme donošenja odluka nije pozeljan, ali je ponekad neminovan. Zato je poželjno stvoriti svoj ritual centriranja, par pokreta i disanja kojima fokusiramo svu našu paznju u sadašnji trenutak. Potrebno nam je doeseći stanje da odluku donese naše kompletno biće, a ne jedan njegov fragmenti ili nekoliko njih. Jedan od primjera je da samo računamo moguću kratkotrajnu dobit ili se potpuno prepuštamo osjećajima.

Trezvenost i cjelovitost su dva stupa na kojima počiva svaka odluka zbog koje se nećemo naknadno žaliti. Taj naknadni proces samokažnjavanja je ono sto doslovno ruinira naše vitalno biće. Stvara se raskol u vremenu i prostoru naseg energetskog bića. Pokušavamo vratiti vrijeme unazad i otjerati onaj dio sebe koji je učinio grešku. Greške u suštini niti ne postoje. Postoje samo odluke i iskustvo na osnovu lojeg učimo i rastemo u svjesnosti. Jedino što se moće smatrati greškom je bijes prema samom sebi, koji se može manifestirati kao kajanje, žaljenje, mržnja ili čak i euforija.

Studij ratnih strategija i školovanja vojnika može se pokazati kao vrlo koristan u cilju jačanja integracije svog duha. Život vojnika je sveden samo na ono najosnovnije. Nema viška odjeće, obuće, vremena ili hrane. Nema vremena za žaljenje, samo za donošenje odluka- nareženja i njihovo kasnije bezpogovorno izvršavanje. Razlka između vojnika i duhovnog ratnika je samo u tome tko donosi naređenja. Ratnik nema nadređenog osim apstrakne sile namjere, koju možemo zvati duh svemira.

Dobra vojna škola je poput dobre obuke vrhunskih sportaša. Mentalni trening je kod sportaša važniji, jer je kod njih naglašeniji ego i sloboda kretanja. Kod vojnika je mentalni trening uplementiran u ritual svakodnevnice.

Čarobnjaci drevnih civilacija su odavno primjetili koliko je važan naš stav i ponašanje u svakodnevnici. Oni su doslovno vidjeli da društveno uređenje oko nas srše svu našu raspoloživu energiju. Prosječnom čovjeku na kraju dana ne preostane ni trunke energije za sječanje snova ili svjesno sanjanje. Bilo kakav duhovni napredak ili rast njegove energije je onemogućen samom činjenicom da smo društveno biće.

Kako skovati adekvatnu vojnu strategiju za preživljavanje i napredak u doba ovog aktualnog totalnog ali nevidljivog rata? Ignoriranje činjenica i romantiziranje situacije je pogubno i poražava nas već u startu. Ogromna većina ljudi je do kraja 2020-te godine tiho odlučila podržati nametnutu agendu ili zločin potiv čovječanstva. Njihova taktika je priznati svoju nemoć i prepustiti se toku događaja. Osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti je lako prizvati. Svi smo nekad bili djeca ili smo bili bolesni, jako umorni ili pospani. Da li se ti bio-roboti kojibespogovorno slijede i podržavaju sile koje su u ratu sa čovjecanstvom sjećaju kad su potpisali svoje ugovore o suradnji?

Izmedu stanja pasivne bespomoćnosti i stanja moći, prvo se javlja bijes. On nas podsjeća da smo živi i da imamo energiju za borbu, za donošenje vlastitih odlukai da imamo snage za neposlušnost naspram institucija društvene zajednice. Neposluh prema kolektivu jedan od osnovnih karakteristika suverenog čovjeka. Stari čarobnjaci su slobodu definirali kao slobodu od kandži društvenog sistema. Bili su u pravu! Danas se protiv čovjecanstva vodi vojno-magijski rat. Obrambena strategija mora biti uskladena sa onom napadačkom, dakle individualac se takoder brani vojno-magijskim metodama.

Nije li slučajno da je prvi korak u učenju čarobnjaštva (ili subjetivne kvantne fizike) pastajanje ratnikom? Samo kao ratnik, čovjek može opstatii u ovom svijetu grabežljivaca. Do 2020-te godine smo se lako mogli zavaravati da živimo u svijetu humanosti. Danas je to moguće samo osobama ili bićima zamagljena uma. Razotkrivanje malih i velikih laži koje nas okružuju i truju,  je poput rastjerivanja magle u našim glavama, otrovne magle.

Očekivati skori kraj ovog rata je kontraproduktivno. On zapravo nikad ne smije prestati, jer će nas to lišiti onih dragocjenih mučitelja, koji nas iz dana u dan, iz minute u minutu, podsjećaju da ukoliko ne uzmemo naše živote u svoje ruke, oni ne vrijede ni pišljiva boba. Najveći poklon koji nam je darovala ova neugodna situacija globalnih razmjera je upravo taj globalni mučitelj u obliku zakona, normi, ograničenja, prijetnji, neizvjesnosti i još štošta drugog.

Prevencija kajanja je prevencija fragmentacije bića.

Mala Laž

od

Jednom je jedan mudrac izjavio: „Kako gore, tako dole!“. Kasnije su  filozofi i mistici tu izreku preveli u: „Mikrokosmos je točna kopija makrokosmosa!“.

Prethodni prilog je bio posvećen tematici laži na makro planu i svi  smo se  na njegovom koncu jednoglasno složili da je sve laž. Naš svjetonazor, koji nam društvena svijest nameće je laž. Pošto smo mi kao pojedinac dio tog društva i njegovog svjetonazora, postavlja se logičko pitanje, kakav je slučaj sa nama samima? Da li smo i mi sami laž? Da li je naša osobnost laž? Da li je tvorevina  „fizička osoba“ laž? Da li su naše misli laž? Da li su naše emocije laž? Da li je naša ljubav lažna? Da li je naš um laž? Da li je naša svijest laž? Što je uopće istinito u onome što zovem „JA“? Ako je vela (makro) laž posvuda oko nas, sa čime se svi oni trezveni i probuženi slažu,  onda je mala (mikro) laž, posvuda u nama?

Kako to da se netko osjeća prinuđen da preispituje i dekonstruira laži, dok drugi poslušno slušaju naredbe globalnih lažljivaca? Situacija ma mikro planu je ista kao i ona na makro planu, nivou države. Tko u nama igra ulogu predsjednika, a tko vlasti? Uloga predsjednika je da zaštiti narod od zloupotrebe vlasti. Vlast je naša osobnost, ego, važnost, položaj, ono socijalno ja. Mediji, kojima upravlja vlast su „naš intelekt“. Ukratko, cijeli sistem vlast (zajedno sa egzekutivom i medijima, dakle svim onim neupitnim poslušnicima) predstavlja naš ljudski oblik. Predsjednik je svijest,  a vrhovni sud savjest. Ako savjest i svijest ne reagira na politiku vlasti, onda reagira narod. Narod je naša podsvijest, naši osjećaji, naša intuicija, naša veza sa onim nižim ili višim ili širim JA, tj. našim vitalnim i energetskim tijelom.

Poznata je činjenica  da je naš veliki Brat veliki pobornik i zaljubljenik u spiritualnu astroligiju. Tako je i bilo za očekivati da ću u jednom trenutu dobiti naredbu da se posvetim, iako nevoljno,  studiju te nauke. Pošto ja ne volim ništa što je lažno, tako me i studij te pseudo-astronomije i pseudo-psihologije, uopće nije privlačio. Ali i ovaj se put pokazala mudrost i dubina duha našeg vođe:

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki liječnik vol, koji ne poznaje astrologiju?“

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki arhitekt samo obrtnik-zidar, ukoliko ne poznaje astrologiju?“

Buljio sam u njega kao tele:

„Žao mi je, ali nemam pojma šefe.“

„Prvi je onaj na kojeg se zaklinju medicinari, a drugi je onaj kojeg citiraju arhitekti.“

„Akademsko znanje preuzima samo ono što odgovara aktualnom svjetonazoru ili znanstvenoj modi,  ostalo jednostavno ignoriraju i onda sve skupa zovu egzaktnom teorijom znanosti. Kakva sramota za trezven um!“  Rekavši to, ostavio me da se sam hrvam sa svim tim mudrostim, koje je onako iz rukava porazbacao naokolo, dok se on povukao u odaje za meditaciju, sa svojim svetim konkubinama.

Tako sam se ja, prisiljen silom zakona jačeg, prihvatio studija te pseudo-znanosti. Proučavao sam ja te barake, kuće i vile, tražio utočište, smisao, sreću, bogatstvo, moć, ljubav, seks, sigurnost…  Vjerovatno bi i dalje tražio da me moj naredbodavac nije mlatnuo i naredio da se ostavim romantike tj. ćorava posla i isključivo se posvetim traženju duha, apstraktnog, onog višeg od ljudskog, onog trans-humanog. Zagonetka je dugo izgleda nerješiva. Ipak, malo po malo, počelo je svitati razumijevanje.  U okrilju te, naizgled pseudo-znanosti , počelo se razotkrivati praktično znanje za dekonstrukciju makro i mikro uma ili globalne i pojedinačne osobe. Gledao sam u nevjerici  njene, golom oku,  skrivene kodove za razotkrivanje i dekonstrukciju osobe, onog našeg lažnog, socijaliziranog, društvenog ja.  Padao sam u ekstazu  otkrivajući ono našeg istinsko, prirodno sopstvo. I na kraju se, poput korone svetaca, koja okružuje cijelu ovu zemaljsku ploču, to praktično znanje počelo skladno sklapati sa metodama drugih civilizacija, naizgled potpuno stranih našem pseudo-znanstvenom nasljeđu.

Ja sam takav i takav. To je moj karakter. To sam ja!

Moja osobna povijest je neupitna. Moje porijeklo, moja rodbina. To sam ja!

Moj bračni ugovor je stvaran. Moja ljubav prema mom partneru također. To sam ja!

Svi znaju tko sam i što sam. Moja karijera i položaj u društvu su neupitni. To sam ja!

Ako sva ta četiri „mala JA“ pomiješate zajedno, stavite u metalni ili silikonski „oblik“ za pečenje, te pečete pola sata na temperaturi od 180°C, dobit ćete, kažu eksperti, svoju osobnost, svoje jako i samouvjereno JA.

Tako razgoljen, pred fokusom trezvene ekspermentalne pažnje, raspao se u jednom trenutku i onaj moj mikro-svijet ili barem ono što sam mislio da sam ja. Vidio sam svoju osobnost kao strukturu, konstrukt laži, nametnut kao specifičnu, ego-orijentiranu interpretaciju svijeta. Osjetio sam se kao mikro laž, točna projekcija one makro-globalne laži.  Osjećao sam male laži kako plaze posvuda po meni, poput nano-parazita. Pitao sam se, što drži sve te laži skupa i od njih čini jednu svjesnu silu, vođenu stranom namjerom? Sjetio sam se onih new age bajki, koje skladno propovjedaju da je dovoljno postati svjestan problema i on je rješen. Da, tako se i jedan autist riješio autizma, kad je postano svjestan svoje „nadarenosti“.  Egzorcizam laži je poput detoksa teških metala iz tijela ili istjerivanja svih onih nepoželjnih podstanara i parazita: dug i mukotrpan proces.

Krađa pažnje, krađa energije, krađa duše

od

Energija prati tok pažnje! To nije slatka new-age parola. To je činjenica! Da li ste primjetili kako se vaš nivo energije mijenja sa obzirom na kvalitetu vaše pažnje? Ne obraćajte pažnju na energiju. Obratite pažnju kamo ide tok vaše pažnje. Energija će onda automatski doći.

Našu pažnju garantira naša tjelesnost i naša fizička aktivnost. Zato su dragocjene one vježbe meditacije u pokretu poput tai-chi-a i Tensegrity-a. Ukoliko smo bolesni ili umorni naša pažnja je slaba. Tada se po pravilu ne možemo koncentrirati, ne možemo ništa raditi, samo spavati i odmarati se. Kada tijelo zaspe, nestane i budne pažnje. Smrt je poput stanja sna. Suludo je vjerovati i nadati se svjesnom životu poslje smrti organskog tijela, a za života ne da nismo ovladali našom pažnjom tokom sna, već smo to stanje bića, u kojem provodimo trećinu našeg života, u potpunosti zanemarili. Umijeće umiranja je umijeće sanjanja. Naša civilizacija sistematski ignorira realnost i smrti i sna, da bi onda nastalu prazninu popunila religioznim i znanstvenim obećanjima ili pak ispraznim teorijama duhovnosti o vječnosti duše. Duša je pažnja i ako je ne dosegneš za života, nećeš je imati prilike dosegnuti ni nakon života. Lijena pažnja je stvorila sve sulude laži o besmrtnosti duše.

„Tokom života nikad nisam bio u stanju istrčati sto metara, ali kad umrem, svaki dan ću trčati maraton.“

Sport, fizički rad i ostale tjelesne aktivnosti imaju vrlinu da osnažuju našu prvu ili dnevnu pažnju i stapaju je sa našim fizičkim i vitalno-energetskim tijelom. Svi mi uživamo gledati vitruozne plesače i vrhunske sportaše, nazivajući ih majstorima i čarobnjacima u njihovoj disciplini.

Proširenje i uzdizanje svijesti ne tiče se nikakve meta-fizike ili duhovnih nebuloza. To je samo i jedino posljedica uzgajanja pažnje. Naša pažnja je ono najdragocjenije što posjedujemo. Zato je sve u našoj okolici usmjereno na odvlačenje naše pažnje od nas samih. Pažnja se najlakše hvata induciranjem straha. Adrenalin u krvi naglo raste, mišići su spremni za akciju, probava se isključuje. Zato globalni mediji najčešće koriste strategiju izazivanja straha, nebi li zadobili našu pažnju. Oni nas pokušavaju uvjeriti da je situacija u svijetu naša životna situacija i tako sam naš život. Ukoliko povjerujemo u tu smicalicu, loše nam se piše, jer će životna situacija straha estrahirati našu životni energiju i ugasiti naš imunski sistem.

Kompjuteri i mobilni telefoni odvlače nam pažnju od našeg fizičkog tijela. Njihovom pretjeranom konzumacijom se naša pažnja potpuno fokusira na te uređaje i zaboravlja na tijelo. Težište ili referentna točka bića time se iz tijela i srca kao središta njegove pažnje, premješta u nešto vanjsko, nama strano. Ono što danas izgleda kao slatka zabava i korisni uređaj, može nas uskoro koštati naše suverenosti. Bez tijela, kao našeg težista i referentne točke, naša pažnja je na milosti i nemilosti stranim osvajačima u potrazi za hranom. Nismo li već spomenuli? Energija prati pažnju! Ako hakiram vašu pažnju, imam dostup do vaše energije. Pažnja bez energije (tj. tijela) je lak plijen i kratkotrajan fenomen. Pažnja zavarena sa tijelom je garant suvereniteta i temelj daljeg osvještavanja. Jaka pažnja u slabom je također osuđena na skoru propast. Zato se ovaj totalni svjetski rat protiv stanovništva vodi na dva fronta: odvratiti pažnju i uništiti tijelo ka njenog nosača i hranioca. Tijelo je za pažnju poput majke za dijete. Odvojite li dijete od majke i lako ćete od njega napraviti psihopatu.

Posvetimo se sad malo fenomenu hvatanja pažnje. Postoji slobodna pažnja i zarobljena pažnja. Zarobljenu pažnja dijelimo na onu direktno i indirektno zarobljenu. Ova posljednja se tiče fenomena grupe, kolektiva ili egregora. Odustajanje od naše individualnosti time što se emocionalno i mentalno podredimo dinamici krda, imam za rezultat da smo konstantno dostupni za automatski update, iliti nesvjesnu kontrolu od strane egregora kojem pripadamo.

„Radio sam cijeli dan i sad ću se opustiti uz TV ili neki film.“

„Moram se malo informirati pogledavši vijesti.“

Kome poklanjamo svoju pažnju, tu najdragocijeniju stvar koju imamo? Kome poklanjamo našu životnu energiju, tu najdragocijeniju tvar koju posjedjemo? Poklanjamo li je prvenstveno živim tj. analognim stvarima i bićima ili onim mrtvim tj. digitalnim?

Usmjeravamo li našu pažnju istovremeno sa većom grupom ljudi na jednu zajedničku  ideju ili to radimo samostalno? Uzmimo kao primjer okupljanja u crkvi. Tamo je pažnja obligatorno vezana na svećenika i treba poštivati ustaljeni protokol. Tu nema mjesta za ikakvu improvizaciju, neki čin slobodne volje. To je mjesto izvan našeg svijeta demokracije, slobode govora i diskusije. Sličan primjer u digitalnom svijetu je TV. Tamo pratimo program sa većom skupinom ljudi i nikakva aktivnost sa naše strane se ne zahtijeva. Naša pažnja je pritom potpuno pasivna. Mi upijamo, konzumiramo sve što nam se nudi. To je također svijet u kojem nema spontaniteta i slobodne volje. Ne možete promjeniti televizijski program niti debatirati sa voditeljem programa. Psihološki tip vjernika i ovisnika o televiziji je isti tip pasivnog potrošača.  U oba slučaja pasiviziranje pažnje dovodi do stanja polu-sna, sličnog hipnozi, u kojem je konzument još prijemčivljiji za „naredbe“ i programiranje. Ukoliko pojedinac nije gospodar svoje pažnje, onda je to zasigurno netko drugi. Pasivizacija tijela, tipična za posjetioce crkava kao i za foteljaše pred televizijom, uvijek je znak podložnosti za moguću krađu pažnje-energije. Da li je danas moralnije slušati slatku uspavanku netflix-a ili svećenika, ili gorki vrisak istine naše brutalne stvarnosti.

Potpuna pažnja uvijek implicira budnost svih pet čula. Ukoliko su samo dva od njih isključena (poput njuha i okusa, što je tipično za teži oblik gripe), pažnja je okrnjena i naša interpretacija svijeta može biti lažna. Upravo su njuh i okus dva čula koju digitalna ne-stvarnost ne može simulirati. Nije li projekt plandemije zapravo projekt potpune digitalizacije ljudi i njihovog premještanja u neki paralelni, virtualni svijet, neku vrstu digitalnog koncentracionog logora ili je to samo postepena neutralizacija, da umirući niti ne primjeti.

Aktivna budnost, neophodna za istraživanje preko interneta zahtijeva pažnju savim druge kvalitete. Tako danas možemo uvidjeti da se svijet ljudi podijelio na dva tabora. Na one pasivne konzumente informacija i one aktivne istraživače.  Prvi tabor je onaj gdje se zahtjeva i odobrava pasivna i nekritička pažnja, tj. apsolutna poslušnost. Drugi je onaj tabor gdje borave slobodni istraživači, kojima slatkoća i toplina tipična za fokus pažnje stada, ne samo da ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već stvara alergijsku reakciju.

 

„Fuck“ duhovnost!

od

„Čovjek spaja, a osoba djeli.

Um djeli, a svjesna pažnja spaja.

Duhovnost je ideja, koncept stvoren od uma.

Ideja duhovnost je sjeme samovažnosti.

Samovažnost je temelj osobnosti.

Osoba je duhovna, čovjek je svjestan.

Osoba je meki samozaljubljeni debeljko,

a čovjek žilava zvijer sa sedam života.“ (i.p.b.3.dio pov.2.)

Vjerovatno nijedna ideja nije toliko prostituirana i zloupotrebljena tokom prošlosti kao ideja duhovnosti. Upravo iz tog razloga opravdano je pisati o duhovnosti u stilu Vedrane Rudan, jer bez radikalizma njenog narativa, nije moguće probuditi uspavanu pažnju modernih spavača romantičara i svih onih pritajenih obožavalaca uma. Za raskrinkavanje koncepta duhovnosti potrebno je prvo strategiju porobljavanja na kolektivnom nivou, prevesti na onaj individualni. Ideja duhovnosti je trojanski konj koji se implantira u naše biće procesom socijalizacije, sa ciljem dezintegracije istog po principu podijeli, zavadi i vladaj. On biva uveden sa pompom i počastima, očekivanjima i obožavanjem. Što slijedi kasnije, učili smo u povijesti. Propast Troje nije samo propast jednog velebnog grada. To je simbol kako se lukavštinom uma može prevariti i pokoriti moćniji, gotovo nepobijedivi protivnik. Uzmimo Troju kao simbol svijeta bez „kulture“ robovlasništva i izrabljivanja. Njoj se suprostavila „kultura uma“, „kultura“ odvojena od tijela i zemlje, „kultura“ koja je sve sveto proglasila za manje vrijedno, đavolje i pagansko. Rat tih dviju civilizacija je zapravo i aktualni rat dobra i zla, svjetla i tame, slobode i „sigurnosti“, čovjeka i osobe.

Osoba ne može postojati i opstati bez koncepta samovažnosti i svoje osobne povijesti. Osobna važnost je osjećaj koji nas dijeli od onih manje važnih, manje duhovnih od nas. Ja sam bolji, duhovniji i važniji, tako da na koncu mogu odlučivati o sudbini mog bližnjeg. Na osnovu osobne važnosti se gradi cijeli hijerarhijski sistem društva. Bez osobe nema važnosti, bez važnosti nema hijerarhije, a bez hijerarhije nema države i ostalih institucija porobljavanaja.

Nasuprot tome čovjek je tabula raza, biće bez osobne povijesti i osobne važnosti. Pažnja jednog čovjeka nije vrijednija od pažnje drugog čovjeka. Nijedan čovjek nije važniji od drugog. Koncept važnosti je suštinski vezan za koncept osobe, kao maske, lažnog ja.

Kako se riješiti dubljih korjena nametnika, koji zovemo osobnost, pored one birokratsko-pravne procedure? Molitvom ili istjerivanjem demona? Molitva je disciplina kojom robovi obožavaju sistem osobnosti i Velikog Osobenjaka. Kako osoba može istjerati demona kojem se istovremeno moli, kojeg se boji i kojeg istovremeno obožava? Zašto da uopće primjenjujemo tehniku osvajača? Primjenimo suprotnu strategiju! Ne odvajajte osobu od sebe. Pojebite vlastitu osobnost, vlastitu važnost, ratočivši je pažnjom u svom tijelu. Posrčite potom energiju, koju vam je osobnost i vaša važnost do sada otuđivala i izvozila.

Isto napravite i sa umom. Ne odvajate um od tijela. Pojebite um svojom oštrom, usmjerenom pažnjom i ratočite ga u elektrone vaše krvi. Pojebite svoju duhovnu važnost i rastopite njenu mast u energiju vaših mišića. Osobna važnost je poput naslaga masti, koju gomilate i sa sobom posvuda nosite. Više prtljage, više tromosti, više pasivnosti, više gluposti, više poslušnosti i naravno lijenosti pažnje.

Ali što poslije, kad ostanemo sami, bez naših osobnih robovlasnika? Kako ćemo preživjeti bez naših vladara, naših „mudrih“ savjetodavaca, na koje smo se toliko navikli? Vrlo jednostavno, pozovite svog vlastitog vladara, koji je nekad davno bio protjeran iz svojih ognjišta. Dopustite da vas pojebe ili bolje pojede vaš ne-um. Dopustite da vas preplavi vaša unutrašnja tišina, poput nekog masivnog crnog vala, koji guta pred sobom sva značenja i sve važnosti. Ukoliko pritom imate razmaženo i mekano tijelo, bojim se da će vas „šutljivi silovatelj“ rastaviti na sastavne djelove.

Duhovnost je koncept proizašao iz duha vremena eona riba. Duhovnost je dijete Neptuna, tog maga prevare i zablude. Larpurlatistički intelektualizam riba, platonovska ljubav, riječi pune emocija nastalih nakon  ispraznog umovanja i moraliziranja, … Zašto je znanje astrologije tako važno upravo u vremennima promjena? Jer nam nudi uvid u cikličnost vremena, razotkriva nam duh vremena i može pomoći u sprečavanju da se hakira i korumpira naša sadašnjost. Upravo danas kad polit-medicinski teror žar i pali po svijetu, vrijeme je da i medicinare podsjetimo na Hipokrata i njegovu zakletvu. Sam Hipokrat je rekao da je liječnik, koji ne poznaje astrologiju, vol.

Vrijeme je da konačno pojebemo i požderemo duhovnost i posvetimo se istinskom svijetu, svijetu energije i svjesne pažnje. Vrijeme je da konačno isključimo interpretacijski sistem i osobnu važnost te direktno  tj. tjelesno percipiramo okolinu. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani interpretacijski sistem, koji nam šapuće što je stvarno i istinito, a što nije. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani osjećaj vlastite važnosti, koji nas napuhuje poput žabe i zamagljuje našu percepciju. Zašto vjerovati tom majstoru iluzije? Uvjerimo se sami, direktno, individualnim iskustvom.

Pažnja ili sveti duh

od

Prije nego dekonstruiramo pojam duhovnosti u njegovom uobičajenom površnom shvaćanju, moramo prvo definirati temelje životnosti. Živ je onaj koji je  svjestan ili posjeduje usmjerenu pažnju. Život je pažnja. Tako istinska duhovnost može biti samo uzgajanje pažnje, njeno proširivanje ili ulaganje naše sveukupne energije u njeno jačanje. Svaka investicija energije u nekom drugom cilju je po definiciji ne-životna, ne-duhovna i vodi ka smanjivanju svijesti i konačno smrti.

Naša robovska civilizacije je sve svoje ideje i koncepte podredila da služe ciljevima ropstva. Isto je i sa naširoko popularnim konceptima ljubavi i duhovnosti. Ukoliko se cijela „abeceda“ pojmova ovog ro-svijeta ne redefinira ili  potpunosti ne promjeni, uvijek ćemo se spoticati preko njihovih programiranih značenja i ograničavati se u napredku i kreiranju nečeg novog.

Vratimo se opet pažnji ili životu samom. Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na tok disanja? Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na svoje fizičko tijelo? Da li ste primjetili promjenu u stanju bića nakon toga? Energija prati pažnju. Kamo je otišla energija? Kakva je osjećaj ako pažnju fokusirate na van, na TV, na neki film ili na svećenika? Kako se osjećate poslije? Kamo je otišla energija?

Fokusacijom na svoj dah i tijelo mi uzgajamo svoju prvu ili dnevnu pažnju, kao i kod napornog fizičkog rada ili sporta. Pažnja vezuje životnu energiju i otapa je u krvi. Krv postaje moćnija i hrani sve stanice tijela životnom energijom. Zato se poslije meditacija u pokretu ili meditacija disanja osjećamo bolje. Krv umjetnika pažnje je moćnija od krvi rastresene osobe. Krv revolucionara je crvenija od krvi poslušnog roba.

Da li ste primjetili koliko je teško održati fokusaciju pažnje ako zatvorimo oči? Opuštanje, postavljanje tijela u ležeći položaj i zatvaranje očiju, automatski otpušta našu dnevnu pažnju i polako nas priprema za san. Tokom sna, naša svakodnevna pažnja biva isključena. Da li ste primjetili koliko je teško fokusirati pažnju u fazi prije ulaska u san ili netom nakon buđenja? Bez podrške tijela, naša prva dnevna pažnja je vrlo slaba. Beskorisno je u tom stanju pokušavati rješavati probleme iz svakodnevnice i pravi je podvig zadržati pažnju na jednom predmetu tokom dužeg vremenskog  perioda. Što nam to govori? To nam jasno govori da je prva pažnja sve što trenutno imamo i da njena kvaliteta govori o količini naše energije i stupnju naše duhovnosti. Istinska duhovnost nije nikakva meta-fizika, neki jalovi i nadasve cinični intelektualizam. Istinska duhovnost je sistematsko namjeravanje uzgajanja pažnje. Zato počnimo od početka, od dnevne pažnje, koja se bazira na našem fizičkom tijelu, našem dahu i ovoj prekrasnoj i darovitoj Zemlji.

Slaba dnevna pažnja neće neće nikamo odvesti, dapače, još se možemo povrijediti ukoliko smo nepažljivi. Nasuprot tome, jaka i dobro istrenirana dnevna pažnja, energetizirat će naše cjelokupno biće i polako nas dovesti u položaj u kojem počinjemo polako osjećati naše vitalno-energetsko tijelo. Kad naša svjesnost ujedini ta dva dijela našeg bića, pred  nama e otvara mogučnosti skoka u nepoznato. Učinkovit i efikasan skok moguć je samo ukoliko smo prethodno do te mjere integrirali naše biće, da nam naši resursi stoje na raspolaganju. Pokušajte skočiti time šro ćete za to upotrijebiti samo jedan prst na stopalu. Što će se dogoditi? Ćorak!  Za skok u nepoznato nam treba sav energetski potencijal svih stanica našeg tijela.

Zagonetka dosezanja druge ili noćne pažnje je individualni lavirint svakog od nas ponaosob. Kao što je dnevna pažnja oslonjena na naše fizičko i vitalno-energetsko tijelo, tako je naša druga pažnja vezana za naše energetsko, naše sanjajuće tijelo. Za dosezanje naše druge pažnje, potrebno je dosegnuti naše energetskog tijelo ili dušu. Kao što smo već vidjeli na primjeru prve pažnje, svaka pažnja potrebuje sebi adekvatno tijelo da bi funkcionirala. , po jednoj strani moramo umiriti našu prvu pažnju i uspavati naše fizičko tijelo, i aktivirati ili probuditi nešto sasvim novo, jedan dio nas koji nam je dostupan, ali ga obično ne koristimo.

Svi smo mi zarobljenici naše dnevne pažnje, proživljavajući čitav život bez znanja o postojanju druge pažnje i postojanja našeg energetskog tijela. Životne okolnosti nas do te mjere liše viška energije, da je bilo što izvan prve pažnje, nedostižan luksuz. Dok se u svakodnevnom životu ponašamo kao bahati tehnički genijalci, u snovima smo poput pijanaca ili luđaka, bez ikakve kontrole ili slobodne volje. Tko ima trezvenu pažnju tokom snova? Tko ima slobodnu volju tokom snova? Tko nam je uskratio znanje o postojanju i znanje o dosezanju naše druge pažnje i njoj pripadajućeg tijela. Svi smo mi kao djeca bili avanturisti u tim fantomskim, a poneki i u stvarnim energetskim svjetovima, da bi nam tokom odrastanja, školovanja i sazrijevanja, podvalili jedan lažni, kolektivni, intelektualni model duhovnosti. I tako čitavi odredi prevarenih duhovnih aspiranata okončavaju svoje živote bez da su ikad i omirisali istinsku duhovnost. Oni sa visoka odmjeravaju duhovnost šamana kao nešto primitivno, životinjsko. Samovažnost lažnih duhovnjaka je proporcionalna količini njihove duhovne ispraznosti. Možda to i jeste neka vrsta duhovnosti, ali to definitivno nije duhovnost pažljivog-živog čovjeka. To je prije nekakva duhovnost osobe, u kojoj se ta umjetna tvorevina obožava i napuhava do trenutka kad ona samu sebe proglasi vječnom. Obećavati vječnost fantomu osobe je onoliko skaredno koliko i obećanje o uskrsnuću u sklopu transhumanističke ideologije.

Postoji duhovnost osobe-uma i duhovnost tijelosvijesti. Onaj tko bira umom, izabrat će duhovnost osobe. Onaj tko bira tijelo-energijom, izabrat će duhovnost pažnje, duhovnost živog čovjeka. Što je on bez svojih svjesnih snova i bez svog sanjajućeg-duhovnog tijela svoje duše? Samo duhovno mrtva,  ali svakako važna osoba.

Istinska duša nije tvar već postignuće. To je stanje bića. Istinska duša je rezultat spajanja fizičkog, vitalnog i energetskog tijela u jednu funkcionalnu i svjesnu jedinku, a ne ekakav imaginarni poklon poslušnom robu, nakog života provedenog u služenju strukturama i raznim izvedenicama uma.

 

Trik humanizacije

od

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Prvobitni grijeh

od

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

5. konvencija u Visokom – “O Živom čovjeku i imaginarnim svjetovima”

od

Obzirom da je život stvaran/ono što jest/vječno/sveprisutno onda je i živi čovjek isti takav. Njegovo obilježje jest da ne okreće enrgiju/životnu silu u imaginarne svjetove, ili barem minimalno koliko je potrebno u tim svjetovima. Mnogi danas nemaju ikakvu ideju ili informaciju o tome što je stvarnost kako se ona percipira i da li je čovjek uopće živ tj. živi li u stvarnom ili imaginarnom svijetu. Nažalost većina je u potpunosti upala u takve svjetove i nemogu iz njega izići jednostavno jer ne znaju niti da se u njemu nalaze. Tako su zamjenili živo neživim pa možemo reći da samo preživljavaju u takvim svjetovima. Kao i uvijek rješenje se nalazi u znanju o tome tko/što je čovjek i što je i kako se manifestira svijet u kojem se on nalazi.

Jadan kratki, ali sveobuhvatni presjek stvarnosti i imaginarnih svjetova napravio sam na uvodnom predavanju 5 konvencije živih ljudi koja se održala u Visokom od 18-20.9.2020. U njemu sam se obraćao ljudima koji se po prvi puta susreću s ovom temom kako bi im bilo jasnije da živi čovjek nije onaj koji ima papire, nego onaj koji razumije ove stvari.

Izopačeni dualizam romantike

od

Postoji li dualizam bez antagonizma, bez onog naboja koji tjera na upotrebu sile? Antagonizam dolazi tek kad se uvede ideja vrijednosti i hijerarhije. Öim eliminiramo te dvije ideje, nestaje i osnove za antagonizam. Tko je unio virus-ideju hijerarhije? Muškarac i žena nisu stvoreni da se međusobno dokrajče u borbi za „zadnju riječ“. Oni su tu, da sjedinjenjem stvore novo čudo života, novu samostalnu jednotu. Prirodni dualizam je onaj koji jača i podržava jednotu. Skladan par je mnogo više od zboja njihovih individualnih moći. Kako može doći do sjedinjenja skladnog para, ako se sistem vrijednosti bazira na:

  • ja sam duhovan,
  • ja sam muškarac,
  • ja sam um (mislim dakle postojim),
  • ja sam najvrijednije biće u univerzumu,
  • ja (osoba) sam stvoren po licu i naličju Boga („Osobus Maximus“).

Odakle ideja da se suprotnosti moraju sukobljavati? Što je sa međusobnim usklađivanjem? Usklađivanje zahtijeva strpljenje i umijeće. Sukobljavanje je najbrži način energetskog pražnjenja. Ekplozija emocija i fizički sukob u kratkom roku nas rješavaju našeg životodajnog energetskog potencijala. Sukob je uvijek sjeme novog sukoba. Rat je uvijek klica novog rata. Tko je prvi raskolio balkanski rod na kleronacionalne zajednice i nahuškao prvi sukob, kreirao trakavicu ratova na ovim prostorima? Tko je unio virus raskola u bračne krevete? Kome je u interesu da se rađaju frustrirana i energetski oštećena djeca? Kome smetaju moćna djeca, budući revolucionari, vođe, narodni heroji?

Kako je antagonizam imeđu čovjeka, kao prirodne materijalno-energetske tvorevine, i osobe, kao umjetne nematerijalno-neenergetske tvorevine, prebačen unutar čovjeka samog? Kad je čovjek poludio i koncept građanskog rata ili šizofrenog sado-mazohizma postavio kao svoj sveti životni postulat? Jesu li naše pretke opili ili hipnotizirali da bi to realizirali? Jesu li naši pretci bili toliko naivni, dobroćudni i glupi, da su pri zdravoj svijesti kupili „mačka u vreći“ i pošteno ga platili kao svetu relikviju?

Odakle ideja o antagonizmu materije i duha? Tko je zamjenio sinonim svijesti za sinonim uma? Um je suštinski protiv materije i protiv svijesti. Um je antagonističan i energetskom tijelu. Um je strano tijelu u meterijalno-energetskoj cjelovitosti. Um je u vidljivom i nevidljivom ratu sa svim. Um je umjetna inteligencija koja ne pripada porodici živih bića. Vratimo se pažnji (čistoj svijesti) i tijelu (materiji) i nestat će i uma i antagonizma. Nestat će želja za prevlašću, porobljavanjem, hijerarhijom, izrabljivanjem. Nestat će onaj nekonstruktivni i rušilački dualizam, ustupivši mjesto stvaralaštvu i suradnji.

Zašto je upravo u eonu znaka riba antagonistički dualizam toliko popularan, sveprisutan i nadasve uspješan? Pogledajmo pažljivije njegove simbole: dvije ribe i astrološki simbol )-(. Vesica piscis () (kao geometrijski prikaz otvora, prolaza, vagine) je raskoljena na dva segmenta kruga i razmještena na suprotne strane. Kao rezultat imamo antagonistički dualizam na svim nivoima društvene stvarnosti, od religije, znanosti, filozofije, morala… Dualistički antagonizam posvuda. Individualizam kontra kolektivizma, politička desnica i ljevica, idealizam kontra materijalizma u filozofiji.  Sve teorije i prakse koje vode sjedinjenju (yoga naprimjer znači sjediniti, religija također, a ipak su jedna drugoj antagonistične) su tabuizirane. Sve mističko-individualne prakse su tabu. Seks je tabu.

Izopačena duhovnost riba podcijenjuje i prezire izopačeni materijalizam djevice. Obe izopačenosti su zasnovane na odvojenosti i negaciji prirode i obožavanju spekulativnog uma, koji je prozvan duhovnošću. Lukavost uma je zbog svoje lukrativnosti u hijerarhijskom socijalnom miljeu podignut na najviši pijedestal. On daje moć i bogatstvo, te garantira povlašteni društveni položaj. Suštinu ribe ne simbolizira filozofska dogmu (ideologija), kao što djevica nije mešetarenje na burzi i zelenarenje. U doba riba sijemo, u djevici žanjemo. Voda oplođuje i hrani zemlju. Umjesto sistema navodnjavanja imamo poplave i suše. Umjesto izobilja imamo glad. Umjesto blagostanja (well-being) proživljavamo strah. Izopačenost ribe je prepuštanje emocionalno nabijenoj i nadasve nepraktičnoj intelektualizaciji. Izopačenost djevice je omamljenost lukavom pohlepom. Sveprisutni nam simbol križa, koji nas nadgleda već dva tisućljeća, niti sjedinjuje, niti stvara, niti otvara nove puteve.

„Prekrižio sam to, raskrstio sam sa tim!“

Dualizam može biti centrifugalnog i centripetalnog tipa. Svastika je pokušaj centrifugalizacije križa i smišljeno je devastirana projektom nacizma. Moramo li se sramiti što taj simbol nalazimo na tisućama godina starim artefaktima naših balkanskih prostora? „Odbaci svoje i prihvati tuđe!“, je mantra koja je utetovirana u gene balkanskih domorodaca, zajedno sa nametnutim mitom o njihovoj migrantskoj prošlosti. Kad je počelo i koliko je trajalo to nasilno „pranje mozgova“?

Zašto je prezicna analiza našeg kolektivnog sna toliko važna? Svi mi spavamo i sanjamo ovaj globalni, izvana inducirani san. Naći otvor u novi suvereni san, novo doba, novu realnost, ne možemo ukoliko ne postanemo svijesti trenutne situacije. Kako pripremiti zdravu okolinu za živog čovjeka, ako ne shvatimo i počistimo izopačenosti trenutnog stanja, koje je i u nama? Prava duhovnost nije ni kolektivizam reprezentativnih vjera, niti je pravi materijalizam špekuliranje na burzi. Istinska duhovnost i materijalizam se sjedinjuju u jedno, kao što nas uče stare šamanske kulture i moderna kvantna fizika. Materija je misterija energije i energija je misterija materije. Koncept energije uništava koncept neminovne antagonističke kontradiktornosti dualizma, koji nas je dva milenijuma raskoljavao. Sve je jedna misterija, čudo života, koje čeka da bude doživljeno.

Kako spriječiti da se trakavica romantizma ne prenese i na novo doba? Sjetimo se kako je vojni državizam i hijerarhiju rimskog carsta zamjenila rimska crkva sa svojim konceptom imperijalne religije, kojom upravlja vojno-hijerarhijska struktura zatvorenog apsolutističkog tipa. Ista takva struktura danas upravlja modernim demokratskim društvom i njegovom novom religijom – znanošću.

Kvantna fizika ima potencijal da bude smrtni udarac jezuitsko-romantičarskom konceptu znanosti. Fenomenologija ima potencijal da bude smrtni udarac filozofijama i religijama. Rad Castanede ima potencijal da postane smrtni udarac terminologiji romantike i sve poveže u jedan individualno-transsubjektivni šamanizam modernog doba. Bez tog direkta, krošea i aperkata nema nokauta romantike. Bez radikalnog čišćenja pojmova, nema nade za izlazak iz kaosa i konfuzije u koju nas naš gospodar – um uvijek satjera. Kome trebaju pojmovi poput duhovnost, ljubav, Bog, itd.? Zašto čuvati nepotrebne stvari pune pljesni i bakterija? Koja je to vrsta ugode koju osjećamo kad koristimo te pojmove? Kakve emocije one izazivaju? Tko se hrani energijom koju te emocije iz pojedinca raspršuju?Zašto napuhivanje ega stvara osjećaj lažne tj. lijene ugode? Koja je cijena te ugode? Tko stoji iza tih kupoprodajnih ugovora i energetskih transakcija?

Antagonistički dualizam između duha (energije) i tijela nema osnovu u prirodi. On postoji samo u umu osobe (ne-energetskog bića). Ili smo sljedbenik uma tj. osoba, ili smo biće svijesti koje opaža tj. čovjek. Proces dezinfekcije u cilju oksidacije virusa romantike je primaran i sveobuhvatan poduhvat, koji se mora provesti savjesno i do u detalje precizno. U protivnom, opet ćemo se probuditi u noćnoj mori, kojs će postati naša nova stvarnost. Umjeće čarobnjaka romantike odgleda se u pretvaranju našeg svjesnog sna u nesvjesnu noćnu moru. To je umijeće manipulacije kolektivnog sna. Fenomenolozi to zovu umijeće intencije, umijeće namjeravanja:

„Deliberately intentionaly act of reality constitution.“