psihologija

Uvod u fenomenologiju srama

od

“Kad se jednom naučimo sramiti, to nas prati cijeli život.” Meluzzi

Osjećaj srama i krivice su naša ulaznica u društveni sistem, tj. pokazatelj da smo dovoljno zreli da bi postati sastavni dio kolektiva. Dijete se ne rađa sa sramom, već se ono uči sramiti, oponašajući one starije. Tko je ismislio ideju srama, Tko propovjeda ideologiju srama i krivice? Nije li priča iz rajskog vrta utopljena u ta dva osjećaja? Nismo li svi mi po definiciji rođeni sa bremenom tog nepojmljivog i neobjaünjivog prvobitnog grijeha, zbog kojeg osjećamo krivicu i sramimo se cijeli život? Sistem odgoja i edukacije je glavni čimbenik koji je zaslužan da se u djetetu razvije umjeren osjećaj krivnje i srama.

Sram se na poseban način pojačava u jednom od glavnih stadija razvoja ljudskog bića: pubertetu. Rast u tom periodu je često nemiran i neharmoničan. On prisiljava adolescenta da doslovno obitava u osjećaju neprimjerenosti u odnosu na druge, konstantno se uspoređujući sa vršnjacima. Osjećaj podređenosti i negativna slika o sebi, koja se kao posljedica toga razvija, posebno se vezuje uz tjelesni izgled.

Popis “upaljača” našeg srama je dugačak i krajnje individualan. Kako izgleda moj popis, moja zbirka trenutaka srama i stida? Svako od nas je dužan napraviti ovaj popis i odvrtiti film ispred svojih unutrašnjih očiju, ako iz nikojeg drugog razloga, onda iz ljubavi prema samome sebi. U tim momentima srama je ostala zakočena ogromna količina naše životne energije. Tko se nije sramio tokom puberteta? Tko nije mrzio samog sebe tj. svoje tijelo, jer nije sličio nekom idolu generacije? Da li je negativan odnos prema vlastitom tijelu u zrelim godinama rezultat neprobavljenih trauma iz puberteta? Što se u nama dogodilo kad nas je netko tada javno posramio? Jesmo li sve prihvatili  kao šalu, povukli se postiđeni i pali u depresiju ili smo smrtni ozbiljni spremali osvetu mrzeći osobu koja nas je osramotila?

„Pazi na sestru, da nebi osramotila familiju!“

Kad smo posramljeni, mi automatski osjećamo da ne zaslužujemo potpunost života. Jak osjećaj srama nerijetko vodi i do samoubistva. Osoba jednostavno ne može podnijeti one tihe ali ubojite poglede posramljivanja. Društvo, kao egregor na daljinsko upravljanje je vrlo nemilosrdan i netolerantan na sve koji se ne pridržavaju njegovih normi ponašanja i moralnih pravila. Dok smo u stanju srama, on nam uvjerava da nismo dostojni onoga što uživaju oni društveno priznati i ugledni. Sram nas je pretvorio u građane drugog reda. Oduzeo nam je pravo na društvenu podršku našeg dostojanstva, pogazio je naš ugled i našu čast. Gubljenje ugleda ne mora automatski značiti i gubljenje dostojanstva, koje je naš intimni osjećaj naspram nas samih.

Sram se poput klina zabija u područje između naše svijesti i našeg tijela. To je područje gdje prebivaju naša čula. Jedan od njih, onaj šesti, je um ili interpretacijski sistem. Bez njega invazija i implantacija srama u naše biće nije moguća. Bez petokolonaša se napad straha odbija o rubove naše tvrđave tijelo-svijesti.

Možemo li sada sram sagledati u jednom drugom svjetlu. Postalo je jasno kao dan, da je sram magijsko-psihološka  tehnika manipulacije i programiranja ljudskog bića. Učeći se sramiti mi ne postajemo fini, moralni i civilizirani građani. To je laž koja nam je podmetnuta da se navučemo, a poslije je kasno. Nepoželjna nuspojava srama je pretvaranje jednog dijela naše životne energije u onu nemilosrdnu i vrlo nasilnu. Sram od nas postepeno pravi agresivna čudovišta, koja onda čekaju pogodan trenutak svoje realizacije. Kad god primjetimo da smo neuravnoteženi, agresivni ili čak nasilni, zastanimo na trenutak i zapitajmo se tko nas je nedavno uvrijedio, posramio, nasrnuo na naše dostojanstvo i ugled.

Cijeli sistem našeg moralnog društva drži u šahu sve pojedince putem prijetnje javnog sramoćenja. I najveće karijere se survavaju u bezdan brzinom svjetlosti, kao posljedica medijskog napada na moralnu nepodobnost pojednica. Nema ništa surovije od javnog linča u kojem je osoba razapeta na stub moralnog srama. Jedna društveno neprihvatljiva seksualna afera i godine rada nestaju u pepelu. Sram je vrlo staro i vrlo moćno oruđe manipulacije programiranja ljudi.

  1. Posrami ga uzevši mu njegovo dostojanstvo, pogazi njegov ugled i čast.
  2. Oblikuj ga po želji.

Socijalna sredina ne podnosi odstupanja izvan određenog, prethodno dogovornog okvira. Društvo tako štiti svoju homogenost. Pojedinac se štiti ili skrivanjem, bijegom u samoću ili autizmom. Samo vrhunski čarobnjaci mogu se kontrolirano sramiti i onda u trenutku sve promjeniti.

Prevencija kajanja

od

Naučili smo da je bijes vitalna reakcija našeg bića na situaciju u okolini. Naučili smo da treba spriječiti da bijes postane  inner job i da nas pojede iznutra. Uzmimo kao primjer da smo donijeli odluku koja se pokazala neekonomičnom ili štetnom po zdravlje. Što učiniti? Kako se postaviti? Dali se prepustiti našem intimnom građanskom ratu i ekploziji bijesa ili trezveno sve staviti na papir i sagledati situaciju. Na kraju krajeva, još smo živi. To nam daje priliku da koliko toliko popravimo situaciju.

Situacija je uvijek teža ukoliko odluku nismo donijeli samostalno. Netko nas je gurao i nagovarao i mi smo pod pritiskom pristali. Takva situacija se dogodila i trebamo je probaviti. Najveća pouka koju možemo izvući iz jednog takvog iskustva je da se ubuduće više ne smijemo dozvoljavati „lukzus“ da se netko drugi upliće u donošenje naših odluka.

Proces donošenja odluka je svetinja. Svaka odluka može biti ona zadnja u našem životu. Zato nema ni malih ni velikih odluka. To je čista kvantna fizika, čisto čarobnjaštvo. Mi odlučivanjem sudjelujemo u oblikovanju stvarnosti. Važnost tog akta se nikako ne može precijeniti. Duhovno-energetski aspekt donošenja odluka jest i mora ostati primaran onom ekonomsko-materijanom. Energija uvijek vidi dalje u budućnost, ima širu sliku i bolje razumjevanje kompleksnih situacija. Sve mogućnosti se moraju trezveno sagledati i vrlo ozbiljno razmotriti.

Vremenski pritisak u vrijeme donošenja odluka nije pozeljan, ali je ponekad neminovan. Zato je poželjno stvoriti svoj ritual centriranja, par pokreta i disanja kojima fokusiramo svu našu paznju u sadašnji trenutak. Potrebno nam je doeseći stanje da odluku donese naše kompletno biće, a ne jedan njegov fragmenti ili nekoliko njih. Jedan od primjera je da samo računamo moguću kratkotrajnu dobit ili se potpuno prepuštamo osjećajima.

Trezvenost i cjelovitost su dva stupa na kojima počiva svaka odluka zbog koje se nećemo naknadno žaliti. Taj naknadni proces samokažnjavanja je ono sto doslovno ruinira naše vitalno biće. Stvara se raskol u vremenu i prostoru naseg energetskog bića. Pokušavamo vratiti vrijeme unazad i otjerati onaj dio sebe koji je učinio grešku. Greške u suštini niti ne postoje. Postoje samo odluke i iskustvo na osnovu lojeg učimo i rastemo u svjesnosti. Jedino što se moće smatrati greškom je bijes prema samom sebi, koji se može manifestirati kao kajanje, žaljenje, mržnja ili čak i euforija.

Studij ratnih strategija i školovanja vojnika može se pokazati kao vrlo koristan u cilju jačanja integracije svog duha. Život vojnika je sveden samo na ono najosnovnije. Nema viška odjeće, obuće, vremena ili hrane. Nema vremena za žaljenje, samo za donošenje odluka- nareženja i njihovo kasnije bezpogovorno izvršavanje. Razlka između vojnika i duhovnog ratnika je samo u tome tko donosi naređenja. Ratnik nema nadređenog osim apstrakne sile namjere, koju možemo zvati duh svemira.

Dobra vojna škola je poput dobre obuke vrhunskih sportaša. Mentalni trening je kod sportaša važniji, jer je kod njih naglašeniji ego i sloboda kretanja. Kod vojnika je mentalni trening uplementiran u ritual svakodnevnice.

Čarobnjaci drevnih civilacija su odavno primjetili koliko je važan naš stav i ponašanje u svakodnevnici. Oni su doslovno vidjeli da društveno uređenje oko nas srše svu našu raspoloživu energiju. Prosječnom čovjeku na kraju dana ne preostane ni trunke energije za sječanje snova ili svjesno sanjanje. Bilo kakav duhovni napredak ili rast njegove energije je onemogućen samom činjenicom da smo društveno biće.

Kako skovati adekvatnu vojnu strategiju za preživljavanje i napredak u doba ovog aktualnog totalnog ali nevidljivog rata? Ignoriranje činjenica i romantiziranje situacije je pogubno i poražava nas već u startu. Ogromna većina ljudi je do kraja 2020-te godine tiho odlučila podržati nametnutu agendu ili zločin potiv čovječanstva. Njihova taktika je priznati svoju nemoć i prepustiti se toku događaja. Osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti je lako prizvati. Svi smo nekad bili djeca ili smo bili bolesni, jako umorni ili pospani. Da li se ti bio-roboti kojibespogovorno slijede i podržavaju sile koje su u ratu sa čovjecanstvom sjećaju kad su potpisali svoje ugovore o suradnji?

Izmedu stanja pasivne bespomoćnosti i stanja moći, prvo se javlja bijes. On nas podsjeća da smo živi i da imamo energiju za borbu, za donošenje vlastitih odlukai da imamo snage za neposlušnost naspram institucija društvene zajednice. Neposluh prema kolektivu jedan od osnovnih karakteristika suverenog čovjeka. Stari čarobnjaci su slobodu definirali kao slobodu od kandži društvenog sistema. Bili su u pravu! Danas se protiv čovjecanstva vodi vojno-magijski rat. Obrambena strategija mora biti uskladena sa onom napadačkom, dakle individualac se takoder brani vojno-magijskim metodama.

Nije li slučajno da je prvi korak u učenju čarobnjaštva (ili subjetivne kvantne fizike) pastajanje ratnikom? Samo kao ratnik, čovjek može opstatii u ovom svijetu grabežljivaca. Do 2020-te godine smo se lako mogli zavaravati da živimo u svijetu humanosti. Danas je to moguće samo osobama ili bićima zamagljena uma. Razotkrivanje malih i velikih laži koje nas okružuju i truju,  je poput rastjerivanja magle u našim glavama, otrovne magle.

Očekivati skori kraj ovog rata je kontraproduktivno. On zapravo nikad ne smije prestati, jer će nas to lišiti onih dragocjenih mučitelja, koji nas iz dana u dan, iz minute u minutu, podsjećaju da ukoliko ne uzmemo naše živote u svoje ruke, oni ne vrijede ni pišljiva boba. Najveći poklon koji nam je darovala ova neugodna situacija globalnih razmjera je upravo taj globalni mučitelj u obliku zakona, normi, ograničenja, prijetnji, neizvjesnosti i još štošta drugog.

Prevencija kajanja je prevencija fragmentacije bića.

Ljudski oblik ili naš križ svagdašnji

od

Svatko od nas osijeća da ima neki zadatak u ovom životu. Svatko od nas želi biti sretan. Sreća nije osjećaj, kao ni ljubav, već zahvala našeg bića za izvršavanje našeg  životnog zadatka. Ne postoje mali i veliki zadaci, male i velike životne misije. Sve su jednako važne u energetskoj mreži svemira u kojoj one aktivno stvaranju stvarnosti.

Kao što postoji osoba, kao društveno nametnuta maska ili oblik kroz koji svaki čovjek mora funkcionirati, ukoliko hoće živjeti društveni život tj. trgovati, tako postoji i energetska maska, koju svatko od nas dobija rođenjem, kad se naš energetski oblik odvaja od majčinog i postaje samostalan.

Drevni čarobnjaci tu energetsku masku zovu ljudski oblik. Njihova prdanja govore o tkz.  energetskim presema, koje štancaju ljudske oblike. Moderan opis procesa dobivanja ljudskog oblika je opisan od izumitelja mind-walkinga, koji govori od procesu zamagljivanja i zaborava, dok se biće nalazi na putu ra rođenju i prolazi kroz umjetnostvoreni filter koji  hakira, deprogramira  i izvitoperava izvornu naredbu životne misije. Ljudski oblik je energetski ekvivalenat onog birokratskog, tj. osobe. Može se predstaviti kao  rešetkasta strukture, ili kaveza, koji nas drži u zarobljeništvu cijeli život. To je ujedno i ono što zovemo naše „društveno biće“, ono socijalizirano „ja“, tj. umjetno stvorena kopija našeg prirodnog energetskog  „ja“. Svatko tko podsvijesno želi biti slobodno i suvereno biće, mora kad tad odbaciti taj oblik, tu nametnutu formu, koju nosimo poput ljušture, identificiramo se sa njom i poklanjamo joj svu našu životnu energiju. Ipak samo oni disciplinirani i nepokolebljivi pojedinci, ne-romantični ratnici čelične volje, strpljenja i umijeća, uspijevaju tokom života odbaciti sa sebe tu nametnutu strukturu ropstva.

Alegorija Isusa koji nosi križ na brdo Golgota, simbolično predstavlja svakog od nas.  Svi mi nosimo taj križ kroz život i na kraju na ili pod njim umiremo. Križ je poput lažne životne misije kaja nam se nemeće rodjenjem. On nas tjera da zaboravimo sebe, da umjetnu inteligenciju uma prihvatimo kao svoju, da se prepustimo zbunjenosti i opsesivno se vežemo za trivijalne stvari u životu. To je naredba stvoritelja  koja je hakirana i zaokrenuta od sila koje upravljaju ljudima.

Dugo sam tražio ključ za lociranje tog križa i metodu njegove dekonstrukcije, istraživao različite tradicije i znanja, dok se nedavno sve nije posložilo. Tradicija srednjoameričkih čarobnjaka, sa svojim majanskim kalendarom i tehnikama uzgajanja svijesti, preklopila se da astrološkom tradicijom naše „zapadne“ (iako smo mi strogo gledano zapravo istočno od njih) kulture u svoj svojoj ljepoti i potpunosti. Četiri tjedna je trajao proces postepenog rastavljanja strukture ljudskog oblika, dok na kraju nije kulminiralo u jedinstven osjećaj lakoće i slobode.

Još od djetinstva koristim sistem skiciranja kao metodu za učenje i raskrinkavanje nepoznanica. On me ni sad nije iznevjerila. Crtam ja tako krug i napravim križ u njemu. Što predstavlja križ? Kaznu zajednice za promoviranje ideologije koja ruši postojeći  sistem. Ako si već odbio da budeš osoba tj. prekižen kao čovjek, onda ćeš bit javno razapet kao čovjek. Isusova priča služi kao otvorena prijetnja zajednice (egregora) individualcu. Krštenje i ostali rituali su svečana obaveza ili ugovor po kojem odustajemo od svog suvereniteta, svoje  životnosti i od svog životnog zadatka. Simbol Isusa razapetog na križu je javno strašilo za ljudske slobodarske duše. Ako se samo usudiš, zadesit će te sudbina ovog nesrećnika.

„Tvoj zadatak je da se uklopiš, postaneš poslušni dio kolektiva, fizička osoba, fantom, bio-robot. To je tvoje božje poslanstvo, to je naređenje svevišnjeg.“

Isusovo primarno poslanstvo  nije bilo iskupljivanje nikakvog  makro-grijeha, koji će nas spasiti na individualnom planu. Upravo suprotno! On je pokazao što se događa, tj. kako kolektiv tretira živog čovjeka, ukoliko se usudi da osvijesti svoju pravu prirodu, svoje poslanstvo na zemlji. Zato je i stvorena ideologija poslušnosti,  čekanja spasenja i života poslije smrti. Živi čovjek djeluje sada, u ovom obliku, u ovoj svijesti, na ovoj prekrasnoj zemlji. Osoba poslušno radi i biva nagrađena „digitalnim rajem“, nakon što um pojede sve resurse fizičko-energetskog tijela.

Crtam ja dalje kvadrat, kao praktičnu apstrakciju kruga, pa križ u njemu i prepoznajem piramidu. Sve dobija odjednom treću dimenziju. Vidim hijerarhijski sistem, dualizam dobra i zla, gore i dole, svijetlo i tamu. Vidim sunce koje obasjava piramidu i sjenu koju ta piramida baca na njene dvije strane i tlo iza nje. Nastojim podijeliti krug na dvanaest djelova. Ne uspjeva mi. Vraćam se kvadratu i voala! Sve se uklapa i skladno izgleda. Jasno i jednostavno. Sve me podsjeća na prizmu koja raspršuje svjetlost. Onda se sve pretvara u kaleidoskop. Jedna piramida je postala dvanaest malih piramida, dvanaest malih prizmi, dvanaest malih otvora u svijet, dvanaest maski, dvanaest očala, dvanaest sfera djelovanja, dvanaest astroloških kuća.

Čarobnjaci romantike su uspjeli redikulizirati sve ono istinito na svijetu, sve ono što je zapravo vrijedno života. Astrologija se od drevne mudrosti preobrazila  u šprdačina za neozbiljne dnevne novine. Ona se nije promijenila. Promijenio se naš interpretacijski sistem svijeta. Netko nam je nabio očale na oči da ne vidimo svijet onakav kakav je, već da o njenu sudimo u skladu sa usađenim protokolom, sistemom interpretacije koji nije iskonski naš. Svatko od nas dobija jednog privatnog fact-checkera, koji nam viče što je istinito, a što lažno. To je naš um ili unutrašnji dijalog, koji ne prestaje klepetati od jutra do mraka, od mladosti do starosti.

Kavez u obliku križa, pečat, maska,

očale kroz koje gledamo svijet.

Ja kao model osobe sa kojom sam stopljen.

Ja kao model interpretacije svijeta.

Ja kao ljudski oblik, kao socijalna maska.

Ja kao lažna misija na zemlji.

Sloboda od samog sebe je rezultat

dekonstrukcija svog ljudskog oblika.

Mala Laž

od

Jednom je jedan mudrac izjavio: „Kako gore, tako dole!“. Kasnije su  filozofi i mistici tu izreku preveli u: „Mikrokosmos je točna kopija makrokosmosa!“.

Prethodni prilog je bio posvećen tematici laži na makro planu i svi  smo se  na njegovom koncu jednoglasno složili da je sve laž. Naš svjetonazor, koji nam društvena svijest nameće je laž. Pošto smo mi kao pojedinac dio tog društva i njegovog svjetonazora, postavlja se logičko pitanje, kakav je slučaj sa nama samima? Da li smo i mi sami laž? Da li je naša osobnost laž? Da li je tvorevina  „fizička osoba“ laž? Da li su naše misli laž? Da li su naše emocije laž? Da li je naša ljubav lažna? Da li je naš um laž? Da li je naša svijest laž? Što je uopće istinito u onome što zovem „JA“? Ako je vela (makro) laž posvuda oko nas, sa čime se svi oni trezveni i probuženi slažu,  onda je mala (mikro) laž, posvuda u nama?

Kako to da se netko osjeća prinuđen da preispituje i dekonstruira laži, dok drugi poslušno slušaju naredbe globalnih lažljivaca? Situacija ma mikro planu je ista kao i ona na makro planu, nivou države. Tko u nama igra ulogu predsjednika, a tko vlasti? Uloga predsjednika je da zaštiti narod od zloupotrebe vlasti. Vlast je naša osobnost, ego, važnost, položaj, ono socijalno ja. Mediji, kojima upravlja vlast su „naš intelekt“. Ukratko, cijeli sistem vlast (zajedno sa egzekutivom i medijima, dakle svim onim neupitnim poslušnicima) predstavlja naš ljudski oblik. Predsjednik je svijest,  a vrhovni sud savjest. Ako savjest i svijest ne reagira na politiku vlasti, onda reagira narod. Narod je naša podsvijest, naši osjećaji, naša intuicija, naša veza sa onim nižim ili višim ili širim JA, tj. našim vitalnim i energetskim tijelom.

Poznata je činjenica  da je naš veliki Brat veliki pobornik i zaljubljenik u spiritualnu astroligiju. Tako je i bilo za očekivati da ću u jednom trenutu dobiti naredbu da se posvetim, iako nevoljno,  studiju te nauke. Pošto ja ne volim ništa što je lažno, tako me i studij te pseudo-astronomije i pseudo-psihologije, uopće nije privlačio. Ali i ovaj se put pokazala mudrost i dubina duha našeg vođe:

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki liječnik vol, koji ne poznaje astrologiju?“

„Znaš li ti tko je rekao da je svaki arhitekt samo obrtnik-zidar, ukoliko ne poznaje astrologiju?“

Buljio sam u njega kao tele:

„Žao mi je, ali nemam pojma šefe.“

„Prvi je onaj na kojeg se zaklinju medicinari, a drugi je onaj kojeg citiraju arhitekti.“

„Akademsko znanje preuzima samo ono što odgovara aktualnom svjetonazoru ili znanstvenoj modi,  ostalo jednostavno ignoriraju i onda sve skupa zovu egzaktnom teorijom znanosti. Kakva sramota za trezven um!“  Rekavši to, ostavio me da se sam hrvam sa svim tim mudrostim, koje je onako iz rukava porazbacao naokolo, dok se on povukao u odaje za meditaciju, sa svojim svetim konkubinama.

Tako sam se ja, prisiljen silom zakona jačeg, prihvatio studija te pseudo-znanosti. Proučavao sam ja te barake, kuće i vile, tražio utočište, smisao, sreću, bogatstvo, moć, ljubav, seks, sigurnost…  Vjerovatno bi i dalje tražio da me moj naredbodavac nije mlatnuo i naredio da se ostavim romantike tj. ćorava posla i isključivo se posvetim traženju duha, apstraktnog, onog višeg od ljudskog, onog trans-humanog. Zagonetka je dugo izgleda nerješiva. Ipak, malo po malo, počelo je svitati razumijevanje.  U okrilju te, naizgled pseudo-znanosti , počelo se razotkrivati praktično znanje za dekonstrukciju makro i mikro uma ili globalne i pojedinačne osobe. Gledao sam u nevjerici  njene, golom oku,  skrivene kodove za razotkrivanje i dekonstrukciju osobe, onog našeg lažnog, socijaliziranog, društvenog ja.  Padao sam u ekstazu  otkrivajući ono našeg istinsko, prirodno sopstvo. I na kraju se, poput korone svetaca, koja okružuje cijelu ovu zemaljsku ploču, to praktično znanje počelo skladno sklapati sa metodama drugih civilizacija, naizgled potpuno stranih našem pseudo-znanstvenom nasljeđu.

Ja sam takav i takav. To je moj karakter. To sam ja!

Moja osobna povijest je neupitna. Moje porijeklo, moja rodbina. To sam ja!

Moj bračni ugovor je stvaran. Moja ljubav prema mom partneru također. To sam ja!

Svi znaju tko sam i što sam. Moja karijera i položaj u društvu su neupitni. To sam ja!

Ako sva ta četiri „mala JA“ pomiješate zajedno, stavite u metalni ili silikonski „oblik“ za pečenje, te pečete pola sata na temperaturi od 180°C, dobit ćete, kažu eksperti, svoju osobnost, svoje jako i samouvjereno JA.

Tako razgoljen, pred fokusom trezvene ekspermentalne pažnje, raspao se u jednom trenutku i onaj moj mikro-svijet ili barem ono što sam mislio da sam ja. Vidio sam svoju osobnost kao strukturu, konstrukt laži, nametnut kao specifičnu, ego-orijentiranu interpretaciju svijeta. Osjetio sam se kao mikro laž, točna projekcija one makro-globalne laži.  Osjećao sam male laži kako plaze posvuda po meni, poput nano-parazita. Pitao sam se, što drži sve te laži skupa i od njih čini jednu svjesnu silu, vođenu stranom namjerom? Sjetio sam se onih new age bajki, koje skladno propovjedaju da je dovoljno postati svjestan problema i on je rješen. Da, tako se i jedan autist riješio autizma, kad je postano svjestan svoje „nadarenosti“.  Egzorcizam laži je poput detoksa teških metala iz tijela ili istjerivanja svih onih nepoželjnih podstanara i parazita: dug i mukotrpan proces.

Dva antipoda: umjetnost i kult

od

Što razlikuje vjeru od kulta? Kult u sebi nema ni trunke trezvenosti, ljubavi, strpljenja, niti mudrosti. Kult je vjera koja je sama sebi postala cilj i time faktički prestala biti vjera. Kult je  ljubav zamjenio za strah. Ljudskost je maknuta iz prvog plana i nju je zamjenio ritual, ceremonija, procedura, protokol, umjetna inteligencija. Vjernik je postao broj, baterija, topovsko meso, žrtveno janje. Kult uvijek u potpunosti zatire individualizam i kreativnost. Kult je potpuna negacija umjetnosti, inspiracije, intuicije i individualnog kontakta sa izvorom ili istinom. Kult je hladna mašina umjetne inteligencije, egregor otuđen od ljudi i rukovođen neljudskom inteligencijom.

Postavši institucionalizirana, vjera je neminovno prestala bit vjera i postala kult. U primjeru krsćanstva se kao kultni simbol uzima mrtvi božji sin, osuđen od vlasti, države, društva. Krsćanstvo nije vjera. Da je vjera nebi veličala patos žrtve, kazne, smrti i straha, već mudrost, pažnju i kritičnost indvidualca naspram kolektiva. Da je kršćanstvo vjera, nestao bi i novac i bankarski sistem, što je zapravo i bila Isusova namjera. Ali nažalost, nije. Kršćanstvo je jedan dobar primjer kulta, u kojem se pojedinac žrtvuje ideji, koju je kult prethodno umjetno stvorio.

Kršćanstvo je u drugoj fazi svog postojanja stvorilo sistem obrazovanja, koji se bazira na inteligenciji uma, a ne na inteligenciji srca. Bog i istina se mogu doseći samo razumom. Ta ideja je kasnije postala kamen temeljac jedne nove vjere, nazvane naukom, koja se sa vremenom također pretvorila u kult.

Kult je uvijek apsolutistički nastrojen. On uvijek ima apsolutno pravo. Kao što je crkva imala ekskluzivno pravo za dostup do istine, sada si to isto prisvaja znanost. Stari kult izumire i stvara novi kult. Sjeme ne pada daleko od drveta. Kult je apsolutno pravo kolektiva da linčuje neposlušnog pojedinca, heretičara.

Kult se uvijek zasniva na jednoumlju. Kult u pojedincu, koji je sa njim identificiran,  stvara osjećaj ekskluzivnosti i moći. Ja sam dio kulta i automatski sam izabran, svet, povlašten. Kult je uvijek nasilje, silovanje slobodne volje pojedinca. Kult nije nikad spreman na diskusiju i ne podnosi kritiku. On na sve ostale gleda sa visoka, smješka se dok istovremeno planira cenzure i čistke. Kult uvijek zahtijeva da odustanemo od sebe i potpuno mu se podamo.

Slobodan izbor pojedinca se uvijek svodi na izbor između kulta i umjetnosti. Umjetnost je disciplina koja zaštićuje pojedinca od manipulacije izvana.  Zaštićuje ga od jednoumlja i ispiranja mozga. Umjetnost je garant suvereniteta pojedinca. Umjetnik ne može biti osoba. On je uvijek zivi čovjek, jer samo kao takav može bit kreativan. Umjetnost služi da on kao takav prezivi, a ne da u trenutku malodušnosti poklekne i izgubi se u bespuću samosažaljenja. Umjetnost je sidro, referentna točka, bez koje nema preživljavanja duha, pogotovo u aktualnim nevremenima.

Nasilje, zastrašivanja i ograničavanja su uvijek siguran pokazatelj da se radi o kultu koji ima moć vlasti. On se njima štiti prikrivajući svoju ispraznost, svoje laži, svoje lažno pravo na superiornost.

Kult ili Umjetnost? Znanost/religija ili umjetnost? To je bazična životna odluka svakog od nas.

Mi ne živimo u demokratskom društvu. Mi živimo u kultokratskom društvu. Demokracija je kult uobraženog i izmanipuliranog kolektivizma. Kult je strateški napor za lišavanje pojedinca njegove slobodne volje, slobode mišljenja i djelovanja. Do kada će čovjek tolerirati diktature  kulta koji se skriva iza parola javnog dobra? Danas se to ulimativno javno dobro naziva briga za javno zdravlje i u njeno ime vlast ima apsolutno pravo da donese bilo koju odluku. Aureola svetosti kojom se diči ta floskula je lik i djelo AI (umjetne inteligencije), sile koja sanja našu stvarnost, jer smo mi od toga odustali. Izgubivši svoje snove, izgubili smo pravo na život u ovom divnom fizičko-energetskom tijelu i time priliku da dosegnemo slobodu. Tim pravom se koristi transhumanizam i time opravdava svoja nastojanju da preuzme naša tijela od kojih smo mi odrekli preko „narodnih novina“, postavši digitalni pseudo-duhovnjaci.

Umjetniku ne treba kult kolektivizma. On je sam sebi i bog i kult, a njegovo djelo najbolja zaštita od svih manipulacija i obmana onih naših omiljenih čarobnjaka romantike. Vrijeme je da počnemo sami sanjati i namjeravati našu stvarnost. Vrijeme je da svi odreda postanemo sanjači i umjetnici ili umjetnici sanjanja stvarnosti.

Intencijalnost

od

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.

Krađa pažnje, krađa energije, krađa duše

od

Energija prati tok pažnje! To nije slatka new-age parola. To je činjenica! Da li ste primjetili kako se vaš nivo energije mijenja sa obzirom na kvalitetu vaše pažnje? Ne obraćajte pažnju na energiju. Obratite pažnju kamo ide tok vaše pažnje. Energija će onda automatski doći.

Našu pažnju garantira naša tjelesnost i naša fizička aktivnost. Zato su dragocjene one vježbe meditacije u pokretu poput tai-chi-a i Tensegrity-a. Ukoliko smo bolesni ili umorni naša pažnja je slaba. Tada se po pravilu ne možemo koncentrirati, ne možemo ništa raditi, samo spavati i odmarati se. Kada tijelo zaspe, nestane i budne pažnje. Smrt je poput stanja sna. Suludo je vjerovati i nadati se svjesnom životu poslje smrti organskog tijela, a za života ne da nismo ovladali našom pažnjom tokom sna, već smo to stanje bića, u kojem provodimo trećinu našeg života, u potpunosti zanemarili. Umijeće umiranja je umijeće sanjanja. Naša civilizacija sistematski ignorira realnost i smrti i sna, da bi onda nastalu prazninu popunila religioznim i znanstvenim obećanjima ili pak ispraznim teorijama duhovnosti o vječnosti duše. Duša je pažnja i ako je ne dosegneš za života, nećeš je imati prilike dosegnuti ni nakon života. Lijena pažnja je stvorila sve sulude laži o besmrtnosti duše.

„Tokom života nikad nisam bio u stanju istrčati sto metara, ali kad umrem, svaki dan ću trčati maraton.“

Sport, fizički rad i ostale tjelesne aktivnosti imaju vrlinu da osnažuju našu prvu ili dnevnu pažnju i stapaju je sa našim fizičkim i vitalno-energetskim tijelom. Svi mi uživamo gledati vitruozne plesače i vrhunske sportaše, nazivajući ih majstorima i čarobnjacima u njihovoj disciplini.

Proširenje i uzdizanje svijesti ne tiče se nikakve meta-fizike ili duhovnih nebuloza. To je samo i jedino posljedica uzgajanja pažnje. Naša pažnja je ono najdragocjenije što posjedujemo. Zato je sve u našoj okolici usmjereno na odvlačenje naše pažnje od nas samih. Pažnja se najlakše hvata induciranjem straha. Adrenalin u krvi naglo raste, mišići su spremni za akciju, probava se isključuje. Zato globalni mediji najčešće koriste strategiju izazivanja straha, nebi li zadobili našu pažnju. Oni nas pokušavaju uvjeriti da je situacija u svijetu naša životna situacija i tako sam naš život. Ukoliko povjerujemo u tu smicalicu, loše nam se piše, jer će životna situacija straha estrahirati našu životni energiju i ugasiti naš imunski sistem.

Kompjuteri i mobilni telefoni odvlače nam pažnju od našeg fizičkog tijela. Njihovom pretjeranom konzumacijom se naša pažnja potpuno fokusira na te uređaje i zaboravlja na tijelo. Težište ili referentna točka bića time se iz tijela i srca kao središta njegove pažnje, premješta u nešto vanjsko, nama strano. Ono što danas izgleda kao slatka zabava i korisni uređaj, može nas uskoro koštati naše suverenosti. Bez tijela, kao našeg težista i referentne točke, naša pažnja je na milosti i nemilosti stranim osvajačima u potrazi za hranom. Nismo li već spomenuli? Energija prati pažnju! Ako hakiram vašu pažnju, imam dostup do vaše energije. Pažnja bez energije (tj. tijela) je lak plijen i kratkotrajan fenomen. Pažnja zavarena sa tijelom je garant suvereniteta i temelj daljeg osvještavanja. Jaka pažnja u slabom je također osuđena na skoru propast. Zato se ovaj totalni svjetski rat protiv stanovništva vodi na dva fronta: odvratiti pažnju i uništiti tijelo ka njenog nosača i hranioca. Tijelo je za pažnju poput majke za dijete. Odvojite li dijete od majke i lako ćete od njega napraviti psihopatu.

Posvetimo se sad malo fenomenu hvatanja pažnje. Postoji slobodna pažnja i zarobljena pažnja. Zarobljenu pažnja dijelimo na onu direktno i indirektno zarobljenu. Ova posljednja se tiče fenomena grupe, kolektiva ili egregora. Odustajanje od naše individualnosti time što se emocionalno i mentalno podredimo dinamici krda, imam za rezultat da smo konstantno dostupni za automatski update, iliti nesvjesnu kontrolu od strane egregora kojem pripadamo.

„Radio sam cijeli dan i sad ću se opustiti uz TV ili neki film.“

„Moram se malo informirati pogledavši vijesti.“

Kome poklanjamo svoju pažnju, tu najdragocijeniju stvar koju imamo? Kome poklanjamo našu životnu energiju, tu najdragocijeniju tvar koju posjedjemo? Poklanjamo li je prvenstveno živim tj. analognim stvarima i bićima ili onim mrtvim tj. digitalnim?

Usmjeravamo li našu pažnju istovremeno sa većom grupom ljudi na jednu zajedničku  ideju ili to radimo samostalno? Uzmimo kao primjer okupljanja u crkvi. Tamo je pažnja obligatorno vezana na svećenika i treba poštivati ustaljeni protokol. Tu nema mjesta za ikakvu improvizaciju, neki čin slobodne volje. To je mjesto izvan našeg svijeta demokracije, slobode govora i diskusije. Sličan primjer u digitalnom svijetu je TV. Tamo pratimo program sa većom skupinom ljudi i nikakva aktivnost sa naše strane se ne zahtijeva. Naša pažnja je pritom potpuno pasivna. Mi upijamo, konzumiramo sve što nam se nudi. To je također svijet u kojem nema spontaniteta i slobodne volje. Ne možete promjeniti televizijski program niti debatirati sa voditeljem programa. Psihološki tip vjernika i ovisnika o televiziji je isti tip pasivnog potrošača.  U oba slučaja pasiviziranje pažnje dovodi do stanja polu-sna, sličnog hipnozi, u kojem je konzument još prijemčivljiji za „naredbe“ i programiranje. Ukoliko pojedinac nije gospodar svoje pažnje, onda je to zasigurno netko drugi. Pasivizacija tijela, tipična za posjetioce crkava kao i za foteljaše pred televizijom, uvijek je znak podložnosti za moguću krađu pažnje-energije. Da li je danas moralnije slušati slatku uspavanku netflix-a ili svećenika, ili gorki vrisak istine naše brutalne stvarnosti.

Potpuna pažnja uvijek implicira budnost svih pet čula. Ukoliko su samo dva od njih isključena (poput njuha i okusa, što je tipično za teži oblik gripe), pažnja je okrnjena i naša interpretacija svijeta može biti lažna. Upravo su njuh i okus dva čula koju digitalna ne-stvarnost ne može simulirati. Nije li projekt plandemije zapravo projekt potpune digitalizacije ljudi i njihovog premještanja u neki paralelni, virtualni svijet, neku vrstu digitalnog koncentracionog logora ili je to samo postepena neutralizacija, da umirući niti ne primjeti.

Aktivna budnost, neophodna za istraživanje preko interneta zahtijeva pažnju savim druge kvalitete. Tako danas možemo uvidjeti da se svijet ljudi podijelio na dva tabora. Na one pasivne konzumente informacija i one aktivne istraživače.  Prvi tabor je onaj gdje se zahtjeva i odobrava pasivna i nekritička pažnja, tj. apsolutna poslušnost. Drugi je onaj tabor gdje borave slobodni istraživači, kojima slatkoća i toplina tipična za fokus pažnje stada, ne samo da ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već stvara alergijsku reakciju.

 

„Fuck“ duhovnost!

od

„Čovjek spaja, a osoba djeli.

Um djeli, a svjesna pažnja spaja.

Duhovnost je ideja, koncept stvoren od uma.

Ideja duhovnost je sjeme samovažnosti.

Samovažnost je temelj osobnosti.

Osoba je duhovna, čovjek je svjestan.

Osoba je meki samozaljubljeni debeljko,

a čovjek žilava zvijer sa sedam života.“ (i.p.b.3.dio pov.2.)

Vjerovatno nijedna ideja nije toliko prostituirana i zloupotrebljena tokom prošlosti kao ideja duhovnosti. Upravo iz tog razloga opravdano je pisati o duhovnosti u stilu Vedrane Rudan, jer bez radikalizma njenog narativa, nije moguće probuditi uspavanu pažnju modernih spavača romantičara i svih onih pritajenih obožavalaca uma. Za raskrinkavanje koncepta duhovnosti potrebno je prvo strategiju porobljavanja na kolektivnom nivou, prevesti na onaj individualni. Ideja duhovnosti je trojanski konj koji se implantira u naše biće procesom socijalizacije, sa ciljem dezintegracije istog po principu podijeli, zavadi i vladaj. On biva uveden sa pompom i počastima, očekivanjima i obožavanjem. Što slijedi kasnije, učili smo u povijesti. Propast Troje nije samo propast jednog velebnog grada. To je simbol kako se lukavštinom uma može prevariti i pokoriti moćniji, gotovo nepobijedivi protivnik. Uzmimo Troju kao simbol svijeta bez „kulture“ robovlasništva i izrabljivanja. Njoj se suprostavila „kultura uma“, „kultura“ odvojena od tijela i zemlje, „kultura“ koja je sve sveto proglasila za manje vrijedno, đavolje i pagansko. Rat tih dviju civilizacija je zapravo i aktualni rat dobra i zla, svjetla i tame, slobode i „sigurnosti“, čovjeka i osobe.

Osoba ne može postojati i opstati bez koncepta samovažnosti i svoje osobne povijesti. Osobna važnost je osjećaj koji nas dijeli od onih manje važnih, manje duhovnih od nas. Ja sam bolji, duhovniji i važniji, tako da na koncu mogu odlučivati o sudbini mog bližnjeg. Na osnovu osobne važnosti se gradi cijeli hijerarhijski sistem društva. Bez osobe nema važnosti, bez važnosti nema hijerarhije, a bez hijerarhije nema države i ostalih institucija porobljavanaja.

Nasuprot tome čovjek je tabula raza, biće bez osobne povijesti i osobne važnosti. Pažnja jednog čovjeka nije vrijednija od pažnje drugog čovjeka. Nijedan čovjek nije važniji od drugog. Koncept važnosti je suštinski vezan za koncept osobe, kao maske, lažnog ja.

Kako se riješiti dubljih korjena nametnika, koji zovemo osobnost, pored one birokratsko-pravne procedure? Molitvom ili istjerivanjem demona? Molitva je disciplina kojom robovi obožavaju sistem osobnosti i Velikog Osobenjaka. Kako osoba može istjerati demona kojem se istovremeno moli, kojeg se boji i kojeg istovremeno obožava? Zašto da uopće primjenjujemo tehniku osvajača? Primjenimo suprotnu strategiju! Ne odvajajte osobu od sebe. Pojebite vlastitu osobnost, vlastitu važnost, ratočivši je pažnjom u svom tijelu. Posrčite potom energiju, koju vam je osobnost i vaša važnost do sada otuđivala i izvozila.

Isto napravite i sa umom. Ne odvajate um od tijela. Pojebite um svojom oštrom, usmjerenom pažnjom i ratočite ga u elektrone vaše krvi. Pojebite svoju duhovnu važnost i rastopite njenu mast u energiju vaših mišića. Osobna važnost je poput naslaga masti, koju gomilate i sa sobom posvuda nosite. Više prtljage, više tromosti, više pasivnosti, više gluposti, više poslušnosti i naravno lijenosti pažnje.

Ali što poslije, kad ostanemo sami, bez naših osobnih robovlasnika? Kako ćemo preživjeti bez naših vladara, naših „mudrih“ savjetodavaca, na koje smo se toliko navikli? Vrlo jednostavno, pozovite svog vlastitog vladara, koji je nekad davno bio protjeran iz svojih ognjišta. Dopustite da vas pojebe ili bolje pojede vaš ne-um. Dopustite da vas preplavi vaša unutrašnja tišina, poput nekog masivnog crnog vala, koji guta pred sobom sva značenja i sve važnosti. Ukoliko pritom imate razmaženo i mekano tijelo, bojim se da će vas „šutljivi silovatelj“ rastaviti na sastavne djelove.

Duhovnost je koncept proizašao iz duha vremena eona riba. Duhovnost je dijete Neptuna, tog maga prevare i zablude. Larpurlatistički intelektualizam riba, platonovska ljubav, riječi pune emocija nastalih nakon  ispraznog umovanja i moraliziranja, … Zašto je znanje astrologije tako važno upravo u vremennima promjena? Jer nam nudi uvid u cikličnost vremena, razotkriva nam duh vremena i može pomoći u sprečavanju da se hakira i korumpira naša sadašnjost. Upravo danas kad polit-medicinski teror žar i pali po svijetu, vrijeme je da i medicinare podsjetimo na Hipokrata i njegovu zakletvu. Sam Hipokrat je rekao da je liječnik, koji ne poznaje astrologiju, vol.

Vrijeme je da konačno pojebemo i požderemo duhovnost i posvetimo se istinskom svijetu, svijetu energije i svjesne pažnje. Vrijeme je da konačno isključimo interpretacijski sistem i osobnu važnost te direktno  tj. tjelesno percipiramo okolinu. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani interpretacijski sistem, koji nam šapuće što je stvarno i istinito, a što nije. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani osjećaj vlastite važnosti, koji nas napuhuje poput žabe i zamagljuje našu percepciju. Zašto vjerovati tom majstoru iluzije? Uvjerimo se sami, direktno, individualnim iskustvom.

Fenomen živog čovjeka

od

U zadnjem prilogu sam pokušao pojasniti fenomenološku metodu redukcije iz perspektive šamanizma, ili bolje rečeno sa pozicije čarobnjaške tradicije drevnih tolteka. Sada ću predstaviti kako je redukciju shvatila jedna Husserlova učenica. Trebali bi biti ponosni da je upravo jedna žena sa ovih balkanskih krajeva osjetila aktualnost i potentnost Husserlove misli i usudila se pratiti svoj poriv da fenomenologiju nauči direktno od njenog oca. Ja sam joj neizmjerno zahvalan, što me je kao studenta potakla za dublje proučavanje fenomenologije i njene kreativne aplikacije na nivou prostorskog planiranja.

Kakve veze ima pak fenomenologija sa tematikom „živog čovjeka“? Deidentifikacija čovjeka od pojma i forme osobe na pravnom nivou je nedvojbeno važan čin. Za samo shvaćanje problematike osobe kao pravnog lica je potrebna inteligencija koja prevazilazi sam nivo intelekta. Poznato mi je iz vlastitog iskustava, da izuzetno inteligentne osobe iz akademskih krugova, nikako nisu mogle ili nisu htjele shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Vjerovatno je za to potrebno posjedovanje i uključivanje jedne druge vrste, možda one danas popularne, emocionalne inteligencije. Bilo kako bilo, svjedočio sam situacijama kad su ti doktori nauka doslovno bili iziritirani tom temom, iz samog razloga jer im je bila neshvatljiva.

Upravo nam praksa fenomenološke redukcije dopušta da proces de-osobljavanja proširimo na jedno drugo polje, ljepše i nadasve zanimljivije od onog pravno-birokratskog. Dosljedno i pritom mislim radikalno izvođenje fenomenološke redukcije (FR), ima kao posljedicu ljuštenje jednog po jednog sloja socijalizacije, koji je prekrio nas kao svjesno biće i onemogućava nam direktno promatranje okoline. Jedan od prvih slojeva koji se pritom oljušte je pitanje Boga, božanskog i religije uopće. Pokazalo se kao trans-subjektivna činjenica, da je pitanje božanskog potpuno irelevantno za fenomenološko istraživanje. Niti nas kamo vodi, niti nam pomaže u trezvenom procesu reduciranja stvarnosti do same njene biti tj. objektivne istine.

Fenomenologija se temelji na „fenomenu svijesti“. To je jedina filozofija koja svijest uzima ozbiljno. Samo iz tog razloga je ona istinski temelj spoznaje i tako nauke uopće. Husserl je vrlo brzo prokljuvio zastranjenje moderne nauke i predvidio njenu buduću krizu, shvativši da ona mentalno-duhovni sud predpostavlja svjesnom iskustvu. Tako naučno istraživanje prvo postavlja tezu i gradi pojmovnu strukturu, nebi li kasnije rezultate istraživanja, uklopiti u tu shemu. Ista je stvar sa čovjekom i društvom kao kolektivom. Društvo ne priznaje čovjeka kao individualnu svijest, već samo osobu kao njegov surogat, napravljen po „licu i naličju“ društvenih normi. Ako se želi uklopiti u kolektiv, čovjek se mora milom ili silom prilagoditi strukturi kolektiva i time se odreći tj. odustati od svoje čovječnosti. Ako se složimo da je bit čovjeka promatranje, onda je njegova suština individualna svijest. Odricanjem od svoje svijesti, čovjek prihvaća izdanak kolektivnog uma kao zamjenu za nju i postaje osoba tj. punopravni član društva. Upravo iz tog razloga se sve „punokrvne“ osobe nervozno reagiraju na  pominjanje pojmova svijest i fenomenologija,  jer oba ugrožavanju njeno postojanje.

Svaki živi čovjek mora proći kroz proces fenomenološke redukciju u procesu odrastanja i sazrijevanja. Bez energetske činjenice koja jasno pokazuje skidanja ljušture osobnosti, živo dijete ne može postati živi čovjek. To je poput neke vrste energetske lične karte. Upravo taj proces nam jasno opisuje naša divna Husserlova učenica. Svojom radikalnom redukcijom, fenomenolog se odriče pripadnosti „društvenoj stvarnosti“. Žrtva koju mora za tu slobodu platiti je brisanje svoje „osobne povijesti“, koja je dokaz njegovoj pripadnosti kolektivu kao misaono-energetskom egregoru. Nagrada koju time dobija je oslobađanje  njegove svijesti od uvjetovanosti prostorom i vremenom. Zapravo cijela struktura logike za njega prestaje postojati. Ono što na kraju ostaje je puki promatrač koji opisuje-oslikava promatrano.

Zamka u koju praktičar redukcije (FR-e) može upasti je da pobuca „žito i kukolje“. Konkretno se tu radi o opasnosti, da tokom brisanja sebe kao osobe tj. člana društva, počne brisati sebe kao psiho-fizičku jedinku i počne se gubiti u pseudo-transcendentalnom iliti fantomskim svijetom duhovno-mentalnog. Sudbina  zastranjenja u „duhovno“ je zadesila mnoge praktičare FR-a, pogotovo ako im je uz to udarila i slava u glavu. Samovažnost, duhovnost i društveni ugled su smrtni neprijatelji svakog istinskog istraživača svijesti tj. fenomenaliste (praktičara fenomenologije). Ta negativna spirala je progutala mnoge nadobudne filozofe i danas guta mnoge nadobudne žive-ljude. Strah od gubljenja uma je za neke veći od samog straha od smrti. To je kao da gubimo vezu sa našim Bogom. Zato je toliko važno oljuštiti prvu ljušturu prije negoli se upustimo u dublje nivoe FR-e. Dokle god mentalno masturbiramo na temu „božansko“, nismo zreli za dalje čiščenje i shodno tome sazrijevanje iz pubertetlije u trezvenog živog čovjeka. Fenomenologija ostavlja za sobom oba filozofska diskurza, i onaj idealistički i onaj materijalistički, jedino zbog njihove neeficijentnosti i ne-intencionalnosti. Radikalni intencionalizam je moguć samo onstran njihove prividne dualnosti.

Ukoliko preživi i riješi sve muke i zagonetke dekonstrukcije svoje osobnosti, njegova svijest će polako utonuti u polje čiste i direktne percepcije energije svemira, za čije poimanje mu nije više potreban ni interpretacijski sistem ni njegov ljudski oblik, kao izvor njegove, sada bivše osobnosti. Preostaje mu samo uživati u prizoru kako mu izrastaju krila percepcije, tj. rađanje sposobnosti da sama energetizirana svijest postaje avenija za putovanje ovim magičnim svemirom.

 

Filozofija ne-uma ili disciplina čiste percepcije

od

Zima je pogodno doba za sve prakse introspekcije. Ako tome dodamo i prisilno zatvaranje, onda ispada da je sada savršeno vrijeme za sve vrste meditacija ili tihovanja. Kako na tom putu nebi izgubili navigacijsko kormilo i izgubili se u bespućima svijesti i nesvijesti, dobro je odmah u startu, utvrditi mostobran ili odrediti metodu i strategiju našeg istraživanja. Fenomenologija se tu nudi kao vrlo pogodan filozofski metod, čiji je osnovni cilj da sami sebe ne zamantamo svojim vlastitim interpretacijama tj. da ne dozvolimo da nas naš „vlastiti“ um namagarči.

Iako je pojam fenomenologije u upotrebi još od 1700-te godine, tek je E.Husserl fenomenologiji dao moderni oblik i namjenu. Za njega je ona filozofski metod istraživanja bitka, esence svih stvari. On je bio uvjeren, da tek ako uspijemo odbaciti sve predrasude, sve ono dotad naučeno o predmetu kojeg promatramo, možemo spoznati njegovu skrivenu bit. Metodu čišćenja tih etiketa, koje lijepimo na sve predmete koje posmatramo, on je nazvao „redukcija“. Suština te metode je biti izuzetno pažljiv i budan tokom promatranja. Svaki sud koji se pojavi je nepoželjan, jer nas odvlači iz sadašnjeg trenutka. Dakle ili promatramo u istini ili stvarnosti, ili interpretiramo i zavaravamo se lažima i iluzijom.

Kad su učenici pitali Husserla kako da u praksi primjene metodu redukcije, on im je odgovorio: „Pa kako ja mogu to da znam, ja sam filozof!“. Kod praktične primjene redukcije i fenomenologije uopće, mogu nam pomoći znanja i iskustva sa područja šamanizma. Tek kad shvatimo temeljne postavke šamanizma, postaje nam jasniji i sam pojam fenomenologije i njenja praktična primjena. On nas uči, da metoda fenomenološke redukcije nije i ne može biti praksa isključivo intelekta. Šamanizam tvrdi da naša svijest nije transcendentalna, kako je mislio Husserl, već energetski, pa tako i materijalni fenomen. Čista percepcija nije postignuće uma, već našeg cjelovitog bića. Um ne promatra, on interpretira. Biće zauzvrat percipira i osjeća cijelim tijelom. Taj osjećaj, bez bremena interpretacije, je naš subjektivni dragulj, naše „viđenje“ stvari kakve one uistinu jesu.  Krajnji cilj fenomenološko-šamanske redukcije je direktno percipiranje energije, tj. istine, tj. svijeta kakav on uistinu jest.

Za čudo koje zovemo promatranje bez interpretiranja ili direktna percepcija, potrebno je dakle uključiti i cijelo naše biće, tijelo i pažnju, a ne samo oči. Ono što mi zovemo fizičko tijelo, zapravo nije plod promatranja, već interpretacije. Tradicija šamanizma ili čarobnjaštva nas uči da je fizičko tijelo naša interpretacija jednog energetskog fenomena. Svako od nas ima u sebi ugrađen interpretacijski sistem, koji oni zovu „ljudski oblik“ i koji energetski „input“ izvana prevodi u opis i sliku svijeta koji poznajemo. Direktno percipirati okolinu moguće je tek nakon isključenja tog interpretacijskog sistema, koji nam je ugrađen procesom socijalizacije. Za taj čin nam je potrebna volja, istrajnost i energija. Bez volje ne znamo kamo želimo ići, bez istrajnosti brzo odustajemo kad počnu neugode i iskrsnu prepreke, bez energije nema pokreta („Sranje, mobitel mi se ispraznio!“).

Trik uma (ili romantike uopće) se sastoji u tome da se biće prvo razdvoji na svijest i tijelo. Potom se svijest-pažnja zamjeni umom. Pošto je um nama strana i neprirodna stvar, on je po svojoj prirodi suprotstavljen tijelu i njegovom bratu blizancu, energetskom tijelu. Um, kao trojanski konj, je osnova na kojoj se bazira manipulacija i kontrola izvana. Nitko ne kontrolira naš um. On ionako nije naš i pod našom kontrolom. Fenomenologije/šamanizam nastoji disciplinom redukcije ušutkati um, aktivirati cijelo tijelo u procesu promatranja i omogućiti mu direktnu percepciju energije ili istine ili bitka stvari, kako je to Husserl nazivao.

Kako da dosegnemo svoju energetsku dušu, kad nismo dosegli ni našu fizičku dušu? Uvjeravajući nas da „mi nismo ovo fizičko tijelo“, um pobjeđuje u startu, ako mu naravno povjerujemo. Zato su intelektualci tako dosadni, a ludi umjetnici tako inspirativni. Tamo gdje je um, nema energije. Upravo to, umu omraženo, fizičko tijelo je ujedno i energetsko tijelo i ono je kao cjelina prirodno povezano sa svojim bratom blizancem: energetskim tijelom tj. dušom. Proces osvještavanja ili buđenja se svodi na razotkrivanje spomenutog trojanskog konja, koji nam je implantiran od ranog djetinstva. Drugim riječima, to je dekonstrukcija interpretacijskog sistema (uma) i buđenje „aparata“ za direktnu percepciju energije/istine. Zašto nam treba netko objašnjavati svijet, dok mi držimo naše oči zatvorene? Zašto ih ne otvoriti i pogledati istini u oči? Metafora otvaranja očiju je buđenje naše cjelovite tjelo-svijesti, tj. uključivanje svih naših unutrašnjih vitalnih organa u proces promatranja. Mi smo promatrači. Promatranje se vrši cijelim tijelom. Dakle, mi smo naše tijelo. Ono je svetinja, baza naše promatračke potencije.