psihologija

Dizel (Diesel) ili bajka o energetskom preokretu

od

 

Nećemo ovdje pitati o modnom brand-u „Diesel“, na žalost muških čitaoca. Posvetit ćemo pažnju  temi dizela kao goriva motora koji ga koristi, na radost čitateljica. Osmotrimo neke povjesne konotacije, koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo tok povijesti, kakav nismo učili u školama i time bolje shvatimo naše aktualno vrijeme, vrijeme civilizacijske promjene na bazi promjene energenata, koja se ne bazira na zdravorazumskim osnovama. Naime, nikakva se stvarna revolucija na polju energije, u skoroj prošlosti, nije dogodila. Dogodila se samo politička „revolucija“, koja nam kao i na području klime, prodaje nešto drugo zapakirano pod etiketom istine. Ukoliko ne učinimo svjestan napor i zaustavimo ponavljanje fake-istina u „našim“ umovima, ne preostaje nam ništa drugo nego da ih proglasimo istinitim i podržimo kao stvarnost.

Kad se dogodila posljednja globalna energetska revolucija? Otkriće dizela kao goriva dobivenog iz nafte, nije ni približno toliko spektakularno koliko otkriće dizelskog motora. Njemački inženjer Rudolf Diesel (1858-1913) patentirao je prvi dizelski motor koncem 19.-og stoljeća. Dugoročni potencijal tog otkrića najbrže je shvatila tadašnja svjetska imperijalna sila, Velika Britanija. Prije doba dizela, koji uzgred rečeno još traje, vladalo je razdoblje parnog stroja. Pokušajmo si zamisliti koliko je ugljena bilo potrebno za pogon lokomotiva i brodova, pogotovo onih prekooceanskih. Efikasnost dizel motora uveliko je nadmašilo onu parnog stroja, te se vojno-industrijski fokus sa ugljena ekspresno prebacio na naftu. Gotovo preko noći su se najveće svjetske sile okrenule prema bliskom istoku i njegovim zalihama nafte. Tadašnja Njemačka je zajedno sa Turskom, odmah počela planirati prugu do Bagdada, što je toliko uplašilo Engleze, da su u roku od 15 godina isplanirali oba i započeli prvi svjetski rat.  Ta dva svjetska rata su preokrenuli prirodni tok svjetske povijesti, koji je Njemačku trebao katapultirati na vrh svjetske znanosti i ekonomije, što je pokazao njen fantastični rast na prelazu iz 19.-og u 20.-o stoljeće.

Dizel-revolucija je jedna od najvećih tehnoloških revolucija u povijesti civilizacije, koja se desila gotovo istovremeno sa onom električnom. Obje su istovremeno i najveće ekološke revolucije, koje su promjenile izgled neba, kako u industrijskim gradovima, tako i u lukama i željezničkim postajama. Danas smo pak svjedoci nametnute nam revolucije na području mobiliteta, gdje najviše zalugom političkog pritiska, a ne na osnovu tehnološke ili ekonomske logike, elektricitet nastoji zamjeniti „fosilna“ goriva.  Još je smješnija euforija u vezi osvajačke najezde romobila i ostalih „individumobila“ na električni pogom. Zaboravili smo, skupa sa još mnoštvom interesantnih izuma,  da je još prije stotinjak godina postojao i funkcionirao isti takav električni romobil i automobil. Ipak električna revolucija se tada prvenstveno koncentrirala na područje nekretnina (izuzev električnih tramvaja), dok se dizelska revolucija fokusirala na područje mobiliteta na duže razdaljine. Još i danas po americi voze isključivo lokomotive na dizel i svjetskim morima plove tankeri sa dizelskim motorima. Još i danas po cestama svijeta teretna vozila troše dizel, isto kao i tenkovi svih svjetskih vojski. Superiornost dizela u odnosu na benzin i električnu struju nije samo veća sigurnost u odnosu na transport, požar i eksplozije, već i mogućnost ekološkijeg zbrinjavanja nakon „penzioniranja“. Sjetimo se uzgred, kako su saveznički (engleski) oficiri plašili neuke partizane na tada slobodnom Visu, gaseći svoje cigare u bačvama punim dizelskog goriva, dok su partizani bezglavo bježali u zaklon, očekujući eksploziju.

Povijest se definitivno ponavlja. Isto kao što je u teslino doba Evropa prespavala električnu revoluciju i prepustila da SAD postavi temelje postanka vodeće svjetske sile, tako smo i sada svjedoci kako su amerikanci sa Tesla automobilima ostvarili veliku prednost u odnosu na automobilsku industriju Evrope i ostatka svijeta. Možda električna struja jednostavno ne paše duhu Evrope, koja je ne samo stvorila dizelski motor, već ga dovela i do perfekcije. Ili kako bi rekla moja susjeda: „Jednom dizel, zauvijek dizel!“, a oči joj sjaje dok priča o „1000 prevezenih kolometara sa jednim tankom“.

Sjećate li se obećanja u vezi jednolitarskog auta krajem devedesetih prošlog stoljeća? Što se dogodilo? Nakon političkog pritiska „sa druge strane bare“, kampanja jednolitraša  je utihnula i sve je polako palo u zaborav, iako je tehnologija bila zrela da proizvede „čudo od Audija“. Da nije bila umjetno stopirana (neka samo još netko spomene glupost da kapitalizam nije plansko-državna ekonomija), ta tehnologija bi dugoročno spriječila nadolazak već odavno planiranog električnog auta. Tko bi mislio o autima na struju, kad bi sa litrom ulja mogao preći 100 kilometara. Dizelski motor čak nije ni ovisan o nafti. Ulje se relativno lako može napraviti. Za to nije potrebna nikakva visoka tehnologija. Napraviti struju je ipak malo teže i upravo tu leži skriveni razlog, zašto se politički forsira tema električnih auta, pod krinkom isto tako političke ideologije-religije u vezi klimatske krize. Jedan od sigurnih razloga je mogućnost bolje kontrole individualnog mobiliteta, kao što je lakše kontrolirati ljude ukidanjem papirnatog novca.

Usprkos PR kampanji „Dieselgate“ čiji je cilj da se njemačka automobilska industrija oslabi i preokrene javno mijenje u vezi dizela, dizelski motor je bio i ostao najbolji sa svojih 40-45% učinkovitosti. Hidrogenski, sveukupno gledano,  ima samo 20% učinkovitosti, a za električne automobile jednostavno nema ni približno dovoljno struje. Ako netko misli da će vjetar nadoknaditi manjak, grdno se vara. „Vjetromlati“ ne samo da ne daju puno struje, već ni ne vraćaju uloženu investiciju. Dodatni minus svara njihova osjetljivost i potreba za čestim servisima i sve se to naravno plaća iz državne kase. Korist imaju samo proizvođači i monteri tih čudovišta, koja vizuelno zagađuju našu okolinu za buduća stoljeća. Ne samo da temelj od 500 tona betona nije moguće dematerijalizirati, nego se ni korišteni materijali ne daju uobičajenim metodama reciklirati.

 

Biti ili ne biti lud? Biti ili ne biti umjetnik?

od

Najveća uvreda jednom umjetniku je osporiti njegovu originalnost, autentičnost  njegovog izraza.

Najveća uvreda jednoj osobi je osporiti njenu normalnost, kompatibilnost do njene društvene okoline.

Umjetnici su oduvijek bili smatrani luđacima. Okolina ih se divi, zavideći im na njihovoj slobodi, hrabrosti i nekonformizmu, dok ih istovremeno prezire i mrzi zbog njihove nepredviljivosti i neuračunljivosti. Pogledajmo iskreno u sebe i osjetimo, koji dio nas obožava, a koji satanizira umjetnost i umjetnike. Koji dio nas se boji ludosti, neprihvaćenosti i neshvaćanja okoline. Koji dio nas se tako ustrajno trudi da nas odvuče i od same pomisli na ludost umjetnosti?

Što je zapravo ludost umjetnika? Za njegovu okolinu je to etiketa. Za njega samog je to fenomen. Ludost je za umjetnika (=čovjeka) garant njegove slobode, garant distanciranosti od normi društva.  Moral i društvena pravila su za njega samo ograničenja koja služe da osoba ostane osoba, tj. da rob ostane rob. Umjetnik prvenstveno doživljava sebe kao individuu. Pritisak pripadnosti nekom kolektivu je za njega sekundarna, uprvavo marginalni nagon i dokaz nezrelosti osobe. Ludost je njemu poput magične formule,  frekvencije koja ga obavija,  štiteći ga od porobljavajućih utjecaja  njegove društvene okoline. Zanimljivo da takvi utjecaji ne dolaze iz prirode same.

Jedini problem koji umjetnik sam ima sa svojom ludošću je pitanje kontrole, tj. prepuštanja njoj. Kontrolira li ludost njega, ili on kontrolira ludost? Umijeće ili disciplina umjetnika je naučiti kontrolirati svoju ludost i ne pretvoriti osjećaj kreativnosti, slobode i lakoće, koje ona donosi, u osjećaj samovažnosti, posebnosti, ekskluzivnosti, nadmoći, besmrtnosti. Biti drugačiji i živjeti bez potpore i razumijevanja okoline, 24 sata na dan, je naporan pothvat koji ne teraje sat-dva, dan ili mjesec, već cijeli život. Napraviti most između dva kontineta, svoje iracionalnosti i „smislenosti“ društva je izazov svakog umjetnika ponaosob. Umijeće kontrolirane ludosti je disciplina koja našu individualnost i čovječnost pouzdano i dugoročno štiti od tiranije kolektiva. To umijeće je vrlo individualna stvar. Umjetnik ga izgrađuje cijeli svoj život, pažljivo njegujući  njegovu vrlo ranjivu ravnotežu.

Genijalnost umjetnika se svodi na njegovu sposobnost da prilaže jedan svijet, drugačiji od onoga koji poznajemo. U suštini umjetnik doima isti svijet kao prosječna osoba, ali je njegov sistem interpretacije potpuno drugačiji. Dok je za osobu sve što nas okružuje poznato i stoga dosadno, njenim  životom vlada rutinska i sa vremenom postaje depresivana. Depresivnost je direktna posljedica manjka energije, koju promatrač crpi iz svog kontakta sa svijetom, promatrajući-doživljavajući ga kao bez predrasuda, kao fenomen. Etiketiranje ili ne-doživljavanje svijeta nas osuđuje na ono isto-dosadno-mrtvo zakukuljeno sopstvo odvojeno barijerom ega-osobe.

Nasuprot tome umjetnik nastoji vidjeti svijet kao čudo, kao misteriju koju nikad neće dokučiti i raduje se svakom milimetru i svakoj sekudni svoje interakcije sa njim. On svijet ne interpretira po pravilima i normativima društva. Za njega su pravila i norme društva samo religija, ideologija robova, onih normiranih, normalnih. On nije i ne smije biti normalan. Da bi bio umjetnik, on mora biti lud, kontrolirano lud.

Razlika između umjetnika i prosječne osobe je u hrabrosti i istrajnosti. Umjetnik vjeruje u ono što direkno percipira svojim čulima, svojim cjelokupnim bićem,  te svim srcem voli svoje autentično perceptivno iskustvo. Njegova golema hrabrost se očituje u tome, što se on ne srami da je drugačiji, što svijet vidi drugačije, što misli svoje misli i govori svoje riječi. On se ne srami što nije normalan, što je drugačiji.  On je sam na svijetu i ne boji se svoje samoće. Umjetnik nema i ne smije imati istomišljenika, jer nitko na svijetu nema njegove oči i ne polaže pravo na njegovu svijesno iskustvo. On ponosno nosi svoje žive hlače, živo srce i živa usta, jer zna kolika je njihova vrijednost i koju cijenu on za njih plaća. Njegovo najveće bogatstvo je sloboda, sloboda od nemtnutih pravila društva, sloboda od svakojake prisile izvana. Njegov najveće blago su njegovo tijelo i njegova svijest, kao baza i garant slobodne percepcije. Njegovo doimanje trenutka jest i mora ostati  na nivou doimanja čistog fenomena. U protivnom njegovo iskustvo ne crpi energetski udar iz doživljenog i on nema što poručiti, što prenijeti sa svojih „putovanja“ onim normalnim. U protivnom njegova djela nemaju snagu i autentičnost, koja je toliko simptomatična za svaki istinski umjetnički rad. Fascinacija umjetničkog djela je energetska  informacija pohranjena u taj materijalni artefakt. Umjetničko djelo je poput kompjuterskog stika za pohranjivanje, osim što za njegovo čitanje nije potreban kompjuter već svijest. Biološki kvantni kompjuter nije ništa drugo do čovjekovo tijelo, a umjetničko djelo kvantni stik za pohranjivanje perceptivnih podataka.

Između osobe i umjetnika se nalazi bezdan koje nastanjuje čudovište, zvano Ego. Ego je program definiranja samog sebe kroz prizmu društvenih normi, vrijednosti i polažaja. Ego može opstati samo u socijaliziranom svijetu. Transformacija od osobe do umjetnika je proces desocijalizacije. Osoba ne može biti i ostati sama. Ona svoje postojanje bazira na konstantnoj interakciji sa društvenom okolinom. To je proces koji zovemo mišljenje i podsjeća me na neprestano kooperiranje mobilnog telefona sa odašiljačem. Vrijednost osobe se mjeri količinom misli, kao što se kvalitet mobilnog telefona cijeni preko brzini i učestalošću njegove komunikacije sa „stupom“.

Da bi bio i ostao svoj i time kreativan u svom radu, umjetnik stalno mora biti „offline“ od „clouda“ društva. Njegovo zdravlje i sloboda je proporcionalna njegovoj umjetničkoj disciplini, toj vjernosti samom sebi i nepokolebljivosti u svoju autentičnost i suverenitet. Bolje je biti i gladan, nego se prostituirati za ciljeve osobe, tj. ciljeve društvene normalosti. Njegov rad je njegov talisman protiv transhumanističkih trendova, koji sve nastoji pretvoriti u podobne osobne, spremne za daljnju „evoluciju“ u bio-robote.

Umjetnik je živi čovjek, koji svoju čovječnost ne dokazuje svojim intelektualnim cinizmom, već skromnošću svoje genijalnosti u različitosti. Potvrda njegove čovječnosti su njegova djela, koja odišu inspiracijom, živom energijom, a ne mrtvom digitalnom valutom. Ono čega se on zaista boji je gubitak slobode i pad u svijet normaliteta. On se boji da će zaboraviti činjenicu, da je on sam i svijet oko njega čudo, koje nikad neće shvatiti, ali koje može doživjeti i prenijeti svoje iskustvo u svoja djela. On se boji da će izgubiti privilegiju doimanja stvarnosti izvan ograničavajućeg normaliteta osobe, naroda, države, religije i znanosti. On se boji pada u ropstvo  egregora i sljepilo ideologija. Njegov osnovni postulat je postulat čovjeka, a on glasi: totalna sloboda totaliteta bića i njegove precepcije. Umjetnik  je fenomenalist u praksi, dakle apsolutni anti-romantičar. Njegova sloboda je ono najvrijednije što posjeduje, sloboda od bilo kakve uvjetovanosti.

Pronađimo i gajimo našu vlastitu ludost, našu umjetnost! Ako ustupimo slobodu na svoju ludost u zamjenu za sigurnost, na kraju gubimo oboje.

Fenomen tjelesnog dodira

od

“… sposobnosti, mogućnosti i dostignuća čarobnjaštva, od najjednostavnijih do onih najčudnijih, nalaze se u samom ljudskom tijelu.” Carlos Castaneda, Orlov Dar

Aktualne zabrane rukovanja, grljena ili bliskog pozdravljanja, stvaraju upravo neodoljivu želju za dodirivanjem. Zabrane u svim religijama služe izazivanju potrebe, stvaranju frustracije te na koncu mogućnosti kažnjavanja i generiranja osjećaja krivice. Grijeh nije ništa drugo do kršenje dogovora, pisanog zakona. Svaki zakon je zločin protiv slobode odlučivanja pojedinca. Lišavajući nas mogućnosti odlučivanja, zakon nas lišava i osjećaja odgovornosti (Kako je samo vizionarska bila ideja “socijalističkog samoupravljanja!).  Odlučivanje i prihvaćanje odgovornosti su temelji slobode i suvereniteta pojedinca.

Automatski pilot je samo drugo ime za umjetnu inteligenciju. Oba rade na osnovu zakona, protokola. Svako biće koje je taj sistem prihvatilo kao način života je sebe odrezalo od sadašnjeg trenutka, osjećanja stvarnosti, energije i životnosti. Živi čovjek živi i djeluje na osnovu savjesti koja se zasniva na svjesnosti sadašnjeg trenutka. Osoba djeluje po zakonu i pravilima koja su unaprijed postavljena i ostaje mrtva, umjetna inteligencija u biološkom tijelu. Istinsko uskrsnuće je proces umiranja osobe (AI, uma) i rađanje čovjekove iskonske svijesti u njegovom biološkom tijelu.

Stvarni rat koja hara u sjeni pseudo-pandemije virusa je ofenziva na našu tjelesnost. Gubitak tjelesnosti, koji nam se sad naređuje,  je kolektivni šok koji doživljavamo i prema kojem se treba odnositi kao prema ozbiljnoj rani,  traumi kojoj treba pristupiti stručno i bez podcjenjivanja. Biti poslušan i poštivati (i)legalne naredbe, koji su sada na snazi, zapravo  znači direktno podupirati globalni plan tehnološkog transhumanizm. Njegovi korijeni su duboko u temeljima naše civilizacije, čije težište je na intelektu. To je opet direktna posljedica njenog oslanjanja na starogrčku filozofiju, osobito Platona. Filozofija za koju je znanje i razumijevanje svijeta moguće samo kroz intelekt (etiketiranje i vrednovanje u odnosu na praktičnu upotrebu), koji je pak sebe proglasio duhom i dobio auerolu svetosti, uzeo si je za pravo da strogo sudi o “nesavršenosti” (grešnosti) tijela i obznani svoj krajnji cilj u njegovom prevazilaženju, da ne kažem ostranjivanju, poput smeća. Kršćanska teologija, koja je u “ratu sa tijelom” od svojih početaka do danas, doslovno prati smjernice te vrlo ograničene filozofije i time potvrđuje svoje rodoslovlje. Iako i u samoj Bibliji stoji : “Logos je postao meso!”, Crkva je to slučajno previdjela, kao uostalom i naša pseudo-materijalistička znanost. Nezdrav odnos Crkve sa tijelom, direktno se oslikava u skandalima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Bolestan odnos znanosti prema tijelu se pak direktno oslikava u njenom ignoriranju kvantne filozofije, fenomena svijesti, silovanju cijepljenjem i trovanjem lijekovima.

Strah, koji sada postaje dio naše genetske osnove, dok poštivamo zabrane dodira i sastajanja, znak je naše nezrelosti, nerazumijevanja i nadasve nedostojnosti posjedovanja ovog energetsko-biološkog čuda, koji zovemo tijelo. Slijepo poštivanje hijerarhije koja razdvaja i uzdiže iintelekt iznad tijela, odražava se u eksploziji neuroloških i svih ostalih modernih bolesti. Slijedeći tu filozofiju samožrtvovanja ili samoubistva na rate, mi doslovno osakaćujemo naš imunski sistem. Jeste li primjetili da intelekt uvjek provodi strategiju razdvajanja (suprotno od sjedinjavanja, religio)? Ili smo u ratu sa đavolom, “bratskim” vjerama naših susjeda, nevjernicima i hereticima ili pak u ratu sa teroristima, virusima, klimatskim promjenama… Jeste li primjetili da je narativ naređenja u religiji i zanosti uvijek narativ rata.

Blagodati dodira su neizmjerne, pogotovo oni dodira koji nas umiruju, opuštaju i time podstiču proces regeneracije. Upravo je masaža izuzetna podrška imunskom sistemu. Zločin trenutnog izgladnjivanja masera i maserki je dio globalnog plana otuđivanja od vlastitog tijela. Imao sam sreću, netom prije uvedenih anti-imunoloških mjera, iskusiti “intenziv masaže” (3 thai masaže u tjedan dana). Rezultat je bio stanje bića vrlo blisko onom koje opisuju mistici. Osjećaj tjelesnog blaženstva, mentalnog mira i gotovo svete povezanosti sa svim ljudima, kao jedne velike ljudske familije. Sve je postalo jedno i moje cjelokupno biće je postalo dio tog jedinstva. To divno stanje je postajalo skoro tjedan dana i uvijek ga se mogu prisjetiti i aktivirati njegove blagodati.

Jesmo li se u školi učili kako da masiramo sebe i svoje bližnje? Jesmo li učili kako da se sjedinimo sa svojim tijelom? Jesmo li učili da je tijelo svetinja, život, božansko? Jesmo li učili da je princip sjedinjavanja božanski princip ljubavi, a razdvajanja princip mržnje i ugnjetavanja? Nismo, ali nikad nije kasno, dok god dišemo ovu smiješnu, nevidljivu tvar i čujemo kucanje vlastitog srca.

Znanost i religija nisu nikakvi protivnici, već pobornici transhumanizma. Oboje su ideologije anti-individualne i anti-tjelesne orijentacije. Tjelesnost je uvijek bila i ostala baza individualnosti, slobode, razvoja, života, evolucije. Tjelesnost nije nikad bila u suprotnosti sa duhom, ukoliko duh očistimo od lažnih etiketa. Istinska duhovnost je uvijek bila i ostala tjelesnost, proširena na na nivo percipiranja energije, a istinski duh uvijek bio i ostalo naše individualno energetsko tijelo, naš anđeo u vječnom izgnanstvu, zaboravljeni brat u konstantnom izbjeglištvu.

Budimo nježni prema sebi i svijetu oko nas! Budimo oprezni! Izgubimo li tjelesnost, automatski gubimo i duhovnost. Tijelo je dio duha (energetskog tijela), njegov malo masivniji brat.

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

od

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.

Brigu na stranu jer sve ide po planu!

od

„Kad slon zbog straha od miša skoči u provaliju! …Više će ljudi umrijeti od gladi i depresije (samoubistava) kao posljedica ekonomske krize koja slijedi, nego od samog virusa.“

Ovo su riječi jednog uglednog liječnika kojima on opisuje stanje i reakciju državnih vlasti na aktualno zdravstveno stanje čovječanstva. Nažalost, sve je više slučajeva javnog ismijavanja onih medicinskih stručnjaka,koji misle drugačije, od strane medija. Nedavno se jedan pravnik, legalnim pravnim postupkom, pobunio protiv protuzakonitog ukidanja demokracije i ljudskih prava, i kao odgovor je dobio ekspresnu protu-optužnicu od strane državnog tužiteljstva. Za sve moderne heretike našeg globalnog kokošinjca nije predviđena javna lomača na središnjem trgu, kao u vrijeme inkvizicije. Njima je osiguran dostup u jedan ekskluzivni paralelni svijet, nešto kao “rajski vrt za za one koje misli svojom glavom”. Za sve klimatske i ove aktualne virusne heretike rezervirano je mjesto u najbližoj psihijatrijskoj instituciji, odakle neće više moći trovati svoju okolinu svojim griješnim razmišljanjem i gdje će ubrzo zaboraviti svoje vizije o slobodi živog čovjeka.

Naš svijet je u vrlo kratkom roku od svega nekoliko tjedana, iz jednog blagog izvanrednog stanja, zbog ugroženosti „terorizmom“, skliznuo u jedno globalno totalitarno izvanredno stanje, zbog ugroženosti od „virusa“. One prethodne prijetnje (svinjska, ptičja &co.)  nisu bile besmislene (dokazano je da je da su bile umjetno inscenirane!). To su bile generalne probe, na čijim se primjerima kovao zanat. Jesmo li toliko senilni da vjerujemo ovoj novoj prijetnji? Jesmo li toliko naivni da vjerujemo da je režiserima ovog stanja stalo za boljitak čovjeka, biljaka, životinja i same planete zemlje? Ako jeste, zašto se onda ne razglašavaju prirodne metode za jačanje otpornosti organizma prema virusima? Do sada su nas uvijek lagali i baš sada je došao trenutak da počnu govoriti istinu i busati se čovjekoljubljem.

Doba koje smo nazivali postdemokracijom je  zamjenjeno  diktaturom. Prava čovjeka nestala su preko noći. Ušli smo u totalitarizam bez puno vike i skike, bez prosvjeda i ratova i bez odobrenja birača. Sad je divno vrijeme da svi naivni birači i vjernici u (pseudo)demokraciju shvate da su uvijek birali između dva zla. Bira se samo između predstavnika elite, kojima nije ni na kraj pameti da reprezentiraju stvarne interese birača.

Za ovako radikalnu promjenu društvenog stanja mora se ponuditi neko opravdanje, jer bi se obespravljeni ljudi mogli u protivnom pobuniti. (Kontrola stanovništva represivnim aparatom je skupa i nedostatna, što je pokazao francuski slučaj sa „žutim prslucima“. Potrebno je naći jeftinije rješenje.) Opravdanje je uspješno nađeno u strahu od jednog sićušnog, ali zloćudnog ne-bića.

Koja je osnovna karakteristika aktualnog stanja? Globalni medijski inducirani strah od bolesti, patnje i smrti. Pošto smo svi potencijalno opasni za društvo-narod, moramo se samo-ekskomunicirati i to zovemo karantena ili dobrovoljni kućni pritvor. Nije li prisilna karantena najbolji način da se spriječe svi javni prosvjedi? Nije li napuhani strah od svog bližnjeg, najbolji i najjednostavniji način društvene kontrole? Danas ti ne treba puno policajaca kad susjed susjeda prijavljuje policiji za „smrtni grijeh“. Svaki prestrašeni vjernik je agent vladajućeg sistema. Uvijek je tako i bilo. Nisu li tokom inkvizicije i nacizma susjedi prijavljivali susjeda za herezu, iako je razlog bio sasvim nešto drugo (od duga do zavisti)? Nije li i tada vladao totalitarizam kao i danas? Koja je razlika? Danas vjerujemo u strah od virusa, kao što smo tada vjerovali u strah od Božje kazne. Da li je ikad itko vidio ili dokazao da postoji Bog, koji nema pametnijeg posla, nego da kažnjava neposlušne, tj. one koje misle drugačije, samostalno? Da li je itko vidio i dokazao da postoji virus? Da li je virusna ideologija uopće dokazana? Naravno da nije!

Medicinari su oni koji u ovom aktualnom izvanrednom stanju imaju zadnju riječ. Tako nam barem kažu političari (koji naravno nikad ne lažu!), ne bi li sa sebe skinuli breme odgovornosti za drastične odluke koje su donijeli. WHO (Who is behind WHO?) je zapravo onaj globalni medicinski mozak, koji ima prvu i zadnju  riječ, a kojeg nekim slučajem financira upravo slatka i čovjekoljubna porodica Gates, koja se opet onako slučajno bavi proizvodnjom i prodajom cjepiva.  WHO je proglasio pandemiju jer je navodno cjelokupno stanovništvo zemlje ugroženo. Od koga ugroženo? Od zlih vanzemaljaca? Ne, od bića koje nitko nije vidio svojim okom. Od bića za koje ne nezna jesu li živa ili nisu. To nešto što zovemo virusima, do dana današnjega još nema jasne definicije. Od tog nečega, što ne znam što je, mi smo u smrtnoj opasnosti i moramo vjerovati da je to istina i slušati one koji još nisu definirali uzrok našeg straha. Naravno, bit ćemo dobri i učiniti sve što nam naš veliki brat (TKO? Pa rekao sam ti: WHO!) „predloži“.

Kao i tokom (pseudo)religioznog totalitarizma, tako i danas, tokom (pseudo) znanstvenog totalitarizma, samo su pripadnici sekte znanstvenih mantijaša u stanju da vide, razumiju i tumače istinu. Običan pojedinac je dobar samo ukoliko konzumira te istine bez preispitivanja. Kao što su nas nekada uvjeravali da nema spasenja od pakla bez Crkve, kao „legalnog“ predstavnika Isusa, sina božjeg na zemlji, tako nas danas uvjeravaju da nema spasa od bolesti i smrti bez cjepiva koje nam nudi medicinska znanost. I danas, u doba znanstvenog ludila, isto kao i u doba religioznog ludila, naglasak je uvijek bio na principu stada ili ne individualnom pristupu do istine. Kao što tokom crkvene diktature nisi mogao biti vjernik u svoju individualnu religiju, a da te pritom ne proglase za heretika i javno linčuju, tako i danas nije dozvoljeno biti praktikant svoje individualne znanosti, a da te opet ne proglase za heretika, javno medijski  linčuju ili tajno likvidiraju. To se naime događa svim onim znanstvenicima koji posumljaju u „priznatu istinu“. Postoji li ijedan nezavisni laboratorij koji smije ispitati sastav cjepiva i taj podatak objaviti? Svi koji su to pokušali sada „odozdo gledaju travu“, a njih nije bilo malo. Tko danas posumlja u ispravnost mjera protiv pandemije, postaje opasan po društvo i meta gnjeva svih onih fanatičnih vjernika. Ima li boljeg načina da se uništi pokret protivnika u cjepljenje od izvanrednog stanja. Ima li boljeg načina da se spriječi otpor protiv sistematskog ignoriranja prava čovjeka od izvanrednog stanja tj. stanja rata protiv izmišljenog neprijatelja.

Stvarnu moć u nekoj državi ima upravo onaj koji vlada i donosi mjere tokom izvanrednog stanja i to zasigurno nisu oni političari koje poznajemo.  Jeli se netko sjeća da smo demokratski birali i izabrali kućni pritvor? Demokracija, kakva god da je bila, je ukinuta! Svaka čast, vrlo lukavo! Poslušno smo se odrekli svih naših prava zbog višeg cilja i dobrovoljno zaključali u kućni pritvor, iako bi oni pravnici najvjerovatnije rekli da je postupak bio protuzakonit. Naš pravi neprijatelj je sada naš bližnji, kojeg smo do jučer trebali ljubiti i voljeti. Da ne zvuči kao zatvor, pritvor nazivamo „kućni ured“. Pod svaku cijenu moramo zaštititi društvo od nas samih. Svatko od nas ponaosob je potencijalna opasnost za svoju  okolinu, jer sam mogući rasadnik tih virusa. Svi fizički kontakti su nepoželjni ili zabranjeni. Društvo zemlje se raspalo na svoje sastavne dijelove. Proces fragmentacija je došao do kraja. Sva druženja i sastajanja su zabranjena. Svakom trezvenom čovjeku je jasno da planirani kućnog pritvor od najmanje mjesec dana  prijeti uništiti cijeli ekonomski sistem male privrede. Dok velike korporacije ili zapošljavaju tisuće novih radnika (poput Amazona) ili dobijaju potpore države (živio korporativni socijalizam), oni mali su osuđeni na propast ili potpunu ovisnost od državne milostinje.

Kao direktna posljedica prisilne samo-izolacije svi se prosvjedi postali nazamislivi. Kome će uopće i pasti na pamet da prosvjeduje protiv službene medicine i svih onih koji u nju vjeruju? Postoji li uopće još ikakva legalna mogućnost prosvjeda i pobune? Na osnovu kojeg uvjerenja bi to uopće netko i radio? Pa oni su tu da nas spase od tih ne-bića. Kad su već stvorili i patentirali virus koji nas ugrožava, moraju osmisliti i patentirati lijek protiv njega, inače sve to ne bi imalo smisla. Oni su tu da nas cijepe, a cjepivo isporučuje industrija lijekova, kojoj je cilj da što više ljudi bude bolesno, jer će tako najviše zaraditi i uz to sve cijepljene digitalno “tetovirati”. Kod pandemije je situacija još bolja. Svi smo potencijalni bolesnici i svi se moramo cijepiti, po dekretu ili iz solidarnosti prema zajednici. Ipak za neke je ta solidarnost zapravo samo sudjelovanje u postepenom kolektivnom samoubistvu ili sistemu uspavljivanja iz kojeg nema buđenja.  Kako to da većina vjeruju u cjepivo, iako je tajna što se sve u njemu nalazi? Zašto postoje dvije vrste cjepiva, ono masovno i ono za elitu? Jesam li već spomenuo da svi nezavisni laboratoriji koji ispituju sadržaj cjepiva, nekim čudnim slučajem, onako spontano, bivaju likvidirani, skupa sa medicinskim osobljem? Jesam i vrijedno je ponavljanja!

Dobrodošli u psihijatriju

od

„Tko je lud, (ne)  budi mu drug!“

Onim pažljivijim među nama, vjerovatno nije promaklo kako se svijet  oko nas promjenio u zadnjih par tjedana.  I kao što već znamo, ništa, ama baš ništa se ne događa slučajno, pogotovo događaji ovakvih razmjera. Pandemija induciranog straha pretvorila je stanovništvo zemlje u hordu hipohondara. Strah od zaraze, bolesti i smrti direktno isključuje moć trezvenog rasuđivanja. Zatvaramo se svoje kuće, skrivamo se od virusa iza maske, dodire reduciramo na minimum i sve nastojimo dezinficirati. Svijet se pretvorio u jednu veliku psihijatriju otvorenog tipa. Što je sa onom zatvorenog tipa?

To što danas većina ljudi čini i stanje bića u kojem se nalaze, ne razlikuje se puno od bolesnika koji boluju od hipohondrije i koji se zbog toga „liječe“ u psihijatrijskim institucijama. Začudo, u ovom trenutku pshijatrije zjape prazne, dok se „ bolesnici“  dobrovoljno „instutucionaliziraju“ unutar svoja četiri zida.  Kako bi se rješio akutni problem praznih psihijatrija, kuju se planovi za njihovo popunjavanje. Nije li genijalna ideja sada u njih potrpati sve one ljude koji su zdravi, koji ne boluju od strahova, koji trezveno analiziraju situaciju i smišljaju strategiju da se suprostave inerciji bezpogovorne poslušnosti?  Zar nije genijalna ideja tamo zatvoriti sve one koji misle i djeluju drugačije? Aktualni slučaj u Njemačkoj potvrđuje ovaj trend. Jedna tamo poznata i priznata  pravnica (B.Bahner), specijalizirana za polje medicinskog prava (i sa „mudima do poda“), analizirala je aktualne mjere vlade iz perspektive pravne države, ustanovila njihovu nelegalnost, napisala tužbu i uputila poziv na javne proteste.  Reakciju vlasti nije trebalo dugo čekati. Prije nekoliko dana je dotična gospođa „institucionalizirana“ na intenzivnom odjelu psihijatrije u Heidelberg-u. Uhapšena je na ulici od strane policije, maltretirana, sprovedena u ustanovu i tamo zadržana 24 sata. U međuvrmenu je njena tužba odbijena i ona sada čeka suđenje zbog poziva na prosvjede. Iako su prosvjedi, toretski gledano, legalna reakcija građana na ugrožavanje demokratskih prava i sloboda, stanje na terenu je sasvim drugačije.  Moderni heretici (teoretičari zavjere), zajedno sa nezavisnom intelektualnom elitom, već desetljećima ukazuju na srozavanje demokracije i sloboda, nazivajući je  „demokracija pročelja“  (lažna demokracija koja putem medija drži u zabludi veliku većinu čovječanstva).  Upravo te slobodne mislioce željno očekuju prazne psihijatrije.

Upravo tokom aktualne pandemije, došlo je do jake polarizacije društva. Svi oni nekorupirani i hrabri liječnici, ekonomisti, sociolozi, politolozi i advokati, javno su se usprotivili službenim medijima i mjerama koje je donijela vlada. Liječnici kritiziraju radikalnost i globalnost mjera, ekonomisti njihovu štetnost u odnosu na privredu, sociolozi ukazuju na trvenja i raskol zajednice, politolozi konstatiraju suspendiranje demokracije, dok pravnici te mjere otvoreno nazivaju protuustavnim. Kamo sa svim tim ljudima koji misle drugačije?

Dokaz da je moderna demokracija zakazala,  je činjenica da nije omogućen siguran prostor za dabatu između dvije „ zaraćene strane“.  Odnos  moći između njih je nesrazmjeran. Suspenzijom demokracije i prava čovjeka, moderni heretičari su ostavljeni na milost i nemilost sila represije. Ako se ništa suštinski ne promjeni, doći će vrijeme kad će „zdravije“ biti lopov i kriminalac nego onaj koji misli drugačije.

Jedna od novosti koje je pandemija virusa Corone donijela sa sobom je promjena narativa službenih institucija naspram „teoretičara zavjere“. Dok su se do sada te iste spodobe javno ismijavale ili ignorirale od strane medija i institucija, svjedoci smo radikalnog pooštrenja , kako u agresivnosti samog  narativa tako i u odnosu prema tom dijelu društva. Za sve njih je već rezervirano mjesto u obližnjoj psihijatriji, koje će sa vremenom postati novi koncentracijski logori. Najlakše je neistomišljenike proglasiti iracionalnim, rastrešenim, ludim i odstraniti ih „kirurškim rezom“.

Na osnovu koje dijagnoze i pravne osnove će ti ljudi biti lišeni slobode i odvedeni na prisilno liječenje? Ako mislite da adekvatna dijagnoza ne postoji, varate se. Nedavno je generalni sekretar UN-a izjavio, da su najveća opasnost za društvo u trenutnoj situaciji tkz. teoretičari zavjere, koji sumljaju u namjere WHO-a, vlada i službene medicine, smatrajući ih korumpranim (pod kontrolom privatnih donatora (B.Gates) i industrije lijekova). „To su ljudi bolesnog razuma!“, kaže Guterres i stvarna opasnost za globalno zdravsteno stanje. Isti narativ može već neko vrijeme čuti na univerzitetima. Tamo se studenti, od za to spezijaliziranih profesora, podučavaju kako reagirati na „absurditete i iracionalnosti“ teorija zavjere. Njih se etiketira kao ljude čiji um primitivan, neškolovan i čiji razum je bolestan. Da bi se te građane druge klase nekako legalno odstranilo, potrebna je medicinska dijagnostika. Za sve oboljele je određeno liječenje u za to specijaliziranim ustanovama. To je „humani“ odgovor našeg humanog društva na škakljiva pitanja njegovih kritičara, sa kojima je bilo kakav diskurz nepoželjan i stoga okarakteriziran kao nemoguć. Kako je moguće filozofirati sa luđacima?

Jasno je da iza te strategije stoji jasan plan za diskvalifikacijom svih kritičara, njihovim etiketiranjem kao bolesnih-nenormalnih-manje vrijednih ljudi o kojima se mora pobrinuti društvo, nebi li se zaštitilo od otrova koje oni šire.  Zar pitanje lijeka i otrova nije pitanje doziranja? Zar teorije zavjere nisu ogledalo društva u kojem je jedan njegov veliko dio izgubio povjerenje u legitimnost vlasti i medija? Čim se ustoliči taj nivo rasuđivanja, institucionaliziranje svih heretika postaje normalna i opće poželjna stvar, koju odjednom svi prihvaćaju i podržavaju.

Zar se tu ne radi o ratu za osvajanje monopola na istinu? Koliko je muke trebalo da se sruši monopol crkve na istinu? Danas taj monopol posjeduje znanost, koja je opet neupitno produkt jezuiteske ideologijei strategije. Moderni heretičari oduzimaju onoj korumpiranoj znanosti pravo na posjedivanjem monopola istine. Njihovo objašnjenje za aktualnu pandemiju glasi: umjetno stvorena kriza od strane“ duboke države“ (fasadna demokracija) kako bi se putem ekonomskog kaosa i atmosfere straha uništili temelji sadašnjeg društva (ljudska prava, individualizam, porodica, nacija, religija) i preko svojih institucija (UNO, WHO, IMF,…) društvo odvelo u novi svjetski poredak, bliži kontroli, diktaturi i totalitarizmu.

Izvanredno stanje je kvazi stanje rata, vrijeme prijekih sudova i brzih akcija. Tako je u roku od par sati moguće ukinuti postojeće zakon o slobodi govora i kretanja, stvoriti pritisak na neku osobu, dovesti je u stanje ugroženosti, proglasiti zbunjenom, rastrešenom i opasnom po okolinu, te po hitnom postupku nasilno hospitalizirati. Svi osim pravnika se tješe da će sve neugodnosti proći sa završetkom pandemije, koji znaju da će svi novi zakoni o kontroli i suspendiranju sloboda građana ostati, kao što su ostali i oni doneseni na početku „rata protiv terorizma“. Virusi i teroristi su nevidljivi i nepostojeći neprijatelji, te se rat protiv njih može produžiti u daleku i neizvjesnu budućnost.

 

Sretan vam digitalni Uskrs!

od

 

Vjerski praznici su obično trenuci kad se ljudi sreću, sastaju, druže, čestitaju jedni drugima, grle se i zbližavaju. Sticajem aktualnih okolnosti, dovedeni smo u situaciju da je sve to postalo zabranjeno. Viša sila je suspendirala onu nižu. Spriječavanje zaraze je postalo važnije od svih rituala na koje je većina navikla. Naredbe medicinske znanosti su prebacile one religiozne u drugi plan. Postalo je jasno tko zapravo vlada i usmjerava društvenu zajednicu.

Šok, koji većina nas sada doživljava, je zapravo usavršavanje ili doškolovavanje za vrijeme koje dolazi.  Doba koje dolazi ne treba djetinjaste religiozne rituale, koji u sebi nose još nešto od one paganske ideje: veze čovjeka sa prirodom. Kršćanstvo je dva protekla tisućljeća nastojalo sve te veze raskinuti, odvojiti umjesto sjediniti. Ne samo da se čovjek odvojio od Boga, nego je prisilno odvojen i od prirode i prirodnih sila, od zemlje i na koncu konca od svog vlastitog tijela. Veličao se samo “duhovni princip” u kojem je Bog duhovan i kojem čovjek treba stremiti. Što se iza te duhovnosti krije, nije se smjelo ispitivati i neposluh se rigorozno kažnjavao.

Manjak kontakta sa vlastitim tijelom je stvarao unutrašnju frustraciju raskola i on se nadoknađivao društvenim kontaktima u porodici i crkvi. Posjet crkvi je imao zadatak da nadoknadi i čovjekov manjak kontakta s energijom/inteligencijom zemlje. Crkve su redom građene na svetim mjestima koje su štovali i paganski narodi, jer su oni znali i poštivali energetski potencijal (=svetost) tih mjesta. Ljudi su stoljećima posjećivali određena mjesta u određeno vrijeme i time održavali kulturu jedinstva čovjeka i prirode. Kršćanstvo je taj ritual preuzelo, sveta mjesta preimenovalo i posjete prozvalo hodočašćenje. To se dogodilo i svim ostalim prirodnim/astronomskim praznicima. Kakve veze ima zec i jaje sa pričom o uskrsnuću Isusa? To su paganski simboli plodnosti prigodni za vrijeme kad se priroda budi iz zimskog sna i štuje se plodnost.

Upravo na ovogodišnji Uskrs je sve drugačije. Plodnost je tabu tema, jer ne želimo štovati ideju koja može podržati aktualni virus da bude još plodniji i zarazi još više ljudi. Kolektivno slavljenje Uskrsa je također tabu, jer ne želimo bliskošću poduprijeti širenje zaraze. Svi vjerski atributi su okrenuti na glavu, isključeni, reprogramirani. Da li je slučajno da smo baš sada prisiljeni da se zatvaramo, kad je prirodno da se otvaramo i uživamo u slici prirode koja se budi, cvjeta i buja? Onaj tko vjeruje u teoriju slučajnosti i spontaniteta je dobar vjernik i poslušan građanin, ali po drugoj strani loše informirana individua sklona manipulaciji.

Pojava aktualne pandemije se podudara sa bujanjem svijesti ljudi i buđenje iz induciranog sna romantike. Upravo je ova pandemija ispraznila crkve i svetišta i dokazala tko je pravi gazda. Onaj pravi šef je uvijek “duh vremena”, a pravi vladar onaj, tko taj “duh vremena” osvijesti i primjeni, sa ili bez dodatnih marifetluka. Da li su sada svi religiozni egregori osuđeni na proljetno gladovanje? Hoće li i oni zbog ove pandemije umrijeti od gladi usljed izostanka energetske “lemuzine”. Bez brige, sve ide po planu! Onu su se odavno pripremili sa selidbu iz religioznih u znanstvene institucije. Stoljećima se od strane jezuita priprema novi Vatikan, koji će biti još sigurniji i još bogatiji. Za zbunjenu raju je sve ostalo isto. Strah iz neznanja je ostao strah, samo se prebacio sa boga na virusa. Ako se ima struje, vode, sirnice bez sira i igara na televiziji, sve je u najboljem redu. Raja uvijek misli kratkoročno. Njeni manipulatori uvijek dugoročno.

Koje su dugoročne implikacije našeg prisilnog odvajanja od druženja izvan vlastitog doma i zabrane putovanja (hodočašća)? Isti trend je vidljiv u ideologiji transhumanizma, koji zapravo samo nastavlja trend kršćanstva. Tijelo za transhumanizam nije prljavo i đavolje, jer to je iracionalno prosuđivanje. Ono je samo nedovoljno dobro, nesavršeno. Transumanizam kao rješenje ne predlaže sistem biološke evolucije (psiho-fizički trening), već ono tehnološko. Zamislite pticu koja pristaje da joj izvade mozak (i svijest u njemu!) i prebace ga u dron. Kakav divan primjer evolucije i napretka. Zamislite sad dva drona kako se reproduciraju. Reprodukcija je za transhumanizam uvijek ne-privatna stvar, kao i kod genetski obrađenog sjemena, koji je neplodan. Zanimljivo da je i seks kao tabu, također nasljeđen od prethodne ideologije romantike. Seks je tjelesno-energetsko-duhovno-individualna stvar i mora se pod svaku cijenu izvitoperiti, kontrolirati i suzbiti.

Zašto sam sa uskrsa preskočio na transhumanizam? Zato jer je ovogodišnji uskrs sudbonosan za konačni skok iz ere religije u znanost, iliti konačna pobjeda transhumanizma i svega što iza njega stoji. Pobjeda zvuči ipak previše dramatično, jer prave borbe između ta dva rivala nije ni bilo. Samo je izvana tako izgledalo, dok se promatrala lažna politička borba između demokrata i republikanaca, ljevice i desnice, socijalista i konzervativaca.

Nakon ekonomske krize koja nam predstoji, neophodno ćemo ući u društvene uređenje jednog novog autoritativnog totalitarizma socijalističkog tipa, koji će biti krajnje racionalan i pozitivistički nastrojen, ali fatalan za sve koji namjeravaju i dalje misliti drugačije, ili misliti svojom glavom. Aktualna pandemija, kojoj smo svjedoci, je kamuflirani globalni napad na čovječanstvo, čije razmjere prevazilaze sve one prethodne. To je jedno pravo remek djelo umijeće osvajanja. Tko napada čovječanstvo? Onaj tko osjeća da gubi moć, zbog njegovog buđenja iz priglupe poslušnosti, nesvjesnog ropstva. Ukoliko je tim osvajačima cilj tehnološki transhumanizam, a Hefest (Howking!) je sa razlogom izbačen sa Olimpa, onda u cijelom tom procesu nema ničega što bi moglo biti sveto ili dobro za čovječanstvo. Perzefona je nasilno odvedena u podzemlje. Globalni pandemijski napad je ilegalni i stoga kriminalni čin. One optimistične poruke koje šire oni sa glavom u pijesku su samo poziv koji podmazuje naš legendarni pasivitet vjernika u spontano dobro. Dobro nam se ne piše! Dobro možemo samo sami napisati, a za to treba prvo dignuti dupe sa sofe!

Renesansa psihodelične znanosti

od

Čak i u krajnje konzervativnim državama Evrope bivaju organizirane javna predavanja i diskusije o „znanosti psihodelije“, kao pokušaj upoznavanja i senzibiliziranja šire javnosti o potrebi revalorizacije  „apsolutne istine“ u vezi tematike droga.  Trezveni diskurz na temu „znanost psihodelije“ neophodno je potreban zbog medicinskih i duhovno-evolutivnih razloga, izvan nametnutog, iracionalnog, emocionalno nabijenog i nadasve neutemeljenog religiozno-političkog narativa, koji je stvorio jednu vrlo iskrivljenu i nadasve negativnu sliku u vezi upotrebe nekih opijata (droga). Dok je trenutno „naš kolektivni mozak – „cloud“ društva zaposlen probavljanjem (opet politički inducirane) histerije u vezi  aktualne pandemije, oslobodio se slobodan prostor za diskurz o znanosti psihodelije. Ta znanost se već više desetljeća plodno i sustavno razvija na području, za javnost nepristupačnih i stoga etiketiranih kao nepostojećih, vojnih projekata. Raznovrsni opijati su tokom povijesti rado korišteni kao podsticaj vojnicima, nebili se razbio njihov prirodni-čovječji antagonizam prema nasilju i ubijanju ljudi, koje oni niti ne poznaju.

Odakle dolazi izraz „psihodelija“? Termin je nastao u  50-im godinama prošlog stoljeća i bukvalno znači „manifestacija-razvoj psihe“, bez obzira šta mi pod psihom ili duhom podrazumjevali. Pošto moderna (pro-jezuitska) znanost od Descartesa naovamo sustavno ne priznaje postojanje i isto tako sustavno izbjegava svako spominjanje fenomena svijesti, psiha-duh je obično preveden kao um (mind) tj. automatski mehanizam-unutarnji glas koji objašnjava svijet oko nas riječima, pojmovima, konceptima i značenjima: ukratko idejama. Svijest se nasuprot uma ne bavi idejama, već tihim svjedočenjem fenomena.

Koja teorijska pozadina stoji iza  aktualne renesanse znanosti psihodelije? Prvenstveno se tu radi o promjeni paradigme. Ortodoksna znanost se bazira na mehanicističkoj ideologiji-paradigmi. Ona cijeli svijet, uključujući i čovjeka, vidi kao jedan kompleksni materijalni stroj koji radi na principima mehanike. Uzalud sto godina razvoja kvantne fizike i Teslinih otkrića, kad se to nije odrazilo na promjenu filozofije-ideologije znanosti, koja se ignoratski drži filozofije materijalizma, isto kao što se religije lijepe na filozofiju idealizma.  Promjena paradigme znači promjena filozofskih temelja znanosti i dovođenje Fenomenologije iskustva-subjekta-svijesti u prvi plan kao nove, rigorozne znanstvene metode.

Renesansa znanosti psihodelije paralelno jača sa aktuelnom ekplozijom psihičkih, neuroloških i drugih teških bolesti. Koliko je legalno u takvoj situaciji pokušati sve, nebi li se donekle umanjila patnja i uklonio straha kod umirućih pacijenata? Koliko je legalno liječiti depresije i neuroze prirodnim „nelegalnim“ supstancama koje ne stvaraju niti neželjene posljedice niti ovisnost? Koliko je uopće stalo vladajućoj političko-religioznoj eliti do poboljšanja psihičkog i fizičkog blagostanja većinskog civilnog stanovništva? Imalo ili nimalo?

Što se samih opijata tiče, prvenstveno je potrebno napraviti razliku između dvije glavne grupe: pozitivne i negative. Pozitivne su one koje imaju veliki potencijal na zdravstvenom i perceptivnom (duhovnom) planu, bez opasnosti od ovisnosti i trovanja. Upravo ta vrsta opijata, koji šire naš pogled na svijet, podstiče nas da postavimo „prava“, tj. za političku manipulaciju neugodna pitanja.  Posljedica njihove konzumacije je osvještavanje i preispitivanje, za razliku od automatskog prihvaćanja tabua i dogmi naše društvene stvarnosti. Stvarajući mnogo više neuronskih veza u mozgu, one proširuju naš uobičajeni tunel percepcije, vraćajući nas tako doslovno u djetinstvo, kad je naš mozak radio punom parom i kad smo više vjerovali našim očima nego objašnjenjima naših učitelja. Ti prirodni sastojci, potpomažući proces spajanja (re-ligio), imaju za posljedicu prevazilaženje osjećaja odvojenosti. Iluzija odvojenosti nestaje, a realnost spojenosti postaje.

Pokret ili fenomen kulture „šezdesetih“ godina prošlog stoljeća, upravo je pritisnuo tu osjetljivu tipku. Naime, tada je mladež SAD-a, poduprta upotrebom pozitivističkih ili perceptivnih opijata, počela postavljati neugodna pitanja u vezi tada aktualnog rata u Vietnamu. Ovdje se mora napomenuti da su svi napadački ratovi, bilo da ih nazivamo „intervencija“, „svrgavanje legalnih vlada i predsjednika legalnih država, „širenje demokracije“, „obojene revolucije“ itd. iako su ilegalni na osnovu rezolucije UN-a iz 1945-te godine, ipak prešućuju, toleriraju, bagatelizijaju, opraštaju i na kraju zaboravljaju, da bi se opet iznova ponovili. Dovoljno je da se odgovorni političar javno izvini i potom smjeni. To što su na osnovu tog  „propusta“ ili „lažne objave“ milijuni ljudi izgubili život, prosječna (medijima programirana) osoba mirno prihvaća, ne shvaćajući da i ona nosi dio odgovornosti za te zločine. Ipak ta ista prosječna osoba će potpuno drugačije reagirati na temu popularizacije i legalizacije kulture psihodelije.

Kad se kultura šezdesetih pobunila protiv zločinačkog i ilegalnog rata u Vijetnamu, američki predsjednik Nixon je optužio konzumaciju droga kao uzrok za buđenje samosvijesti mladeži, koja je odjednom postala zrela postavljati za vlast neugodna pitanja i preispitivati društveni svijet oko sebe.
Započeta je medijska ofenziva (kontrarevolucija) i svi su opijati svedeni na zajednički nazivnik, bačeni u isti koš i prozvani opasnim drogama, te proglašeni ilegalnim. Na taj koš je potom zaljepljena etiketa „pazi otrov“ (ilegalno, kriminalno, asocijalno, protudržavno). To što su u taj koš ubačeni i pozitivni opijati, nije se dogodilo slučajno i moderna znanost psihodelije se danas trudi ispraviti tu grešku ili nepravdu.  Zanimljivo je primijetiti da se isti sistem paušaliranja danas koristi sa svim modernim hereticima. Svi oni se stavljaju u koš „teoretičara zavjere“ (tj. nevjernika u religioznu znanost) i onda se sve skupa baca u pakao gdje borave ekstremni desničari i ostale društveno nepodobne spodobe.

Vratimo se opet prapovijesnim temeljima znanosti psihodelije. Sve šamanske kulture svijeta se baziraju na fenomenološkoj znanosti psihodelije. Čak i čitave drevne civilizacije (npr. one srednje Amerike) zahvaljuju svoj nastanak i procvat trezvenim razvojem psihodelične znanosti. Čak i svima nama znani Sigmund Freud je svoju psihijatrijsku karijeru počeo kao psihodelični terapeut. Događaj koji je promijenio tok njegove karijere i koji je odgovoran za pronalazak legendarnog kauča, je smrt jednog njegovog pacijenta kao posljedica trovanja (predoziranja ili nespretnog kombiniranja supstanci).

Treba se svakako zapitati kome koristi tabuizacija psihodelične znanosti? Onim nevidljivim i zato nepostojećim sistemima moći, upravljanja i represije, koji obitavaju u sjenki našeg pseudo-demokratskog društva. Društveni tabu je uvijek ono što mainstream (društvena svijest) ne voli. Ono što on ne voli to se onda financijski ni ne podupire. Etiketiranjem nečega kao društveno neprihvatljivim, stvara se podsvjesni strah u pojedincu od ekskomunikacije. Taj strah onda blokira prirodni tok kreativnih potencijala u njemu i on postaje podoban, zakočen, suzdržan i nadasve poslušan. Kako funkcionira ta procedura (od implantiranja straha do financiranja poslušnih) vidljivo je na primjeru aktualnog političko-religioznog projekta „klimatske promjene“. Dovoljno je, kao na primjer znanstveni institut, samo spomenuti temu „klime“ u kontekstu pseudo-revolucije zvane „Greta“ i ogromna novčana sredstva tom institutu bivaju odobrena. Dok se tako na jednoj strani vlade razbacuju gigantskim fondovima za financiranje huškanja klima-histerije u već provjerenoj ambalaži „krivnja i kazna“, za istraživanje psihodelije nedostaje sredstava, jer nedostaje političke podrške, kao i podrške širih narodnih masa. Problem financiranja psihodeličnih istraživanja je onaj na koji nailaze svi oni koji se tom tematikom žele baviti i dok se on ne riješi, neće biti ni većih pomaka nabolje. Prvi korak je svakako dekriminalizacija psihodelije u javnosti već pomenutim predavanjima i diskusijama. Drugi je stvaranje profesionalne strukture vještih terapeuta, koji će garantirati sigurnu  i efikasnu upotrebu psihodelika u medicinske svrhe. Možda će upravo i dijete nekog čitatelja ovog teksta u budućnosti napraviti karijeru ili bolje pronaći sebe i put svog srca kao psihodelički terapist.

Živomobil putuje

od
Na cestu je izišao automobil sa novim oznakama koje pripadaju ideji Zajednice živih ljudi, tj evidentiran je u registar istih. Da ne bi ispalo da samo fiozofiramo, što samo po sebi i nije malo, mi smo napravili i dodatnu vrijednost. Napravili smo vlastite oznake kojim se označeno pomagalo za kretanje ne nalazi u pravnom prometu te mu stoga nije niti potrebna prometna dozvola. Gospodari tih vozila su živi ljudi tj oni koji su rekli da se „Objava slobode i suvereniteta živog čovjeka na zemlji“ odnosi i na njih čime su postali sukreatori zajednice sa svim odgovornostima koje takvo sukreatorstvo donosi.

Prvi u nizu, nadamo se, oznaka za putujuća pomagala stavio je tko će drugi nego Vedran Miočić-Stošić, a u pripremi su još neki. O ovom povjesnom događaju Vedran je rekao:

“Evo, došao je i taj dan kada smo putem “Zajednice suverenih ljudi na zemlji” omogućili da svatko tko postane sukreator te zajednice ima mogućnost postaviti vlastite oznake na svoj automobil ili bilo koje drugo pomoćno sredstvo za kretanje te se početi u njemu slobodno kretati cestama van pravnog prometa. O toj namjeri i odluci koju svaki čovjek ima pravo donijeti za sebe obaviještava se instituciju koja administrira prometom na teritoriju RH – Ministarstvo unutarnjih poslova, dokumentom “Objava o novom pravnom stanju”, kojeg sam ja, eto prvi, uručio jučer, u ponedjeljak 21.10.2019. PU Zadarskoj i poštom poslao MUP-u RH. Još nekolicina sukreatora zajednice će to učiniti u skoro vrijeme, a svi ostali koji bi to isto željeli napraviti mogu naći upute na stranici http://zivicovjek.org/zive-tablice/

teblice vedran 1000

Ovim putem apeliram na ljude koji su zaposlenici MUP-a RH da ne ignoriraju i ne uskraćuju ovaj svijesni izraz volje živih ljudi već da ga ljudski uvaže i obavljaju svoju službu u okvirima svoje zakonske nadležnosti. Svi smo mi živi ljudi, izgradimo odnose koji će se bazirati na poštivanju i poštenju, time i povjerenju.

U dobroj namjeri pozivam sve ljude, bez obzira koje tablice imali, na odgovornost prilikom kretanja cestama, na toleranciju i međusobno uvažavanje. Sretno i sigurno putovanje svima!”

Eto dragi živi ljudi, ne trebamo se bojati ičega ako su naša djela čista i ako njima ne ugrožavamo ili otimamo slobodu ikoga drugog. Vedran je najbolji primjer tome.